Neke od mojih kolumni u HRVATSKOJ RIJEČI iz 2000. godine i KATOLIČKOM TJEDNIKU iz 2003. godine ...
|
Gdje je dno dna?
Uvažavajući sve probleme u zadnjih deset godina, rat i agresiju na Hrvatsku, rat u Bosni i Hercegovini i veliko stradanje, prepolovljen broj Hrvata u BiH, mislim da je krajnje vrijeme da, prije svih hrvatski intelektualci, duhovne vođe hrvatskog naroda, političari i svi ostali, promisle duhovno, moralno, stanje hrvatskog naroda, daju dijagnozu i preporuke, ili pak cjeloviti program, i definiraju odgovor na pitanje što činiti da se stanje popravi? Kažem, ako se zaključi da je stanje teško.
Hrvatski narod, općenito, nije nikada niže moralno pao u tisuću i četiri stotine godina svoga postojanja!
Kada dajem ovakvu ocjenu, svjestan sam da će neki „veliki“ skočiti i reći nije točno. Što to ovaj piše, pa toliko godina i ne postojimo. I još štošta će reći. No, svi znademo da istina o samom sebi boli, poglavito ako je crna.
A što je istina nas Hrvata o nama samima?
Možemo početi bilo odakle i bilo od čega. Mi Hrvati, busamo se u prsa da smo kršćani, katolici, dobri katolici. Jedan od sedam smrtnih grijeha je ZAVIST, a mi Hrvati smo jedan drugom zavidni da to, usuđujem se reći, nije normalno. Zašto bi nešto imao on, a ne ja? Ako nemam ja, neka nema ni on. To je istina ma koliko gorko zvučala.
Mi se između sebe stalno dijelimo na dobre i loše Hrvate, na male i velike. I u tome nemamo mjeru. Idemo toliko daleko da na kraju ispadne da ni naš rođeni brat nije dovoljno veliki Hrvat! Spremni smo „pljuvati“ po svemu, a najviše po svojima i sebi. Primjera ima na stotine ali navest ću samo neke.
Je li uopće normalno, ima li tu i zrna morala, da neki Hrvati doslovice pljuju po pokojnom predsjedniku Tuđmanu, a da nisu sačekali ni da se čovjek u grobu ohladi? Nitko od Hrvata sigurno nema ništa protiv, da se mirno, utemeljeno, zasnovano na dokumentima, a ne na pričama, utvrde i Tuđmanovi propusti, pogrješke, ali i uspješni i pozitivni rezultati, da se sve što je uradio realno valorizira i donese objektivna ocjena. Kakova god ona bila, s velikom sigurnošću se može tvrditi da će kod hrvatskog naroda biti daleko ispred svojih pljuvača, Mesića, Letice i ostalih.
Ili izjava glavnog urednika „Globusa“, Davora Butkovića u broju 516. njegove tiskovine da se Crkva „u posljednjih nekoliko mjeseci našla na pogrješnoj strani“, te da bi valjalo „početi otvoreno i kompetentno razgovarati“, a „prvi bi znak morala dati Crkva“. Vjerujem da su se mnogi, koji su ovu izjavu pročitali, sjetili onoga što je Đavao tražio od Isusa, kušajući ga u pustinji: „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“. (Evanđelje po mateju, Mk. 1, 12-13; LK4, 1-13) Kako protumačiti to nego kao zahtjev da se Crkva, koja postoji i traje od Kristova utemeljenja, pokloni Šestorki, koja postoji od jučer. Zar i to ne pokazuje moralni pad Hrvata?
Kakav je to moral čovjeka Hrvata kada je u stanju, nakon poziva da dođe na svehrvatski Sabor, izjaviti da ne želi biti zajedno sa zločincima, a do jučer je bio u samom vrhu te organizacije i, što je mnogo važnije, donosio i potpisivao ključne odluke? Pa nisu ga valjda puškom tjerali da bude u toj zajednici ili da potpisuje?
Kakve veze s moralom, a pogotovu s crkvenim učenjam, imaju javni pozivi s oltara, pojedinih svećenika, na linč nekih hrvatskih političara, ma što o njima mislili? Ili, „Manda M. Je darovala dvadeset maraka da joj se krmača sretno oprasi“ Sasvim je sigurno da uzoriti kardinal Puljić zna bolje od svojih svećenika kada i kako, s ukusom i pravom mjerom, reći što kojemu političaru pripada. Kakove veze s moralom imaju i žalosne svađe, putem medija, između franjevaca i ostalih ili obrnuto?
Kakav je to moral hrvatskih političara koji su u stanju obećati narodu sve i svašta, a pri tom prvo namiriti sebe?
Na koncu, kakav je to moral hrvatskih intelektualaca koji o svim problemima, a posebice o moralnom, šute?
Sve ovo se onda prenosi na narod, na pojedinca. Običan čovjek razmišlja: kad mogu ovi iz vrha tako govoriti, što ne bih mogao i ja? Kad ovaj piše tako o Crkvi, neću ni ja više puno polagati na ono što Crkva traži. Kad svećenik s oltara može reći za nekoga da je lupež što ne mogu ja? Što me briga za dokaze, ni on ih ne iznosi. Kad se između sebe svađaju svećenici, što se ne bih i ja svađao sa susjedom? Kad političari mogu uzimati prvo sebi, što ne bih „uzeo“ i ja? Na koncu, nitko ni od intelektualaca ne diže riječ protiv toga, pa što se onda ja imam ustručavati. Nikakav novac, stigao bilo otkud, nkakova, eventualno povoljnija gospodarsaka situacija, ne može nas spasiti ako moralno stanje hrvatskog naroda ne popravimo. To je temeljno, sve ostalo je nadogradnja.
Možemo li to? Tko to treba činiti? Do kada?
Naravno da možemo! Istina, bit će teško, ali ako ne počnemo odmah kasnije će biti još teže ili prekasno. Da bi smo u svemu tome uspjeli moramo vjerovati.
/članak objavljen u HR u broju 326, od 4. studenog 2000./
Umjereni vođe bosanskih Hrvata
Jeste li se ikada zapitali što ustvari znači biti umjeren? Znači jesti i piti ni mnogo, ni malo. Umjeren – ni ljut, ni blag. U zadnje vrijeme često čujemo od ljudi koji se bave politikom, a ponajviše od dužnosnika međunarodne zajednice, hvalospjeve o umjerenim političkim vođama.
Zbilja, što to znači biti umjeren u politici?
Često ljudi iz međunarodne zajednice kažu za nekoga iz hrvatskog naroda da je umjereni politički vođa. Ne mogu se sjetiti da su tako nešto kazali i za nekoga iz muslimasnkog-bošnjačkog naroda. Što opet ne znači da među njima nema umjerenih političkih vođa i stranaka. Ali pokušajmo raščlaniti i spoznati tko su i kakvi su to umjereni vođe bosanskih Hrvata? Ako uspijemo doći do odgovora, možemo povjerovati da to vrijedi i za političke vođe drugih naroda. U prvi mah moglo bi se zaključiti da su to Hrvati koji žive u državi Bosni, pa eto, onda kažemo, bosanski Hrvati. Ali države Bosne nema, postoji međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina! Glede te činjenice, onda Hrvati u njoj mogu biti bosanskohercegovački ili Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini. Ali, ako kažemo da su to Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini ili bosanskohercegovački Hrvati, onda ih nismo razdvojili na bosanske i hercegovačke, koji se istina manje spominju. Nismo ih podijelili. Ako ih ne podijelimo onda ne možemo imati umjerene bosanske Hrvate, ni umjerene vođe bosanskih Hrvata. Jer, tko je ikada čuo za umjerene hercegovačke Hrvate?! A i kako će? Kažu da su oni tvrdi, poput hercegovačkog kamena.
U knjizi „NEDOVRŠENI MIR IZVJEŠTAJ MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA BALKAN“, Komisija na 82. stranici opisuje ono što je čula od Ejupa Ganića –„Tuđman želi komad Bosne“. „Slično upozorenje čuli smo od umjerenog vođe bosanskih Hrvata Ive Komšića“, nastavlja Komisija. Eto, dakle, od MEĐUNARODNE KOMISIJE ZA BALKAN čuli smo tko je jedan od umjerenih vođa bosanskih Hrvata. I da ne bude zabune, Ivo nije umjereni vođa bosanskohercegovačkih Hrvata, nego samo bosanskih. On dakle pristaje na podjelu Hrvata. I on, kao i Ganić, potvrđuje da Tuđman želi, odnosno da je, pokoj mu duši, želio komad Bosne. Sada bi trebalo pitati mudroga Ivu što je s Hercegovinom? Je li Tuđman želio samo komad Bosne, a komad Hercegovine ne? Ili je možda želio cijelu Hercegovinu i samo komad Bosne, a Ivo to nije htio kazati. Svaka mu čast. Možda ni Ivi nije do Hercegovine, što će mu kamen, konta! Možda bi je on i dao, ali ga se na sreću ne pita. Umjereni bosanski Hrvati?! Ustvari to su oni koji pristaju da ih dijele na bosanske, hercegovačke, i neke druge Hrvate. Do šake Hrvata. Što su to još umjereni bosanski Hrvati, osobito u ovih zadnjih deset godina? To su o ni Hrvati u Bosni i Hercegovini koji su naivno vjerovali da ih nitko neće dirati, progoniti, te se nisu pripremali za obranu ili su drugi oko njih bili toliko vojno nadmoćni da se i pored svega nisu mogli obraniti. Umjereni bosanski Hrvati su on i što su protjerani sa svojih ognjišta na koja se mnogi još uvijek ne mogu vratiti, a protjerani su jer su bili umjereni. To su jadni Hrvati. Jadni jer su im domovi razrušeni, jer im, i kada se uspiju vratiti, ne daju posao, jer ih na razne načine omalovažavaju, prisiljavaju da im djeca uče neki njima strani jezik, da gledaju televiziju koja nije njihova. Takvi su i umjereni vođe bosanskih Hrvata. Jadni.
No, u svakoj nesreći ima i malo sreće, naime na njih međunarodna zajednica nema primjedbi. Ona ima primjedbe na „tvrde“ vođe Hrvata. Zamislite, oni se usuđuju nama, pazite nama Petritschu, Berryju, Kleinu, reći da su vođe hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Razje... ćemo mi to. Usuđuju se održati svehrvatski Sabor, te čak zakazati i Referendum. Naći ćemo mi one koji će to omalovažiti, uvijek se u žitu nađe kukolja. Evo, našli smo i nekoliko katoličkih svećenika koji su umjereni pa pljuju na svehrvatski Sabor. Galame i na samog kardinala. Vidite vi kako je „tvrd“ ovaj Jelavić. On se usuđuje u jednom malom Žepču, na predizbornom skupu okupiti sedam tisuća Hrvata, više nego ikada do sada. A Zubaku nakon dva dana došlo tristotinjak ljudi, i to u prolazu. Ali pomoći ćemo mi njemu, on je umjeren. Pritisnut ćemo Lagumdžiju da ga uzme u koaliciju. To što je decidno izjavio da neće koalirati sa strankama koje imaju nacionalni predznak, nema nikakove veze. Pa i mi smo donijeli protuustavna izborna pravila, pa što? Što nam tko može? Istina, ne možemo nevidjeti da na skupove umjereni nam Hrvata dođe tek poneko, više iz radoznalosti nego što ih podržava. Bit će, ipak nešto glasova i za umjerene vođe bosanskih Hrvata. Na koncu, ako ovi, što mi ne želimo da pobijede, svejedno uspiju, možemo ih udaljiti zbog „povrjede“ izbornih pravila. Kazat ćemo da je Referendum povrijedio izborna pravila ili nešto drugo. Vele, mi ćemo glasovati za svoje, a oni iz međunarodne zajednice neka rade što god hoće. Preživjeli smo mi Tursku, Austro-Ugarsku, Kraljevinu SHS, staru Jugoslaviju, HDH, komunističku Jugoslaviju, ovaj rat, pa ćemo sigurno i njih. I zamislite pjevaju: „Mislili su neki da nas neće biti“.
/članak objavljen u HR u broju 327, od četvrtka, 9. studenog 2000./
Prijestolonasljednik
U Sarajevu je, reklo bi se, daleke 1914. godine ubijen austrougarski prijestolonasljednik Ferdinand. Nakon tog ubojstva započeo je Prvi svjetski rat, jedna u nizu velikih katastrofa čovječanstva. Naravno, pucanj Gavrila Principa bio je samo povod, a uzroci su bili druge naravi. Bili su to, dakako, različiti i suprotstavljeni interesi velikih sila. Nešto ranije, Carskom proklamacijom od 5. listopada 1908. godine anektirana je Bosna i hercegovina. Premda su svi znali da Bosna i Hercegovina nije dio Austro-Ugarske, za divno čudo aneksiju su priznale sve europske zemlje. I Monarhija je krenula u demokratizaciju i europeizaciju Bosne i Hercegovine. Budući je anektirana zemlja bila veoma slabo razvijena, Monarhija je velikodušno nastojala razviti najvažnije industrijske grane. Posebice one koje su imale mnajviše sirovina. I sve što je razvila dala je stanovnicima Bosne i Hercegovine. Ništa nije uzela za sebe. Kako je i agrarno pitanje, pored toga što je bilo veoma slabo riješeno, bilo i veoma osjetljivo političko pitanje, Monarhija je odmah krenula tražiti rješenje kako više nikada ne bi došlo do sukoba i ratovanja protiv posjednika, aga i begova. Sve seljake, svu raju, je bespogovorno i bezuvjetno oslobodila kmetske ovisnosti i osposobila za samostalno gospodarenje. Svim stanovnicima te čudne zemlje izmislila je i dala jedno ime – Bošnjani. I tako je sve teklo, kao u bajci, do pojave ludog Principa. Ludog, jer je njegov pucanj bio znak za početak rata. Pošto je rat ružna stvar, nesreća, a narod kaže nesreću treba što manje spominjati, a kamo li o njoj pričati, narod treba poslušati. Zbog toga ću preskočiti i Prvi svjetski rat i sve ostale, pa i ovaj zadnji, kojeg je zaustavio Dayton, čiju smo obljetnicu proslavili.
E, o tom Daytonu treba popričati. Danas, pet godina poslije aneksije, pardon, naprijed sam pisao nešto o aneksiji pa mi se zamutilo pred očima, dakle, pet godina nakon Daytonskog sporazuma što imamo u Bosni i Hercegovini?
Imamo prijestolonasljednika iz Monarhije, oprostite, o Bože što mi je, nije prijestolonasljednika nego Predstavnika, Visokog predstavnika. Imamo sve građane gospodarski osposobljene, da od uživanja i od dobrote jedva dišu. Na najboljem smo putu da svi seljaci postanu kmetovi. E, vrag ga odnio, ovakove greške su stvarno previše. Ako mi se dogodi još jednom, stvarno ću prestati pisati ovaj članak. Dakle, ispravka. Na najboljem smo putu da nam svi seljaci i seljačine postanu veleposjednici. Ima naznaka da ćemo riješiti i političko pitanje. Vele da smo jedna nacija, jedan narod koji govori istim jezikom. Prošle godine su nam to pojasnili plakatom na kojem je bila naslikana u prvom planu džamija, a u pozadini dvije crkve, pravoslavna i katolička, s potpisom SFOR-a. Čim su oni u potpisu, znači morat će to biti tako riješeno, oni su najjači. Istina, nešto su se poslije toga ušutjeli, zanijekali da nam to oni prave, valjda iz skromnosti. A i ova trojica su se žestoko pobunila pa kontaju nek' to malo stane. Imamo još godinu dana fore da to riješimo. Bit će to šest godina od Daytona, taman onoliko koliko je proteklo od aneksije do pucnja u predstavnika. Joj, nije predstavnika, nego prijestolonasljednika. Pošto sam obećao da ću prestati pisati članak ako mi se dogodi još jedna greška, evo i prestajem. Samo kazat ću vam da namjerno ne pravim greške. Ne pravim svega mi na svijetu.
Bit' će da sam ustao na lijevu nogu. Di' ćeš se boriti protiv rogatih, a ovim prijestolonasljednicima, sada nisam pogriješio, vire dva roga iz glave.
I da ne zaboravim postaviti vam jedno nagradno pitanje. Ono glasi: je li Bosna i Hercegovina država? Razmislite, nemojte odmah reći da nije.
/članak objavljen u HR u broju 331, od subote, 9. prosinca 2000./
Kako riješiti pitanje Bosne i Hecegovine?
DRUGI ENTITET
Buch će povući američke snage iz Bosne i Hercegovine?! On i njegovi republikanci su za podjelu Bosne i Hercegovine?! Njegova administracija će pitanje ove zemlje prepustiti Europi?! Svakodnevno možemo čuti ovakove izjave od političara, manjeg ili većeg ranga. Napisi u novinama također se često bave ovom problematikom.
Kako riješiti pitanje Bosne i Hercegovine?
Dr. Veselica, predsjednik HKDU, 31. siječnja putem Hrvatskog radija najavljuje svoj opsežan prilog za Okrugli stol na tu temu. Treći entitet, da ili ne? Jer rješavanjem statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini uveliko se može riješiti i pitanje te zemlje. Zašto kažem zemlje, a ne države? Vjerujem da će se većina stanovnika Bosne i Hercegovine suglasiti sa mnom da Bosna i Hercegovina nema, kako se to kaže, niti D od države. Zašto? Pa zato što ovakav blesavi ustroj nema ni jedna država na svijetu – dva entiteta, tri naroda, jedna država, po mogućnosti građanska, jedan čovjek jedan glas, pa onda multinacionalna i još nekakova... I zato što takovu državu ne želi ni jedan od tri naroda koji u njoj žive.
A sada taj famozn treći entitet o kojemu se uveliko priča. Je li moguć? Što bi dugoročnoga, i da se napravi treći entitet, donijelo takovo rješenje? Na ovom se mjestu svakako treba vratiti na već zaboravljeni Washihgtonski sporazum, a onda i na Daytonski.
Zašto je međunaodna zajednica napravila Federaciju Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, koja i danas, priznao to netko ili ne, ne postoji. Poglavito ne postoji onakova kakova je zamišljena. Kao prvo, da bi zaustavila rat. Zašto Daytonskim sporazumom Hrvati nisu dobili svoj entitet. Bila bi to ustvari praktična uspostava islamske države u Europi, a Europa to i ne želi i ne da. Jer, što bi to bilo? Skinimo sve maske i pričajmo otvoreno. Kao prvo, bi li sve to skupa moglo proći mirno? Teško. To bi u praksi sigurno značilo preseljenje velikog dijela stanovništva. Bilo bi to „humano“ preseljenje, bio bi to zločin.
Što bi se dalje događalo? Svi Hrvati i Srbi, koji bi se „humano“ preselili iz jedne takove minijaturne islamske države na sve moguće načine nastojali bi tu državu uništiti. Dalje, jedna takova, eventualna država bila bi prostorno pretijesna za Muslimane-Bošnjake i uvijek bi je željeli proširiti. Poglavito na račun onij koji bi se „humano“ preselili. I njihovih potomaka. Bilo bi to ustvari Bejrut iz najgorih dana. Bila bi to bačva baruta. Dakle, Treći entitet nije moguć zbog Drugog entiteta. Podijeliti Bosnu i Hercegovinu na dva dijela? Kod Brčkog presjeći koridor, te dio Bosne i Hercegovine s istočne strane granice Federacije pripojiti Srbiji, a sa zapadne Hrvatskoj? Bi li to bilo pošteno prema Muslimanima-Bošnjacima?
Pa što je onda moguće?
Bosnu i Hercegovinu treba kantonizirati. U Republici Srpskoj napraviti kantone s većinom i srpskog i hrvatskog i muslimanskog-bošnjačkog naroda. U Federaciji isto tako, te napraviti dvostruko veći broj kantona. U svim tim kantonima izvršiti komunalni preustroj sukladno Bečkom sporazumu. Dakle, napraviti općine s većinom svakoga od tri naroda. Na te općine prenijeti ovlasti iz ustava Federacije, poglavlje V, članak II i amandman XV na Ustav Federacije. Ukinuti Federaciju i Republiku Srpsku, što znači i skupštinske domove i vlade. Napraaviti Zastupnički dom Bosne i Hercegovine koji bi brojio 77 zastupnika. Napraviti Gornji dom s 27 zastupnika ili Dom naroda koji bi imao pravo veta na sve odluke, a veto bi se donosio većinom glasova, uključujući većinu glasova svakog naroda. Napraviti tročlano Predsjedništvo u kojem bi se predsjedatelji mijenjali svkih osam mjeseci. Napraviti Vladu Bosne i Hercegovine u kojoj bi se premijeri rotirali također svakih osam mjeseci. Predsjednik Gornjeg doma, predsjedatelj Predsjedništva i premijer ne bi mogli biti istovremeno iz jednog naroda.
Smanjiti broj vojnika u Bosni i Hercegovini na 99. Službene odore tih vojnika trebaju biti narodne nošnje svakog od tri naroda i tako odjeveni vojnici trebali bi stajati pred veleposlanstvima. Dovoditi CNN da ih redovito snima.
Reducirati broj zastupnika u skupštinama Kantona, a u općnama bi profesionalno mogli raditi samo načelnici, tajnice i matičari po mjesnim uredima. Tako bi se smanjila administracija. Napraviti televiziju Bosne i Hercegovine s tri nacionalna kanala, neka se natječu koji će biti gledaniji.
Jedino takova Bosna i Hercegovina je moguća.
/članak objavljen u HR u broju 338, od petka, 9. veljače 2000./
"PRVOROĐENAC" I NOVOROĐENČAD
Danas se u našem društvu događa nešto, makar šo se tiče Hrvata katolika, što i nema neke veze s blagdanima koje smo proslavili, nema veze s naukom Katoličke crkve, nema veze, ako baš hoćete, ni s potrebama i interesima hrrvatskoga naroda. Je li o ovome o čemu želim pisati još rano govoriti i je li to baš tako zaključit ćete sami. Demokratskim promjenama, manje više, sve političke stranke, između ostaloga zagovarale su i privatni kapital. To je u redu. Jer, nije bilo tako davno kada smo mogli čuti onu nitko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi. Jasno je da, ako je nešto svačije u stvari nije ničije i da je forma društvenog morala prijeći vlasništvo. Razlog je, rekao bih laički, bez ulaženja u stručno elaboriranje, jednoistavan, ako je nešto moje, odnosno vaše, i ja i vi, i te kako ćemo voditi računa da to napreduje, što će reći, radit ćemo i zalagati se maksimalno. No što se događa danas, kada privatnici drže firme? Ovdje se o tome, kako su i na koji način mnogi došli do većeg ili manjeg kapitala, kako su „kupili“ neka poduzeća ne može pisati jer bi to zahtijevalo prostor za jednu studiju, dakle to ćemo, za sada, ostaviti po strani. Što se događa s ljudima koji rade kod privatnika?!
Uglavnom svi rade više od osam sati. Pa što, reći će neki, i trebaju raditi.. Ali, plaćali njima itko prekovremeni rad? Većinu od tih radnika privatnici ne osiguraju. U zadnje vrijeme, zadnjih godinu dana tu se stanje malo popravilo ali i danas ima mnogo onih koji rade a da ih „gazde“ nisu osigurale. O tome jesu li plaće u skladu s pravdom iluzorno je još uvijek pričati. Plaćaju li novopečeni biznismeni porez? Javna je tajna da se za porez od „pazara“ za porez prikaže najviše jedna desetina. I onda će mnogi, ja pišem o Hrvatima, neka mi drugi ne zamjere i kod njih je isto, dakle veliki Hrvati i veliki katolici reći će što ovaj hoće, novac treba ostati kod Hrvata, što ćemo kapital davati tamo u neke federalne institucije ili kantonalne, tamo „njihove“. I onda naši nastavnici nemaju plaće. Jer školstvo se financira iz županija, kantona. Pa onda nastavnici u KŠC „Don Bosco“ mjesecima ne dobiju plaću, i ne samo oni, već i drugi. I, onda ti ljudi moraju štrajkom tražiti svoju zarađenu plaću. Je li to po Božjem zakonu, znao da utaja po ovom ljudskom nije. Osim toga ti nastavnici uče našu djecu, i oni koji ne plaćaju ono što su po ljudskom i Božjem zakonu dužni, a od čega se financira školstvo i ostalo. Najporaznije stanje uposlenika u „privatnom sektoru“ je stanje uposlenih žena. Hrvatima je prijeko potrebna demografska obnova, o tome nema zbora. Smije lidanas žena, majka koja nima „sreću“ biti uposlena ostati trudna? Hoće li imati porodiljski dopust kako bi mogla podići to novorođeno biće? Hoće li ostati bez posla ako nema koga tko bi joj čuvao dijete? Imaju li te majke, ali i očevi ikakav dodatak kako bi mogli mirno i nesmetano rađati djecu? Ili „moraju“ ubiti svoje dijete, moraju postupiti mimo Božjeg zakona? Pitanja bi se moglo postaviti bezbroj, evo samo jedno: Kuda to ide hrvatski narod, kuda to idu katolici ako idu protiv Božjeg zakona?! O podjeli božićnica, davanja zarađene plaće u bonovima koje opet možetze potrošiti samo kod „gazde“ da i ne govorim. Zašto ovo pišem sada kada su blagdani? Proslavili smo rođenje Isusa Krista, rođenje Boga Za očekivati je da će biti toliko pameti i shvatiti da Boga ne mogu ubiti, da na taj način samo ubijaju svoj vječni život, a na onaj svijet svakako ne mogu ponijeti ništa više osim duše. Što bi rekli, glede toga, poravnajmo staze, pripravimo put za dolazak novorođenčadi.
/članak objavjljen u KT -u, godina (XXIV), broj 2., od 12. siječnja, 2003./
NOVI ODNOSI
U poplavi događanja, ove ili one vrste u zadnjih dvanaest godina, na prostorima zahvaćenim demokratskim promjenama uspostavljaju se neki novi odnosi unutar društva. Većina nas donedavno je bila zaokupljena ratnim zbivanjima, i uglavnom, borbom za očuvanje golog života. Što se danas događa najširem, najbrojnijem sloju ljudi u Bosni i Hercegovini, sedam godina nakon svršetka rata? Naravno, nije teško pgoditi, riječ je o radnicima. Kakve su njihove nevolje, frustracije, ali i motivacija za život i borba za boljitak?! Ali da se malo vratimo desetljeće-dva unazad. Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se u tzv. industrijalizaciju zemlje. Formirala se „radnička klasa“, većinom iz seosko-zemljoradničkih obitelji, bez tradicijskog rada u industriji, bez odgovarajućeg obrazovanja i zanimanja. Industrijalizacija je polučila neke razvojne rezultate, a radnici su tomu dali značajan doprinos istovremeno se školujući i osposobljavajući. Usporedno s tim selo je gubilo na značaju i kao mjesto privređivanja i življenja, a njihovi resursi ostali su „uspavani kapital“. Totalnim ideologiziranjem društva, uvođenjem socijalističkog samoupravljanja došlo se do gospodarenja mimo ekonomskih principa a društvena svojina i vladajući društveni odnosi odredili su svijest radnika. Takva svijest uvjeravala ih je da su oni vlasnici imovine u poduzećima, da su oni ti koji uređuju prava iz rada i po osnovu rada, da oni donose odluke o raspodjeli plaća i drugim vidovima potrošnje, o investiranju, planovima razvoja itd. Ali politička i ekonomska previranja u svijetu, zahtjevi regionalnog i svjetskog tržišta postavili su nove uvjete koji su diktirali strategiju kapitala, roba i radne snage te nove tehnologije i standardizacije što je poticalo promjene. Svršetkom Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući prije svega utjecajima iz vana stvara se novi društveno-ekonomski odnos utemeljen na privatnoj svojini. U kombinaciji s posljedicama rata nestalo je radničkog samoupravljanja, polako se uvode kapitalistički odnosi a uloga radnika se drastično mijenja. Sada je bivšeg poslodavca, državu, zamijenio novi poslodavac, jedna ili više osoba. Sve te silne promjene, između ostalog, dovele su i do toga da je veliki broj radnika, koji su do rata radili u društvenim i javnim poduzećima i bili u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, ostao bez zaposljenja.
I gdje su sada?
Sve posljedice rata i tranzicije, dakle sva surovost srušila se uglavnom na radnike, a u ostvarivanju svojih prava iz rada i po osnovu rada prepušteni su „novim tržišnim odnosima“. Kako da shvate svoju današnju situaciju, pogotovu još uvijek opterećeni sviješću iz ranijeg sustava? Kako da se „pomire“ sa svojom novom pozicijom u društvu u kojem oni nisu više subjekt koji donosi odluke niti ih se više bilo što pita. Ostali su bez posla mimo svoje volje, radni odnos nekima je prestao službeno još 1992., a drugi opet od te godine ne rade i beznadežno očekuju da im tko utvrdi radno-pravni status. Nadalje, stariji su deset godina, još nemaju uvjeta za mirovinu a nitko s njima neće zasnovati radni odnos jer su „prestari“. Gotovo nikako, ili vrlo teško se mogu odlučiti za promjenu zanimanja da bi stekli znanja koja se traže na tržištu rada.
Zbog svega toga često gube motivaciju za daljnu „borbu“ te nerijetko ulaze u sukob sa zajednicom pa čak i obitelji, jer dugotrajno čekanje da netko za njih što uradi, otuđe ih od struke, društvene sredine i svijeta rada. Također treba imati u vidu da golema većina njih nikada nije pripadala onima koji su trebali socijalnu pomoć, a sada postaju izvor novog siromaštva. Na sve to treba dodati iznevjerena očekivanja još od Domovinskog rata što još više povećava osjećaj i uvjerenje da ih nitko ne razumije, odnosno da su „nepotrebna bića“. Svi ovi problemi su zaoštreniji u sredinama gdje su radnici radili u velikim gospodarstvenim sustavima jer se tamo teže javljaju ideje i inicijative za bavljenje samostalnim poslovima, a posljedica je to ranije stečene svijesti. U takvim sredinama sukobi se manifestiraju štrajkovima, a pošto su politički i sindikalno još uvijek neorganizirani, slabi su, slobodno se može reći, i nikakvi partneri u borbi za ostvarivanje svojih prava. To još više povećava njihovo uvjerenje da su marginalizirani, kao i činjenica da društveno-gospodarski sustav nije instalirao tijela koja bi efikasno štitila prava bivših radnika.
Nasuprot ovoj strukturi, u novim političkim i pravnim uvjetima uspostavlja se novi društveni i ekonomskli odnos. Novi poduzetnici, i radnici, i država, svi se prilagođavaju novim odnosima. I svi su frustrirani, i poslodavci, i bivši i sadašnji radnici, ali i vlast. Postavlja se pitanje što učiniti kako bi se sukobljeni stavovi umanjili, kako se konflikti ne bi produbljivali. Ovdje je jasno da su svi motivirani da mijenjaju svoj, kao i položaj zajednice na bolje, ali treba imati u vidu da su im startne pozicije različite, različiti interesi, ali i svijest.
Tko je ta snaga danas u Bosni i Hercegovini?
Ne želeći podcijeniti niti prijašnje vlasti, niti ove koje danas dolaze, a pogotovu ne očekujući ništa posebno na tom planu od međunarodne zajednice, sasvim je razvidno da bi jedino Crkva mogla svojim moralnim autoritetom učiniti situaciju u Bosni i Hercegovini boljom. Prije svega radnici, koji su u većini vjernici, pa onda i ostali očekuju od Crkve da snažno digne svoj glas i stane u njihovu zaštitu.
/članak objavljen u KT -u, godina II (XXIV), broj 6., od 09. veljače 2003./
REPUBLIKA
Intelektualci u Bosni i Hercegovini traže Republiku, odnosno vraćanja prefiksa republika državi Bosni i Hercegovini. Već nekoliko puta se javno oglašavaju, a svoj zahtjev za vraćanje tog prefiksa uputili su i službeno svim mogućim institucijama u međunarodnoj zajednici, do Vijeća OUN-a. Što je razlog tog zahtjeva, koja su im obrazloženja i napose što se krije iza tog zahtjeva. Temeljito pojašnjenje je da Bosna i Hercegovina, ovako kako je uređena, bolje reći neuređena, ne može funkcionirati kao država. Ovakav ustavno-pravni poredak nije zabilježen nigdje u svijetu, tvrde i to je točno. Nadalje, zbog takvog uređenja, ne da nema gospodarskog oporavka, nego Bosna i Hercegovina tone sve dublje u siromaštvo. Materijalno stanje velikog broja stanovništva postaje neizdrživo i tu nema razlike kod bilo kojeg od tri naroda. Gledajući na prvi pogled, budući je sve točno, nema niti jednog razloga da Bosna i Hercegovina ne bude Republika Bosna i Hercegovina. Ali što bi bilo da se i vrati taj prefiks, što bi to donijelo Bosni i Hercegovini, odnosno narodima i građanima Bosne i Hercegovine? Bi li se dodatkom prefiksa republika po-pravila ustavno-pravna pozicija ove države čije funkcioniranje održava međunarodna zajednica? Zar bi dodavanjem tog prefiksa gospodarska situacija postala bolja, bi li se smanjila neuspješnost? I na koncu, ili na početku, bi li dodavanjem tog prefiksa politička situacija bila mirnija i stabilnija? Traže li svi narodi u Bosni i Hercegovini da njihova država dobije status Republike? I kada bi se svi narodi koji žive u Bosni i Hercegovini suglasili da Bosna i Hercegovina bude Republika, što je u sljedećih, najmanje dvadeset godina nemoguće, osim možda silom, za donošenje je te odluke potrebna je nova međunarodna konferencija o Bosni i Hercegovini. Intelektualci koji su sebi uzeli u zadaću da Bosna i Hercegovina dobije status republike odlučili su skupiti potpise građana kako bi i službeno od Vijeća sigurnosti mogli zatražiti raspravu po tom pitanju. Ne treba sumnjati da će jednom dobro osmišljenom i organiziranom kampanjom doći do stotine tisuća potpisa građana, ali hoće li među tim potpisima biti građana Bosne i Hercegovine, Srba i Hrvata? Bez neke posebne provjere niti bojazni da je ova tvrdnja paušalna i stvar samo jednog pojedinca može se tvrditi da ni Srbi ni Hrvati neće staviti svoj potpis na takav zahtjev. Zašto? Eventualnim dodavanjem Bosni i Hercegovini statusa republike nestaje i de facto i de jure Republike Srpske. Srbi na to i po cijenu najveće bijede neće pristati nikakvim dogovorom. Tu svaka priča, što se tiče Srbina i intelektualca i onoga bez ikakvog obrazovanja prestaje. Hrvati bi sasvim sigurno htjeli da te Daytonske umotvorine nestane, ali sigurno ne žele da se Bosni i Hercegovini da status republike u dogledno vrijeme. Zašto? Zašto su Hrvati protiv Republike Bosne i Hercegovine i protiv građanske Bosne i Hercegovine? Kada Muslimani-Bošnjaci kažu da su oni za građansku državu Bosnu i Hercegovinu to je na prvi mah prihvatljivo za sve ljude bilo gdje da žive, a posebno za međunarodnu zajednicu. Ali građanska država je država najbrojnijeg naroda, a u Bosni i Hercegovini su najbrojniji Muslimani-Bošnjaci. Kada to Hrvati i Srbi ne bi imali u vidu i kada bi prihvatili „građansku“ državu Bosnu i Hercegovinu i Republiku Bosnu i Hercegovinu po viđenju Muslimana-Bošnjaka, odnosno po, kao normalnom zahtjevu intelektualaca, vrlo brzo bi to u svim segmentima života postala država samo najbrojnijeg naroda. I Hrvati i Srbi bi tu postali i bili samo dekor potreban za ono multi. Pa što je rješenje i ima li uopće rješenja za Bosnu i Hercegovinu, pitat će se mnogi? Naravno da rješenja postoje, ali je pitanje želi li ih međunarodna zajednica donijeti, odnosno za koji će se redoslijed odlučiti. Kao prvo u Bosni i Hercegovini treba kvalitetno riješiti nacionalno pitanje, onako kako je rješavano u zemljama Zapada. Drugo, Bosna i Hercegovina mora žurno ući u Europu, kako bi u njoj vladali zakoni i pravila ponašanja civiliziranih naroda gdje neće više biti važno jeste li vi Hrvat, Musliman-Bošnjak ili Srbin, ili bilo tko da ste, nego koliko vi vrijedite. Samo u tom slučaju više ni jednom od naroda u Bosni i Hercegovini neće više biti primarno je li Bosna i Hercegovina građanska država ili Republika, bit će im važno da dobro žive, da više nisu gladni. I na koncu da ne ostanemo dužni na još jedan odgovor postavljen na početku, tko u stvari stoji iza ove „ideje intelektualaca“. Neosporno je da iza ove ideje stoje intelektualci, neosporno je i da se među tim imenima intelktualaca mogu naći i imena i Hrvata i Srba, ali je također neosporno da je to u svojoj biti ideja muslimaske-bošnjačke političke oligarhije. Najveći zagovornik te ideje među intelektualcima je Muhamed Filipović Tunjo.
/članak objavljen u KT -u, godina II (XXIV), broj 9, od 02. ožujka 2003./