Neki od mojih tekstova objavljenih u Hrvatskom Slovu u periodu od 2002. do 2004. godine

 

Petrisch stvara novu nadnaciju u Bosni i Hercegovini

Neopredjeljeni i Jugosloveni postaju Ostali

Potpisan je Sporazum o Ustavnim promjenema u BiH. Objavili su to svi mediji, glasnogovornici glasnogovornika, glasnogovornici međunarodnih mafijaša i tko više ne. To što su taj „sporazum“ potpisali predstavnici samo triju stranaka – koje zajedno, uz jasnu zapovijed međunarodne zajednice da moraju pobijediti, na izborima ne mogu dobiti više od 113 glasova – koga briga. Važno je da su glasnogovornici objelodanili vijest.
Na prvoj stranici tog Sporazuma, u članku 3, pod nazivom „Sastav Vijeća naroda i Doma naroda i izbor članova“, piše: „Sastav Vijeća naroda i Doma naroda će biti paritetan, tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj zastupnika.“ Najmanje 8, a najviše 17 članova je iz reda jednog konstitutivnog naroda. Ostali su zastupljeni u broju koji ne prelazi polovinu predstavnika jednog konstitutivnog naroda u Vijeću naroda, odnosno Doma naroda. Ostali imaju pravo da ravnopravno sudjeluju u postupku većinskog glasovanja.“
Tko su ostali? Je li to neki narod? Je li to neka nacionalna manjina? Gdje su korijeni „ostalima“? Odakle vuku genezu?
Dakle, od „ostalih“ se pokušava napraviti nadnacija.
Svojevremeno, jedan prilično pozicionirani kadrovik SKJ-u, Srbin oženjen Hrvaticom, tvrdio je da je Jugosloven, a ne Srbin. Njegova supruga nije Hrvatica nego Jugoslovenka, tako i njegova djeca.. U redu, može čovjek tvrditi što hoće. Ali onda, jednoga dana na sjednici partijskog ogranka, taj vrli Jugosloven iznio je jedan „sjajan“ prijedlog. U bodovanju za dobijanje stana tražio je da se svima onima koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni doda još deset bodova. Uz dodatak bodova na borački staž u partizanima, tih deset bodova bilo bi mu dovoljno da bude prvi na listi i sigurno dobije trosoban stan.
Zašto su Jugoslaviji trebali Jugosloveni? Što je želio Tito s Jugoslovenima? Stvoriti nadnaciju koja bi bila iznad svih naroda u toj tvorevini. Nadnaciju koja bi olakšala provođenje njegovih zamisli, koja bi mu omogućila doživotnu vlast. Umro je kao i svi ostali smrtnici, ali umrla je i Jugoslavija.
Petrischu također trebaju „ostali“ kako bi mu ta nadnacija omogućila da se u BiH i dalje ne riješi nacionalno pitanje. Nadnacija koja bi mu olakšala provođenje njegovih zamisli, omogućila doživotnu vlast međunarodnoj zajednici u BiH. Ali i Petrisch je smrtnik, kao i nadnacija koju pokušavaju napraviti.
A Krešimir Zubak? Dugogodišnji član SKJ-u? Hrvat oženjen Srpkinjom? Pa što onda? To je njegova osobna stvar, ali neka onda ne kaže da zastupa Hrvate, nego samog sebe i možda „ostale“. Zubak je nemoralno tašt i vlastoljubiv.
Je li on izdajica hrvatskog naroda? Nije, jer on nije predstavnik hrvatskog naroda. Ali je potpisao „Sporazum“ u njegovo ime.

/članak objavljen u HS, u broju 363, od 5. travnja 2002. godine/

 

Opsjenar

Često se čuje da više puta ponovljena laž postaje istina. Primjera za to možete naći na stotine, od običnih svakodnevnih obmanjivanja do onih većih koji katkad utječu i na opću situaciju u svijetu. No zaustavimo se na primjeru Bosne i Hercegovine i pogledajmo kako u toj zemlji laži postaju službene istine. Treba upozoriti na oprez: onaj tko se upusti u raskrinkavanje tih više puta ponovljenih laži, mora biti svjestan da će doživjeti napade mnogo veće od samih laži koje se usudio dodirnuti. Budući da je primjera bezbroj, a prostor je ograničen, ovaj put uzet ćemo samo onaj – „tko je dijelio BiH?“
U n izu radijskih i televizijskih emisija u brojnim novinskim člancima, pa i u običnim trač partijama, pokušava se jedna laž instalirati za istinu. BiH su – kaže se – pokušali dijeliti Franjo Tuđman i bivši predsjednik krnje Jugoslavije a sada haaški zatočenik Slobodan Milošević, odnosno – Hrvatska i Srbija. Sve je počelo od jedne kavanske priče i obične papirne salvete. Majstor iluzija i opsjena, do tada malo poznati čelnik jedne stranke u Velikoj Britaniji iz jednog je šaranja na salveti gotovo cijeli svijet uspio uvjeriti da je rasijecanje osobe u mađioničarskom sanduku čista istina. Da su BiH uvijek dijelili, u službenim i neslužbenim razgovorima i obični ljudi i svjetski političari najviše klase, nije nikakva tajna. Veliki broj običnih ljudi i danas iskreno misli da ju treba podijeliti. Što li sve nisu s njom radili svjetski moćnici, no u konkretnoj priči o podjeli u zadnjih deset godina izostavlja se Alija Izetbegović, i to je ona više puta ponovljena laž. Naime, ravnopravno je u tim prekrajanjima bosanskohercegovačkih granica sudjelovao i Izetbegović. U svom nedavnom iskazu pred sucima u Haagu, Milošević je jasno i glasno kazao da mu je Izetbegović nudio podjelu BiH, ali samo međusobno, a da se Hrvati u BiH zanemaruju. Slijed kasnijih događanja zorno će pokazati osnovnu zamisao, cilj! Spomenuti danas zamisao stvaranja Zelene Trasverzale, kao osnovni cilj Izetbegovića i njegovih istomišljenika i sljedbenika, gotovo je bogohulno. Kao da je Islamsku deklaraciju napisao netko drugi ili da nikada i nije napisana, a u njoj jasno stoji zamisao uspostave islamske države od BiH sve do Pakistana i Indonezije. Ljudi umiru, ali njihove ideje ostaju. Zar netko može i pomisliti da je ideja Ilije Garašanina o velikoj Srbiji umrla i da se koliko sutra ne će ponovno pojaviti u nekom drugom obliku?! No, tko zna zbog kakvih interesa svjetskih moćnika o tome nije preporučljivo ni šaptati.
I onda se pojavljuje opsjenar koji šaranje po salveti nudi kao sedativ za kolektivni zaborav. Kako bi se javnost uvjerila u kakvoću sedativa krenulo se u njegovo reklamiranje. Raznorazni “znalci“ daju o sedativu svoj sud. Većina je uvidjela da bi reklamiranje moglo biti unosno, drugi pak, koji o tome ništa i ne znaju, žele biti u trendu. Neki su pak prihvatili onu narodnu: Ako ti dvojica kažu da si pijan, valjaj se. I tako krenu, od frustriranig Banca, sračunatog Lagumdžije, poslovnog Lemana, umišljenog Latina i koga sve ne, sve do onih koji će se dalje nizati da bi jednu laž pretvorili u istinu. Ali sva ta reklamiranja možda više i nisu potrebna. Već prvog lipnja ove godine opsjenar izlazi pred publiku. Što će izvući iz svog šešira? Hrvati u BiH (zar još toga ima?) i konačno će nestati u njegovu šeširu. Publika će pljeskati jer mu je još jedan trik uspio. A što je s istinom o pitanju tko je sve sudjelovao u podjeli BiH? Kao slučajno pred opsjenarov dolazak pritvoreni su najviši dužnosnici AID-a, Izetbegovićeve tajne policije, optuženi za terorizam i suradnju s Al Kaidom. No publika tgreba imati na umu da ima posla s opsjenarom i njegovom ekipom. Ono što joj oči vide mijenja se sa svakim povlačenjem zastora. Konačni cilj nije ni sam Izetbegović, jer poslije završene predstave publiku treba vratiti u stvarnost. No, ubrzo, bit će na redu nove točke opsjenara, ubrzo, brže nego što možete i zamisliti. Zaduženi za izgled pozornice uglavnom su sve pripremili. Na redu je niva točka, novo instaliranje laži za istinu. Opsjenar je tu, ali sada kao protektor.
Paddy Ashdown stiže!

Napomena, ovih dana u BiH nam stiže novi Visoki predstavnik.

/članak objavljen u HS, u broju 368, od 10. svibnja 2002. godine/

 

Boljitak

Otkako je i službeno počela predizborna kampanja u BiH, svi koji vole tregikomedije i crni humor došli su na svoje. Nažalost, moja uvjeravanja djece i žene da zbog niza razloga moram gledati političke emisije o predstojećim izborima, izazvale su pravu pobunu.
- Ma što gledaš te lopove – veli moja uzdanica, sin koji je upravo upisao kriminalistiku.
- Ja ću, stari prebaciti na Eurosport – govori srednji.
- A ja hoću na MTV-i – kaže najmlađi.
- Sutra u šest sati je moja serija, nemoj da kome padne na pamet da gleda nešto drugo. Cijelo vrijeme ti govorim da djeci kupiš svakom po tv. Nema boljitka u ovoj kući dok svatko ne bude imao svoj tv. – ozbiljno će supruga.
Eh, boljitak?!
Kako je lijepo, a kratko u emisiji od 1. rujna, Javnog tv- servisa BiH, a koju je prenosila i „federalna“ tv, govorio Jerko Ivanović Lijanović, predstavnik Ekonomskog bloka HDU – Stranka za boljitak. Ma svaka riječ mu miluje uho birača. Ma kakvi miluje, dovodi do vrhunske naslade.
- U sljedeće četiri godine zaposlit ćemo 350.000 ljudi.
- Osigurat ćemo ostanak za mlade i njihov svaki boljitak.
- Provest ćemo reformu porezne politike.
- Izvršit ćemo demilitarizaciju BiH - tečno i da ne trepne govori Lijanović.
- Omogućit ćemo autoru ovoga teksta da mu svi u kući imaju svoj televizor. Uh, umalo i ja da ovo s 350.000 i svakom boljitku ne shvatim ozbiljno!
Možete li se vi, poštovani čitatelji, sjetiti čini mi se da sam već prije negdje čuo kako će neki zaposliti 200.000 ljudi!? Ma gdje li sam to čuo? Ali to sada i nije važno, važno je biračima pomilovati uho, a kada se i ako se dođe na vlast, lako ćemo. U svakom slučaju, priznanje Lijanoviću za ludu hrabrost. A reforma porezne politike se sada može i pokrenuti i provesti, nakon što su se za deset godina Lijanovići podigli i učvrstili svoj kapital. S dosadašnjom poreznom politikom. Što se tiče demilitarizacije BiH, mora se priznati da je zamisao dobra, iako nije izvorno od Lijanovića, davno je to predlagano.

/članak objavljen u HS, u broju 385, od 6. rujna 2002. godine/

 

"Viza za budućnost"

Božićni i novogodišnji blagdani su prošli. Trebalo bi poslije slavlja zasukati rukave i početi raditi. Prema onome što se moglo čuti u političkoj emisiji „federalne“ televizije, „60 minuta“, čini se da su prvi odlučno u novoj godini krenuli na posao – političari. Mora se priznati da je to malo čudno, ali pogledajmo što pripremaju.
Voditelj Bakir Hadžiomerović u studio je pozvao predsjedatelja Parlamenta BiH, Šefika Džaferovića (SDA) i Niku Lozančića (HDZ), zastupnika u istom parlamentu i, po svemu sudeći, čovjeka koji ima nakanu u skoroj budućnosti postati broj jedan u HDZ-u BiH. Inače, ta dvojica političara očito su u usponu jer su od općinske razine, preko županijske skupštine (obojica iz ZE-DO kantona), evo dogurali do samog vrha vlasti u BiH. Zadaća Parlamenta, za koji Džaferović nikada ne propušta naglasiti – državnog, u prvom je redu ustoličiti Vladu BiH. E sada, pri ovom prvom zadatku Parlamenta može se vidjeti sav jad i bijeda države Bosne i Hercegovine jer bilo bi logično da se u jednoj normalnoj državi takvo tijelo zove Vlada, ali ovdje kažu Vijeće ministara. Na prvi pogled nebitno. Međutim, ako je to najviši organ vlasti u državi, a po zakonu bi trebao biti, zašto se izbjegava riječ vlada? No, kako se to tijelo baš puno i ne pita, odnosno ni blizu onoga što bi u jednoj pravnoj državi trebalo, zovu ga Vijeće ministara, što neodoljivo podsjeća na vijeće staraca u nekom indijanskom plemenu iz romana Karla Maya.

Stvarna uloga tijela vlasti u BiH

Kakva je stvarna uloga Parlamenta BiH? Postavlja li Parlament to Vijeće ministara, ili ga samo imenuje, potvrđuje ono što su prethodno dogovorile političke stranke? Imenovanje toga Vijeća ministara bilo je najavljeno za polovicu prosinca, sada već prošle godine, ali zbog kašnjenja pojedinih stranaka u izboru svojih kandidata OHR nije izvršio njihovu provjeru.
E tu smo!
I kada se političke stranke mogu dogovoriti i kada je taj državni Parlament spreman potvrditi, imenovati to Vijeće ministara, treba pričekati provjeru (drugi izraza za ne tako davnu političku podobnost) OHR-a! Je li to provjeravanje u skladu s Daytonskim sporazumom ili ima veze s nekim drugim nakanama?
Na pitanju te provjere predstavnik HDZ-a, Niko Lozančić, misli da nitko ne treba provjeravati „naše ministre“, pogotovu zato što se ne zna jesu li ti koji ih provjeravaju sami provjereni i od koga. Nadalje, pita se Lozančić, zar nije apsurd da zastupnici u tom državnom Parlamentu ne znaju tko su kandidati za to Vijeće ministara. Zar nije nelogično da predsjednika te Vlade(je li to HDZ za Vladu BiH, a ne za Vijeće?) nitko ne provjerava, da se neki ministri provjeravaju, a neki ne. Dokle god bude razvijen podanički mentalitet prema međunarodnoj zajednici, dotle ne ćemo imati pravo Vijeće ministara, i na koncu, hoće li ti ministri odgovarati Parlamentu BiH ili OHR-u?

Nije poželjno privesti Karadžića

Budući da je gospodin Niko Lozančić u toj emisiji obznanio da je i on jedan od kandidata za predsjednika Federacije BiH, nedvojbeno je takvim pitanjima, izrečenim javno, umanjio svoje šanse za tu funkciju, jer „provjera“ uvijek može pokazati da on nije dobar za predsjednika Federacije. Na istom pitanju predsjedatelj parlamenta Džaferović također misli da provjere nisu potrebne, ali budući da nitko u BiH ne zna je li tko od kandidata, možda haaški optuženik, vodi li se protiv njega kakav postupak, opstruira li Daytonski sporazum i slično, on prihvaća da OHR provodi te provjere. A što će drugo(op. a.)?! No jedno postavljeno pitanje u toj emisiji, koje je ovih dana moglo i trebalo podići veliku prašinu a nije, daje zapravo odgovor, ne samo na stanje u BiH, nego na zamisli međunarodne zajednice za prostor Balkana.
- Radovan Karadžić ne će biti uhapšen sve dok ima podršku naroda – izjavio je Paddy Ashdown za BBC.
I voditelj Hadžiomerović i njegovi gosti Lozančić i Džaferović, iako su tu izjavu spomenuli, bježali su od bilo kakva komentara kao vrag od križa. Glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartman, zamoljena da kaže nešto više o toj izjavi tvrdi da se mora pronaći način za provođenje pravde i sve nešto okolo, ali je rekla i da se mora pronaći rješenje.
Kakvo sad rješenje? Zar nije rješenje da se optuženi za ratne zločine privedu sudu? Bit će pak da u skladu s nakanama međunarodne zajednice prema Balkanu, uspostavi neke balkanske knfederacije, manje je bitno kako će je u konačnici nazvati, u ovom trenutku nije poželjno u Haag privesti Karadžića. Da u toj izjavi lorda od Salvete leži mnogo više nego se u prvi mah može zaključiti govori i izjava Munira Alibabića, smijenjenog šefa tajnih služba od tog istog lorda. Naime, Alibabić tvrdi da je bio na korak do hapšenja Karadžića i da je smijenjen samo zato što je to zasmetalo Ashdownu, i da je Bosni i Hercegovini dosta lordova (Owen) koji je „rasturaju“.
Paralelno s tom izjavom Ashdowna ide i izjava iz Vlade RS-e, naoko bezazlena, kako bi u BiH trebalo ukinuti carinu i sve carinske službe. O, kako je pokojni predsjednik Tuđman bio u pravu glede zamisli međunarodnih mafijaša! Ali aktualni predsjednik Hrvatske Mesić ovih je dana pomogao, preko humanitarne organizacije ADRA i njezina predstavnika u BiH Radula Bašića koji se u studiju lepo razbaškario, da se Redži Hamziću kupi kuća na periferiji Sarajeva. Kud ćete bolje preporuke za prvog predsjednika te balkanske višeglave aždaje. Kakav Parlament države BiH, kakvo Vijeće ministara i ostale marionetske Vlade na prostorima Balkana? Džaferović i Lozančić su trebali odbiti sudjelovanje u toj emisiji, ali kažu da svi zastupnici u tom parlamentu mogu biti profesionalci s dobrom zaradom.

/članak objavljen u HS, u broju 403, od 10. siječnja 2003. godine/

 

Branitelji na crno

Kakav polet, kakav zanos! Kakvu su nesebičnost i volju iskazali i pokazali Hrvati u želji da konačno jednom naprave svoju državu, da sve htvatske zemlje vrate u krilo matice. Nemoguće je utvrditi jesu li veću spremnost pokazali Hrvati u Hrvatskoj ili oni u dijaspori diljem svijeta, od materijalnog davanja do polaganja živta za svoju Hrvatsku.
I onda je došao mir. I kao da je stotinu gromova puklo među Hrvate. No dok je pokojni Predsjednik bio živ, uspijevao je, poput oca, držati svoju svojeglavu djecu da potpuno ne zablude.
Ali zašto je Kajin ubio Abela?! Zašto je Drugi predsjednik išao u Haag lažno svjedočiti protiv brata svoga, protiv braće svoje? Zašto Ivo Banac i dan-danas tako žestoko govori protiv braće svoje? Zašto vlast u Hrvatskoj izručuje svoje najbolje sinove političkom sudu u Haagu?
- I jednoga dana Kajin prinese žrtvu Jahvi od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke sve po izbor pretilina. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogled ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti...-(post.4, 3-6) i ode u Haag svjedočiti protiv brata svoga i potpisa odluke o umrovljenju generala, braće svoje, i odgovori – ne znam tko potpisa protokol o prodaju Željezare! – A ja se pitam zar sam ja čuvar braće svoje hrvatske? Neki od njih samo katkad piju sa mnom kavu i to je sve.
Gdje su danas i kako žive oni hrvatski sinovi što ostadoše živi a dali su mnogo za svoju Hrvatsku, za svoj hrvatski narod?
S ponosom se sjećam tog vremena zanosa, a posebno mog prijatelja Nike.
- Evo danas, dok ovo stvaramo, prijatelju, dobro je. Puni smo entuzijazma, volje, hrabrosti. Ali brzo će doći vrijeme kada će se morati ginuti za hrvatstvo. I neka bude i to, neka nas izgine na tisuće, ali samo da napravimo svoju državu, državu pravde, državu u kojoj ne ću morati noću nositi dijete na krštenje, državu u kojoj ću moći raditi bilo koji posao a da ne moram biti član Saveza komunista, državu u kojoj ne ću morati ići raditi vani. I zapamti, prijatelju: poslije rata brat će izdati sestru, brata, rođak rođaka, prijatelj, prijatelja. Lažno će svejdočiti jedan na drugoga samo da bi sebi osigurali bolje mjesto. (Pa mi sada recite da je priča o prvom predsjedniku neke nove Balkanske konfederacije bezvezna)
Gdje je danas Niko?
U svom mjestu, mjestu gdje je godinama živio i radio, Niko je ostao bez posla, a u rješenju o prestanku radnog odnosa piše: zbog agresije na BiH!(?) Sada radi vani, u Austriji, na crno. Kako živi, kako osigurava sredstva za obitelj, nitko ga i nitko se ne pita.
- Poznato je da je obitelj osnovna jedinica društva u svakom narodu. Ako želite uništiti jedan narod, uništite mu obitelj. Tom „znanošću“ vodila se velikosrpska ideja. Tako nova vlast Hrvatima nije davala posla u mjestima gdje žive, odnosno na sve načine im je onemogućavala zapošljavanje...Ako jednoj obitelji ne date osnovna prava, pravo na rad, što joj preostaje nego da to traži na drugom mjestu. I tako se onda Hrvati sele. (Općina Žepče ili ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine, A. M.)
Ako se i danas ponavlja velikosrpska „znanost“, a ponavlja se, jer bar jedan od roditelja mora ići u inozemstvo kako bi zaradio da mu obitelj preživi, postavlja se pitanje tko i zšto provodi velikosrpsku „znanost“?! Postoji li danas osoba među Hrvatima koja bi smjela i mogla dovoljno glasno reći Hrvatima, poput pokojnog Predsjednika, poput Jahve Kajinu – Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje meni viče.
U ovom trenutku, u ovom vremenu, tu snagu još uvijek ne vidim, osim možda Crkve u Hrvata. Hoće li Crkva dovoljno jako i snažno podići glas protiv svakojakih ubojstava braće i djece svoje?! Ako za trenutak zanemarimo razloge njezina poslanja, svoj glas bi snažnije trebalo dići i zato što su se Hrvati, poslije svega uvijek vraćali Crkvi i njezinu nauku.
Da, zbilja, kakva je danas stvarnost onih Hrvata koji su puni poleta i zanosa stvarali Hrvatsku, oni koji svoje hrvatstvo nisu mjerili količinom „zarađenog“ novca u tim sudbonosnim vremenima? Kakva je stvarnost mog prijatelja Nike?

/članak objavljen u HS, u broju 412, od 14. ožujka 2003./

 

C e s t e

U Zagrebu živi moj prijatelj Jozo. Jozo je inače moj susjed i rođak koji je poslije završene srednje škole i odslužene JNA, kao i mnogi drugi Hrvati iz BiH, dalekih sedamdesetih otišao u svijet trbuhom za kruhom. U Zagrebu je nekolikmo godina prije Domovinskog rata napravio kuću, djeca su mu velika. E, sada me živo zanima je li on „bosanski Hrvat“ ili „hrvatski Hrvat“, ali, ne, ne, ne dam da me te umjetne podjele Hrvata odvuku, nisam mislio pisati o tome. O čemu sam ono htio pisati?! Eto vidite kako na mene djeluje ova riječ bosanski Hrvat. Da je bar bosanskohercegovački Hrvat, skoro da sam u trenutku zaboravio. Ah, da, o cestama.
I tako, nazovem ja mog Račana. Da vam ne zaboravim reći, ja i sva moja obitelj Jozu zovemo Račan. Čak mi je i u mobitelu njegov broj memoriran kao Račan. Od kuda Jozi to Račan i zašto? Pogađate, on je žestoki pristalica Račana. Bože pomozi mu i oprosti, mislim Jozi.
- Halo Joža, prijatelju – ovoga puta sam namjerno izbjegao ono – halo, jesam li dobio Račana – kako mu se inače javljam – bi li mi mogao učiniti jednu uslugu?
- Ha, jesi li vidio koje sve ceste otvara Račan? A oni tvoji što ih zovem „Hajde da zemimo“? Što su oni napravili, niti jednu cestu, vidiš šta radi ovaj moj Račan?!
- E, stani Jozo da ti tvog Račana, hoćeš li odmah da se posvađamo a nismo se ni pozdravili kako treba. Koje ceste on gradi? Ma što on, to grade građani Hrvatske, porezni obveznici, ti!
- Dobro, dobro, oprosti, ne ćemo se svađati, ali moraš priznati, čovječe, vidiš li koje sve ceste otvara. Eto ga, danas će doletjeti i vama u BiH. Sjećaš li se kad smo ono kao dječaci raspravljali o reakciji tvog ćaće kada mu budu rušili onaj stari mlin, jer točno preko tog mlina, ispod same vaše kuće, prema još davno izrađenom projektu ide autocesta Budimpešta-Osijek-Ploče. Vidiš, ovi moji su to još tada imali u planu. Pomoći će Račan i BiH.
- E baš će joj on pomoći – prekidam ga. – Jest se i naš'o ko će joj pomoći.
I tako, zbilja tu večer, udarna vijest u Dnevniku „F TV-a“ bila je ta o Račanovu posjetu i gradnji cesta. Koridora 5 C, kako ga zovu, da bi to u uhu običnog puka izgledalo veće. Spomenula se i izgradnja Jonske ceste, te je naglašeno kako je Hrvatska odustala od gradnje ceste samo kroz Hrvatsku nego aktualna vlast, Račanova, nema ništa protiv da ta cesta ide i preko teritorija BiH (Neum). Hoće li to na predstojećim izborima u Hrvatskoj glasovati i Hrvati iz BiH, pa se Račan odlučio graditi ceste kroz Bosnu i Hercegovinu?! Nemojte se iznenaditi ako uskoro kažu i da se aktualna vlast odlučila graditi autocestu pravcem Zagreb-Bihać-Drvar-Livno-Mostar-Dubrovnik, i da su na tu ideju došli nakon silnog razmišljanja kako pomoći svojoj i susjednoj zemlji. Ne daj Bože da bi kazali kako je to zagovarao i pokojni Predsjednik.
Boga pitaj do kada bi potrajala i kako bi završila naša rasprava o „Račanovim cestama“ da se nismo sjetili koliko je skup telefonski razgovor mobilnom mrežom.
- Znaš Joža, zvao sam da mi na oglasnoj ploči provjeriš je li mi sin prošao na prijamnom ispitu na faksu, a za Račana i njegove pajdaše ovdje u BiH ne vrijedi trošiti impulse. Nego, kada u Hrvatskoj prođu izbori, onda ćemo nas dvojica sjesti i malo više o tome pričati. Pripremit ću ti malo slatke vode, jer će ti poslije izbora trebati.
I da ne zaboravim, Jozo mi je provjerio stanje na oglasnoj ploči faksa. Sin mi je ostvario potrebnu kvotu bodova, ali će na taj faks ostati neupisan jer je ispod 150-og mjesta, koliko ih se može upisati. Slično Račanu koji je na prošlim izborima osvojio potreban broj glasova, ali nije ni blizu ispunio očekivanja hrvatskog naroda.
Znadete li slučajno odgovor na to kud nas vode Račanove ceste? Jeste li čuli za Balkan ekspres?

/članak objavljen u HS, u broju 430, od 18. srpnja 2003./

 

Umrtvljena Beha

Još je vrijeme godišnjih odmora, za one koji si mogu priuštiti godišnji odmor. Nisam od tih nesretnika koji se, zato što imaju novaca, moraju izlagati ovim ljetnim žegama na mediteranskom suncu, no zaustavit ću se, kako mi ne bi proradio jal. Iz razloga koje razumijete odlučio sam se, umjesto da idem na odmor, posjetiti stomatologa, kako bih popravio dva bolesna zuba. Kao naša dva entiteta u dragoj nam Beha i jedan od ta dva zuba je mrvicu manji, ali oba bole za neizdržati. Javivši se poduzetnoj liječnici prvo smo kratko porazgovarali.
- Šteta bi bilo da ih izvadimo, predlažem vam da ih pokušamo liječiti – govori mi.
- A što mislite hoće li uspjeti, da možda nije kasno za liječenje? – pitam je već se malo, ma kakvi malo – plašeći bušenja i svih čuda koje slijede.
- Ne bojte se, dat ću vam anesteziju – govori liječnica vidjevši iskusnim okom o čemu se radi. – Ili ako hoćete pučkim jezikom, napravit ću da vam to utrne, da ne osjetite bol dok vam budem obrađivala. Kao što je umrtvljena politička scena u Beha, mislim si. No kako sve ne bi bilo anestetizirano, umrtvljeno, kao naša Beha politička scena, ovo vrijeme je i vrijeme kada u mom kraju počinju svadbe.
Ehe, što će te sada anestetičari, tu se ne može donijeti zakon o veselju.
- Koliko će to liječenje, doktorice, potrajati? Znate, dan poslije Velike Gospe imam svadbu, a ovaj lijek je neugodan da to nije normalno. Kako ću biti u društvu, posebno ovih naših Europejaca koji su u ovo vrijeme preplavili svoju dragu Beha. Umrtvljenu.
- Pa znadete to vam je arsen, kako bih vam pojasnila, to je jednostavno lijek, a ne otrov, kako u narodu kažu, a trajat će tamo negdje do konca rujna.
Pomislih, taman dok krene nastava pod jednim krovom za „dobre Bošnjane“, koji istina imaju tri različite bogomolje, „ali govore istim jezikom“, kako je pisalo na plakatima koje je prije dvije-tri godine postavio SFOR po svim većim mjestima Beha. (SFOR je kasnije zanijekao da se to dogodilo u njegovoj režiji, ali zar im je itko povjerovao?!)Ne, ne, ne ću o školstvu, koga to više zanima, kažem, samo sam pomislio. Htio sam o svadbenom veselju, o našim Europejcima, hrvatskim Europejcima, točnije o onima koji su u zadnjih dvanaest-trinaest godina, mnogo prije nego što je bilo govora o prijamu Beha u Europu krenuli put Europske zajednice ili u zemlje koje će možda ući u EU. Kao što je susjedna nam država Hrvatska. Jeste li primijetili da ovi komirani Beha političari nikako ili veoma rijetko kažu neku lijepu riječ o toj susjednoj nam državi.
I tako, na svadbenom veselju skupila se draga obitelj. Omjer Beha registracijskih pločica i ovih iz susjedne nam, prijateljske i drage države Hrvatske (kad jedni političari ne će, a drugi ne smiju) i država EU je tu negdje, pola-pola. I dok su glazbenici sjeli kako bi i oni na svadbi nešto prezalogajili, te glazba utihnula, razgovaram s Ruškom.
- Kako vam je tamo? Radite?
- Pa eto snašli smo se.
- Mislite li se vraćati? – pitam, premda odgovor slutim.
- Pa u početku smo mislili, ali djeca su u međuvremenu porasla, njih ovamo ništa ne privlači, osim ovako doći na svadbu i još koji dan. Sada razmišljamo i ja i muž, što bi smo ovdje mogli raditi? Gotovo je to, sada sam svjesna nema tu više povratka. Puno je vremena prošlo.
Da, uglavnom je gotovo. Bar što se Hrvata tiče. Jer su oni zaključili, zašto čekati da Beha uđe u EU kada mi možemo uću u nju i bez toga. A poslije rezanja mladenačke torte glazbenici i svi gosti poželjeli su mladencima sreću uz pjesmu „Dogodine i sina dobili“. Kako bi Beha Hrvati punili EU i bez službenog ulaska u nju. Ah da – kaže liječnica – do kraja rujna ćemo pokušati izliječiti ta dva zuba, ali ako dođe do komplikacija, otići ćemo zajedno do jednog specijalista. Do kraja rujna vidjet ćemo mogu li ta dva vaša zuba biti zdrava pod zajedničkim, ma ne krovom, nepcem!

/članak objavljen u HS, u broju 435, od 22. kolovoza 2003./

 

Muzička škola

E, kako dođe rujan, malo mi je lakše. Istina, nema kiše, ali dani nisu tako vreli, a noći su svježije. Baš sam se obradovao: evo ga konačno, više nema noćnog prevrtanja po krevetu i znojenja, prava ugoda za dobro spavanje.
Kao i svake nedjelje popodne, tako i ove, nekolicina nas okupila se na haklanje, na Blažovoj njivi. Blaž nam je za sitnu lovu iznajmio njivu jer i tako više dobije nego da je obrađuje. Poslije odigrane tekme, a već rekoh, noć svježa, mogao se očekivati dobar san, ali spavao sam veoma loše. Morio me nekakav težak san. Prvo sam sanjao veliki broj ljudi kako se nekuda guraju, a to vam nije dobro sanjati, kaže baka Mara.
Poslije toga pred oči su mi došli neki moji prijatelji i znanci koje nisam vidio u gomili koja bježi. Nažalost, to gdje sam ih vidio bila je neka škola, ali pretvorena u zatvor i ograđena visokim zidom. Gledali su me kroz zatvorena prozorska stakla i čudno se ponašali. Jedan od njih, Marko, imao je pozu violinista, ali violine nigdje, samo je i dalje izvodio na toj zamišljenoj violini neka tužne melodije. Drugi, Franjo, umišljao je sebi da svira klavir. Treći, Ilija, držao je ruke ispred usta i, jasno, bio je uvjeren da svira flautu.
Između te, očito, Muzičke škole i visokih stambenih zgrada prolazila je široka cesta, ulica zasađena drvećem. Moguće je da je ljepota te ulice u mojih prijatelja izazivala potrebu za sviranjem. Nažalost, školi se nikako nije moglo prići kako bi im se kazalo da to nije nikakva škola nego zatvor. Grozan san, probudim se sav znojan, kao da su mene tukli u tom zatvoru a ne njih.
Poslije jutarnjeg toaleta, čak i prije kavice, ne znam zašto, padne mi na pamet da nazovem svoga prijatelja u Zenici Bošnjaka. – Dobro jutro! Jesam li dobio stan Bošnjak? – Esselam alejkum, kada sam Bošnjak, nek' sve bude u stilu – šaleći se odgovara mi Ferdo.
Pogađate, Ferdinand, skraćeno Ferdo, Hrvat je kojemu je prezime Bošnjak. Zato se i šali. Od muke, ne zato što mu je do šale. Ferdo je inače predsjednik Matice hrvatske u Zenici. Nedavno je u Zenici, po tko zna koji put od devedeset druge obijen i opljačkan Hrvatski dom, a u njemu i ured Matice hrvatske. Odnesen mu je faks i još koješta. Njega osobno su više puta napali, a kući na telefon često dobiva pozive kojekakva sadržaja.
- Zato se i javljam sa esselam alejkum, za svaki slučaj – ironičan je Ferdo sam prema sebi.
- Kako si Ferdo? – pitam ga. Kako Matica? Jesi li dobio onu pomoć od hrvatske Vlade koju si tražio, pomoć koju Hrvatska šalje Hrvatima u BiH? Pripremaš li kakav novi projekt, izdanje neke nove knjige u nakladi Matice?
- E moj prijatelju?! – odgovara mi Ferdo. – Pomoć hrvatske Vlade je, istina, stigla, za obnovu Hrvatskog doma u Zenici, ali za samo Maticu nije ništa stiglo. Ali znaš li zato tko je dobio tu pomoć?! E jesu Muslimani pametni, svaka im čast, a mi, mi smo... – Nemoj Ferdo tako – uskačem. – Ma šta nemoj, pomoć hrvatske Vlade dobila je Muzička škola u Zenici, ona ista zloglasna Muzička škola u kojoj su tijekom rata zatvarani i na mrtvo ime prebijani Hrvati. Pretpostavljam da im je u popisu zahtjeva koji su uputili Vladi neki jadnik Hrvat. I znaš koje im je obrazloženje za tu pomoć? Kažu, ima tamo i nekoliko hrvatske djece! E mašalah, ne mogu reći nazdravlje.
Pa vi recite da ne treba slušati što kaže baka Mara. Stvarno nije dobro sanjati puno ljudi, a pogotovu ne zloglasnu Muzičku školu u Zenici.

/članak objavljen u HS, u broju 438, od 12. rujna 2003./

 

„Nacija“ je poludjela

Na stranu što se u himni nogometne vrste BiH „Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino“, Hercegovina spominje rijeđe, ali ono „nek' nacija poludi“ – e to je zanimljivo. Koja nacija?!
„Nikada BiH nije bila ovako ujedinjena kao pred ovu historijsku utakmicu“. „Predstojeća utakmica BiH i Danske za kvalifikacije za Europsko prvenstvo u nogometu u Portugalu više je učinila za ujedinjenje BiH i njezinih naroda nego Daytonski sporazum“, samo su neki od natpisa i izjava pred kvalifikacijsku utakmicu 11. listopada. „Poginut ćemo na terenu“, izjavljivali su fudbaleri i poneki nogometaš. Djelatnici „Federalne televizije“ i drugih medija u BiH, uglavnom muslimanskih, vjerojatno u dogovoru s predstavnicima Nogometnog-Fudbalskog saveza BiH odmah su podigli galamu na ljude iz UEF- e da bi se, po njihovu mišljenju stvorila psihološka prednost za reprezentaciju BiH. No sva ta, tipično balkansko-orijentalna galama, nije ni najmanje utjecala na hladne i racionalne predstavnike UEF-e te su Nogometnom-Fudbalskom savezu BiH glatko odrezali kaznu od 20000 eura zbog rasističkih ispada na utakmici s Norveškom u Zenici. Mediji su također osuli „drvlje i kamenje“ na engleskog suca Barbera. Kao još jedan dodatni motiv pred ovu „historijsku“ utakmicu promovirana je i himna reprezentacije, „Haj'mo Bosno, haj'mo i Hercegovino“ te slogan: „Nek' nacija poludi“.
E sada, kada znademo rezultat zbog čega uopće osvrt na ovaj netom završeni događaj?! Ali pođimo redom.
Nitko, ama baš nitko normalan ne može sucu Barberu ništa prigovoriti. Englez je odsudio pošteno i nadasve profesionalno. O odluci UEF-e da se kvalifikacijska utakmica BiH – Danska igra u Sarajevu a ne Zenici, kao i o kazni od 20000 eura, nema potrebe ništa reći. S UEF-om se ne može pogađati kao na tržnici. Himna reprezentacije BiH?!
Na stranu to što je zapravo plagijat himne nogometne rewprezentacije Hrvatske, što može uočiti i ispodprosječni poznavatelj nota, na stranu to što se „haj'mo Bosno“ spominje mnogo više puta od „haj'mo Hercegovino“, himna je himna pa makar i prepisana, ali ono: „Nek' nacija poludi“, e to je zanimljivo. Koja nacija?! Hrvatska, srpska ili muslimansko-bošnjačka? Ili se možda željelo sugerirati i reći, provući na mala vrata, kao u nogometu se to ne će primijetiti, da u BiH postoji jedinstvena nacija?! Nedostajalo je još samo da čujemo i kako se ta nacija zove. Ah, sabur (turcizam), ima vremena, čut ćemo i to misle kreatori „jedinstvene nacije“ u BiH. No da toga ne će biti, govori jedan detalj koji su „objektivni“ i „nezavisni“ mediji u BiH uglavnom prešutjeli.
Što je transparent viđen na toj utakmici: „Neki u Haag a mi u Portugal“ mogao reći Hrvatima i Srbima u BiH? Za prosječnog poznavatelja (ne)prilika u BiH nema dvojbe tko je autor teksta na transparentu i komu je njegova poruka namijenjena. I zato, uistinu nije nikakvo čudo kada ste čuli Hrvate i Srbe koji su prije utakmice izjavljivali da bi voljeli da „reprezentacija BiH“ izgubi 100:0 ako je moguće. I umjesto da „nacija“ poludi „popušili“ su.

/članak objavljen u HS, u broju 444, od 24. listopada 2003./

 

Živjela donatorska konferencija

Ako se politički predstavnici u parlamentima i Vladi ne dogovore i do kraja mjeseca ne donesu Zakon o visokom obrazovanju, BiH bi mogla izgubiti oko 60 milijuna eura – kredita!
Ako se političari u BiH i predstavničkim tijelima vlasti ne dogovore i do kraja mjeseca ne daju ime kandidata za ministra obrane, BiH bi mogla izgubiti na stotine milijuna eura – kredita!
Ako se političari u BiH ne dogovore i do kraja mjeseca ne donesu Zakon o...., BiH bi mogla izgubiti na stotine milijuna – kredita, uglavnom tako počinje priča glasnogovornika mnogih međunarodnih institucija u BiH, od OSS-a, OHR-a do MOZJS-a. Sljedeći nedoneseni Zakon do kraja mjeseca, zbog kojega bi BiH mogla izgubiti na stotine milijuna eura – kredita, iz pouzdanih izvora doznajemo, bit će Zakon o obveznom nošenju šešira za ćelave osobe. Jer, ako se političari u BiH ne dogovore o donošenju tog važnog i prevažnog Zakona, građani Bosne i Hercegovine mogli bi, osim šešira ostati, i bez gaća.

Zastrašujući dug

Prije nekoliko dana čula se, jednom i nikada više, stidljivo, vijest da je BiH dužna 28 milijarda dolara. Jedna mala, mala Bosna i Hercegovina uspjela je za nekoliko godina stvoriti toliki, zastrašaujući dug. Ali da je samo 28 milijarda dolara! I premda podatke o zaduženosti BiH malo tko u Bosni i Hercegovini zna, mislim da bi većina građana Bosne i Hercegovine, koji će te dugove vraćati – i ne samo oni nego i njihova djeca i unuci – bila prezadovoljna da je to samo toliko. Nažalost, jednoga dana će podatci o zaduženosti morati izaći na vidjelo i tada će se, ne želeći da budem zloguki prorok, doznati brojka koja će vjerojatno biti dvostruko veća od spomenute.
Zbog čega bi se u Bosni i Hercegovini političari morali dogovoriti do kraja mjeseca o donošenju ovoga ili onoga zakona?! Kaže li itko od tih međunarodnih glasnogovornika koji su uvjeti tog kredita?! Koliko je rok otplate, kolike su kamate, kada pristižu prvi obroci za otplatu? Zašto političari u BiH, oni koji znaju koliko i kako su „povoljni“ ti krediti ne kažu narodu nešto o uvjetima kredita, visini kamata? Narod u BiH, budite sigurni, i ne zna da su to krediti koji se moraju vraćati. Narod misli da je to donacija, a pod tim „donacija“ oni misle da to neke svjetske financijske institucije daju BiH. Oni stvarno ne misle da se sve to mora vratiti. Možda negdje u podsvijesti i znaju, ali u svojoj posvemašnjoj bijedi o tome i ne razmišljaju. Zar mislite da običan čovjek zna što je to MMF?! Da, znat će da je to Međunarodni monetarni fond, ali o tome kako on utjeruje svoje dugove, o tome na zna gotovo ništa. Nemaju vremena, nemaju mogućnosti da o tome nešto pitaju Argentinu, Meksiko i neke druge. Nemaju niti 30 maraka da kupe knjigu „Sahib“ Nenada Veličkovića. Mnogi nemaju niti volje da to pročitaju, prije svega zbog bijede koja ih je pritisla. A kada bi kojim slučajem pročitali bar tu knjigu, o „Stoljeću rata“ i drugim knjigama da i ne govorim doznali bi... Pročitali bi ono što visoko rangirani dužnosnik OHR-a u BiH piše svojoj ljubavnici u Engleskoj.

Što piše Sahib?

„Najdraži moj Džorž“, piše taj dužnosnik OHR-a svom ljubavniku ili ljubavnici – više je teško znati je li mu ljubavnik ili ljubavnica jer taj dužnosnik je, kao što zaključujete, gay, ili, kako bi u nas u BiH, budući da smo mi prilično zaostali, rekli peder. I dok mu vrli ljubavnik i visoko rangirani dužnosnik OHR-a u svojim pismima pojašnjava stanje u BiH među ovim primitivcima te o svojim teškoćama dugovremenog suzdržavanja i razdvojenosti, i sve tako nešto, dok svojoj ljubavnici Džordžu pojašnjava kako ovi primitivci ne znaju da je on tu u ime „Njezina veličanstva“, naš vrli predstavnik OHR-a u svojoj ogorčenosti prema ovim primitivcima ipak nalazi olakšanje: „Ali kada znam da će naši unuci i praunuci živjeti od kamata koje nam ovi primitivci budu vraćali, s takvim zadovoljstvom potpisujem svaki donatorski ugovor.“
Živjela ovih dana održana Donatorska konferencija u Mostaru! Živio jedinstveni Mostar! Živjelo visokoškolsko obrazovanje po novom Zakonu! Živjelo ministarstvo obrane na čelu s dogovorenim zajedničkim ministrom! Živjeli mi iz Međunarodne zajednice! Živjela prezadužena Bosna i Hercegovina, a i unuci koji će plaćati kamate!
Živjela Donatorska konferencija!

/članak objavljen u HS, u broju 464, od 12. ožujka 2004./

 

Kad počne razgovor, sve prisjedne

Kad god bi nogometna vrsta Njemačke postgla slab rezultat, bez obzira na to koji od stručnjaka se osvrnuo na igru, prva i najznačajnija primjedba bila bi - malo smo trčali. Današnji nogometni stručnjaci odmah ističu agresivnost – nismo imali agresivnosti u igri – kažu. Međutim, da bi ste bili agresivni, netko vas mora izazvati. Tako su nedavno, priznatom književniku u jednom bosanskohercegovačkom gradiću neki lokalni politički (ne)moćnici zabranili predstavljanje knjige kojoj je on bio urednikom, jer ih je, očito nešto u toj knjizi žuljalo. U svom bijesu zbog te zabrane, za koju smo vjerovali da se u demokraciji ne može dogoditi, dotični književnik je pokazao nevjerojatnu agresivnost, nije se u javnosti pokazivao tri-četiri mjeseca nego je sjeo za stol i napisao svoj novi roman koji će uskoro objelodaniti. Koliko su mene naljutili ovih dana, mogao bih napisati tekst za cijeli ovaj broj HS ali ...

Počelo idilično

Za Gospojinu, gotovo svi koji su iz bilo kojeg razloga otišli iz svog rodnog kraja u svijet, pa tako i Žepčaci, dođu doma. Dođu obići obitelj, ispričati se, razmijeniti mišljenje. E ta razmjena mišljenja podigla mi je agresivnost s kojom bi, da sam nogometaš mogao zadovoljiti zahtjevima svakog nogometnog stručnjaka. Sve je bilo u redu, što bi naši novopečeni Amerikanci rekli OKEJ, dok se u Osovi, za Veliku Gospu, uz nazočnost desetak tisuća hodočasnika slavio taj blagdan. Dan lijep s nešto povjetarca. Propovijed fra Ivana Jurišića, vojnog kapelana u Splitu, nadahnuta i poticajna, razumljiva običnom čovjeku, bliska njegovu srcu i duši. Poslije užina na prostrtim dekama i stoljnacima. Pod šatorima izvorna glazba uz violinu i šargiju. Istina, čuje se i poneka Cecina pesma, ali Bože moj, valjda ćemo i mi Hrvati jednom doći „u pamet“. A onda uvečer s rodbinom koja je došla u goste svodimo dojmove kad slijedi neizbježno pitanje: - A kako vi ovdje s Muslimanima?
- Pa tako, dobro je – odgovaramo svi obiteljski uglas. - A vidi ti ovo, kako pustiše onog Blaškića? Eto vidite da naš predsjednik...
- Opa! Osjećam da mi se tlak nezadrživo počinje dizati, maloprije ono – kako vi s Muslimanima? A do prije rata i ta moja rodbina je živjela u BiH, a sada – naš predsjednik – ne dade one dokumente što ih je HDZ skrio još ga ne bi pustili. I kako je krenulo više se nije moglo zaustaviti.
- Pa znaš, krili su dokumente, kako nisu, a predsjednik ih je sve dao i zato su ga pustili!
Kao da su oni osobno vidjeli kako je HDZ „krio“ dokumente, kao da su oni osobno vidjeli kada je predsjednik davao te „skrivene“ dokmente i kao da su oni osobno bili u Haagu i uvjerili se u pravednost tog političkog suda?! Kao da im to mišljenje nije nametnuto kroz neke režimske medije. I priča se razvijala i postajala sve žučnija. Ovoga puta supruga me nije ušutkivala jer su na mojoj strani bila i dva starija sina, fala ti Bože za to.
- Ma za sve su ovo krivi Hercegovci. Oni su Muslimanima uzimali, oni su Muslimanima otimali, oni su ih kao i Srbi protjerali.
A tko može povodljivim osobama, ljudima koji bespogovorno vjeruju u ono što im mediji serviraju kao istinu, pojasniti?

Naivni BiH Hrvati

Tko će im pojasniti da je rat na ovim prostorima, prostorima bivše Jadnoslavije trebao Velikim silama? Tko će im i kako pojasniti da sukoba između Muslimana i Hrvata u BiH, pa i u toj Lašvanskoj dolini, ne bi bilo da ga nisu pripremile tajne službe velikih sila? Tko će i kako pojasniti tim osobama koje se u politička zbivanja ne razumiju da su se, kada je rat već bio neizbježan, Muslimani odlučili za položaj žrtve? Tko će onima koji to i ne žele čuti, pojasniti da su o ovom ratu žrtve bili i Hrvati? Jer oni kao da ne čuju kada ih pitate, a tko je protjerao Hrvate iz Vareša, Kaknja, Bugojna, tko je pobio 26 bugojanskih intelektualaca? Kako to da još nitko nije u Haagu, ako ništa drugo, a ono za tih 26 intelektualaca.? Njih pitati, tko će i hoće li ikada odgovarati za Križančevo selo, za Grabovicu i druga stratišta Hrvata u BiH – ne vrijedi jer vi to izmišljate, kažu. I za radikalizam koji je očit oni imaju pojašnjenje i znaju krivca. – To je kriv Tuđman, on je pustio mudžahedine da preko Hrvatske uđu u BiH. Zašto ih je pustio preko svoje države – kažu. O Bože!? Ne vrijedi ni pokušati kazati da Tuđman i Hrvatska u to vrijeme nisu mogli spriječiti ono što je dopuštala međunarodna zajednica. To što je u svom zadnjem posjetu BiH „ljepotica“ iz Haaga izjavila da se vodi istražni postupak protiv Ganića, Delića i Mahmuljina za takve nema značenja. – Sve ste krivi vi Hrvati – kažu. To što Muslimani-Bošnjaci nikako, glede samo Splitskog sporazuma, ne mogu dokazati ono što bi žarko željeli, da je i Hrvatska agresor na BiH, i to je za njih neka hrvatska „ujdurma“! Pa Bože moj, pitam se, s kim ja to razgovaram, sa svojom rodbinom, s Hrvatima?
- Eto i nedavno je bilo na vijestima da su Muslimani u Žepču pokopali 75 ubijenih u logoru, tu kod vas?!, kažu.
Treba li uopće pojašnjavati da su u tom „televizijskom“ pokopu, gotovo pa sve „žrtve“ iskopavane i ukopavane više puta za medijske potrebe? Uostalom pravu istinu o tome znaju vjerske vođe Muslimana u Žepču, samo je pitanje hoće li i kada će reći pravu istinu. No, budući da o tom manipuliranju žrtvama, radi svojih političkih interesa šute trenutne političke vođe Hrvata iz Žepča, oni istinu još neko vrijeme mogu prešućivati. I moglo bi se još redati pitanja i pitanja, pružiti vjerodostjnih odgovora ali čemu i kome?
- Joj, bilo je puno obavijesti o vjenčanjima. Nikada do sada u jednim nedjeljnim župnim oglasima nismo čuli da se toliko mladića i djevojaka zaručilo, da će biti toliko svadbi – kažu nakon što smo stišali strasti. A odgovor preostalih žepačkih Hrvata jest – do sljedeće Gospojine bit će još veći broj svadbi. Hrvatima u Žepču ne treba novčani poticaj za demografsku obnovu. Oni su se održali, obranili i obnavljaju se ljubavlju. Uostalom, gdje ono piše: ako ljubavi nemam, ništa sam.

/članak objavljen u HS, u broju 487, od 20. kolovoza 2004./

 

Ashdownove šuplje lekcije

U prošlom broju čestitao sam rođendan Bosni i Herecgovini misleći kako ja i moja Bosna i Hercegovina, koja je tijekom povijesti bila uvijek u nekoj vrsti inkubatora, slavimo rođendan isti dan, dan kada je u Daytonu postignut mirovni sporazum. No ovih proteklih sedam dana načisto sam zbunjen, a da stvar bude još gora i većina građana u BiH nije načisto kada je BiH rođendan, kada joj je Dan državnosti. Ide se i do mnogo, mnogo težih pitanja, na primjer onih postavljenih gledateljima „Neovisne televizije Hayat“, kako sami sebe nazivaju (inače čisto Muslimanske televizije u BiH, nap. a). U toj političkoj emisiji Senada Hadžifejzovića, poznatog po tomu što mu je Visoki predstavnik zabranio djelovanje na tzv. Državnoj televiziji, gdje su mu gosti bili gospoda, visoki dužnosnik SDA, Mirsad Ćeman i predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, inače oba zastupnici u Parlamentu BiH, gledateljima je ponuđeno da svoj glas daju za jedan od spomenutih nadnevaka glede Dana državnosti: a) od Kulina bana, b) od dolaska Osmanlija, c) od dolaska Austro-Ugarske, d) od dana ZAVNOBIH-a, 25. studenoga, c) od dana priznanja BiH od UN-a, f) od postignutog Daytonskog mirovnog sporazuma, 21. studenoga i g) ili mislite da BiH uopće ne treba biti država. Priznat ćete, teška pitanja.
Ovdje je manje važno kako je završeno glasovanje, odnosno koliko je postotaka dobilo svako pitanje, za sada bi bilo zanimljivije vidjeti što o tome kažu neki visoki službenici u BiH.
Na izjavu vodstva RS da RS i Srbi ne priznaju 25. studenoga kao Dan državnosti BiH, član Predsjedništva BiH, Sulejman Tihić tvrdi da RS ne može slaviti samo ono što joj iz Daytona odgovara, jer, ako nema Zakona o praznicima na razini BiH, na šta se Srbi vade, onda su na snazi zakoni preuzeti još iz socijalističke Republike BiH, a po njima je dan ZAVNOBIH-a, 25. studenoga Dan državnosti BiH. Predsjedajući tog smiješnog tročlanog predsjedništva BiH, Srbin, Borislav Paravac mu na to odgovara da je i 27. srpnja Dan ustanka naroda BiH, po tim starim Zakonima praznik, pa zašto se onda i on ne slavi. Budući da se Hrvate u BiH više ništa i ne pita, osim da uredno pune proračun, više od Srba i Muslimana zajedno, njihovi političari samo pokorno slegnu glavama na sve ono što od njih traže i jedni i drugi, a ponajviše ovi treći, Ashdownovi.

Ni riječi o ubojstvu svećenika

E, a što o proslavi 25. studenoga, kao Dana državnosti BiH, kaže taj Englez Ashdown?
- Svi u BiH trebali bi slaviti taj dan kao Dan državnosti – poručio je beha javnosti Ashdown.
Zamislite, Pady Ashdown, za razliku od mnogih građana BiH, zna kada bi se u BiH trebao slaviti Dan državnosti! Čudi samo to da nije predložio da to bude dan njegova službenog preuzimanja dužnosti Visokog protektora u BiH. Ali, umjesto da se „pravi Englez“ i ne petlja u ono što mu sigurno nije zadaća, Ashdownu bi bilo pametnije da kaže nešto o suludoj dugogodišnjoj nakani muslimanske-bošnjačke političke oligarhije da uništi najprofitabilnije i najbolje stojeće poduzeće u BiH, mostarski Aluminij. Bilo bi mu pametnije da kaže onima koji se kriju iza organiziranja prosvjeda poljoprivredenih proizvođača, da se blokiranjem granice s Hrvatskom i sutra sa Srbijom, ne postiže ništa dobro za sve građane BiH, da im kaže da se na taj način ne može ući u Europu. Istina je da Ashdown zna da onim politikama i političarima, koji zapravo stoje iza organiziranja takvih besmislenih prosvjeda i nije stalo da BiH uđe u Europu, njihovi ciljevi, kod nekih za sada prikriveni a kod Silajdžića otvoreni su da BiH treba povezivati s Indonezijom, Malezijom, s istočnim zemljama, ali on, iz njemu znanih razloga, za sada o tome šuti. Također, umjesto da govori koji bi se dan trebao slaviti kao Dan državnosti Ashdown je morao podići svoj glas do neba i kazati javnosti što zapravo znači nedavno ubojstvo katoličkog svećenika Kazimira Višatickog, bez obzira na to što je po službenom izvješću policije motiv ubojstva bio koristoljublje, odnosno pljačka. Međutim, Ashdowna u skladu s višestoljetnom engleskom politikom ne zanimaju Hrvati ni njihov povratak u RS, a ponajmanje katolici. Možda bi se razlog njegove šutnje na ubojstva Hrvata i katoličkog svećenika i u F BiH, dakle u cijeloj BiH, mogao pojasniti ako bi se nešto napisalo o Orange redu i njegovu marširanju kroz Belfast, ali o tome nekom drugom prigodom. Ili bi Ashdown pak trebao dati sve od sebe kako bi se ponovno pokrenula i ubrzala istraga o naručiteljima ubojstva pokojnog Joze Leutara. Jedan od razloga zbog čega to Ashdown ne pokrene mogao bi biti u jednoj od vijesti na BN televiziji (Bijeljinskoj televiziji, nap. a) tog spornog 25. studenoga, usko vezanoj za njegovu izjavu o slavljenju Dana državnosti. Naime, ta televizija izvijestila je javnost da će, ubrzo poslije Nove godine, američki senatori i kongresmeni imati prigodu gledati film o djelovanju Al Qaide u BiH, o mudžahedniskim taborima i uvježbavanju terorista u njima, te o susretu Alije Izetbegovića i Bin Ladena! Što ako se pokaže da je ta vijest, koju ipak treba uzeti s dozom rezerve, točna?!
Jer, ako se ozbiljno i nepristrano pokrene istraga o ubojstvu pokojnoga Leutara, ali i mnogih drugih Hrvata i katoličkih svećenika vrlo lako bi se moglo doći do samog Izetbegovića. Na jednom od mojih posljednjih susreta s pokojnim Leutarom kazao mi je: „Na pragu sam jednog velikog otkrića, strašnog za cijelu BiH, ali prijatelju, bojim se da me prije toga ne ubiju“.
Za koje od ovih sedam postavljenih pitanja na „Hayatu“, o državnosti BiH biste vi poštovani čitatelji glasovali?

/članak objavljen u HS, u broju 502, od 3. prosinca 2004./