Neki od mojih tekstova objavljanih u 2005.
Islamist Bošnjak protiv holokausta
Kakve „Istine“ promiče „Saf“, islamski časopis za mladež
Jednoga nedjeljnoga dana negdje, 1995. doživio sam jedno, malo je reći iznenađenje. Ne znam zapravo bi li ga i mogao nazvati tako jer me je, to što mi se dogodilo, na trenutak
ostavilo bez riječi.
- Hajde, ženo, probudi djecu jutros bi mogli na ranu misu – rekao sam supruzi nakon
jutrnje kave.
- A ne, ne ću na misu!
- Molim! – čini mi se da sam ipak uspio progovoriti tu riječ, ne vjerujući samom
sebi što sam čuo i vjerojatno ponesen inercijom upitao – a zašto ako mogu znati.
- Pa od onih što su nas zatvarali zato što smo išli u crkvu sada ne možeš ući u crkvu,
o prvom redu da i ne govorim, svi su oni sada u prvim redovima.
Zašto sam se sada, nakon toliko vremena, sjetio ovog, na prvi pogled nevažnog
događaja? Znadete li, poštovani čitatelji, što je to „Saf“, što je to na hrvatskom jeziku?
- E moj prijatelju, ovi naši bivši „teški“ komunisti koji su, usput, tijekom rata preko
makinacija s „Merhametom“ i drugim humanitarnim zakladama došli do velike love, sada su svi u džamijama u prvom safu – kaže mi Dževad. A ovih dana je svijetlo dana ugledao novi broj „Safa“, islamskog omladinskog časopisa i u njemu tekst Fatmira Alispahića, čovjeka iz prvih muslimansko-bošnjačkih safova, bar tako on i njemu slični misle.
- U članku pod nazivom „Marketing tragedije“, Alispahić, na čije bi pisanje i
djelovanje trebala obratiti pozornost, ne samo bosanskohercegovačka, nego i europska javnost, na krajnje fašistički način negira podatke o holokaustu.
„Podaci o ubijenim Jevrejima su obična laž – tvrdi u svom tekstu Alispahić i nastavlja
– Krematoriji su posebna priča jer od 6 miliona kremiranih Jevreja stvorilo bi se bar jedno brdo šljake, a njega nigdje nema“ I još niz bedastoća napisao je u tom članku Fatmir Alispahić, ali ne samo u ovom svom „Marketingu“!
Na ovaj tekst reagirali su mnogi, prije svega ljudi iz medija, „Dana“, „Oslobođenja“, „Starta“, emisije Federalne televizije „60 minuta“ i mnogi drugi ali se od ovoga teksta nije ogradila Islamska vjerska zajednica ni reis Cerić. A i zašto bi se reis ograđivao, njemu u tom tekstu vjerojatno ništa ne smeta, njemu mnogo više smeta to što su u Tirani i na Kosovu Albanci odali vidljivo priznanje Majki Terezi. To da u zemlji u kojoj su pripadnici islama mnogobrojni, ulice i institucije dobivaju imena po jednoj kršćanki ne razumije efendija Cerić, a svoje neslaganje s tim izrazio je i u medijima. Mogu li što iz ovoga zaključiti Hrvati u BiH? Ali da se mi vratimo na neke od izrečenih reakcija na članak Fatmira Alispahića koji je, kako kaže Dževad u prvom safu.
- Ovakvi tekstovi ovu zemlju dovode u opasnost – Vidi li Alispahić da je njegov
članak zapravo samo nastavak sramnog izvještaja vlade Republike Srpske o Srebrenici u kojem se tvrdi da je u Srebrenici poginulo samo tisuću pripadnika Armije BiH?
- Smiješno je da pripadnik naroda koji je prošao kroz genocid negira žrtve
holokausta, odnosno svodi ih na 300 000 – Sačuvaj nas Bože ovakvih bošnjačkih komesara. Ovo što je napisao Alispahić je crni fašizam i trebalo bi sve nas istinski uplašiti.
I što još reći o ovome sramnom članku? Možda ipak ono što kaže predsjednik
Helsinškog odbora za BiH, Dizdarević. ... protiv Alispahića tužiteljstvo treba poduzeti ono što je po Zakonu dužno da poduzme. Nadalje, sada je više nego jasno tko stoji, idejom i praktično iza grafita po jevrejskim grobljima i svaki puta kada se grafiti i druge ružne stvari dogode policija treba prvo privesti Alispahiće.
Na kraju, što se može drugo i očekivati u zemlji koja svaki dan tone sve dublje? Što
očekivati u zemlji koja nema svoju vladu nego neko Ministarsko vijeće, bolje reći vijeće staraca, a da stvar bude još gora, ni to Vijeće ne radi normalno jer su srpski ministri u tom Vijeću podnijeli ostavke, zamrznuli svoj rad i što sve ne? Što očekivati od zemlje u kojoj službena politika jednog od tri konstitutivna naroda, nastoji uništiti jedno od rijetkih, ako ne i jedino ozbiljno poduzeće „Aluminij“, jer eto, kažu iz njega su prognani pripadnici tog naroda. Istodobno, kada ta ista politika u tvornici „Natron“ u Maglaju, ali i u drugim mjestima, u potpunosti „očisti“ iz nje pripadnike hrvatskog i srpskog naroda, onda za njih kažu da su sami dragovoljno otišli.
Što očekivati poslije ovakvog članka Fatmira Alispahića u islamskom omladinskom
časopisu „Saf“ doli fašizam! Pazite, časopisu za mladež! Što očekivati od Fatmira Alispahića koji želi uspostaviti „Red“?! I nemojmo se zavaravati, ni Hitlera nisu zaustavili dok su još mogli, a kasnije...! Bilo je kasno.
/članak objavljen u HS, u broju 509, od 21. siječnja 2005./
Jednostavna računica
Jesu li Hrvati iz BiH što dali Hrvatskoj
Još je nedostajalo samo da gospođa Pusić, na primjedbu voditelja emisije kako su Hrvati iz BiH među prvima skočili o obranu Hrvatske kaže – pa tko ih je tjerao i zvao da idu i onda bi to u potpunosti i iskreno bila Vesna Pusić, ali i ini pusići. Rezultat tv. glasovanja od 84% prema 16%, prema kojemu Hrvatima iz BiH treba ukinuti, čitaj zabraniti, pravo glasovanja na hrvatskim izborima, a odmah potom uslijedila bi i inicijativa za ukidanje Hrvatima iz BiH i hrvatskog državljanstva, odraz je općeg ludila koje je zahvatilo prorežimske, mesićevske medije. Povod za to je navodno glasovanje nekoliko mrtvih u Mostaru, za što mnogi vjeruju da je inscenirano, kako bi se imao povod krenuti u ostvarivanje ovih ideja.
Tuđe politike
Naravno, da nije toga, našao bi se neki drugi, a uzroci su još odavno.
Dugo vremena je poznata strategija, treba li pitati čije politike, podijeli Hrvate na Zagorce, Slavonce, Dalmatince, Hercegovce, Bosanske Hrvate i ne znam kakve sve ne, da bi se njima lakše vladalo. Slikovito, da su svi nabrojeni po jedan prst vaše ruke, što će se dogoditi ako vi te prste čvrsto stisnete u šaku, „ujedinite“ ih? Tko vam lako može otvoriti šaku, polomiti prste? Ovako, ako su razdijeljeni, otvoreni, bez većih problema slomit ćemo jedan po jedan prst, bez većih problema vladat ćemo Hrvatima, bit će nam sluge. Manje je važno tko provodi takvu politiku, koliko jučer Austro-Ugarska, velikosrpska ili danas neka, navodno proeuropska politika, važno je vladati Hrvatima.
Drugi, ne manje važan detalj, ako ne i važniji, koji omogućuje, olakšava provođenje ove, po Hrvate dugoročno katastrofalne politike mogao bi se vidjeti iz jednog vica, crnog vica.
-Nekoliko godina radili su negdje na radilištu u Hrvatskoj Štef, Zagorac i Ivan, Hrvat iz Bosne i Hercegovine. Jednoga dana zaustavi Štef Ivana i veli mu – Kaj ti, Ivane, meni nisi rekel, toliko godina radimo skup, a ja do sada nisam znal da si ti Musliman! Naime, Štef je doznao da je Ivan iz BiH.
Opće je poznato da je jedan od glavnih čimbenika Mesićeve pobjede na prošlim izborima temeljen na mržnji prema Hrvatima iz BiH, točnije Hercegovcima. Uspjehu njegovih „viceva“ na račun Hercegovaca pridonijeli su i neki od Hrvata iz BiH koji su visoko dogurali u hrvatskoj vlasti svojim izjavama koje izazivaju smijeh, ali i bijes, kako Hrvata u Hrvatskoj, tako i Hrvata u BiH. Mnogi pak ne vide ili ne žele vidjeti, da su to pojedinci koji su, gle čuda, među prvima uputili čestitke Mesiću na pobjedi. Dakle i njih, kao i novog-starog predsjednika zanima, prije svega vlast koja im donosi lagodan život. Na žalost, mnogi Hrvati ne vide da tisuće njih, u Hrvatskoj ali i u BiH, može samo sanjati o svom malo boljem životu, ne vide da im je jednako teško.
Ali, što bi se dogodilo da se ozbiljno krene u ukidanje i da se ukinu ova prava Hrvatima iz BiH? Želi li se možda ovom inicijativom i preostali dio Hrvata iseliti iz BiH i tako dovršiti „čišćenje Hrvata“ iz BiH? Ako bi se to, ne daj Bože, i dogodilo, koliko bi Hrvatskoj odgovaralo da na svojim granicama ima dva naroda koji Hrvate, blago je reći, ne vole? Ne treba se zavaravati i, kao što neki misle, vjerovati da Muslimani-Bošnjaci išta bolje žele Hrvatima od Srba; ako netko tako misli on je stvarno neupućen i naivan. Ako ne bi imali drugoga izlaza, kome bi bili bolji prijatelji, budite sigurni da bi Muslimani-Bošnjaci izabrali Srbe, a ne Hrvate.
Ko što kome
No, budući da Hrvati u Hrvatskoj sve više, poput pravih Europljana, svode sve na računicu, poigrajmo se malo međusobnim računom, jer i Hrvati iz BiH su isti, i oni znaju zbrojiti „dva i dva“.
Da, nitko od Hrvata iz BiH ne spori to da im Hrvatska država pomaže, oni su na tom sigurno zahvalni Hrvatskoj. No ako ćemo već računati – da vidimo i drugu stranu medalje; jesu li Hrvati iz BiH što dali Hrvatskoj?!
Licitirati s brojem poginulih Hrvata iz BiH u obrani Hrvatske bilo bi doista nisko, prije svega glede poginulih i njihovih obitelji, roditelja i djece koja su već poodrasla i znaju što je i kako bilo. Zbog toga nećemo spominjati brojke koje nisu male, ali ćemo napomenuti jedan detalj s kojim ne želimo nikoga uvrijediti nego se malo našaliti. Naime u predgrađu Vinkovaca postoji naselje koje se zove Mala Bosna. I da ne bude zabune, u njemu žive, gotovo 100% Ivani iz Bosne i Hercegovine, a nisu Muslimani, kak bi rekel naš dragi Štef. Kako znadete, Srbi i JNA su u naletu pregazili sve od Šida do Male Bosne. Ali kada su udarili na Malu Bosnu tu za njih prolaza nije bilo.
A sada da se vratimo „računici“. Što bi kazali Hrvati iz BiH da im se da pristupa u medijima u Hrvatskoj, jer u BiH im se ne dopušta da se „živi“ pojave?
Što je s gotovo pola milijuna Hrvata, zdravih, mladih koje smo u ovom vremenu „dali“ Hrvatskoj? Koliko oni vrijede? Je li davanje Hrvatske Hrvatima u BiH veće od zarade koju hrvatske tvrtke, od „Podravke“, Croatia osiguranja“, „HT-a“ preko „Eroneta“, „Agrokora“ i drugih, ostvare u BiH, i to u većem dijelu preko Hrvata iz BiH, jer ne zaboravite da Hrvati u Federaciji pune proračun s više od 50%? Što bi bilo da Hrvati iz BiH, skupa s Muslimanima Bošnjacima zatraže zatvaranje ulaska hrvatskih poduzeća u BiH? Ovo je samo nekoliko pitanja koja bi se u eventualnom „poravnanju računa“ mogla postaviti. No ako bi se, ne daj Bože, tako nešto i dogodilo, sličilo bi to na prigovaranje oca sinu što mu daje novac da svrši fakultet i sina ocu što ga pod njegovu starost pomaže. Takve gluposti Hrvatima sigurno nisu potrebne, a protivne su i onome što piše u Svetom pismu u posl. Kol. 3, 20 – 21 – Djeco, slušajte roditelje svoje u svemu, jer je to ugodno Gospodinu. Očevi ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom.
Neodgovorni prijedlozi
A eventualno donošenje ovakvih, uistinu nikomu od Hrvata korisnih, već krajnje glupih i protiv samih sebe odluka, kao što je ukidanje prava glasovanja Hrvatima iz BiH ili, još gore, oduzimanje prava na hrvatsko državljanstvo (može li se pravo stečeno rođenjem ukinuti?!) postavilo bi jaz među Hrvatima koji bi teško, gotovo nemoguće bilo popraviti. Također, u knjizi Sirahovoj, 3, 12 – 14 piše: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu već se uračunava u oprost grijeha“
Da pripadnici istog hrvatskog naroda u BiH, ali i u Hrvatskoj ne bi klonuli neka se ne srde na one kojima je „razum klonuo“ te predlažu bedastoće da jedni drugima ukidaju prava, nego naprotiv, neka prestanu s optuživaynjem i svađama. Nije moguće da je Bog prepustio toliku kaznu na Hrvate da gube razum!
/članak objavljen u HS, u broju 510, od 28. siječnja 2005. godine/
HAREM U PARLAMENTU BiH
I to se dogodilo! Ono što su Hrvati u BiH znali da će se dogoditi, ako netko iz međunarodne zajednice ne stane na kraj muslimanskim zadnjim nakanama, dogodilo se ovih dana. Zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (kako ovo Predstavnički dom Parlamenta F BiH – neupućenom u prilike u BiH može zvučati demokratski) predložio je amandman na „Obiteljski“ zakon kojim je tražio da se u BiH omogući, legalizira dio Šerijatskog zakona po kojemu muškarac ima pravo oženiti dvije i više žena! Javno, uz izravan televizijski prijenos! Nazdravlje! Živjela Islamska Republika Bosna i Hercegovina, ustrojena po šerijatskim zakonima! Živjela poligamija! Živio i Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Pady Ashdown koji nije odmah reagirao na ovu nečuvenu provokaciju, na ovaj pokušaj uvođenja šerijatskih zakona u BiH, a najvjerojatnije niti ne će!
Zakon za mudžahedine
Ali kako ne bi brzopleto donosili, možda pogrješne zaključke, ekskluzivno za HS razgovarali smo s Mirsadom Hasanićem u njegovu rodnom Maglaju.
Hasanić je rođen 1952., završio elektrotehnički fakultet u Sarajevu i magistrirao. Oženjen, otac petoro djece, jedno iz prvoga braka. Prvo naše pitanje zastupniku glasilo je:
Jeste li se vi sami vjenčali prema šerijatskom zakonu, odnosno prema prijedlogu vašega amandmana?
Hasanić: - Nisam, niti imam uvjete za to. Ni moja supruga nije za to, niti bih ja to želio.
Pa zašto ste onda, zbog koga i čega predložili takav amandman?
Hasanić: - Prije nego odgovorim na to pitanje želim reći da moj prijedlog amandmana nije niti razmatran, iz proceduralnih razloga jer sam zakasnio s amandmanom, kao i to da ga nitko od zastupnika u Predstavničkom domu nije podupro. A sada o vašem pitanju. Ovo je moje osobno stajalište. Od moje inicijative se ogradila politička stranka kojoj pripadam. Nikakva druga organizacija iza nje ne stoji, ni vjerska, ni građanska. Zahvaljujem političkoj stranci što se ogradila, tako da zlobnici ovu ideju ne mogu svoditi na političko pitanje i njome manipulirati. Ovo je ljudsko razmišljanje i želja da pomognem u zaštiti jednog broja žena – građanki F BiH. Naime u F BiH ima određen broj brakova gdje jedan čovjek ima dvije žene. Po zakonu vjenčanje je obavljeno samo s jednom ženom. Druga njegova žena je apsolutno građanski nezaštićena. Nema nikakva prava u slučaju poremećenih bračnih odnosa. Ne znam ni kakav status imaju djeca iz ovog braka. Bit moga prijedloga je da se ove žene zaštite legalizacijom i ovog braka, naravno ako je suglasna prva žena. Tako bi muškarac, uz osnovne ljudske slobode koje mu jamči Ustav Federacije BiH imao i obveze prema drugoj ženi. Znači, osim privilegija imao bi i obveze. Na ovaj način ni jedan građanin u Federaciji BiH ne bi bio ugrožen, ni jedna svjetska povelja o ljudskim pravima ne bi bila pogažena. Europski principi demokracije ne bi bili ugroženi. Uvažavajući parlamentarni način odlučivanja stavljam točku na ovo.
Tako govori Hasanić o svom prijedlogu. A što o tome kažu drugi, obični građani, političari, njegove kolege iz Parlamenta? Vjeruju li oni onomu što u svojim razlozima iznosi Hasanić?
Dok razgovaramo s običnim građaninom F. N.(pravo ime i prezime poznato autoru), inače Muslimanom-Bošnjakom o ovome prijedlogu, on nam kazuje reakciju svoje majke.
F. N. – Mojoj majci je sedamdeset godina; kad je čula što predlaže taj zastupnik strašno se razljutila.
Prije razgovora sa zastupnikom Hasanićem nazvali smo predsjednika Općinskog odbora SDA Maglaj, Muhameda Osmića. Evo što kaže predsjednik OO SDA Maglaj.
Osmić: - Ovo je samoinicijativni prijedlog gospodina Hasanića i Stranka nije znala za ovo. Jučer u 16 sati imali smo sastanak OO stranke i nakon toga, javnim priopćenjem ogradili se od ovoga. Također želim reći da ovo nije u tradiciji Bošnjaka. Mi želimo u Europu, a ovaj njegov prijedlog je za neki drugi kontinent i za neko drugo vrijeme!
Recite nam, gospodine Osmiću, hoće li Hasanić, član Vaše stranke snositi sankcije, hoće li biti isključen?
Osmić: - Prema našem statutu mi raspravljamo o onome što se događa na općinskoj razini. Kantonalni odbor o onome što se događa na njegovoj razini, a o ovome će svoje stajalište dati, kako stranka na razini federalnog parlamenta tako i centrala, odnosno Predsjedništvo.
Galijašević: „Udar na Europu“
Što o ovome pokušaju uvođenja šerijatskog zakona preko legalnih institucija kao što je Predstavnički dom Parlamenta F BiH kaže predsjednik Nove demokratske stranke BiH, Hasanićev sugrađanin, svojedobno načelnik općine Maglaj a potom i predsjednik Općinskog vijeća, poznat po tome što se riješio mudžahedina iz Bočinje, Dževad Galijašević?
Galijašević: - Kalendar gospodina Hasanića i ljudi koji stoje iza ovoga prijedloga kasni 600 godina. Budite sigurni da on ne stoji iza ovoga prijedloga. Njegove izjave i priopćenje OO SDA kojima se ograđuju od ovoga samo su dio orijentalne politike, znadete što piše Ivo Andrić u „Travničkoj kronici“. Iza ovoga stoji krajnja desnica SDA. SDA je sama po sebi politička desnica ali unutar SDA postoji islamska radikalna desnica, ona koja je u Maglaju (Bočinja) napravila mudžahedinsku zajednicu za emitiranje te ideje. Sada, kada nemaju takvu zajednicu za emitiranje tih radikalnih islamskih ideja, naravno, oni koriste institucije sustava, Parlament, i razne Hasaniće. Tko je uopće taj Hasanić? Nevažan poslanik koji nikada u Parlamentu nije spomenuo Maglaj. Ono po čemu će ostati poznat je to da je došao iz Maglaja i ponovno emitirao te ideje koje, ne samo da ukopavaju Maglaj, nego i cijeli muslianski, bošnjački narod, ali i cijelu BiH skupa s Hrvatima i Srbima. Pogledajte samo strukturu ljudi u Maglaju koji vodi SDA. To su ljudi s neurednim obiteljskim prilikama, to su ljudi kojima obitelj nije svetinja. Oni razmišljaju o nekom modelu koji nema veze s modernim svijetom. Nikakve sankcije SDA neće uslijediti jer iza Hasanića stoje ljudi koji već imaju nelegalne brakove s više žena. Ovo ne samo da je rušenje Ustava BiH, to je rušenje sustava vrijednosti jedne civilizacije, to je rušenja Ustava i poretka Europske unije. On je ovim prijedlogom pljunuo u lice Europe i našim naporima da odemo u Europsku uniju. Pljunuo je na svu pomoć koju su Europa i Svijet pružili BiH, ali i na sve Bošnjake. Koja je to država još dopustila višebračnu zajednicu? Nažalost i ono što bi trebao i mogao učiniti Visoki predstavnik – zabraniti politički rad ovakvim zastupnicima, jer je neke za mnogo blaže ili nikakve prijestupe zabranjivao političko djelovanje nekima – on ne će ništa učiniti jer su to njegovi miljenici. Ovo je objava rata Europi a da bi ovu tvrdnju potkrijepio malo ću se vratiti na Izetbegovća i njegovu „Islamsku deklaraciju“. Naime, najavu ovoga zadnjeg rata na ovim prostorima dao je Izetbegović svojom „Islamskom deklaracijom“ i jedan je od najvećih krivaca za desetke tisuća mrtvih. Evo citiram vam jednu njegovu misao iz njegove „Deklaracije“ gdje on kaže: 'Najavljujući vrijeme promjena, vrijeme reformi, mi ne najavljujemo razdoblje mira. Suviše je mnogo stvari u ovoj zemlji koje vape za svojim rušiteljima'. To je danas politika SDA. Ja sam diplomirao na nekim aspektima vjerskih objava u kontekstu transnacionalnih ideologija na političkim znanostima. Osnovna tema kojom sam se bavio jest politizacija islama kroz „Islamsku deklaraciju“ Ta „Deklaracija“ je manifest zastarjele, rigidne panislamske ideje i ništa drugo. Ali kod ovog Hasanićeva prijedloga, a kazao sam čiji je to zapravo prijedlog, uporabit ću misao jednog zapadnog filozofa koji kaže – ovakve ideje izazivaju osjećaj povijesne nelagode, a one kod mene i muslimana i kao Bošnjaka izazivaju osjećaj povijesne i civilizacijske nelagode. Mogu zamisliti kakav osjećaj nelagode, da ne kažem straha izaziva, kod pripadnika drugih religija i naroda koji žive u BiH, ali i malo šire.
I da se vratim na Maglaj. Ovim prijedlogom je duboko ukopan u zemlju. Mi smo protiv tih ideja koje su ideje hodže Kruške, Šemse Mehmedovića, Hasana Čengića, Bakira Alispahića, dakle one radikalne grupacije koja zapravo upravlja strankom SDA. Hasanić navodi da to predlaže zbog nekih ljudi koji imaju dvije ili više žena, zbog nekih doktora u Sarajevu, ali ja vam kažem da je tu riječ o „doktorima“ iz Bočinje, doktorima za kupus i šumu, i na kraju o jednom zanemarivom postotku u odnosu na broj stanovnika BiH. Ali takve bi trebalo prijaviti jer krše zakon, to je poligamija.
Fundamentalizam u srcu Europe
O ovome pokušaju uvođenja šerijatskog zakona u BiH za mišljenje smo pitali i zastupnicu u istom Parlamentu, dugogodišnju stanovnicu Maglaja, Mersu Krzić koja kaže: - Kada sam čula ovaj prijedlog skamenila sam se.
I što još reći osim postaviti pitanja. Hoće li nakon ovoga Vesna Pusić i neki drugi shvatiti i razumjeti zašto Hrvati ne žele ovakvu BiH? Hoće li oni koji ne razumiju, nakon ovoga prijedloga obratiti pozornost na riječi predsjednika OO SDA Maglaja koje su mu se, vjerojatno nespretno otele: - Možda je ovaj prijedlog za neko drugo vrijeme – misleći pri tome da će to neko drugo vrijeme uskoro doći? Što znači šutnja muslimanskih-bošnjačkih zastupnika i političara iz bilo koje stranke? Je li to možda prešutno odobravanje ovoga, po BiH opasnog „izlijetanja“ zastupnika Hasanića? Nije li ovo pušten probni balon za nešto mnogo opasnije? Što znači kolektivna šutnja muslimanskih-bošnjačkih medija o ovome opasnom činu? I da se bar oglasio Bakir Hadžiomerović u svom Političkom magazinu „60 minuta“. Ovako, svojim prešućivanjem stavio je veliku sjenu na svoju nedavno dodijeljenu nagradu i na svoju proklamiranu objektivnost i ne svrstavanje ni na čiju stranu istine. Hoće li konačno odgovorni i moćni ljudi iz Europe shvatiti ono što je autor ovoga teksta rekao u emisiji Hrvatske televizije 17. siječnja 1994. – Europa nije svjesna islamskog fundamentalzma koji joj prijeti? Neka nam je Bog na pomoći!
/članak objavljen u HS, u broju 513, od 18. veljače 2005./
USTAVNE PROMJENE U BiH
To da u mirovnom sporazumu iz Daytona, osim što je zaustavio rat nema više ničeg dobroga, znalo se odmah, čak i prije njegova potpisivanja. Narano, nije mala stvar da je krvoproliće zaustavljeno, ali ne može se prešutjeti, izbjeći spoznaja da su njegovi tvorci znali da ovakvim jednim nepravednim sporazumom BiH ne može u napredak. No da cilj međunarodne zajednice i nije bio napredak BiH, nego nešto sasvim drugo, samo zaslijepljenim pristašama svega što donosi globalizam, a posebno onima u BiH, koje pak u narodu zovu uvlakačima, nije jasno. Danas, kad se još uvijek stidljivo spominju zastrašujuće brojke od 50, 70, pa i više milijardi dolara duga BiH prema svijetu, vidi se što je bio primarni cilj Daytonskog sporazuma: stvoriti od BiH, ali i ostalih država bivše Jugoslavije, koloniju u kojoj će imati svoje robove. Oni kojima je ova riječ preteška, pretvrda, para im uši, smeta njihovoj finoći, mogu, ako žele sebe zavaravati, umjesto toga reći da je jedini cilj međunarodne zajednice pomoći ovdje „zaostalim narodima Balkana“, „domorocima“.
Na žalost, njima nije jasno da bi trebalo tražiti promjenu Daytonskog mirovnog sporazuma, ali o tome kasnije.
U četvrtak, 14. ovoga mjeseca silne televizije u BiH imale su, u udarnom terminu, odmah poslije Dnevnika, za goste političare. BHT 1, koja pretenciozno, uz podsmješljivo promatranje međunarodnih medijatora pokušava biti televizija za sve u BiH ugostila je predsjednika HDZ-a BiH Barišu Čolaka, takozvana federalna televizija imala je veći broj političara, Jozu Križanovića, Beriza Belkića, Davora Čordaša, Šefika Džaferovića, Zorana Tešanovića i Petra Kunića. Primjećujete, dva Hrvata, dva Muslimana-Bošnjaka i dva Srbina, samo su trebali uštimati još i to da emisiju umjesto jedne voditeljice vode njih troje, Hrvat, Musliman-Bošnjak i Srbin, pa da emisija dobije ocjenu, čista petica. Kad bi se šalili. OBN je u isto vrijeme za gosta imala Milorada Dodika, bivšeg premijera RS, a BN (bijeljinska, čisto srpska televizija) ranije smijenjenog člana Predsjedništva BiH Milana Šarovića. Dominirala je tema ustavnih promjena.
Nepotrebno je čitatelje zamarati sa svim što je rečeno, pogotovu jer se sve svodi na tri različita, i ma koliko se poneki u tim govorancijama, prije svega Muslimani-Bošnjaci trudili sve to predstaviti ipak kao približavanje, tri dijametralno oprečna pogleda. Ukratko, koliko god se na ovu konstataciju ti političari ljutili, ma koliko će se i mnogi na nju stresti od nelagode nikome od predstavnika u tri naroda nije stalo do BiH.
Muslimanima-Bošnjacima je važno da se počelo pričati o tim promjenama i oni u tome vide veliki napredak. U skladu s orijentalnim načinom razmišljanja kojemu silno teže, oni misle, ali to javno ni za živu glavu ne bi rekli – polahko, važno je da se o tome prića, doće vakat, napravićemo mi našu Bosnu, pri tome sanjajući o čisto muslimanskoj u kojoj nema mjesta za Hrvate i Srbe. I zbilja to polako provode. Za dokaz samo jedan primjer Sarajeva, u kojemu je njihovom politikom broj Hrvata i Srba sveden na minimum, ali i dalje furaju priču o multietičnosti. Hrvati bi, zato što iz niza razloga ne mogu biti u sastavu Hrvatske, uistinu napravili europsku BiH ali ih je malo, za to nemaju snage, a Muslimanima-Bošnjacima i Srbima ulazak u Europu nije ni na kraj pameti (kad bi to mogli spriječiti). Srbi su pak Daytonom dobili RS i po svaku cijenu je žele sačuvati i ojačati. Na primjedbe Belkića i Džaferovića da je ona nastala na zločinu i genocidu, Srbi pobijele i pokušavaju, ono što svi znamo, predstaviti drugačije. Jer, pitaju, u čemu je razlika između Srebrenice i Sarajeva, tko je u Sarajevu tijekom rata pobio oko 3000 Srba i Hrvata.
A oni koji su od Berlinskog kongresa pa sve do Daytonskog sporazuma odlučivali o ovim prostorima i pravili ih kako su htjeli, kako im je odgovaralo promatraju to i čekaju pravi trenutak kad će ih opet urediti prema svojim interesima.
Svima je jasno da BiH treba preurediti ali su Srbi najsvjesniji toga da se bez novog međunarodnog mirovnog sporazuma RS ne može ukinuti i to za sada maksimalno koriste. No, budući međunarodna zajednica, osim BiH mora pospremiti i Kosovo kao mnogo veći problem jasno je da se samo radi BiH ne će praviti nova međunarodna mirovna konferencija. A kako bi na novoj mirovnoj konferenciji trebalo urediti BiH, napisao sam u svojoj knjizi „Bosna i Hercegovina bijeda nerazumijevanja - nerazumijevanje bijede“. I dalje jamčim svojim životom da ona, uređena samo onako kako pišem u toj knjizi, može funkcionirati i ići naprijed.
Ali, bez iluzija, kao i do sada kroz povijest, pitanje Kosova i BiH, ali i cijelog prostora kojeg oni zovu zapadni Balkan, bit će predmet trgovine i međusobnog podkusurivanja međunarodnih moćnika.
/članak objavljen u HS, u broju 523, od 29. travnja 2005./
SUGLASNOST OKO KAPA
Meteorolozi predviđaju ljepše vrijeme. Mlaki zrak, za divno čudo dolazi s planine, s Vlašića. Tko bi rekao? Zbog najave vrućeg vremena na Vlašiću zaključeno je da policajci ne će nositi kape. Kao znak jedinstvene policije u jedinstvenoj, najjedinstvenijoj državi koju svi neizmjerno vole. Analize koje su uslijedile i prije samog dogovora o policiji bez kapa, zbog još jednog dokaza o jedinstvenoj BiH i u njoj jedinstvenoj policiji kazuju mnogo. Kao prvo, poslije sastanka na Vlašiću, sada je sasvim sigurno, svršena stvar, policajcima će biti povećanje plaće za 100%. Drugo, to je također nesporno, građani zadovoljni jedinstvom policije više ne će činiti nikakve protuzakonite radnje, tako da će, osim dvostruko veće plaće, jedinstveni policajci imat i mnogo manje posla. Čak ni banke, benzinske crpke, niti bilo koja druga mjesta gdje bi moglo biti novca više ne će trebati čuvati, jer zbog postignutog povijesnog dogovora, građani koji su svakako puni novca dragovoljno se odriču posuđivanja. Svakako je to dosadašnje često posuđivanje samo modni trend.
Posebna radost zbog postignutog dogovora na Vlašiću vlada kod Srba. Iskreno, tko je mogao zamisliti da će oni, koji su oduvijek bili samo za svoju vojsku i svoju policiju, jer im je tako lakše s drugima, prihvatiti da policajci ne nose kape. Uistinu, smatraju Srbi, međunarodna zajednica treba odati priznanje takvoj kooperativnosti i spremnosti na ustupke njihovim političarima. Svima, iz svih stranaka. Jer, kod tolikih njihovih međusobnih razlika, čak je i Dodik prihvatio da plicajci ne nose kape. Istina, neki od Srba, ali samo pojedinci, strahuju kako bi moglo biti još nekih zahtjeva da bi policajci izgledali što jedinstveniji. Što ako sutra Visoki policajac zatraži da boja policijskih odora bude malo svijetlija!? To bi bio udar na RS koja preferira tamnije boje, Ako bi taj veliki, veliki zahtjev za ustupak naši odbili, mogli bi biti kažnjeni? Ali nema potrebe od toga strahovati, govore oni optimističniji. Naši političari su principijelni i čvrsti u svojim stajalištima, u obrani interesa naše države koja ni po kakvu cijenu ne će pristati na svijetlije boje – policijeske odore. Istina, ne treba zaboraviti, kada je ono bilo frke oko obnavljanja nekog vjerskog objekta u Banjoj Luci, koji su, uzgred budi rečeno, na našem prostoru davno napravili okupatori, mrski Turci, Visoki policajac je zaprijetio našem Marku Kraljeviću. I naš Marko je odmah, hrabro, na očigled svih nas, zaklao janje za Kurban. Čovječe, pred svima, pred kamerama je naš Marko zaklao tursko janje!
Na ovoj kooperativnosti glede prihvaćanja prijedloga da policajci u znak jedinstvenosti ne nose kape, ljubiteljima policije odali su priznanje i drugi partneri. Halal vam bilo! Aferim – tapšu ih po ramenima. Kako ste krenuli s kooperativnošću, pristat ćete vi da nam najdalje za dvadeset godina policajci hodaju i bez skupih uniformi, sa samo omotanim bijelim platnom oko tijela. Ili eto, budući da ste vi protivnici svijetlijih boja, tada ćemo mi biti spremni na ustupak, eto, pristat ćemo neka nose samo crno platno oko sebe, kao, ma kao nindže kornjače. Sabur, polahko!
Ah da, bilo bi neprofesionalno zaboraviti i one treće u partnerskom odnosu. Doduše, njih to o čemu se na Vlašiću pričalo, puno i ne zanima. Iz dva razloga. Prvo, to hoće li policajci nositi kape ili ne će baš i nije važno jer u tome ne vide ništa posebnog, a drugo, njih zapravo nitko ništa i ne pita. Ipak, eto, nitko nam ne može prigovoriti da nismo za policiju bez kapa. Jer smo se popeli na Vlašić.
I tako, zadovoljni mlakim vjetrom s Vlašića, zadovoljni još jednim dokazom o jedinstvenosti policije u najjedinstvenijoj državi na svijetu, za nagradu svim narodima i građanima, negdje je donesena odluka da se proslava međunarodnog praznika rada s nedjelje prenese na ponedjeljak, i naravno, slavi dva dana. Dakle, kako bismo proslavili ovaj veliki napredak ne ćemo raditi od petka poslijepodne do srijede ujutro. Svaka nam ćast, napravili smo to 'ko za vrijeme Tite! Inšalah!
/članak objavljen u HS, u broju 524, od 6. svibnja 2005./
HRVATI MASOVNO SPREMNI ZA ZATVOR
Nevjerojatna je, a posebno nerazumljiva upornost Muslimana-Bošnjaka da Hrvate asimiliraju, otjeraju, jednostavno da ih se zauvijek riješe iz BiH. Prvo ratom, a po svršetku rata, nastavkom rata drugim sredstvima. I u svemu tome tako prijetvorno ponašanje. – Mi smo sveci, mi nikoga ne bi smo dirali, pa mi čak ni mrava ne bi zgazili, mi smo se samo branili, mi hoćemo multietnićko društvo.
Rat i drugim sredstvima
A onda, poslije takvih medenih riječi, prije svega ovima iz međunarodne zajednice, svakojaki pritisci, više na Hrvate nego na Srbe, da bi im na „dosjetkama“ mogao zavidjeti i Ripley. Tolika dugogodišnja natezanja oko niza lako i brzo riješivih problema, pod uvjetom da se ti problemi istinski i žele riješiti. Ali ne – Mi ćemo polahko, sabur, mi imamo kada, a Hrvati, pa oni ne će imati strpljenja čekati dugo da se BiH uredi kao prava europska država, istina nama to i nije cilj, i oni će na kraju odseliti i nama će tako ostati cijela Bosna (pri tome misle i na Hercegovinu i na proširenje izlaza na more i još mnogo toga ali sada, procjenjuju, nije još vrijeme o tome govoriti). Otezanjem uređenja Javne televizije u BiH, onako kako nalaže zdrav razum, jedna televizija s tri nacionalna kanala, hrvatskim, srpskim i muslimanskim-bošnjačkim, rade na uzimanju vremena kako bi već spomenutim „dosjetkama“ vršili pritisak na Hrvate s krajnjim ciljem njihova „čišćenja“ iz BiH.
Već odavno tzv. Federalna televizija šalje kojekakve „platne naloge“ na adrese pojedinaca, a ovih dana i u Žepču. U tim svojim „platnim nalozima“ ljude nazivaju svojim „DUŽNICIMA“, te od njih traže da na njihov račun osim nekog „Glavnog duga“ uplate i neke „njima pripadajuće zatezne kamate“. Ukoliko oni koji su od njih dobili takve „platne naloge“ ne uplate novac na njihov račun grozi im se sudom.
Zbilja bezobrazno, ne postoji blaži izraz za nešto ovako jer je i ovaj izraz preblag!
Da su navedene tvrdnje o namjernom otezanju, namjernom nerješavanju bilo kojeg problema točne potvrdit će slijedeći dokument upućen tzv. Federalnoj televiziji još 15. svibnja 2001. Evo tog dokumenta u cjelosti.
Poštovani!
Još kao zastupnik u Parlamentu Federacije BiH pokušavao sam učiniti sve kako bi u F BiH, a prije svega u BiH napravili televiziju koja bi bila na zadovoljstvo svih naroda i građana u BiH. Televiziju koju bi svi, prije svega rado gledali, a onda bi i problemi s pretplatom bili zanemarivi.
Na žalost, niti zakonodavna tijela u BiH i F BiH, a pogotovo ne ovi međunarodni čimbenici nisu imali volje da se napravi i zakonski, a na zadovoljstvo gledatelja uredi pitanje televizije.
Vi i sami znadete da RTV F BiH ne postoji, ali vas nije stid tražiti novac. Ja osobno niti imam signal kako bih mogao gledati „RTV BiH“, a pogotovo ne fantomski RTV F BiH, niti bi to gledao dok ta televizija ne bude imala program i na hrvatskom jeziku.
Možda vi sudskim putem i uspijete nešto naplatiti za prodavanje magle, ali bi to bio samo još jedan dokaz da ovakva „država“ ne treba postojati.
I na kraju, ako uistinu želite napraviti televiziju koju će, prije svega svi rado gledati, ne samo u BiH, spreman sam vam pomoći. Naravno, ako želite novac zaraditi radeći.
S poštovanjem!
Ne damo se
Razgovarajući ovih dana s velikim brojem Hrvata koji su dobili „Platne naloge“, njihova razmišljanja i odgovori na još jedan u nizu pritisaka Muslimana-Bošnjaka na njih svode se na sljedeće:
-Sve dok se Javna televizija u BiH ne uredi tako da postoji jedna televizija s tri nacionalna kanala mi ne ćemo plaćati tv. pretplatu.
-Bez obzira i na ovaj pritisak mi ne ćemo odseliti iz BiH.
-Pokušajima uvođenja „januarsko-siječanjskog“ jezika, kao službenog jezika na toj televiziji Muslimanima-Bošnjacima ne će uspjeti da nas asimiliraju jer je u našim kućama strogo zabranjeno gledati takvu „televiziju“.
-I na koncu, ako bi se i to dogodilo u ovoj zemlji koja se državom želi zvati, a od države niti D, mi ćemo radije ići u zatvor nego financirati onoga tko nas želi asimilirati, uništiti.
-Glede svega navedenoga, predlažemo tzv. federalnoj televiziji da umjesto „platnih naloga“, koje nam uzalud šalju odmah pošalju „NALOG“ sudu za naše privođenje u zatvor, bit će nam to čast i zadovoljstvo, prije svega zbog onih Hrvata koji su poginuli za slobodu svog hrvatskog naroda, a pod tom slobodom je i pravo na hrvatski tv. kanal u sklopu televizije BiH. Neka zatvore napune sa 200 00 do 300 000 Hrvata, ne bi bilo prvi put u povijesti.
No, kako bi možda Muslimani-Bošnjaci uspjeli razumjeti zašto Hrvati u BiH ne pristaju na televiziju bez tv. kanala na htrvatskom jeziku bilo bi dobro da pročitaju pjesmu Zvonimira Bartolića
Rekli su mi, da Te zaboravim,
-Ja te nisam zaboravio.
Rekli su mi, da si ružan.
-Ja im nisam vjerovao.
Rekli su mi, da nisi hrvatski.
-Ja to nisam priznao.
Donosili su zakone, da Ti ime promijene.
-Ja ga nisam mijenjao.
Donosili su zakone, da Ti se ime briše.
-Ja sam ga pisao.
Kada su Te čupali iz Zemlje,
-Ja sam te sadio u srce.
Kada si gorio u plamenu,
-Ja sam gorio s Tobom.
Kada su tebe mučili,
-I ja sam bio mučen.
Kada su rekli, da si mrtav
-Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuće
Kuda god sam hodao,
-Vidio sam Te u dijademi duge,
u razgovoru sa slapovima
hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora.
Je li, nakon svega ovoga što Hrvati u BiH proživljavaju potrebno nešto reći o onima koji ih predstavljaju, bolje reći o onima koji možda misle da ih predstavljaju, njihovim političarima i predstavnicima u zakonodavnoj vlasti?
Ako ti njihovi predstavnici nemaju snage, hrabrosti, na kraju i poštenja prema svojim sunarodnjacima koji su im dali povjerenje, glasno i jasno, bez umotavanja u celofan, reći ono što zna svaki Hrvat, i izboriti se da se tako uredi Javna televizija, ako će i dalje šutjeti čuvajući svoja mjesta-stolice-fotelje, NA ČAST IM BILO.
/članak objavljen u HS, u broju 532, od 1. srpnja 2005./
OVDJE JE AMERIKA, PRIJATELJU MOJ
Vrijeme godišnjih odmora nanosi Hrvate sa svih strana svijeta u zavičaj
Vrijeme je godišnjih odmora. Kao i ranije, tako i danas, oni kojima to njihov standard dopušta, odlaze uglavnom na more. Naravno, uz iznimke, taj njihov odmor traje desetak, najviše petnaest dana. Kvaliteta odmora domaćih turista ovisi o debljini lisnice. Ali bez podcjenjivanja, turistički djelatnici prednost daju gostima iz svijeta, prije svega onima iz Europe i Amrike. Razlog razumljiv jer, kad se spomene Amerikanac uvijek se misli na bogatog Amerikanca koji ima novaca za skupe hotele i za provod. Danas je sve više turista iz Amerike. Ne možemo tvrditi da ih na more dolazi više, ali nevjerojatno, „Amerikanci“ na odmor dolaze i u BiH. Ovih dana ima ih i u Žepču. Bit će da preferiraju seoski turizam. Za ovu prigodu govorit ćemo o Amerikancu Juri. Ali pustimo crnu šalu na stranu.
Kao i većima Hrvata s ovoga područja Juro se potkraj sedamdesetih otisnuo iz rodne Goliješnice, sela u žepačkoj općini, trbuhom za kruhom. U „svijetu“ se i oženio, zasnovao obitelj, dobio djecu. Uspio riješiti i stambeno pitanje, djeca krenula u školu, a onda su se dogodile demokratske promjene. Ratni vihor, kao i mnoge bacio ga je u Ameriku, točnije u američku državu Teksas. Ovih dana je došao na odmor u rodnu Goliješnicu. Dok idem prema kući njegove majke, koja danas blizu sebe ima samo najstarijeg sina, pokušavam zamisliti Jurin izgled, Jurino lice. Hoću li ga nakon toliko godina prepoznati, hoće li on prepoznati mene? Kakvu li ćemo napraviti „facu“ kada vidimo na sebi tragove godina, tragove prošlog burnog i teškog vremena?
Dok ulazim na vrata, grli me prilikom pozdravljanja. Godine su vidljive, još više zbog naočala koje mora nositi.
- Ne vidim niti televiziju gledati bez njih, pročitati nešto – kazuje. Ono jako sunce u
Teksasu mi je sredilo vid. Djeca su mi već porasla, starija studira.
Za razliku od nekih, kada dođu svojma s tog dalekog puta, Juro ne hvali i ne kudi Ameriku.
- S početka je bilo, jako, jako teško. Ne znaš jezik, školu koju si ovamo završio oni
ti baš i ne priznaju. Opet, ja sam se nekako lakše i brže privikao, ali žena nikako. Ne, nema tamo u Americi više Indijanaca. Montana, Kanzas, to je gotovo prazno, koliko bi tu moglo stati stanovnika! Radim tamo, od jutra do mraka. Zapravo, poslije posla idem u školu, ako hoću da mi povećaju satnicu, moram. I nema tamo socijalnog. Teško je zaraditi mirovinu, ali ako za života nisi zaradio i ostavio si za starost neki novac i u osamdesetim ćeš ti tamo gurati kolica da bi preživio. Djeca će mi za koju godinu završiti školu, krenut će svojim putem. Ovaj stan koji još uvijek imam ovamo, i fala Bogu nisam ga prodao, čuvam za poslije. Ako Bog da budem živ i zdrav, eto mene za nekih pet-šest godina natrag. Ovdje je Amerika, moj prijatelju, ovdje u Žepču i tko god ti kaže da nije taj ne zna, nema pojma o životu.
Dok slušam Juru u sjećanje mi se vraća prošlogodišnji susret s mojom dugogodišnjom susjedom Dragicom, a zadnjih deset godina Amerikankom, koja je također prošle godine došla na odmor u svoje rodno selo. Dragica je oštrija.
- ..bem ti ja Ameriku. Moje kosti tamo ne će ostati. Ovoga puta ću se vratiti tamo,
ali sljedeći puta kada dođem za godinu, dvije više se živa tamo ne vraćam. Ma jest, imaju oni tamo tu svoju slobodu, ne mogu reći da nemaju. Ima dosta toga dobrog, ali brate?! Ma evo, ja sam iskreno mislila, kada tamo odem da se više ne ću sretati s Muslimanima, Srbima, dosta mi ih je bilo ovdje, a kad ono... ma čovječe, ne da ih tamo ima kao i ovdje, nego nema što nema, od crnaca, Kineza, Portorikanaca, Arapa... I znate, ja sam ovdje malo patila, kao eto, imam šest-sedam kilograma viška, ma čovječe, ja sam tamo među tim Amerikancima „tvigica“. Nije ni čudo, jedu onu jaku hranu, onaj „Galofak“ – počinje se smijati Dragica. – Znate da smo mi tako zvalo onaj koncentrat za piliće. Istina, jedno im se mora priznati, mogu ja ne voljeti ove ili one, ali da nešto kažeš bilo kome uvrijedljivo na račun njegove narodnosti, boje kože, ili bilo čega drugog, e to nikako ne smiješ jer su kazne drastične. Mora se priznati da su to dobro napravili. Ali, kažem vam moje kosti ne će tamo ostati, ako muž i djeca i ne budu htjeli nazad, briga me, ja se sigurno vraćam, samo da zaradim za avionsku kartu natrag.
Ove godine Dragica nije došla na odmor i Boga pitaj kada će opet doći, a Juro nam nastavlja priču.
- Evo i sestra iz Zagreba došla je ovamo kod mene pa smo se vidjeli a za dva dana
idemo i ostaloj braći i sestrama u Hrvatskoj, da se malo vidimo. Bit ću ovdje još deset dana pa onda natrag u Ameriku, u Teksas. S bratom Ilijom sam se vidio, on je prije mene došao sa ženom i djecom iz Švedske, a jučer su otišli na more. Kažu, zaželili se sunca, hladna, brate, ona Švedska.
I tako? Što pričati Juri, bratu mu ili Dragici? Kazati im da i ovdje Amerikanci i „amerikanci“ rade što hoće i kako hoće? Kazati im da i mi u BiH zapravo sve više radimo za strance a sve manje za same sebe. Pričati im o tome kako mi Hrvati nikako da izborimo tv. kanal na hrvatskom jeziku, pričati im kako Visoki predstavnik smjenjuje koga hoće i kako hoće, od 1996., od Bendera, preko Jelavića, Čovića, do predzadnjeg, ministra za obrazovanje u Središnjoj Bosni Lovrinovića? Spominjati im Srebrenicu i ostala hrvatska, srpska i muslimanska-bošnjačka stratišta? Ma dajte, molim vas?! Sve to postaje neznatno u odnosu na njihovu potajnu i javnu želju da si priskrbe nešto kako svoje kosti ne bi ostavili u Americi nego se vratili u svoju rodnu Goliješnicu, svoje Žepče, svoju BiH, svoju Hrvatsku.
I neka mi nitko ne kaže da ih nisam dobro razumio. Uostalom, svi oni kažu, Amerika je ovdje, samo vi to ne vidite dobro.
No, pitanje je samo, hoće li i kada uspjeti zaraditi za „avionsku kartu za natrag“.
/članak objavljen u HS, u broju 534, od 15. srpnja 2005./
NULA, NIŠTA, VELIKO NIŠTA
U BiH ništa ili bolje reći, apsolutno ništa. Nikada nisam bio dobar u matematici, ali ako postoji i ako je moguće opće stanje bi se moglo okarakterizirati kao „O“ (nula na drugu, ili možda nula na petu, ništa bitno ne mijenja stvar). Već desetljeće poslije rata na udarnom informativnom programu raznoraznih televizija, federalnoj televiziji, BHTV, Javnom RTV servisu, televiziji RS, OBN-u, Hayatu, na Dnevniku, prvih, minimalno deset a počesto i petnaest minuta slušate vijesti o uhićivanju ratnih zločinaca. Da je i stoti dio uhićenih prema tim vijestima dosad bi gotovo svi optuženi za ratne zločine bili privedeni. Poslije toga idu vijesti o nesrećama rudara, prometnim nesrećama, pljačkama banaka, obračunima skupina kriminalaca čiji su tvorci i zaštitnici počesto oni u vrhu politike ali se njihova imena ne spominju u tim emisijama izuzev ponekad u nekim, kako ih zovu oporbenim listovima, kao što su „Slobodna Bosna“ ili „DANI“. Potom slijedi manji dio o prosvjedima obespravljenih ljudi, otpuštanih radnika, radnika koji nisu mjesecima primili plaće za svoj rad. Istina, bude nešto i o povratnicima, uglavnom Muslimanima-Bošnjacima koji također kukaju jer ništa od onoga što su im obećavali nije ispunjeno. Nepun mjesec pred početak nove školske godine, moglo bi se reći na vrijeme počelo se pričati o problemima nabave knjiga za učenike, odnosno o tome kako veliki broj građana BiH nema i ne će imati novaca da svojoj djeci kupe potrebne knjige. O tome što u tim knjigama piše, kakvi su programi, gotovo da više nitko ništa i ne govori.
Istina promakne i poneka, moglo bi se tako nazvati i politička vijest kao što je ona o nezadovoljstvu muslimanskog-bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića izborom direktora DGS-a (Državne granične službe). Tihić je, naime, nezadovoljan što to nije Musliman-Bošnjak. Na njegovo nezadovoljstvo, odnosno pokušaj političkog pritiska, reagirao je Visoki predstavnik. Jedino što bi tu moglo biti interesantno je to hoće li OHR sebi dopustiti, izjednačavanja krivnje, izjednačvanja svega što se dogodilo i još uvijek se događa u BiH; smjenu i muslimanskog-bošnjačkog člana Predsjedništva jer su, kako je poznato s tog mjesta smijenili jednog Srbina i čak dva Hrvata. Ali poznajući Tihića od te smjene ne će biti ništa jer će se on, svjestan onoga što bi mu se moglo dogoditi dobrano primiriti. Građani BiH mu duguju zahvalnost zato što ih je u svom ovom sivilu i crnini bar malo nasmijao svojom izjavom da je on samo želio UPOZORITI Visokog predstavnika. Možete li zamisliti tu situaciju, Tihić, upozorio Visokog predstavnika? Ipak ostaje vam da odlučite, smijati se ili plakati na ovu Tihićevu izjavu. Na repertoaru tih udarnih informativnih emisija nađu se još i vijesti o klanjanju Namaza ili svečanosti otvaranja još jedne u nizu novootvorenih džamija. U srpskim medijima paralelno idu vijesti o proslavama Krsne slave, svete Petke, svetog Pantelije i slično.
Ako niste znali Hrvati u BiH nemaju svoju televiziju iako u Ustavu piše da su suveren, konstitutivan i jednakopravan narod. To samo tako piše, a i što će im to, rekla bi ostala dva malo jednakopravnija naroda.
Moram vam se poštovani čitatelji ispričati za ono na početku, nadam se da će te prihvatiti. Stanje ipak nije nula na drugu ili koju sam veće rekao. Danas 9. kolovoza je konačno bila jedna veoma ohrabrujuća vijest, ali mi je umalo promakla. Danas je na mostarsku zrakoplovnu luku sletio prvi američki zrakoplov sa 210 turista koji su došli u BiH. Zapravo oni su krenuli u Međugorje pomoliti se Gospi, a budući da, po slobodnoj prosudbi više od 2/3 građana BiH zbog raznoraznih razloga ne poštuje Gospu ne znam bi li se taj posjet mogao okarakterizirati kao turistički posjet BiH ili ipak samo kao njihovo odavanje počasti Majci. Ne zna se, niti se može tvrditi da ovaj posjet američkih turista ima veze s onom izjavom prema kojoj su Amerikanci odlučili da BiH bude država sljedećih deset godina, to od Daytona, a poslije će vidjeti što će sa njom. Ipak ostaje nam se nadati da će tih 210 štovatelja Gospe u svojim molitvama od nje zamoliti i milost za BiH. Jer jedino Ona može pomoći BiH.
/članak objavljen u HS, u broju 538, od 12. kolovoza 2005./
NE POMAŽE NI VRUĆA JANJETINA
Poslije dugotrajnog ništavila, mrtvila čini se da se u BiH nešto kreće, na bolje ili na gore, to će se tek vidjeti. U motelu „Karaotok“ kod Čapljine počeli su, još jednom, razgovori o reformi policije. Budući da se ranije ništa nije moglo dogovoriti, informacije o održanim razgovorima ovoga puta veoma su škrte. No, kako se oni koji su možda tanjih živaca ne bi brinuli i pokušavali nekako dokučiti je li i što je dogovoreno, odmah u početku može se sa sigurnošću reći da su se dogovorili da sljedeći razgovori budu održani na Bjelašnici. Ipak je dolje kod Čapljine vruće, prevruće, pa zbog toga nije loše, naprotiv, mudro je predkraj ovoga varljivog ljeta otići malo na Bjelašnicu. Pridružit će im se tamo na ručku, ili možda na večeru i janjetinu Visoki predstavnik Ashdown. Kako bi pospiješio postizanje dogovora o reformi policije, jer se najbolje dogovara – uz vruću janjetinu. A pregovori su teški, reče mudri ministar sigurnosti Bariša Čolak. Uostalom, razgovaralo se i o tako teško rješivim pitanjima kao što su buduće, po svemu sudeći, nove odore policije, ali i plaće policajaca. Zajedničkih. Zamislite, sjetili su se da razgovaraju i o plaćama policajaca. Kao da su već za sutra zakazani novi izbori.
Nedavno ubojstvo
Za razliku od mudrih pregovarača iz Federacije, ovi iz Republike Srpske, kao da imaju više informacija o istom sastanku, istim pregovorima. Valjda zato što unaprijed znaju da će se oni strogo držati zaključaka Skupštine RS. Tako kaže i energično tvrdi premijer vlade tog entiteta Pero Bukejlević. A to znači da se ni po koju cijenu ne će dogovoriti ništa a za neuspjeh i ovih dogovora optužit će one iz Federacije. Stajalište je te skupštine da se granice entiteta, pri određivanju ovlasti policije nikako ne smiju prelaziti, jer te granice po tumačenju Srba trebaju svakim danom biti sve čvršće i sve veće, veće čak i od samog Kineskog zida. Kako bi Srbe zaplašio nedavno im je Ashdown, pred samim njihovim nosom zaprijetio papirnatim zmajem. Reče kako bi, u slučaju da Srbi ne prihvate dogovor o reformi policije, BiH mogla ući u Europu i bez RS. I ostade živ poslije te provale. Svaka mu čast, ili kako bi rekli Muslimani-Bošnjaci, aferim, Visoki predstavniče. Ovim, a i budućim „dogovorima“ o reformi policije strašno puno pomaže i nedavni događaj u policiji, točnije u DGS-u. Policajac Anis Bandić, Musliman-Bošnjak ubio je svog kolegu policajca, također člana, kako kažu, najuspješnijeg dijela policije, DGS-a, Bojana Prodanovića. O tom nemilom događaju pokušalo se spriječiti sve informacije, ali unatoč tome, Srbi su preko svojih medija jasno dali do znanja javnosti da je riječ o ubojstvu iz nacionalnih, nacionalističkih pobuda. Možda je to stvarno tako, ali se neodoljivo nameće zaključak – vidi ti ove, pregovaraju i dogovaraju zajedničku policiju, a u toj zajedničkoj policiji dojučerašnji ljuti protivnici nastavljaju rješavati svoj davno započeti obračun, pa zašto onda ti dogovori. To zapravo žele reći ljudi iz RS.
Zamlaćujuće preporuke
Ali ostavimo na trenutak crnu ironiju po strani. Što je pravi razlog tako upornog i smjelog odbijanja Srba da se postigne dogovor o reformi policije, ili bilo koji drugi dogovor kako bi BiH krenula naprijed, odnosno dogovor kojim bi i građani i narodi u BiH konačno počeli živjeti bolje?! Srbi jako dobro znaju da se Republika Srpska ne može ukinuti bez neke nove mirovne konferencije tipa Daytona ili Versaillesa i zbog toga otežu, a ta tvorevina nastala na zločinu, na progonu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka svakim danom skuplja sve više „staža“ i po njihovu mišljenju i računu postaje čimbenik. Također znaju da nove mirovne konferencije za prostore Balkana ne će biti prije rješavanja pitanja Kosova, a onda imaju svoju računicu. Ako međunarodna zajednica da Kosovu samostalnost nečim će morati kompenzirati Srbiji. Do tada je bitno ne postići nikakav dogovor koji bi jačao državu BiH, odnosno jačati RS kako bi pri toj novoj mirovnoj konferenciji – kao nadoknada za izgubljeno Kosovo – bila pripojena Srbiji. Tako računaju Srbi a vidjet će se ima li i koliko taj račun smisla! Sasvim je sigurno i da međunarodna zajednica ima svoj račun i zbog toga ne želi još uvijek napraviti trajno i dobro rješenje za BiH. Zbog toga uporno i bezobzirno političarima i narodima u BiH daje „ZAMLAĆUJUĆE PREPORUKE“. Ali kada su oni toliko uporni u ZAMLAĆUJUĆIM prijedlozima i rješenjima, odlučio sam svaki dan, u svakom trenutku, i na svakom mjestu, govoriti da je jedino i pravo rješene za BiH provedba BEČKOG SPORAZUMA. Valjda će jednoga dana ljudi u BiH progledati, ali i ako se to ne dogodi savjest će mi biti mirna. Uostalom, provedbom Bečkog sporazuma bilo bi dogovoreno i pitanje reforme policije. Bez sastanka na Mrakovici, Čapljini, Bjelašnici i ne zna se gdje će sve još biti održani ti sastanci. I bez vruće janjetine. Priznajem, jedino je to mana Bečkog sporazuma!
/članak objavljen u HS, u broju 540, od 26. kolovoza 2005./
BISTRENJA O BiH
Nerazumijevanja bosanskohercegovačkih prilika
Jutros, prije osam sati, dok još nisam niti otključao ulazna vrata svoga doma čulo se tiho i nekako diskretno kucanje. Na moj upit – tko je – uslijedio je tihi odgovor – polako otvorite. Pred vratima je stajao Dragica. E sada tko je i po čemu bi mogao biti zanimljiv i važan taj Dragica?
Naime, riječ je o Dragi V. Kojega ja, onako, po svome zovem Dragica, premda je riječ o ozbiljnom, obiteljskom čovjeku, u četrdesetima, ali onako plavom i nešto sitnijem nitko mu ne bi dao više od trideset. Drago je svršio Strojarski fakultet, već godinama radi u uglednoj tvrtki „Simens“ u Austriji. Nekako tiho, poslije svršene srednje škole, ovdje u svom rodnom kraju, otišao je „na velike škole“. Nakon toga slijedila ga je sudbina, ne ću reći svih, ali velikog broja Hrvata ovoga našeg kraja, zaposlio se vani, oženio, dobio djecu, postao svoj čovjek. U svoje rodno Čusto Brdo dolazi često, bolje reći, za dolazak majci i obitelji koristi svaki slobodan trenutak. Odmah nekako poslije prestanka ratnih djelovanja, ovdje u Žepču iznenadio je mnoge svojim letenjem na zmaju s Orlovika iznad Žepča, planine poznate po pjesmi „Svadili se orli i sokoli“. U tuđem svijetu ili, bolje reći, na Zapadu pokupio je i dosta njihovih navika i običaja, tako da mi je pred kuću, preko seoskih brdskih putova došao biciklom.
- Jučer smo se vidjeli u gradu. Pokazao si mi da odemo na piće što sam i prihvatio,
ali obećanje nisam ispunio zbog pomoći koju sam morao pružiti majci. Osjećao sam se nekako dužnim prema tebi, pa evo, vidim ti auto pred kućom. Nadam se da nije rano i da ne remetim neki tvoj raspored, tvoje obveze?
- Sve je u redu Dragica, samo uđi, uvijek ima, pola ili sat vremena za popričati s
tobom – pozivam ga u kuću.
I naravno, poslije samo kraćeg uvoda o zdravlju i ovozemaljskim stvarima Dragica prelazi na politiku, na stanje u BiH, stanje Hrvata.
- Ma ne razumijem ja vas ovdje. Evo isto to što mi ti pričaš govori i moj brat i moj
ujak. Ako ste u ratu ranjavani ne znači da su vam za sve to krivi Muslimani.
Naravno, nije mi ničim lakše mogao podići tlak nego tim riječima. I počeli smo, bolje reći, pokušao sam mu pojasniti u čemu je bit problema u BiH, zašto ova agonija traje već deset godina poslije Daytonskog sporazuma.
- Kakva je to država gdje nema jedinstvene policije? Kakva je to država gdje nema
jedinstvene vojske? Kakva je to država gdje nitko iz Europe ne će razgovarati s ministrom vanjskih poslova? Zašto je on uopće išao na zasjedanje skupštine UN-a? Što ima s ovim certifikatima, kada će to jednoga dana nešto vrijediti? Mater mi je dobila neke vrijednosne papire iz „Natronke“? (u Maglaju, za vrijeme bivše države najveća tvornica papira na Balkanu, nap.a) kakva je to država gdje...? – sipa Dragica pitanja.
Malo je nedostajalo ili sam mu možda u ljutnji na takva pitanja i odgovorio – Nikakva.
I kada mi postavljaju takva pita nja nitko me ne može naljutiti kao ovi domaći koji su otišli van, i neki Hrvati iz Hrvatske, pogotovu oni koji su visoko izobraženi. Zar da oni ne znaju, a trebali bi znati?
- Ja mislim da ste ipak najveći krivci za ovo stanje vi, odnosno mi Hrvati?! Ne,
nemoj se vraćati godinama unatrag, reci ti meni što je ovo danas?
Tlak mi se povećao do granice opasne po život.
- U redu Drago, ne ću se vraćati daleko unatrag, premda mi se čini da bi za takve,
koji ne znaju osnovne stvari trebalo početi s Poveljom Stjepana Tomaša, kralja bosanskog od 14. listopada 1458. godine na Žepču, kojom daje logotetu Stjepanu Ratkoviću upravu nad Žepčem. Trebalo bi vam također kazati za pismo koje 24. ožujka 1529. godine kralj Ferdinand I. piše Žarku od Maglaja i Jurašinu od Žepča, kojim ih poziva da mu se pridruže u borbi protiv Turaka, tek toliko da znate čije je oduvijek bilo Žepče. Ali, evo, vratimo se samo do unatrag tridesetak godina, točnije do izlaska knjige Alije Izetbegovića „Islamska deklaracija“ zbog koje je kod Tite dobio 20 godina zatvora. Ako nisi znao, ti i slični tebi, tom svojom „Islamskom deklaracijom Izetbegović je najavio i praktično započeo rat za uspostavi islamske BiH.
- Ali Alija je već davno umro – upada Drago.
- Da, da, ali nije umrla njegova ideja uspostave islamske BiH prema zakonima
Šerijata, nije umrla ideja tzv. „Zelene transverzale“. Kako ti misliš da, evo samo Hrvati, Srbe za kratko ostavimo po strani, prave državu u kojoj već sada u nekim gradovima, Tešnju, Maglaju, Sarajevu, a sutra i u ostalim gradovima gdje su Muslimani-Bošnjaci u većini, svaki grad bude imao trg Alije Izetbegovića i o jednu ili dvije ulice? A ona dosadna Carla je odmah poslije njegove smrti jasno kazala da je bio optužen za ratne zločine – ali kako je umro to je ostavljeno! Kako ti misliš da Hrvati prihvate nastavni plan i program u kojem će naša djeca učiti na nekom, bošnjačkom ili, kako ga oni žele zvati, bosanskom jeziku, na jedinom jeziku u svijetu koji se zove po jednoj rijeci? Kako da Hrvati prave državu u kojoj će naša djeca učiti da je on „veliki babo“ i da ti ne nabrajam dalje?
- Dobro, dobro, to je povijest i politika, nego reci ti meni što je s ovim vrijednosnim
papirima, dionicama, koje je majka dobila iz „Natronke“? Tko je sada kupio „Natronku“, čujem Turci? Zar nije Austrija bila u igri?
- Eto kad si već kod „Natronke“, jest, bila je zainteresirana i neka austrijska tvrtka,
ali i prije četiri ili pet godina i neki Francuzi. I znaš li ti zašto su tvrtku kupili Turci? Ovo ti nitko ne će reći, niti se to može, ali i ne treba dokazivati. Muslimani u BiH bi, kada bi mogli, sve tvrtke prodali ovima iz arapskog, islamskog svijeta. To što i malo dijete zna, da bi bilo mnogo bolje po uposlene, da tvrtku pod svoje uzmu Austrijanci ili Francuzi „ne pije vode“ Neki dan sam razgovarao s prijateljem, Muslimanom-Bošnjakom, s kojim sam godinama radio o tome. Kaže mi da ga zovu da radi u „Natronci“ ali on ne će, veli da su tvrtku kupili Austrijanci odmah bi prihvatio, ovako radije će negdje u Italiju ili u Njamačku na crno, na bauštelu. Znaš li ti Dragica, sigurno si čuo, da Muslimani-Bošnjaci na sav glas kukaju kako su iz mostarskog „Aluminija“ „očišćeni“ pripadnici njihova naroda, a istodobno su u Kaknju, Zenici, Zavidovićima, Maglaju, „očistili“ sve Hrvate i Srbe koji su radili u tim poduzećima. Za tvoju informaciju u „Natronci“ je prije rata radilo oko 40% Muslimana i 60% Hrvata i Srba, a danas, nisam siguran da bi ih se moglo naći i 1%. Ne znam, što se tiče tih dionica, mislim da će se sa „Natronkom“ dogoditi isto što i u zeničkoj Željezari, kada s Turcima, koji su je kupili još izgubi na vrijednosti onda će je kupiti netko od ovih iz zapadnih zemalja, kao što su Englezi kupili Željezaru.
- Dobro, dobro, da i prihvatim da je sve to politika, loša politika, ali što rade i mogu
li pomoći duhovne vođe, kardinal i reis-Ulema?
- To ti ba i ne bih znao reći. Ne znam jesi li čitao, kardinal tvrdi preko medija da su
mu neki iz zapadnih zemalja prijetili i doslovce kazali da će mu zabiti nož u leđa. A reis? Malo sam pratio, ovih dana vršit će se izbor novog. Po onome što o tom događaju koji slijedi kažu, prije svaga oni iz vjerskog dijela Muslimana, te neki njihovi intelektualci, Cerić je sve uredio kako bi ponovno bio izabran. I što možeš od njega očekivati? Znaš li ti da njegov zamjenik nije dobio vizu za ulazak u SAD zbog povezanosti sa radikalnim islamskim teroristima? Baš mi je žao što nisi slušao što o njemu kaže Džemaludin Latić. – Što će nam toliki bradati muslimani - kazao je Latić povezujući tu, gotovo pa masovnu pojavu puštanja dugih brada kod Muslimana-Bošnjaka s djelovanjem reisa Cerića: zamisli kakva su stajališta tog reisa kada su natjerali jednog Džemaludina Latića da tako javno istupi?
Jer i Latić shvaća ono što sam napisao u knjizi „Bosna i Hercegovina bijeda
nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“. Na znam samo shvaća li da je ključ za rješenje provođenje BEČKOG SPORAZUMA?
I možete misliti koliko bi se naša priča još odužila da smo počeli razgovarati o tome što ne će Srbi u BiH, pa što ne će Hrvati. Ali ja sam morao posvršavati neke poslove, a ovaj razgovor sa Dragom ionako me preznojio, kako tada tako i poslije žureći nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
/članak objavljen u HS, u broju 544, od 23. rujna 2005./
SLANI DOKTOR
Za „velike zasluge“ predsjednik Mesić dobio počasni doktorat u Tuzli
Od nedavno mi krenulo. Imam osjećaj da mi sve, ama baš sve ide od ruke. Na sve strane priznanja. Naravno, ja u dubini duše znam da ta priznanja i sve počasti koje dobijam, ni po čemu ne zaslužujem, ali eto kada mi je krenulo, zašto ih ne primiti. Nedavno me, što bi se u vicu reklo, ni kriva ni dužna proglasiše SLANIM počasnim doktorom. Pa hajde, hvala im, kažem ja sa smiješkom. Dakle, dobio sam titulu počasnog doktora, ali što sam ja prema nekim drugim doktorima.
Mesićev merak, bezbeli
Za razliku od mene, koji, ponavljam, ni po pčemu nisam zaslužio to priznanje, ovih dana počasni doktorat u Tuzli dobio je i predsjednik Mesić. Baš fino. Čestitamo! Da biste dobili takvo priznanje, uistinu se morate potruditi, napraviti nešto neuobičajeno. A za predsjednika Mesića, za ono što je do sada učinio i što će još učiniti, trebalo bi izmisliti i potom dodijeliti neko mnogo, mnogo veće priznanje nego što je to počasni doktor. Vi koji imate ideje kako bi se to nešto mnogo veće moglo zvati i što bi to moglo biti – u akciju. Priznat ćete, nije mala stvar, kazati, bez ikakva utemeljenog dokaza, da je država čiji ste sada predsjednik izvršila agresiju na susjednu zemlju, a zapravo ste, u to vrijeme bili predsjednik najvećeg zakonodavnog tijela u svojoj državi. Bezbeli (bravo, tako je!, ur.?, predsjedniče! Naravno i sve ostalo što je Predsjednik uradio, a nema potrebe ponavljati sve to, samo je potvrda da je priznanje zasluženo. Predsjednik se lijepo zahvalio izjavom za emisiju tzv. Televizije BiH, lahko tefereči (pripovijedajući, ur.) – onako iz meraka (ugode, gušta, ur.) kako su ljudi iz vrha hrvatskoga vodstva gotovo zapovijedili intelektualcima Sarajeva, doktorima, profesorima i ostalima da pod žurno napuste svoj grad, inače će ih se smatrati izdajicama, a što pokazuje da zaslužuje još veće priznanje. Jer On je bio protiv toga da oni odu iz Sarajeva. Trebali su ostati jer im se ništa loše, kod pripadnika tog naroda, koji predsjedniku dodjeljuje priznanja i počasti, ne bi dogodilo. Kao što se ništa nije dogodilo ni onoj dvadesetšestorici intelektualaca u Bugojnu! Razlika bi bila samo u brojci, u Sarajevu bi tako prošlo njih tri stotine. Jer pripadnici naroda koji voli našeg predsjednika su same dobrice, oni ništa nisu krivi.
Što zbori drugi doktor
Tu dobrotu potvrđuje i jedan drugi doktor Silajdžić, koji je za razliku od našeg predsjednika bio gost u emisiji Hrvatske televizije. Veli taj doktor, između niza svojih „genijalnih“ izjava, da su za sukob između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata u BiH krivi Hrvati. Da bi bio u suglasju s našim predsjednikom. Ostaje da naš predsjednik, ako to još nije, izjavi da su Hrvati iz „Aluminija“ otjerali, „očistili“ sve Muslimane-Bošnjake, a da to oni Hrvatima u Zenici, Kaknju, Maglaju, Zavidovićima, Varešu, Bugojnu, ma ne ćemo nabrajati više jer bi nam to uzelo cijelu stranicu, nisu uradili. Vidi ti te Hrvate iz BiH, sram ih bilo, Muslimani-Bošnjaci ih mole da ostanu, a oni sami odlaze.
Taj doktor iz Sarajeva ne želi priznati da je ultradesničar i islamski fundamentalist, kako je u emisiji ustvrdila gospođa iz Mostara – Jedino priznajem da na sve moguće načine nastojim da poduzeća u BiH pokupuju ovi iz Malezije, Kuvajta, Turske, arapskih zemalja, a nikako, ponavljam nikako da se INA-MOL ubaci u Bosnu. I tako, o istim i sličnim izjavama, ali i praktičnim potezima ovih naših doktora mogli bismo pisati nadugo i naširoko, međutim zas ovu prigodu podcrtat ćemo samo jednu od zajedničkih crta ove dvojice doktora i njihovih voditelja. – Bože, što smo lijepi – misle ovi narcisoidi. A i priznanja nam stižu!
/članak objavljen u HS, u broju 553, od 25. studenog 2005./
UTUKLO SE MALO VREMENA
Tribina u Žepču o najavljenim ustavnim promjenama
O ozbiljnim temama kao što su nedavno potpisana Deklaracija o ustavnim promjenama u BiH, o Posavini, nepostojanju hrvatskog tv. kanala, o hrvatskom jeziku, školstvu i mnogim drugim problemima razgovaralo se na nečelnoj razini. Slušatelji nisu doznali ništa više od onoga što su do tada znali. Sudjelovali su predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, Niko Loznačić, predsjednik Federacije i dopredsjednik HDZ-a.
Dana 28. studenoga, u prohladnu večer; HDZ BiH upriličila je javnu raspravu u Žepču na temu ustavnog uređenja BiH, odnosno ustavnih promjena. U kinodvorani Doma kulture okupilo se između 130 i 150 osoba zainteresiranih da čuju što im o nedavno potpisanoj Deklaraciji, svojim pogledima i strategiji u cilju ostvarenja normalnog položaja Hrvata imaju reći najviši dužnosnici te stranke. Nakon podnošljivih 15 akademskih minuta kašnjenja i uvodnog pzdrava domaćina ovog skupa, općinskog načelnika, prvi je govorio predsjednik HDZ BiH dr. Dragan Čović.
Alarmantno stanje
Kao prvo, Čović tvrdi da danas nije kasno raspravljati o ovoj temi, jer, prema njegovu mišljenju, sada kada je potpisana Deklaracija – koja je potpisana tek tako – vrijeme je da se o tome počne govoriti, a HDZ ne će, poučen dosadašnjim iskustvom, još iznositi svoje konačno i krajnje stajalište o tome. Također tvrdi da se ne će moći govoriti o novom ustroju BiH bez Hrvata. To što je Hrvata u BiH sve manje, a pogotovu što ih u posljednjih godinu dana gotovo nitko više i ne spominje u kontekstu da ih se nešto pita, predsjedniku HDZ-a nije alarmantno! Nekoliko je, po HDZ-u, ključnih pitanja u pravljenju novog ustroja BiH; osigurati političku i gospodarsku stabilnost, osigurati donošenje Ustava kroz parlamentarnu proceduru, osigurati decentralizaciju BiH, ravnomjeran razvoj BiH... Do svega toga, ali i još mnogo drugoga, može se doći na jedan od sljedeća tri načina, kaže Čović; dogovorom tri naroda, Odlukom OHR-a i kombinirano. U HDZ-u misle da će biti primijenjen ovaj treći, što će reći uz stalni pritisak međunarodne zajednice. Naravno, naglasio je, da su stajališta predstavnika tri naroda, gotovo pa potpuno suprotna. U tom smislu on tvrdi da je strategija MZ-e, pogotovo u posljednjih godinu dana, slabljenje pozicije hrvatskog naroda u BiH, pa glede toga, ovih se dana očekuje preko stotinu optužnica za ratne zločine samo u Mostaru.
MZ protiv HDZ
Također, MZ radi na insceniranju sukoba unutar HDZ-a, tvrdi on. Kad smo kod ovoga, djeluje nevjerojatno ali je istinito, da nitko od nazočnih nije, kad su počela pitanja, tražio odgovor, zbog čega je trebalo HDZ-u da sada iz stranke isključi dvojicu dugogodišnjih članova i visokoh dužnosnika u tijelima vlasti BiH i Federacije, s više staža u HDZ-u i od samog njezinog sadašnjeg predsjednika, pogotovu ako je točno to što Čović tvrdi! Također, za imalo upućenog u politička zbivanja u BiH, izjava dr. Čovića, da su Srbi spremni da razgovaraju i o promjeni teritorija RS (razumjelo se, o smanjenju teritorija RS) djelovala je u najmanju ruku naivno, da ne kažemo neozbiljno. HDZ BiH predlaže tri razine vlasti, a dva entiteta su po njima neodrživa. Pristali bi i na kantonizaciju BiH ili odgovarajuće regionalni ustroj ali se iz izlaganja nije moglo doznati niti zaključiti ništa konkretno, jer je u raspravi bilo govora samo o načelima. Na pitanje, je li među Hrvatima bilo suprotnih stajališta odgovoreno je da Hrvatsko nacionalno vijeće zagovara čisto građansku državu, jaka država i jaka općina. – Ali, mi smo se, definitivno, unutar hrvatskih stranaka, dogovorili o načelima ustroja BiH, i osim toga – tvrdi predsjednik HDZ! – Glede ustavnih promjena – kazao je još Čović – HDZ BiH je ovih dana uputio pismo Hrvatskom saboru, tražeći da to stavi na svoj dnevni red.
Kako dr. Čović misli da to predsjednik hrvatske Vlade i ujedno predsjednik HDZ Hrvatske, stavi brzo na dnevni red Vlade, kada je tako očito da Sanader njegov izbor za predsjednika HDZ BiH ne smatra ispravnim, jer se do sada nije htio niti sastati sa njim, ostaje nam nepoznanica.
Pitanja bez odgovora
Na pitanje dida Jure – što je s Posavinom – izravnog odgovora nije bilo ili se pak iz onoga što je rečeno nije moglo zaključiti ama baš ništa, izuzevši ako odgovor nije sadržan u DISKONTINUITETU teritorija, kako su kazali, a vi sada sebi razjasnite što je to. Poslije dr. Čovića govorio je još samo Niko Lozančić, predsjednik Federacije i dopredsjednik HDZ-a, kojemu je postavljeno pitanje – kako to da ste bili zato da Hrvati ne budu konstitutivni na cijelom teritoriju BiH, kako to da ste bili protiv hrvatskog tv. kanala – očito ciljajući na njega i Matu Zovka, koji je u ime HDZ-a u Banjoj Luci, potpisao takvo jedno stajalište – a sada ste za konstitutivnost? – Doći ćemo do hrvatskog tv. kanala – odgovorio je gospodin Lozančić – a u dvorani je, u zraku, lebdio dodatak tom njegovom odgovoru u smislu – kada Hrvata u BiH više ne bude bilo. Smatramo važnim naglasiti kako je predsjednik HDZ, dr. Čović naglasio da on za sadašnju televiziju ne plaća tv. pretplatu, te da najava isključivanja telefona, onima koji ne budu plaćali tu pretplatu, ne će ostvariti rezultate, a on Hrvate može samo pozvati na građansku neposlušnost glede tog plaćanja. – Glede pitanja konstitutivnosti Hrvata na cijelom prostoru BiH, o tome se u BiH prosulo toliko magle da sada o tome ne TEORETIŠEMO - kazao je dopredsjednik HDZ-a Niko Lozančić. Treba li poslije ovoga – TEORETIŠEMO – ozbiljno uopće slušati što taj čovjek govori?! – Što je s gospodarskom situacijom, što HDZ kani učiniti da se poprave uvjeti za gospodarstvo. Kako je moguće da su električna energija i telekom, koji su u vlasništvu u države, najskuplji, skuplji nego čak i u nekoj tamo Tunguziji – pitao je gospodin Dragan Prlić? – Baš zbog toga treba izvršiti preustroj BiH – dobio je odgovor gospodin Prlić. Na pitanje – što je sa Hercegovačkom bankom – dr. Čović je ustvrdio – kako je tu na djelu bio klasični kriminal međunarodne zajednice, jer su oni opljačkali Hercegovačku banku.
I na kraju ovaj mali izvještaj s Javne rasprave završit ćemo, za Hrvate Žepča, trenutačno najbolnijim pitanjem, pitanjem školstva, odnosno obrazovanja prema hrvatskom nastavnom planu i programu, na hrvatskom jeziku. Mnogi od Hrvata Žepča ne razumiju kakva je to politika HDZ-a kada nije u stanju pronaći mogućnost da Sveučilište u Mostaru otvori svoje odjele, primjerice u Zenici i Tuzli, kako hrvatska djeca Središnje Bosne, poglavito iz Žepča, ne bi morala ići na studije u Osijek ili Zagreb jer je to, u gotovo stopostotnom omjeru karta bez povratka poslije svršenog fakulteta, jer je to raseljavanje Hrvata. – Problem su financije, problem su male plaće profesora – kazao je Čović. A najbolji odgovor na pitanje Ante Pavkovića: - Kada će na općinu Žepče biti prenesene ustavne ovlasti, ustavna prava koja su uzurpirana – dao je član Predsjedništva HDZ-a, predsjednik županijskog odbora Zeničko-dobojskog i istodobno i načelnik općine Žepče, kazavši: - Dozvolite da poslije ovoga pitanja završimo javnu raspravu. Očekivati od čovjeka koji traži dozvolu a ne dopuštenje, da za općinu Žepče izbori prijenos uzurpiranih ustavnih ovlasti glede obrazovanja na hrvatskom jeziku!? Stvarno je to iluzija.
Neki bez riječi
Ovu obeshrabrujuću javnu raspravu možda su mogli učiniti svjetlijom Borjana Krišto, dopredsjednica HDZ-a, Neven Herceg, glavni tajnik, članica Predsjedništva, Lidija Bradara, te dopredsjednik Mladeži HDZ-a Sinanović, da su progovorili bar jednu riječ, ali nisu. Nije valjda da je predsjednik demokratske stranke apsolutist pa nisu smjeli, ili još poraznije, nije valjda da nisu znali.
Bilo kako bilo, ipak je za Hrvate ohrabrujuće to što – BiH ima čist zrak, čisto tlo, velike potencijale – kako reče predsjednik HDZ-a dr. Čović.
/članak objavljen u HS, u broju 554, od 2. prosinca 2005./