Neki od mojih tekstova objavljanih u 2006.
VIRUS LUDILA
Kada sam imao 18 godina, da mi je netko rekao da Hrvati nisu najljepši ljudi na svijetu, potukao bi se s njim, da mi je netko kazao da nisu najbolji, najpametniji, naj, naj...Eh!?
Kada danas pokušam zbrojiti sve vrline i mane, slabosti nas Hrvata, dođe mi da počupam kosu s glave. Kad bih je imao. Nedavni događaji na sjednici Središnjeg odbora HDZ BiH, fizičko izbacivanje, dugogodišnjeg člana HDZ-a, Martina Raguža, čovjeka bez i jedne mrlje u dosadašnjem radu i zastupanju interesa Hrvata u BiH, samo je jedna u nizu gluposti koju Hrvati čine sami sebi. Sukobi unutar jedne stranke nisu nikakva novost, niti ekskluziva HDZ, ima toga i kod drugih, ali način, vrijeme, pogotovo činjenica da je pozicija Hrvata u BiH krajnje slaba, navodi na razmišljanje o tome da je u hrvatske glave ušao nekakav virus ludila.
O događajima na samoj sjednici Središnjeg odbora HDZ razgovarali smo s članom Predsjedništva HDZ BiH Markom Sinanovićem i članom Središnjeg odbora Ivom Tadićem.
Ovo je kockanje sa sudbinom hrvatskog naroda u BiH
Nevjerojatna je lakoća člana Predsjedništva Sinanovića, kojom on tumači ono što se dogodilo. Za njega je apsolutno u redu, za njega je izričiti krivac sam Raguž, a predsjednik HDZ-a Čović, moglo se zaključiti iz njegova govora, gotovo ima status božanstva. Činjenica, koju sam kazuje, da je sjednica najvišeg stranačkog tijela zakazana samo dan prije održavanja, odnosno da su pozivi za sjednicu koja se imala održati 5. siječnja, poslane u srijedu 4. siječnja, njemu ništa ne govori, osim da su, eto, bili praznici pa se tako „potrefilo“. Na našu napomenu da nitko do sada nije čuo da se Raguž bilo čime ogriješio o hrvatski narod, da je nešto uradio mimo politike HDZ-a, ili sudjelovao u bilo kakvim aferama, novčanim, tajkunskim transakcijama, član Predsjedništva ne smatra važnom, a, po svemu sudeći, njemu je dovoljno to što Raguž nije bespogovorno i ponizno podupro ono što traži aktualni predsjednik Čović. Ni to da je Raguž predsjedatelj/dopredsjedatelj najvišeg zakonodavnog tijela u BiH, te s te dužnosti ide na najvažnije sastanke s predstavnicima međunarodne zajednice, kao i to da pred njima ima ponajveći ugled, bar što se tiče predstavnika hrvatskoga naroda, član Predsjedništva, očito ne vidi kao problem. Za njega, a vjerojatno i za predsjednika HDZ-a, nije problem ni to što u Parlamentu BiH, jedan broj hrvatskih zastupnika, članova HDZ-a, misli potpuno drugačije, odnosno protiv je onoga što radi dr. Čović. Kako govori Sinanović, ni to što, gotovo cijela HDZ-ova struktura iz Središnje Bosne, od veterana Zorana Marića, Ante Spajića, dr. Valjana, Rude Vidovića i ostalih nije problem, jer – njih je samo sedam-osam – kako reče.
Ona pjesnikova „ubi me teška riječ“, u ovom slučaju mogla bi glasiti „ubi me laka riječ“. Međutim, za razliku od člana Predsjedništva Sinanovića, član Središnjeg odbora, Iva Tadić misli suprotno. A oba su članovi istog općinskog odbora HDZ-a, općinskog odbora Žepča!? O zadnjim, mučnim događajima u HDZ-u, razgovarali smo, telefonm, s Božom Ljubićem i Martinom Ragužem.
- Sve što mislim o tome već sam više puta rekao, javno i bez zadrške, a i sada mogu
reći da se ovdje radi o krajnje nedemokratskom načinu rada i vođenja stranke. Očito da dr. Čović stranku vodi u propast, a time i hrvatski narod u BiH. Za sve što se događa nemam riječi – kaže nam Raguž. – U svemu ovome nije važno je li u pitanju Raguž, Čović, ili netko treći, u pitanju je kockanje sa sudbinom hrvatskog naroda u BiH, koja je i bez svega ovoga krajnje teška. Ovim što ću sada reći ne želim, od ovoga što se događa, sebi pribavljati nešto posebno, ali slabiti našu poziciju, sada, u tijeku pregovora o ustavnim promjenama, a što svojim nedemokratskim i arogantnim ponašanjem čini Čović je krajnje neodgovorno – završava Raguž.
Ostavljajući po strani sva trenutačna, dosadašnja i buduća previranja u HDZ-u, treba
imati na umu sljedeće. Za razliku od sva druga dva naroda u BiH jedini su Hrvati do sada na čelu svoje najjače stranke promijenili 9 (devet) predsjednika, od Davora Perinovića, preko Kljujića, Brkića, Bobana, Kordića, Rajića, Jelavića, Čolaka i sada Čovića. Nije teško izračunati da je svaki od njih u prosjeku bio predsjednik tek dvadeset mjeseci, nešto više od godine i pol. Je li ovako kratak mandat izabranih predsjednika vrhunac demokratičnosti ili vrhunac gluposti, nije teško zaključiti, gledajući stanje, položaj hrvatskoga naroda u BiH u proteklom vremenu.
I kakav su onda problem Muslimanima-Bošnjacima, Srbima, ali i međunarodnoj zajednici u BiH Hrvati?! Jasno je da su problem sami sebi! Nažalost.
/članak objavljen u HS, u broju 560., od 13. siječnja 2006./
ŽVAKE
Prošli su divni blagdanski dani. Uz dobru pečenku, domaću peku, kobasicu, domaće vino i slalsne kolače, slavlja je bilo na pretek. Ali tko bi izdržao slaviti bez prestanka, sreća, kažem, da su i blagdani prošli. Naravno, do sljedećih.
Tih dana okupili se mi iz srednje generacije obitelji Marinčića, naravno s našim dragim suprugama (jer mi kako god ljude ne dijelimo po rasnoj, nacionalnoj i inim podjelama, tako poštujemo i ravnopravnost spolova) kako bismo raspravili o jednom bitnom događaju u BiH, o uvođenju PDV-a.
Svi smo se usuglasili da je uvođenje PDV-a, osim što je jedan od uvjeta za ulazak u Europu, dobra stvar i s motrišta jačanja BiH, kao države. Istina, i to treba kazati, svi smo bili jednodušni, da nikome u BiH, ama baš nikome, nije do jačanja BiH. Nadalje, ni tu nije bilo oprečnih mišljenja, jasno nam je bilo da u BiH, glede toga postoje, najmanje tri tumačenja. Usuglasili smo se, također, da postoji i jedno tumačenje, isto kod svih strana, ali kako je ono uistinu građansko, slobodno, možete čitati i sirotinjsko, ono kod ovih iz vlasti „ne pije vode“.
Što se tiče priča SDA, SDP-a i drugih političkih stranaka, o uvođenju različite stope PDV-a, navodno zbog poboljšanja socijalnog stanja građana, kod nas nije bilo spora da je to nastavak njihove dugogodišnje demagogije. Međutim, kada smo prešli na to, koje će učinke ostvariti uvođenje PDV-a došlo je do problema.
Za rođaka Iliju sve je bilo jasno: - Ma lopovska posla, to ti je opet samo zato da se od naroda, to jest sirotinje, uzme još, da mu izvade dušu! – ogorčeno je tvrdio. Rođak Anto, koji u našoj obitelji prešutno uživa ugled najobrazovanijeg, najrealnijeg, tvrdio je: - To što su sada, u početku, trgovci podigli naglo cijene, ne će biti dugoga vijeka, jer – kakva inspekcija – tržište je najbolji regulator i ono će s ve to brzo dovesti u red.
- Pa PDV se i ne uvodi da bi trgovci i ovi moderni biznismeni podizali cijene, nego
zato da bi se, koliko-toliko, stalo u kraj krađi, iliti utaji poreza kojega su do sada raznoraznim lopovlucima uspijevali ostaviti u svoj džep. Evo samo pogledajte što je uradio ovaj naš uvoznik benzina? Umjesto da je smanjio cijenu goriva za minimalno3%, koliko je sada smanjen porez na gorivo, on cijenu digao za sedam feninga – govori već vatreno nevjesta Nikinica.
- Hejde, ženo, što si podigla ton, pa znaš da čovjek još nije namirio na 50 milijuna
maraka u gotovini. Pusti ga, vidiš da mu svi mi trebamo pomoći – smiruje ju muž, inače poznat kao veliki šaljivac.
- Ma možeš se ti, stričeviću, šaliti, ali to podizanje cijena puca po svima nama. Eto,
hajde što je on podigao cijenu goriva, to je – ako baš hoćete – luksuz, ali što je s cijenom kruha, mlijeka i ostalih prehrambenih proizvoda koje moramo kupovati svakodnevno – upada Ivan, koji povremeno nađe neki posao na baušteli u Hrvatskoj, jer je ovamo poduzeće u kojem je radio prije rata kupio jedan od ovih biznismena pa sada i oni koji su ostali, već četiri mjeseca nisu dobili plaće, a kada bi se provjerilo jesu li im uplaćeni doprinosi, mirovinski i ostali...?
I tako je, svatko od nas osamnaestoro, imao neko svoje mišljenje o PDV-u te isticao
različite primjere iz svoga iskustva, sve je izgledalo da će se početno suglasje pretvoriti u stanje troglave aždaje u BiH, počevši od Predsjedništva pa nadalje. Situaciju je, kao i obično, spasila nevjesta Jukićka.
- E jeste mi neki, ja narezala meze (što ćete, dragi moji, turcizmi se žilavo drža i u
nas Hrvata) a vi taj PDV razvlačite poput ovih žvakaćih koje sam jučer kupila u trgovini kod susjeda Sulje. E kad ih spomenuh... Zna li tko zašto mi njegov trgovac, u neku bilježnicu upisa da sam kupila taj orbit? – upita nevjesta.
- E, pitaš nas kao da nisi primijetila da zapisuju sve što prodaju a što je naručeno
prije PDV-a jer on je sada svemu podigao cijenu – uzima riječ Mihina Ivka.
- Nego, nevjesta Jukićka je u pravu – okreće Miha priču na ljepšu stranu – hajde da
mi sredimo ovu mezu i kolače, a dok se u ovoj zemlji (eto vidite, ni mi ne govorimo – državi) ne zatvore bar trojica mafijaša koji su do sada utajili na stotine milijuna maraka poreza, iz svakog naroda po jedan, da i tu budemo ravnopravni, ništa ne će biti riješeno kako treba. I dalje će nas razvlačiti kao žvaku.
Kod ovoga Mihina prijedloga ponovno je došlo do suglasja koje je vladalo na početku
ove priče o PDV-u ili, kako ga narod zove, pare daj varalicama.
/članak objavljen u HS, u broju 561., od 20. siječnja 2006./
INDOKTRINACIJA
Vraćajući se iz Zenice svratim znancu, Muslimanu, po najnovijem, Bošnjaku, još nedavno ljutom neprijatelju Hrvata, a sada eto, u njegovu domu pijemo kavu. Razgovaramo o svemu pomalo. Samo što smo otpili prve gutljaje u kuću, iz škole stižu njegova djeca. U naš razgovor o odnosima Hrvata, Srba i Muslimana-Bošnjaka odjednom se uključi njihov sin, učenik drugog razreda srednje škole, naravno, prema bošnjačkom nastavnom planu i programu.
- U Bosni gospodine nema ni Hrvata ni Srba. Niti ih može biti. Hrvati su u
Hrvatskoj, Srbi u Srbiji... Kakvi Hrvati u BiH?!
- Otkuda ti to, drago dijete? – pitam.
- Mi smo to učili u školi i na vjeronauku. Ako ste vi Hrvat onda idite u Hrvatsku, šta
ćete ovdje – odgovara mi taj mladi Musliman-Bošnjak.
Nevjerojatno, ali samo za one koji ne znaju, ne prate ili ne žele vidjeti ono što se
događa u BiH. Nevjerojatno za one koji nisu čitali njihovu misao, primjerice od „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića (jer je od nje počelo radikaliziranje Muslimana i ideja uspostave islamske BiH te ideja etničkog čišćenja tijekom rata) pa još žešće i prefidnije knjige nekih Muslimana, sada Bošnjaka, danas koji misle da svojim knjigama mogu mijenjati povijest svakih nekoliko godina, kako mijenjaju i svoju narodnost.
A ovi iz međunarodne zajednice hoće zajedničko školstvo. Za informaciju onima koji
ne prate i još uvijek ne znaju (oprosti im Bože) što žele Muslimani, danas Bošnjaci, evo nekoliko rečenica iz knjige Irfana Ajanovića „Draga moja majko Bosno“.
„Ako je nešto hrvatsko u Bosni, onda je doneseno u Bosnu iz Hrvatske, onda je došlo u Bosnu iz Hrvatske...Ako je pak po mišljenju nekoga u Bosni nešto hrvatsko, ako je neki prostor ili dio Bosne i Hercegovine hrvatski, srpski, ili možda talijanski, onda je u pitanju negiranje Bosne i Hercegovine i njenog suvereniteta.... Ako je nešto hrvatsko u Bosni, onda nije bosansko, bošnjačko, onda je tuđe, strano, inozemno, onda negira Bosnu i bošnjačko... Zato je Bosna Bosnom za primjer svijetu, svima, za pokudu, za kušnju, za ponos... Jer Bog Milosnik tako hoće...“
Čudi li se netko poslije ovih rečenica zašto srednjoškolac, koji se još niti ne brije, kaže da u BiH ne mogu postojati Hrvati, zašto kaže – ako ste vi Hrvat, onda idite u Hrvatsku. Dijete uči ono što mu u školi i na vjeronauku, po bošnjačkom programu predaju oni koji misle da mogu mijenjati povijest kako oni žele, kakva bi povijest po njima trebala da bude. A to je opasno.
Da Muslimani, danas Bošnjaci, nastoje promijeniti povijest nije teško zaključiti, i dalje iz Ajanovićeva teksta:
„Vražija Lozančićeva kopilad zaboravila, ili bi da zaboravi, ili bi da ubije istinu da su je preci naši ne tako davni, doveli s kamena u pitominu žepačku, u Žepče, Maglaj, Doboj, Tešanj, Zenicu, u Bosnu, nakon pogroma...“
Eto, poštovani čitatelji, „zaboravi“ vrli pisac nove, muslimanske-bošnjačke povijesti, na Kulina Bana, na Bilino polje, na POVELJU kojom kralj bosanski, Stjepan Tomaš, sa svojim sinom knezom Stjepanom, 14. listopada 1458. daje upravu nad Žepčem svom logotetu Stjepanu Ratkoviću, „zaboravi“ mnogo toga. A u POVELJI piše: „I tako učinismo milost našu gospocku početnomu vlastelinu, logofetu Stjepanu ( na njegovu žalost ne piše vlastelinu Ajanoviću, nap. a) vsaj ovajzi sela, kako se piše o ovomzi listu...“ „Zaboravi“ Ajanović na mnogo toga, što stoji u tisućama stranica povijesti, ali one koja je pisana davno i ne prema Ajanovićevim, muslimanskim-bošnjačkim željama. No novovjeki muslimanski-bošnjački intelektualci bi sami sebi trebali postaviti neka logična pitanja.
Što će se dogoditi toj djeci, koja sada uče da u BiH nema niti može biti Hrvata, kada odrastu o doznaju da Hrvati, ne samo da žive u BiH, nego da su tu živjeli stoljećima prije njih? Što će se dogoditi kada pročitaju ono što o nastanku Muslimana, sada Bošnjaka, piše Meša Selimović? Što će se dogoditi kada shvate da se Hrvate ne može asimilirati, niti iseliti iz BiH, kako to, očito, u svojim „djelima“ pišu i žele njihovi trenutačni povijesničari?
A pitanje vama: vjeruju li sada kardinalu Puljiću oni koji ga, u nekim hrvatskim listovima, napadaju za nedavne izjave o težnjama da se Hrvate isele iz BiH ili asimiliraju u neke dobre bošnjane?
Učenje ovakve povijesti kakvom sada Muslimani-Bošnjaci indoktriniraju svoju djecu, obit će se najviše njima o galvu, a ovi iz međunarodne zajednice mogli bi vidjeti kakvu to „Bosnu za primjer svijetu“ nudi Ajanović i novovjeki muslimanski-bošnjački povijesničari!
/članak objavljen u HS, u broju 562., od 27. siječnja 2006./
ŠVORC-Šiling
Novi visoki predstavnik u BiH imenom je Christian Schwarc Schilling no narod ga u skladu sa svojim financijskim mogućnostima zove Švorc-Šiling
U jednoj čudnoj zemlji 27. svibnja 2002. obavljena je primopredaja vlasti između dva „PROKURATORA“, a 31. siječnja 2006., ponovno će biti obavljena primopredaja vlasti, ovoga puta između vlastelina Aždaje, kako su ga, valjda od milja zvali u toj zemlji čudesa te novoga upravitelja koji se, gle simbolike, zove ŠVORC- Šiling ili, ako hoćete skraćeno, samo ŠVORC, bez šilinga. Da bude u skladu sa zemljom u koju dolazi. Jer u njoj je većina građana već odavno švorc. Kao i svaki upravitelj i ovaj dolazi s jasnim ciljem. Petrisch je došao da opustoši sve banke. Ono što nije išlo milom, išlo je tenkovima, a gospođa Robinson još uvijek nije uspjela niti će uspjeti dokazati navodni kriminal. Ali kakve to ima veze, pa u zemlji čudesa sve može, može se i tenkovima opljačkati Hrvate i – pojeo vuk magarca, idemo dalje kao da se nije ništa dogodilo. Njegov nasljednik se toliko borio da ova čudna zemlja i dalje bude puna novih čudesa da bi nam njihovo nabrajanje uzelo previše prostora. Uostalom, to je za sve nas uradio politički magazin „60 minuta“, tzv. Federalne televizije.
Čudo od emisije
Njezin urednik i voditelj Bakir Hadžiomerović, slomi se od hvale kako je ta njegova emisija spriječila da „ENERGO-PETROL“ kupi hrvatsko-mađarski konzorcij „INA-MOL“. Ne daj Bože da ikakvo poduzeće ili bilo što s hrvatskim prizvukom uđe u BiH pa makar i donosilo i dobit, iznosi svoje i mišljenje velikog broja Muslimana, po najnovijem Bošnjaka, vrli beha patriot Hadžiomerović, za kojega, istina, Ulema otvoreno kaže da je bošnjačko k. . . . ., ne ćemo u svom listu njihovo međusobno čašćivanje. Urednik prenosi generalno stajalište Muslimana, po najnovijem Bošnjaka da su oni i dalje za tip samoupravljanja u državnim poduzećima i da apsolutno ne žele ulazak u Europu. Muslimani-Bošnjaci ne žele nikakav ulazak u Europu, no ako bi se ikako moglo povezati s Indonezijom, Pakistanom, Libijom, znate već što najgorljivije zagovara Haris Silajdžić, to da.
No da ne bi bilo da smo mi u svemu protiv te političke emisije moramo kazati i ono što je istinito i točno rečeno u toj emisiji, - O sudbini BiH se uvijek odlučivalo bez nje – kazao je u svom prilogu novinar Zvonko Marić i nije pogriješio. E, sada, postavlja se pitanje hoće li vrli i samohvaljeni Hadžiomerovićev politički magazin uspjeti spriječiti novog upravitelja ove čudne zemlje, da njegovi sunarodnjaci za bagatelu kupe Telekom(e). Ne misli valjda nadobudni gospodin urednik kako je novi upravitelj došao pomoći ovoj zemlji. Pa valjda mu je jasno da je on došao, prije svega po Telekom(e), a potom i po ono malo vrijednoga što je još čudom ostalo. I, da Siljadžić ne smetne s uma, da svakako spriječi neko jače povezivanje BiH s islamskim svijetom, svidjelo se to nekima ili ne.
Uspavani gospodin
Naravno, g. ŠVORC-Šiling to ne će javno reći, a i kako bi kad na svakom sastanku s beha političarima, katkad spava. Osobno to mogu potvrditi da je na jednom sastanku dotični gospodin u Zenici spavao cijelo vrijeme i probudio se tek kad su svi – ušutjeli. Naime, toliko on drži do onoga što su do sada govorili i što će ubuduće govoriti političari i građani ove čudne zemlje. Također treba kazati da je mlađahni urednik poprilično dugo čekao da ospe drvlje i kamenje na lorda od Salvete, a pravo se okuražio kada je već bilo sigurno da Aždaja odlazi. Vjerojatno će tako govoriti i o novom upravitelju ove zemlje čudesa, pred njegov sami odlazak. Ako tzv. Federalna televizija ne bude ŠVORC i bez šilinga.
A upravitelji ove čudne zemlje, oni će se uredniku i svima nama slatko smijati, na sve medijske i ine napade, koji im ne budu odgovarali, kazati ono što je lord Ashdown kazao Hadžiomeroviću, da ne obraćaju pozornost na laži te računati svoj poveći saldo i naravno, za urađeni posao dobiti još veća priznanja. Bilo bi čudno da ne bude tako!
„Zapjevaaajmooo veselooooo, nek' su puuune čaašeee, nek' nam buude veselooooo ovo druuuštvo naše“! Jedino nam ostaje pjevati – jer mi smo švorc i sa Šilingom i bez njega.
/članak objavljen u HS, u broju 563., od 3. veljače 2006./
DALIBOR
Petogodišnji je Dalibor roditeljima postavio pronatalitetno pitanje: - A je li mama, zašto ja nemam braće?
Nevjerojatno je koliko HRT kasni za sinom moje sestre, mojim sestrićem Daliborom. U emisiji „Otvoreno“ 8. veljače glede očajnog stanja nataliteta Hrvata, dvadeset godina poslije Dalibora, postavili su gledateljima pitanje – „Podupirete li useljavanje stanovništva kao mjeru populacijske politike?“. U nas bi se u BiH čisto narodski reklo „priplodnih muškaraca i žena...? “ Na pitanje je potvrdno odgovorilo samo 4% gledatelja. Ipak vratimo se Daliboru koji je sa svojih pet godina postavio isto takvo pitanje, samo napominjem, točno prije dvadeset godina.
Te, osamdeset i šeste, u kuću mojih roditelja, u redoviti nedjeljni posjet, stigla je moja sestra s mužem i malim sinom Daliborom. Kao kod svih obiteljskih okupljanja pričalo se o svemu, svakodnevnim brigama, problemima, ali i radostima. I onda je petogodišnji Dalibor postao dosadan. Uporno je pitao mater: - A je li mama, zašto ja nemam braće? Kako to da ujko ima troje djece, a ti i tata samo mene? Kako ću se ja uvijek igrati sam?
Nevjerojatno je da nitko uz djecu ne spominje Ljubav
I tako, na niz dječjih pitanja sestra je odgovarala kako je znala, ali kako mali nije bio zadovoljan odgovorima, niti je odustajao od pitanja, iživcirana, njegova mu je majka ljutito odgovorila: - Pa šta ću ja kad ne će ćaća! Na opće naše iznenađenje i odmah potom zarazan smijeh, mali Dalibor je stisnuo šaku i udario o stol te ljutito odgovorio: - A šta ćeš ga pitati, ima još ljudi! Sva sreća da je svemu tomu bio nazočan i njegov otac, a naš zet, koji je na tu sinovljevu konstataciju samo zabijelio očima, inače ga nitko ne bi mogao uvjeriti da netko od nas nije nagovorio dijete da tako kaže.
Ali, budući da je pitanje nataliteta više nego ozbiljno pitanje, za kratko ćemo Dalibora i njegovo „referendumsko“ pitanje, koje je od njega prepisala HRT, ostaviti po strani. Uistinu, što se to događa s Hrvatima? Jesu li to Hrvati odlučili sami sebi „doći glave“? Jesu li materijalni problemi Hrvata tako veliki da zbilja ne mogu imati više od jedno-dvoje djece? Može li se zakonskim prijedlozima i poboljšanjima povećati natalitet? Naravno, imalo ozbiljnom čovjeku, jasno je da za podizanje djece treba i novac. Pogotovo ako u kući nema bake. Sasvim je sigurno da velikog udjela u nerađanju djece imaju i poslodavci koji, prije nego što neku ženu prime na posao, prvo pitaju ima li nakanu rađati, je li trudna i slične stvari, koje bi uistinu trebalo urediti zakonom. I mnogo toga rečenog, o duljini rodiljskog, materijalnoj pomoći obiteljima odmah po porodu, da ne ponavljamo niti nabrajamo, jednostavno sve to stoji, sve to treba. I vjerujte, opet to ne bi bilo dovoljno kad bi se donijeli ne znam kakvi zakoni i ne znam kojim novcem stimulirao rađanje djece, kada bi to hrvatska država i mogla materijalno podnijeti!
Pa u čemu je onda problem? Budimo barem malo ali potpuno iskreni. Evo počet ćemo račun iako, priznajte, grozno zvuči, s obitelji koja ima samo troje djece i onom koja ima samo jedno. Obitelj s tri sina, primjerice za najjeftinije tenisice, treba izdvojiti 100 maraka ili 400 kuna. A ako obitelj ima jedno dijete kupit će mu, pretpostavimo, tenisice srednje kvalitete i cijene, dakle potrošit će 240 kuna ili 60 maraka. A roditeljima za njihova zadovoljstva, ostaje nešto maraka ili nešto kuna. Oni koji se na ovu konstataciju naljute nisu potpuno iskreni, ni onaj mali trenutak o kojem smo govorili. Dragi moji Hrvati, bit će ipak da je u nas u pitanju krajnji hedonizam, Krupna riječ? Možda. Ili je u pitanju nešto drugo na što nitko nema odgovora?
Prateći pozorno tu emisiju stalno sam čekao jedno jedino pravo pitanje i pravi odgovor. Na žalost, niti ga je ponudio netko od nazočnih u emisiji, a što je još žalosnije i što me, priznajem, zaprepastilo i silno ražalostilo, ubilo vjeru u bolju budućnost Hrvatske i Hrvata, odgovor nije ponudio ni netko od gledatelja koji su se javljali. Nevjerojatno je da nitko nije spomenuo Ljubav! Ma jesmo li mi Hrvati normalni?! Pa kako ćemo imati više djece ako nema Ljubavi za djecu?! Kako ću se sa svojom suprugom odlučiti za još jedno, bar treće dijete, ako između nas više nema ljubavi?! I nitko od navedenih nije spomenuo Boga!? A On daje i ljubav između supružnika, daje ljubav prema djeci, prema životu! Nažalost, po ovome do sada, čini se, da smo se mi Hrvati odlučili za smrt. Za svoje nestajanje. Jer manjka ljubavi, a pisano je „ljubavi (kad) ne bih imao – ništa sam!“ (Usp.1 Kor. 2.)
/članak objavljen u HS, u broju 565., od 17. veljače 2006./
NAZDRAVLJE
To da je u današnje vrijeme uveliko promijenjen sustav vrijednosti, gotovo u svim segmentima života, potvrdit će većina građana. Naš mali prilog u korist ove tvrdnje pokušat ćemo potkrijepiti s nekoliko primjera iz BiH, ali i šire. Naime, neshvatljivo je da vijest o Miloševićevoj smrti danima puni stranice novina i zauzima veći dio vremena u elektornskim medijima. Kakva je vrijednoast te vijesti, toga događaja? Umjesto da mediji objave golu činjenicu o smrti koja je nastupila i dodaju samo još jednu rečenicu primjerice – za svijet, pogotovo na ovim prostorima bolje bi bilo da se ni rodio nije – oni nas danima zasipaju pričama o tome što je bio, tko je bio, što je sve činio, kao da mi to ne znamo. Oni, pak, koji ga vole mogli su, neka im bude, kazati umro je naš Milošević i time završiti tu priču. Ovako se čini da je nešto vrijedio. No, da na trenutak s primjera zločina prijeđemo na, istina malo zastarjeli primjer iz umjetnosti. Ako se još sjećate vijesti da se glede dodjele Nobelove nagrade za književnost austrijskoj spisateljici Elfridi Jelinek švedska Akademija podijelila oko tog izbora, navedeni primjer biti će vam jasan. Kakvu su vrijednost, dostojnu Nobelove nagrade, oni koji su svoj glas dali spisateljičinu romanu „Ljubavnice“ u njemu vidjeli, ostaje zagonetka i za najveće poznavatelje književnosti. Ono što se može tvrditi je da je i u ovom slučaju totalno poremećen sustav vrijednosti. E, to su samo dva primjera, a sada – iz same BiH. Za našu tvrdnju o poremećenom sustavu vrijednosti u BiH mnoštvo je primjera, a navest ćemo samo neke. Potpuni, pravi dokaz navest ćemo na kraju ovoga teksta.
Zaposleni u nekada dobrostojećem žepačkom poduzeću za proizvodnju zaštitne opreme „Mahnjača“ već mjesecima nisu primili zaslužene plaće, ipak, kod vlasti, veći ugled ima novi vlasnik tog poduzeća iako djelatnicima ne isplaćuje zarađeno. Ovakvih je primjera u BiH, nažalost, bezbroj a svi se mogu svesti pod jedan nazivnik – ovdje više vrijedi onaj tko se „snašao“, odnosno ukrao, opljačkao, nego svi oni koji pošteno zarađuju kruh svoj svagdašnji.
Ustavne promjene u BiH i „američka priča“?! To da je za građane BiH od iznimne važnosti da se dogovore kozmetičke ustavne promjene – da se zapravo zacementira podjela na Federaciju i RS – pokušava se predstaviti kao vrhunska vrijednost. Kako bi nas uvjerio da kozmetička ljepota vrijedi više od prirodne, Bogom dane ljepote, svoje dragocijeno vrijeme za nastup na tzv. federalnoj televiziji odvojio je čak i američki veleposlanik u BiH Douglas Mcelhaney. Budući da nije bio baš uvjeren da će građani BiH progutati tu lažnu vrijednost veleposlanik Mcelhaney je, istina ljutitim glasom, kazao kako je Amerika najbolji prijatelj BiH, da su oni još tu sa svojom vojskom i da će i dalje biti tu (bez obzira na ono što se govori) a sve zato da bi narod u BiH imao bolji život. Ha, ha, ha! Kada bismo imali prostora, glede lažne vrijednosti, mogli bismo vam navoditi primjere, od Paravca, preko Tihića, Jovića, Lozančića itd., mogli bismo ispuniti cijeli list ali završit ćemo s njima i prijeći na dokaz o poremećenu sustavu vrijednosti koji smo obećali.
U Žepču je ovih dana osnovano ili je obnovljen rad nekoliko stranaka s hrvatskim predznakom! Nazdravlje! Čestitamo! Tako, samo tako! Bravo za idejne tvorce, ali i za one koji to provode! I da bi se u potpunosti očitovala naša tvrdnja o poremećenom sustavu vrijednosti treba kazati da je jedan od duhovnih vođa Hrvata s ovih prostora podupro, ohrabrio, savjetovao pri osnivanju, obnavljanju rada HSP-a, drugi je podupro HDU, treći pak HSS. Uveliko se najavljuje i osnivanje nekog Novog HDZ-a, točnije HDZ-a izvornih osnivača, kažu da će i NHI obnoviti svoj rad. Ma oduševljeni smo! Hrvati Žepča ne znaju kud će od tolike sreće i „nove prave vrijednosti“ koja ih je pogodila. Na sve ovo, nedavno u žepačkom Domu kulture, sretnem tri važna člana općinskog odbora HDZ-a, na čelu s predsjednikom. Na upit, što misle i kako tumače najnovija događanja, odgovorili su da će HDZ sve pobijediti te tomu i nazdravili. I na kraju, iz ovoga bi se moglo reći da uz onu – dva Hrvata tri stranke – u novom sustavu vrijednosti vrijedi i novo pravilo – što manje Hrvata to veći broj stranaka.
/članak objavljen u HS, u broju 569., od 17. ožujka 2006./
ISTINE
Od 1. travnja poskupljuje električna energija. Poslije prvog šoka nastupila je zabrinutost krije li se tu možda i politička nakana.
Uz poskupljenje, vijest je, zamislite, da su Srbi u BiH za ustavne promjene! Što se tu krije?
Ljudi moji, ja sam vam nepopravljivi optimist. Što god da mi se loše dogodi, crnjak me može držati pet-deset minuta. E, da, nemojte sada pomisliti da ću pasti u filozofsku raspravu o stanju duha glede optimizma ili, ne daj Bože, pesimizma. Ovaj članak će biti o Ustavnim promjenama u BiH.
Od 1. travnja poskupljuje električna energija. Ne, nikako nije šala, jer da je šala predsjedavajući Ministarskog vijeća, koji bi se poslije dogovorenih ustavnih promjena, koje će možda biti usvojene na Parlamentu, trebao zvati predsjednikom beha vlade, ne bi bio šokiran takvom odlukom, kvazi neovisne Regulatorne agencije. Poslije najave ovoga poskupljenja razumljiva je zabrinutost u mostarskom „Aluminiju“ jer, osim same tehničke stvari – poskupljenja, iskustvo ih tjera na oprez, krije li se tu možda i politička nakana, a to je uništiti najjače poduzeće koje drža Hrvati. Zbog sličnog razloga, poskupljenja, štrajkaju i u „Vitezitu“, čak je najava i štrajka glađu. Prosvjeduje i HVIDRA. Štrajkaju i u „Mital-Stilu“ Zenica, odnosno u on onome što je od nje ostalo. Štrajkaju i u „Mahnjači“ Žepče. Prosvjetari u Hercegovačko-neretvanskoj županiji su za sada rekorderi po duljini štrajkanja. Uostalom, što će ovakvoj zemlji školstvo kad je čovjek koji do svoje osamnaeste godine nije znao obrisati nos, a još ni danas ne zna podijeliti dva decimalna broja, vlasnik tvrtke i računa od nekoliko milijuna maraka. Znaju profesori koji mjesecima čekaju da im se bar malo poveća bijedna plaća, da u ovoj čudnoj zemlji, novokomponirani biznismeni ne cijene znanje jer da ga cijene plaćali bi porez iz kojeg se, između ostalog financira i školstvo.
Ali to nije sve, zamislite, Srbi u BiH su za ustavne promjene! Najgorljiviji zagovornik da se na Parlamentu, taj politički dogovor sedam stranaka ratificira jest premijer RS Milorad Dodik. Isti onaj koji je, kao nitko u BiH, prevario međunarodnu zajednicu pričama da je kao demokrat za povratak svih u svoje domove, a da se u RS gotovo nitko od Hrvata i Muslimana-Bošnjaka za njegova prethodnog mandata nije mogao vratiti. I to što su, tako gorljivo, za ustavne promjene Dodik i Čavić guskama koje idu u maglu nije dovoljno upozorenje. Sreća da su, naposljetku, biskupi istupili jasno, da su izravno kazali svima što znače takve „promjene“. Naravno, kad bi to mogao, Visoki predstavnik bi smijenio i biskupe. No, ovako će ih vjerojatno proglasiti tvrdolinijašima. Tako to međunarodna zajednica radi s onima koji razumiju stanje stvari i pametni su, a ne može ih ni za što optužiti.
Hrvati u BiH, osim mnogočega drugoga, nemaju ni pravo informiranje na svom, hrvatskom kanalu u javnom RTV servisu. I da se na trenutak vratimo na optimizam, odnosno jednu uzrečicu Davora Šukera. Za sve što mu se dogodi on kaže: „Tko zna za što je to dobro“, nas dvojica bi zbilja jednom trebali sjesti popiti piće. Da je ta njegova poštapalica prava kazuje i jučerašnji događaj. Veli Sefer Halilović, bivši zapovjednik Armije RBiH, u najgledanijoj emisiji tzv. federalne televizije, „60 minuta“ kako se hvali njezin voditelj Bakir Hadžiomerović: - Što Silajdžić priča o borbi za cjelovitu BiH kad je stalno, od demokratskih promjena, radio na podjeli BiH i zagovarao uspostvu minijaturne muslimanske BiH! I još je o tome govorio, svjedočio, Halilović: - O podjeli BiH Izetbegović je govorio Tuđmanu i Krajišniku još u rujnu 93. – ustvrdio je. Uostalom, u toj emisiji prenijeli su i transkript razgovora između Silajdžića i Durakovića te Muhameda Tunje Filipovića. Kao svjedoka tih dogovora Halilović spominje i Matu Granića. A Muslimanima-Bošnjacima i cijeloj javnosti godinama se prodaje laž za istinu, kao Tuđman je htio dijeliti BiH!
E vidite zašto je Šuker u pravu, da su Hrvati imali svoj tv. kanal te na njemu govorili o podjeli BiH, tko bi im vjerovao. Ovako, kada to kažu sami Muslimani-Bošnjaci – ne može biti nikakve dvojbe. Živjele ustavne promjene, prije svih kliču Dodik i Čavić jer i definitivno hoće dovršiti podjelu ove čudne zemlje!
/članak objavljen u HS, u broju 571., od 31. ožujka 2006./
JAL
Pisati o Latinu ili pak o njegovoj Latinici nepotrebno je i uzaludno jer što god loše ili grozno uradi, dobije samo drugarsku opomenu.
O njegovim emisijama koje, blago je reći, diskreditiraju Hrvatsku i ne bih trošio riječi da ova zadnja emisija nije bila o Hrvatima u BiH. O pogrješno postavljenom pitanju – trebaju li Hrvati iz BiH imati dvojno državljanstvo – nema potrebe govoriti. Uostalom, Latinu, Pusićki, Bancu i ostalima, koji misle da su najpametniji, suvišno je nešto dokazivati. Da Latin ima imalo objektivan pristup, u emisiji bi govorio o totalno iskrivljenoj slici glede Hrvata u BiH, njihovoj borbi za opstanak, ali i za Hrvatsku. Nitko od Hrvata u BiH ne prigovara zato što su odmah, i prije mnogih u Hrvatskoj, krenuli u obranu RH od velikosrpske agresije, naprotiv, oni su na to ponosni. Nikomu od Hrvata u BiH, a ne u Bosni, kako stalno govore Banac, Pusićka i Lovrenović, ne pada na pamet licitirati s brojem poginulih Hrvata iz BiH u RH jer kako dijete može prigovarati majci. Ali, kad će već jednom, ti i takvi, prestati govoriti o krivoj politici predsjednika Tuđmana prema BiH i Hrvatima?! Ni danas, kad i sami Muslimani-Bošnjaci konačno govore o tome da su podjelu zagovarali i Izetbegović i Slajdžić, što prije svih znaju Hrvati u BiH, kad sami sudionici tih razgovora iznose svoja svjedočenja, navedeni i nenavedeni protivnici pokojnog predsjednika to jednostavno ne žele čuti i samo ponavljaju svoju priču uz obilnu potporu medija. Kako je moguće da se ne upitaju zašto se jedni mediji u BiH mogu zvati srpski, RTVRS ili BM-bošnjačko-muslimanski, a niti jedan medij niti institucija ne može imati prefiks hrvatski? Zar ti i takvi ne vide u svemu, a posebno sada glede ustavnih promjena, da je na djelu srpsko-muslimanska nagodba na štetu Hrvata? Da je na djelu dugogodišnja Izetbegovićeva ideja o kojoj je na sudu u Haagu govorio i Milošević – Daj, Slobodane, da se mi i vi dogovorimo o podjeli BiH bez Hrvata. Za to svjedočenje oni ne žele čuti ali zato iz 600 stenograma razgovora pokojnog predsjednika, izvuku iz konteksta tridesetak i onda na tome temelje svoju priču. Na Schilingove riječi kako bi se Muslimani-Bošnjaci trebali zahvaliti predsjedniku Tuđmanu na oslobađanju Bihaća i drugih dijelova BiH, dr. Pusić se samo kiselo nasmijala. Njoj ništa ne vrijedi snimka na kojoj se čuje i vidi kako general Atif Dudaković u Bihaću govori hrvatskom časniku – Hvala vam, dugo smo vas i željno očekivali. I na kraju, umjesto da Latin napravi emisiju o normalnom ustroju BiH, sva emisija se svela na optužbe i borbu protiv mrtvog predsjednika Tuđmana. Ali za takvu emisiju Banac, Pusićka, Lovrenović i ostali trebali bi pročitati knjigu „Bosna i hercegovina bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“, trebali bi znati da je prosperitetna, europska BiH moguća samo ako se na njezinu teritoriju provede Bečki sporazum. No, jasno je da svima navedenima, ali i aktualnom predsjedniku, nije stalo do Hrvata u BiH; njima smeta i mrtav Tuđman, a ovakve emisije im služe da bi se obračunavali s njim. Oni su i dalje guske koje idu u maglu. Njihov jal je nemjerljiv, a znate li iz kojeg razloga? Može Banac predavati na bilo kojem sveučilištu u svijetu, može Pusićka imati, ne znam koliko doktorata, i kada bi Mesić mogao biti još koji put predsjednik Hrvatske, svi se oni zajedno ne mogu mjeriti s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Jer, čovjek koji ima ideju i zna je prepoznati u pravom trenutku, te imati hrabrosti ostvariti je, rađa se jedanput u tisuću godina. A oni će se i dalje izjedati u svojoj zavisti.
/članak objavljen u HS, u broju 572., od 7. travnja 2006./
ČUDA
Uz piramide u Visokom, koje je otkrio kolega Osmanagić, i ja sam otkrio suvremenu tehničku bazu za izravnu vezu Sirijusa i Didina Brijega
Halo narode, halo svijete! Stiglo je vrijeme da doznate ono što do sada niste znali na čemu ja već dugo radim. Evo danas ću vam objaviti svoje znanstveno otkriće, jedno Visoko otkriće, sjajnije od sunca! Ali kako vas ne bih prestrašio, ili ne daj Bože, izazvao vašu sumnju u moje veliko otkriće, na početku nešto drugo.
Moje selo zove se Čusto Brdo i ako vam to do sada nije ništa značilo, e bogme, od danas će vam i te kako značiti. Moglo bi se ono zvati i Visoko Brdo jer je stvarno visoko, i nakon što znanstveno dokažem svoju hipotezu koju sam postavio, tko zna, možda mu ipak promijenimo ime u Visoko Brdo. A uistinu je Visoko. Mojoj kumi Lukinci neki je dan palo na pamet da se popne na njegov najviši vrh. Budući da joj je duša izašla na nos, pogotovo kad se penje uz tako Visoko, za sada je još uvijek Čusto Brdo, stigla je samo do vrha Didina Brijega. Dovoljno. Do baze. To kuma Lukinca nije znala, a i kako bi, pa ne bavi se ona znanstvenim radom na otkrivanju svjetskih čuda kao ja i kolega mi Osmanagić. Nemojte mi samo reći da nikada niste čuli za mene, a pogotovu ne za moga kolegu Osmanagića koji je otkrio da se u dragoj nam, jedinstvenoj, nedjeljivoj, suverenoj, a ako Bog da, za koji stotinjak godina, i pravoj pravcatoj državi s Ustavom i bez problema usvojenim ustavnim promjenama – nalaze piramide! Sasvim je sigurno, to će istraživanje dokazati da su piramide u Visokom veće i poznatije i od Keopsove. Rekoh, kao i moj poznati stručnjak i kolega Osmanagić, svom istraživanju pristupio sam krajnje odgovorno i znanstveno. Prvo sam postavio hipotezu. Na Didinu Brijegu, točnije ispod njega, smještena je ljudskom umu nedokučiva, najsuvremenija tehnička oprema, baza za izravni kontakt sa Sirijusom, a tu su je smjestili narodi i građani Sirijusa. Pazite da vam ne promakne, ovo – narodi i građani Sirijusa – jer to je najvažnije! Budući da je načelnik moje općine pripadnik istoga naroda iz kojega sam i ja, a i njemu je, nemate pojma koliko, stalo da se za našu općinu i mjesto čuje, bez ikakvih problema dobio sam potrebne dozvole za početak iskapanja. Nadalje, naš dragi načelnik, u tom mom znanstvenom radu, vidi i veliku mogućnost razvitka naše općine, posebno turizma. Već smo angažirali medije, prvo lokalne novinare koji su do sada pisali samo o đenazama (pogrebi), zatim o uspjesima naše, rekoh već i kakve BiH, a evo sada imaju priliku da se iskažu pišući o superiornoj tehničkoj bazi sa Sirijusau u unutrašnjosti Didina Brijega i o piramidama kolege Osmanagića. Jer, morate znati da će kolega Osmanagić dokazati da su njegove piramide veće od svih na svijetu, bit će tu golemog iskopavanja. Istina, moram priznati, od danas, kad sam objelodanio ovu vijest o svom epohalnom otkriću, očekujem i probleme. Znate, oni koji ne vole našu dragu, jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu BiH, koji su protiv toga da u BiH budu smještena sva čuda svijeta, skočit će i kazati kako to moje otkriće nema veze sa znanošću. Kao i otkriće kolege Osmanagića. Kazat će kako ja svojim otkopavanjem na Didinom Brijegu uništavam stećke, kao što govore i za mog kolegu Osmanagića. Ali moj kolega Osmanagić tome ne pridaje neku važnost. Objavili oni otvoreno pismo javnosti u kojem kažu kako su ta iskopavanja lakrdija: „Krajnje je nebulozno i pomisliti a kamoli tražiti piramide na ovim prostorima.“ Ali to njemu ništa ne smeta, svi će oni jednom zinuti kada se piramide pojave. Pa kaže, što će njemu o rušenju stećaka pričati neki arholozi i poznavatelji povijesti, njih dvadesetak!? Ili onaj umjetnik Marušić!? Znate onaj što je kazao – ako Muslimani nastave ovako, za dvije-tri godine svaki Musliman bit će doktor znanosti! Takvim smeta i to što Muslimani-Bošnjaci nastoje dokazati da su nastali od bogumila. Takvima sve smeta pa se usuđuju reći da se pri neprocjenjivo vrijednom iskapanju oštećuju tamo neki stećci?!
Dakle, poštovani čitatelji i svi mogući mediji, ja se ne dam, nastavljam s iskapanjem i znanstvenim dokazivanjem svoje hipoteze o vezi između Didina Brijega i Sirijusa. A vi dođite. I da ne zaboravim, od danas se Čusto Brdo ima zvati Visoko Brdo!
/članak objavljen u HS, u broju 575., od 26. travnja 2006./
KRALJEŽNICA
Kad su gotovo svi izgubili vjeru da BiH može nešto učiniti, ona je, na iznenađenje većine, odbila ustavne promjene
Kao i veliki broj stanovnika u BiH, tako je i moj prijatelj, tijekom ovih ratnih strahota zaradio tjelesna, ali i psihička oštećenja. U Marka je, tako ćemo ga nazvati, došlo do oštećenja kralježnice. Pučki kazano, znatno mu se suzio prostor između nekih kralješaka, što kod malo većeg napora izaziva vrtoglavicu, nesvjesticu, gubljenje orijentacije. Istina, on ovako, kada ga pogledate sa strane, izgleda dobro i nikako mu nije bilo jasno zbog čega mu se to događa dok mu liječnik nije pojasnio: „Kad god se napregnete, mozak traži više krvi, više kisika a vaš je prostor između tih kralježaka sužen i logično je da dolazi do vrtoglavice, nesvjestice i sličnih posljedica.“ Kao moj prijatelj Marko, tako je i cijela BiH puna „zdravstvenih“ problema. No, kad su gotovo svi izgubili vjeru da takva, nikakva BiH može imati nešto svoje, kad su svi bili uvjereni da joj je slomljeno sve, pa i sama kralježnica, BiH je, na iznenađenje većine, pokazala da je ima. Na zasjedanju Parlamenta, glasovima 16 zastupnika, odbijene su tzv. Ustavne promjene! Prvi put se u novijoj povijesti BiH ispravila.
Hrvati presudili
Naravno, takvo ponosno stajalište, odbijanje eutanazije i, unatoč svim problemima koje BiH ima, izazvalo je podijeljene reakcije, primjerice američkog veleposlanika da je iznenađen, da je Amerika uvrijeđena, da će uslijediti sankcije, do onih Visokog predstavnika da je BiH propustila mogućnost priključenja Europi. Sama je javnost u BiH, kao i parlamentarci, podijeljena. Većina srpskih zastupnika ne može prežaliti što je izgubljena šansa da se stanje napravljeno genocidom i ratnim osvajanjima pravno i ustavno legalizira, jedan manji dio zadovoljan je što ustavne promjene nisu prihvaćene jer u tome vide ukidanje Republike Srpske. S druge pak strane, kod Muslimana-Bošnjaka „iz aviona“ je vidljiva nervoza jer se ipak ne događa ono što je još davno, svojom Islamskom deklaracijom zamislio i najavio Izetbegović, a prihvaćanjem ponuđenih ustavnih promjena, jedan dio njih, misli kako bi time bili korak bliže tom davno zacrtanom cilju. Što se pak Hrvata tiče u BiH, iako su svedeni na margine, iako su Muslimani-Bošnjaci i Srbi pokušali otvoreno postići nagodbu na štetu Hrvata, pokazalo se da su ipak oni ti bez kojih se BiH ne može urediti. Na žalost, ili možda na sreću, kako bi se spriječila ova sramna nagodba na štetu Hrvata, moralo je doći do drastičnog distanciranja unutar samog, ionako malog hrvatskog političkog korpusa u BiH. Zastupnici u ime HDZ-a BiH u Parlamentu odbili su glasovati za takve ustavne promjene a kako nisu htjeli biti poslušnici aktualnog predsjednika Čovića organizirali su se u novu-staru stranku.
Plakati tjeralice
Poslije ovoga čina, neprihvaćanja ustavnih promjena, logično se postavlja više pitanja. Što će poduzeti Amerika, što će poduzeti međunarodna zajednica? Kao prvo, jasno je da oni od svoga zacrtanog plana ne će odustati, međutim, jasno je i to da će ga morati modificirati. Koliko i kako, ostaje nam vidjeti. Nadalje, nekih većih najavljenih sankcija narodi i građani BiH ne bi se trebali plašiti, jer, što im se to lošije još može događati? Pri tome ne bi trebalo pomisliti kako je ovakva ocjena naivna ili romantična radi interesa međunarodne zajednice u BiH. Ne treba smatrati radikalnom, općepoznatu činjnenicu da oni nisu tu, kako u BiH tako i u širem regionu, zbog tih zemlja nego prije svega zbog svojih probitaka. Ono što bi najviše trebalo zabrinuti narode i građane u BiH je, naoko, nevina pojava plakata u organizaciji i distribuciji SDP-a BiH. Naime, u gotovo svim gradovima BiH pojavili su se plakati s fotografijama šesnaestorice zastupnika koji su glasovali protiv pokušaja nametanja ustavnih promjena pod nazivom „Grobari europske BiH, generacija 2002 – 2006.“ U čemu je problem? Pa u tome što zastupnici na tim fotografijama izgledaju kao kriminalci, što plakati ostavljaju dojam tjeralice za najvećim kriminalcima, ubojicama. Problem je u tome što SDP, koji za sebe tvrdi da su reformirani komunisti, ni za dlaku nije odstupio od Staljinovih metoda, kada bi mogli – vjerujte – da bi oni sve koji drukčije misle opet poslali na Goli otok. Problem je u tome da SDP BiH nema kralješnicu ali još veći da je u njegovu „nauku“, od samog osnutka, veliki psihički poremećaj.
/članak objavljen u HS, u broju 576., od 5. svibnja 2006./
NEDŽAD I JA
U BiH svatko bistri politiku. Što je preostalo i nama dvojici, u ove vrele dane, nego da rješavamo probleme ove čudne države
U BiH je teško biti i Bog, kažu u narodu – naime to je nevjerojatno komplicirana zemlja i država. Ako ćemo pravo govoriti o zemlji BiH, dovoljno je pogledati hercegovački krš ili brda po Bosni pa vam sve postaje jasnije. Još ako krenete od Doboja preko Dervente na Plehan ili produžite prema Bosanskom Brodu, vidjet ćete da je plodna zemlja zarasla u travu i šikaru. To što je ta zemlja Bogom dana da se obradi i uljudi malo vrijedi, jer oni koji su Bosanskom Brodu promijenili ime u nekakav drugi Brod, očito Boga ne poznaju. U suprotnom, dopustili bi ono što je i po ljudskom i po Božjem ispravno, da se oni, koje su prognali, vrate. Ako ćemo pak govoriti o BiH kao o državi, tu je situacija još nevjerojatnija, od države nema ni D. Istina nekima su usta puna te države, svaku rečenicu počinju s – država Bosna – i onda sve čine da je što više pokradu kako nikada ne bi državom postala. Zbog toga, prije svega jer nam je dojadilo slušati stalno iste priče, pogotovo ove bljuvotine koje slijede od sada pa do izbora, tko će to dragi Bože izdržati, Nedžad i ja odlučili smo i usuglasili se o svemu, a posebno o tome kako treba izgledati država BiH. Što se zemlje BiH tiče, obojica smo vjernici i nismo se htjeli miješati u Božje stvari, neka ostane kršna i brdovita, nama je lijepa, jedino, to smo morali primijetiti, trebalo bi je očistiti od trnja, drača i svakog smeća.
Zanima li vas kako smo postigli dogovor?
Kao i svi normalni ljudi u ovoj BiH, „posao“ smo započeli i završili u gradskoj kavani Doma kulture. A počeli smo naravno s kavom a nastavili s povijesnim činjenicama, od „Kulina bana i dobrijeh dana“. Usuglasili smo se i oko kraljice Katarine i o tome komu je ostavila BiH u amanet. I Nedžad i ja usuglasili smo se da bi dan općine Žepče trebao biti 14. listopada, pozivajući se na 1458. i Povelju kralja bosanskog Stjepana Tomaša. Zatim smo prešli na „noviju historiju“. Jesu li današnji Bošnjaci, prije toga Muslimani, Neopredijeljeni, i još mnogo toga, nastali od bogumila ili je samo nekoliko Muslimana, točnije njih tri-četiri, koji su unatrag desetak i kusur godina bili na vlasti zaključili i jednostavno, a da nisu nikoga pitali, a kamoli proveli referendum, odlučili, Muslimani od danas ima da se zovu Bošnjaci. Ni kod ovoga pitanja između nas dvojice nije bilko prijepora, čak smo i naveli imena tih velikoumnih osoba ali vjerujte ona vam nisu ni bitna pa ih ne ćemo niti spominjati. Kad smo tako prešli povijest bez imalo nesuglasja naručili smo nešto žešće jer je sljedeće poglavlje našeg dogovora bilo vrlo škakljivo i zahtijevalo je čisto i isprano grlo. Kako i na koji način su nastali dojučerašnji Muslimani, današnji Bošnjaci? Kod ovoga je bitno naglasiti da je Nedžad profesor i ako bi netko posumnjao u njegovo znanje o navedenom poglavlju našeg razgovora teško da bi bio u pravu. Postavku koja se pokušava danas nametnuti kao neka povijesna činjenica, da su Bošnjaci nastali od bogumila, Nedžad je rezolutno odbacio, dapače, nasmijao joj se. – Sve povijesne činjenice dokazuju da su današnji Bošnjaci nastali od Hrvata i Srba koji su, uglavnom silom, prelazili na islam - kazao je – ali kod ovoga ja imam jednu veliku primjedbu na vas Hrvate, kad nam želite nametnuti krivnju zbog tog prelaska na islam. Nemamo se mi Muslimani što stidjeti zbog toga što smo prelazili na islam, ako se tko treba stidjeti zbog toga onda ste to vi Hrvati i Srbi, pa vi ste prelazili na islam a ne mi. Kod ovoga, tko bi se trebao stidjeti, priznajem da sam malo zamucao, no kako ni jedan nismo imali ništa protiv novoga, ili eventualno sutra nekog drugog imena, i tu tešku etapu smo prešli mirno. O ratnim događanjima smo razgovarali vrlo, vrlo kratko. Zaključili smo da je sve što se događalo uglavnom bilo u režiji ovih međunarodnjaka, uz, hvala Bogu, domaće gluposti. Ostalo nam je još jedno poglavlje; kako urediti ovu današnju BiH da uistinu bude država, dobra za sve narode i građane u njoj. Glede toga odmah smo rekli da treba uklunuti RS i F BiH, dodavši kako nešto suvišnije nikada nismo vidjeli. Moram priznati da me iznenadilo kada sam čuo da Nedžad nema ništa protiv da se od Zeničko-dobojskog kantona naprave dva, a u daljnjem razgovoru shvatio sam da prihvaća da se BiH uredi od većeg broja kantona i to kantona s većinskim jednim, drugim i trećim narodom.
I eto, sve smo to nas dvojica dogovorili za nešto više od pola sata, ali što ćemo s mafijom koja vlada? Opet će ovi što vladaju za predstojeće izbore uvjeriti narod da su oni jedini pravi – pitao me rezignirano Nedžad? Uh, uh, to je veliki problem, moj Nedžade, za rješenje tog problema sada nemamo vremena, o tome ćemo sljedeći put. Do tada, živjeli!
/članak objavljen u HS, u broju 583., od 23. lipnja 2006./
KOSIDBA
U BiH se sve završi na politici, pa tako i moja i Račanova kosidba na Kupresu
Ovih se dana održava tradicionalno natjecanje kosača na Kupresu. Moj susjed Jozo, kojega inače zovem Račan, i ja, razmišljali smo o prijavljivanju na to natjecanje. „Vagali“ smo kakvi su nam izgledi za pobjedu, jer baš i nismo pristaše one – važno je sudjelovati. Kao prvo, naši roditelji su nas obojicu, čim smo malo porasli, ušli u četrnaestu, vodili kositi na dnevnicu. Vjerujem da znate kako to izgleda, ali za svaki slučaj, kako danas kose strojevi, podsjetit ću vas. Otac uvečer otkuje kose, pripremi „vodijere“ i „belegije“, i kako je govorio, naperi kose kako bi nama mladima i još nevještima bilo lakše kositi. Vrlo je važno dobro poraniti još dok se nije svanulo i na njivu stići kad se stidljivo pojavljuje prvo jutarnje svijetlo i dok rosa s trave još nije ustala. Jer, govorili su stari ljudi – što se pokosi za rose i uvečer za „lada“ to i jest ono pravo, a preko dana, tamo poslije podne, kad ugrije i pripeče, ponovno se otkivaju kose, kojima trava do tada snese „brid“, ruča se ono što se ponijelo na njivu pa malo i prilegne u 'lad dok sunce ne „privali“ k zapadu. Što se iskustva tiče, tu su nam izgledi veći nego mnogih koji će se pojaviti na kupreškoj kosidbi. Drugo, jednako važno jest da su nam kose dobre za tvrdu travu kakva je uglavnom na kupreškim poljima. Kako su nam kose „Šeherke“ znane u cijelom kraju, a vremenom smo se uvježbali i u otkivanju, kada njima zamahnemo kroz otkos samo „sikću k'o zmije“ – ni tu nismo vidjeli problem. E sada, kako je Račan, odnosno Jozo, već prije tridesetak godina otišao u Zagreb i kući obično dolazi za blagdane kada se ne radi, nego samo sjedi i jede (zato ga zovem Račan, jer i onaj pravi Račan ništa ne radi desetljećima), a i ja samo nekoliko dana u godini odem pomoći ćaći i to ono što je u brdu, zaključili smo da nam problem može biti kondicija te smo odlučili malo vježbati. – Što veliš, Karlo – pitali smo mog oca – da nas dvojica odemo iskositi ono trave, gore u Podnjivi? Otac se iskreno razveselio pa smo nas dvojica poranili, a sve u okviru kratkih priprema za nedjeljno natjecanje na Kupresu. Do pola njive nam je išlo dobro, više nego dobro, čak smo i sami bili iznenađeni kako nam ide i počeli smo se prisjećati svih tih dana iz mladosti kada smo kod bogatijih ljudi „napola“ kosili njihove njive i livade. - Eh, to su bili dani – počeo je Jozo demagoški kao i Račan. – Sjećaš li se, kosimo cijeli dan, uvečer do devet, nešto na brzinu večramo, operemo se i onda pješice na prelo u susjedno selo. Kako bi danas ova mladež tako radila cijeli dan pa onda pješice, preko njiva, deset kilometara, na prelo do svoje cure? Oni danas ne će ni 500 metara bez auta. - Hajde, moj Račane, prestani pričati o tim danima, pa znaš da je Račanovo vrijeme prošlo – koristim priliku da ga peckam zbog njegovo nostalgije za prošlim vremenima. I nisam mu to trebao spominjati jer se on odmah obrušio na HDZ, na privatizaciju, na današnje poslodavce koji na svakom koraku zakidaju radnike. Naravno da sam mu uzvratio podsjećajući ga da je radničko samoupravljanje bila samo pusta demagogija i da su radnici i tada bili sirotinja, najsiromašniji društveni sloj ali su Račan i drugovi samo vješto upakirali frazu – tvornice radnicima, a on i njegova, tada vladajuća elita, sav kajmak uzimali sebi. - A danas ti je bolje!? Kao da danas ovi tvoji na vlasti ne uzimaju sebi. Pa pokrali su više nego moji. Pri tome je počeo nabrajati imena i iznose a on tvrdi da je sve to poznato i može se dokazati, ali to nikoga u državi ne zanima. Spominjući neka imena, povremeno sam ga prekidao i napominjao mu neke od ovih njegovih lijevih, nadajući se da će prestati s tim. I sve sam nekako slušao ali kad mi je, nepromišljeno, u negativnom kontekstu, spomenuo predsjednika Tuđmana, e tad sam pobijesnio. - Slušaj ti, Račane, za sve druge mi možeš govoriti ovo ili ono, ali ako mi još jednom spomeneš Tuđmana u negativnom kontekstu, čuvaj me se. Pa znaš li ti čovječe da je on jedini imao ideju hrvatske države i ostvario je za razliku od svih drugih koji nisu znali ni mogli?! - Dobro, dobro, što se žestiš, ma slažem se ja s tobom što se Tuđmana tiče, ali je morao više poraditi na tome da ne dopusti ološu da se petlja i prlja njegovo djelo – pomirljivo je dodao Jozo zvani Račan. Tu smo zašutjeli a i ostalo nam je svega još po jedan otkos do kraja. I da ne zaboravim, ipak smo odustali od nakane da se pojavimo na Kupresu. Kad se s nekim razilaziš politički ne možeš s njim ni kosidbu planirati.
/članak objavljen u HS, u broju 585., od 7. srpnja 2006./
BIK BREZONJA U PARLAMENTU BiH
U BiH su uskoro izbori. Znajući to, sve stranke, svi aspiranti na vlast, krenuli su u žestoku borbu za svoje mjesto
Poštovani čitatelji, vjerojatno ste čuli za, davno umrloga književnika Petra Kočića i njegovu priču o borbi bikova, Jablana i Rudonje. E, sada, kakve bi uopće veze mogao imati pokojni Kočić s današnjim, a pogotovu stanjem u parlamentima BiH poslije skorih izbora, pitat ćete se. No, bit će vam to jasnije nakon što se malo osvrnemo na aktualna zbivanja u ovoj, na silu državi.
Kako rekosmo, u BiH su uskoro izbori. Znajući to, sve stranke, svi aspiranti na vlast, krenuli su žestoko u borbu za svoje mjesto. Tako su ovih dana najvrjedniji bili parlamentarci u ovih, samo tisuću i pedeset, ili ono bijaše više, zakonodavnih tijela u ovoj, po površini i broju stanovnika, golemoj državi. Kako se misle dodvoriti biračima oni koji u svom programu zagovaraju državu jednakopravnih naroda, a kako oni drugi koji zagovaraju multietniĆku (molim uredništvo da mi ni po koju cijenu ovo Ć ne ispravi u Č) pokazat ćemo na nekoliko svijetlih primjera.
Kao najgorljiviji, najdosljedniji borci za državu jednakopravnih naroda, vrhovništvo HDZ-a BiH, na svojoj Konvenciji kazalo je – ako ponovno dobiju povjerenje hrvatskih birača, vjerovali ili ne, njihova će primarna zadaća biti borba za povratak Hrvata na svoja ognjišta! Nakon punih jedanaest godina od rata! Čestitamo! Baš na vrijeme!
Najgorljiviji pak zagovaratelji multietniĆke BiH, odnosno prvi čovjek Muslimana-Bošnjaka Sulejman Veličanstveni Tihić otišao je u Libiju kod Gadafija, kako bi pokazao onima koji vole SDA u kojem smjeru će ići politika i multietniĆko društvo, ako oni opet osvoje vlast. Posjet Libiji će jako puno pomoći BiH. Više nego da je Predsjedavajući Predsjedništva, na silu države, otišao u posjet, recimo Italiji, Njemačkoj, ili, ne daj Bože, Svetoj stolici. U okviru te turneje, Sulejman Veličanstveni Tihić, posjetio je i Centar za istraživanje Zelene Transverzale, oprostite poštovani čitatelji, Centar za istraživanje Zelene knjige. To će također puno pomoći multietniĆkom društvu u BiH.
Istodobno, najgorljiviji zagovaratelj Entiteta, Milorad Dodik otputovao je u London. Imate pravo, poštovani čitatelji, samo jednom pogađati tko je od njih dvojice napravio bolji izbor.
A sada da se malo vratimo Parlamentima u BiH. Na svojoj sjednici od 25. srpnja, zastupnički dom Parlamenta BiH nije prihvatio prijedlog okvirnoga zakona o visokom obrazovanju. Realno ako pogledamo, a što će ovoj, na silu državi, visoko obrazovanje!? Uistinu, što će to i građanima i narodima!? Nadalje, isti ti zastupnici nisu prihvatili ni skraćenje roka za povrat devizne štednje, ovoga puta samo građanima. A i što bi prihvatili nešto što će pomoći građanima, pogotovo što bi za tako nešto glasovali muslimanski-bošnjački zastupnici, kojih je najviše u parlamentu i istodobno se svi zaklinju u građansku BiH. Naravno da su o Prijedlogu zakona o pravima i dužnostima članova Parlamenta raspravljali. I kod ovoga slučaja, poštovani čitatelji, imate pravo jednom, ali samo jednom, pogađati jesu li za sebe predlagali povećanje novčanih primanja, mirovinskih i niza drugih pogodnosti.
U svezi s onim što je bilo najvažnije međunarodnoj zajednici u ovoj, od njihove zezancije napravljenoj državi, oglasio se zamjenik Visokog predstavnika, Larry Butler. Poručio je zastupnicima da se usvoje Dopune i Izmjene zakona o Izborima. Budući da je ovo malo teže pitanje odgovor pogađajte dva puta, nemojte samo reći da je to zbog toga kako bi što manje birača moglo izaći na izbore. Ma tko bi u to povjerovao!? Glede stanja građana i naroda, mnogi smatraju, a prije svih oni iz Entiteta na čelu s Dodikom, kako nema veze to što su ministri pravde zemalja EU skinuli s dnevnog reda prijedlog o viznim olakšicama za zemlje Balkana, pa tako i za građane ove, na sili države. Nema olakšica dok se ne izvrši reforma policije. Zna Dodik, koji to nikako ne želi, zašto je otišao u London.
S ovakvim primjerima bi, poštovani čitatelji, mogli unedogled ali bi onda zaboravili spomenutog, pokojnog Kočića i njegovu vezu sa stanjem u parlamentima. Ovih dana je ugledni intelektualac, dugogodišnji predsjednik kulturne manifestacije „Sarajevska zima“, književnik, ali i predsjednik Građanske demokratske stranke (GDS), poznate po suradnji sa Alijansom, te po tome da joj kompletno članstvo stane u jedan autobus, Ibrahim Spahić, pred tv. kamerama, predstavljajući svoj program, ponudio da u parlament BiH uđe bik Brezonja. Valja pretpostaviti da se malo služio i Kočićevom pričom o Jablanu i Rudonji. Malo buni to što za ulazak, uz bika Brezonju nije kandidirao i bika Rudonju. Jer, tko će poslije izbora nasjest na rudu. I kod ovoga pitanja imate pravo pogađati samo jednom, ali molim vas da slučajno ne kažete da su to građni i narodi ove, na silu države, zajedno. Ma gdje bi to uradili ovi što nas obasipaju obećanjima. Uostalom, Ibrahim Spahić, samo da se to ne bi protumačilo tako, nije uz Brezonju pred kamere doveo i bika Rudonju. Ipak, Orwelova farma će se kompletirati, ma što vi o tome mislili. Živi i zdravi bili!
/članak objavljen u HS, u broju 588., od 28. srpnja 2006./
ZA EU SPREMNI!
Draga nam BiH ulazi u EU! Da, da, poštovani čitatelji, to, gotovo da je svršena stvar. Oprostit ćete mi što vam, zbog silne razdraganosti, neopisive sreće što je to tako, ovu divnu, nevjerojatnu vijest, prenesoh bez ikakvog uvoda ili bar blage najave. Nadam se da vam se ne će dogoditi, ne daj Bože, kakav udar. Priznajem meni je malo falilo. No, možda sumnjate u ovu vijest ili biste htjeli pobliže znati kako, otkuda to tako iznenada. Dokaza za ovu divnu, nevjerojatnu vijest ima napretek, pa evo, reći ću vam samo neke.
Nakon ljetne stanke na toj sjajnoj, tzv. Federalnoj televiziji, ponovno je krenula politička emisija „60 minuta“. Njezin samouvjereni voditelj, g. Bakir, od sada mu ne ćemo spominjati prezime jer je to izvan europskih standarda, pozvao je u tu svoju emisiju, sve redom probrane goste, da se ne zna koji je od kojeg bolji. Što reći za Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžiju, Harisa Silajdžića i kao dokaz multikulturalnosti i čega još sve ne, Božu Ljubića. U toj emisiji, navedena gospoda, pružila nam je neoboriv dokaz da smo svi mi za EU spremni, počevši od prisnog obraćanja jedan drugome s – Harise, Zlatko, Bakire, pa do uljudnog slušanja, pojedinačnog izlaganja, bez prekidanja, upadanja u riječ, podizanja tona... Ne, ne, nije više ni važno što su rekli o svojim političkim i gospodarskim programima, dovoljno ih je bilo vidjeti i slušati. Još kada u sljedećim emisijama tu budu nazočni i predstavnici iz, još draže nam RS?! Kakva će to samo multikulturalnost, multietničnost biti! Ma milina, da umremo svi od ljepote i razdraganosti.
Budući da je spomenuta gospoda u samom vrhu europske nam BiH, kako ne biste pomislili da vam iznosim samo reprezentativne primjere, evo nešto i iz lokalne sredine. U nedjelju je u Žepču održana kulturna manifestacija „Dani Miholjskog ljeta“. Doduše, ne baš u Žepču nego u jednom selu žepačke općine, ali i u tome možete vidjeti dokaz za ulazak BiH u EU. Budući su na toj smotri folklora i folklornog blaga Hrvata bile nazočne i skupine iz Lijepe Naše, koja će, za razliku od Drage Naše pričekati da uđe u EU, bila je to jedinstvena prilika da se i tu predstave neki od „visokomoralnih“ političara, istina, za nešto nižu razinu vlasti od onih Bakirovih. Za tu prigodu, organizatori su, ispred pozornice, postavili nekoliko plastičnih stolica, kako bi, oni koji su došli uživati u neiscrpnom bogatstvu narodnih običaja, pjesama i plesova, mogli, u prvom redu, vidjeti one koji bi nas sutra željeli predstavljati, a oni su svojim dolaskom htjeli, pod svaku cijenu, reći kako su zaslužni što se ta manifestacija održava. Iako nisu. Istina, jedan dio nazočnih posjetitelja je glasno pitao što će na takvoj jednoj manifestaciji kulturnog blaga ovi iz politike, a Lucija, djevojka iz folklorne skupine iz Guče Gore, ljutito je kazala – čini mi se da smo mi ovdje dovedeni radi promičbe nekih političkih stranaka. Budući da je Draga Naša sastavljena od tri naroda, reći ću vam još samo jedan, treći dokaz za njezin ulazak u EU.
U ponedjeljak je počela nova školska godina. Tog jutra, ustavši ranije, razdragan, poslije jučerašnje nazočnosti smotri folklora, dok sa suprugom pijem jutarnju kavu, po navici, upalim tv. Ugledavši na ekranu tzv. Federalne televizije, voditelja i puno djece, prekidoh suprugu u njezinim planovima kako bi danas trebalo vaditi krumpir, misleći kako je važnije čuti nešto o početku nove školske godine. Moju radost pomutilo je to što sam čuo da će u emisiji mladi ljudi „debatirati“ o homoseksualnosti, odnosno treba li i kakav status, u Dragoj Našoj, dati gay orijentiranim osobama ili pederima, kako ih naziva Ljubo Ćesić Rojs. Kada sam još čuo da iza tih „debatnih“ emisija, novčanom potporom stoji mafijaška fondacija So(e)roš bio sam siguran da BiH ulazi u EU i da je to stvarnost a ne mašta. Dok razmišljam o Dragoj Našoj, totalno pokvarenog raspoloženja, poslije te jutarnje vijesti odmah u osam sati, pokušavam biti kritičan prema sebi, prema Lucijunom mišljenju. Bit će ipak da smo mi euroskeptici, tamo neki ognjištari ili Boga pitaj što sve ne. Uostalom, Draga Naša je ušla u EU, što onda ako se i ovdje priča o multi, multi, o pravima ovih ili onih. Što smeta ako i ovdje, kao i iz Ustava EU, izbace Boga, možda će nam biti lakše, jer ovdje svakako svatko ima svog. I zato, za EU, spremni.
/članak objavljen u HS, u broju 594., od 8. rujna 2006./
OCEANSKA DRŽAVA
Izjave kandidata za izbore vrijeđaju zdrav razum
Svoj glavni, udarni, predizborni skup u Žepču, 10. rujna održala je SDA. Da je to još uvijek, najjača politička muslimanska-bošnjačka stranka pokazao je i veliki broj nazočnih, oko 10 000, premda je „Dnevni Avaz“ u svom sutrašnjem izvješću tu brojku uvećao, ni manje ni više nego dva puta. Ništa čudno, te novine su poznate po „objektivnosti“, posebno kada je SDA u pitanju. Osvrćući se na ovaj veliki predizborni skup najradije bih da ne spominjem imena nazočnih, visokopozicioniranih dužnosnika stranke, ali se to, nažalost, ne može izbjeći. Dakle, bio je veliki broj domaćih muslimanskih-bošnjačkih uglednika, veliki broj hadžija, hodža, pa sve do samoga reisa-ul-uleme Mustafe Cerića. Naravno, kako to u multikulturalnoj, multikonfesionalnoj i kakvoj sve ne multi BiH i priliči, na skupu je bilo i gosta, od svećenika, gradonačelnika i drugih... Osim što je za tu prigodu upriličeno otvaranje „Ferhat-pašine“ džamije, kao i što se, uglavnom, događa kod njihovih, stranačkih skupova, kako zlobnici ne bi mogli reći da SDA ne radi na gospodarskom planu, ova stranka nam je zorno pokazala kakvu to BiH nudi u svom daljnjem djelovanju. Po svim ulicama tog malog grada, s obje strane, postavljeni su šatori kao da je dernek; o pečenom mesu ne treba ni govoriti. Naravno da je, posebno tu, vođeno računa o čistoći?! Dok se probijam glavnom ulicom kroz to mnoštvo, bogato i lijepo odjeveno, umotano, susretnem jednu mladu djevojku, Muslimanku-Bošnjakinju, koja se ove godine upisala na fakultet.
- Otkuda vi ovdje – pita me. – Pa, eto, možda napišem nešto o ovom događaju –
odgovorim. – I treba, i treba – dodala je, a onda odmah – Ma nemojte ništa pisati, vidite da je sve ovo jad i bijeda.
Ah, da ne zaboravim, među tih 10 000 ljudi susreo sam i jednog, jedinog Hrvata,
žepačkog taksista, kojega inače zovu Europejac.
Dok se, po završetku službenog dijela programa, vraćam natrag gradom
susretnem Sulejmana Tihića. Gledam ga kako zastaje, rukuje se s nenama (bakama) i djecom, a jedan od invalida, bez nogu, u kolicima, najvjerojatnije dobitnik „Zlatnog ljiljana“, znajući da će taj velikodušni čovjek proći tom ulicom, dočekao ga je kako bi mu on udijelio. I nije se prevario. Rekoh li vam da je gost na ovom predizbornom skupu SDA bio i Sulejman Tihić? No možda ćete vi pomisliti da sam ja nešto pobrkao. Odmah sljedeći dan, 11. rujna, u emisiji takozvane Federalne televizije, dragog nam, umišljenog Bakira, svoje programe ponudilo nam je šest kandidata koji se natječu za mjesto u predsjedništvu BiH, tri Hrvata, i tri Muslimana-Bošnjaka. Kako smo već govorili o Tihićevoj predizbornoj kampanji, o njemu više ne ćemo. Naravno reis Mustafa Cerić je nastupio, kao, samo vjerski vođa, a nastup Mirnesa Ajanovića je nevažan. Zanimaju vas, vjerojatno, hrvatski kandidati za tu unosnu funkciju. Mlada dama, Irena Korjenić – tko je to?! Tko bi znao odgovor na to pitanje. Gospodin Lijanović, predsjednik stranke Radom za boljitak! Ne ćemo ni o njemu, možda kada plati sve ono što je, glede poreza, utajio. Željko Komšić, kandidat SDP-a?! E, o tom mladom gospodinu mora se reći nešto više. To da govori hljeb, opština, i da će i dalje govoriti jezikom koji ga je naučila majka, ostavit ćemo po strani. Nekada član Saveza komunista Jugoslavije, sada SDP-a BiH. O tome, zbog čega je SDP, za člana Predsjedništva kandidirao njega, koji se predstavlja kao Hrvat, kazao je svoje mišljenje, u toj emisiji, gospodin Silajdžić. – Gospodine Komšiću, opasno je po BiH da hrvatskog člana Predsjednipštva bira netko drugi osim Hrvata, o tome da to nije niti moralno ne ću govoriti.
Međutim, ovom prigodom, nakana nam je kazati nešto o ponašanju mladog
Komšića. Njegova nevjerojatna drskost mogla bi se objasniti pripadnošću takvoj političkoj opciji, ali njegovo nekulturno, bezobrazno ponašanje, prema jednom, za njega uistinu gospodinu, ma što tko mislio o Silajdžiću kao političaru, nema opravdanja?! Tim svojim nastupom Komšić je jasno pokazao kojem miljeu pripada.
Ali kako šlag dolazi na kraju, ne ću vam to uskratiti. U nizu gluposti, budalaština,
koje čujemo u ovo predizborno vrijeme, onoj koju je lansirao stanoviti profesor Bušatlija nema premca. Bosna, ne samo da je pomorska, nego je ona i oceanska zemlja sa svojim velikim izlazom na more u Neumu, kazao je. Na dobronamjerno upozorenje drugog profesora da to ne može biti, Bušatlija je kazao: - Ne samo da je Bosna pomorska, oceanska, nego je ona i planetarna država. Ako mu, kojim slučajem, omoguće još jedan nastup na televiziji, budite sigurni da će kazati kako se oko Bosne okreće Svemir. Sjajna kampanja, nema što! Za komediju.
/članak objavljen u HS, u broju 595., od 15. rujna 2006./
SAMOUBOJSTVO
U BiH djeluje 18 stranaka s hrvatskim predznakom! Pa da je Hrvata u BiH koliko i Kineza bilo bi previše
U ovih zadnjih mjesec dana naslušali smo se svega i svačega tijekom predizborne kampanje. O tome da ono što smo čuli ne ulijeva ama baš nikakvu nadu da će Draga Naša krenuti putem prosperiteta ne treba trošiti riječi, jedino što se može reći – hvala Bogu da sutra počinje predizborna šutnja. Ipak, neke su činjenice postale više nego jasne. Kao prvo, podjela tri naroda u BiH je tolika da samo netko naivan može govoriti o zajedničkim planovima glede bilo kakvog napretka, a danas je još jasnije da BiH, kao državu, održava jedino međunarodna zajednica. Jasno je da i ta međunarodna zajednica to zna ali, iz samo njima poznatih razloga, odnosno njihovih interesa, potiču nekakve besmislene akcije, koje su već u startu osuđene na neuspjeh, tipa – „Misli BiH“. Što se tu ima misliti? Kada je sve cirkus!
Srbi BiH ne „fermaju“ ni 2%, kako se to pučki, ovdje u BiH, kaže. Oni po svaku cijenu žele napraviti svoju državu, odnosno proširiti granice Srbije. Sve unutarnje borbe za poziciju u vlasti su u biti ostavljene za druga vremena i podređene tom cilju svih ciljeva. Svaka je daljna priča, u predizbornoj kampanji, suvišna. Kod Muslimana-Bošnjaka, osim poznatih ciljeva uspostave, pod firmom građanske države, unitarne BiH, a u konačnici čisto islamske države, prema načelima Šerijata, vodila se žestoka borba za određivanje muslimanskog-bošnjačkog lidera između Silajdžića i Tihića. Naravno da će tu, kod određivanja tog lidera, presuditi IVZ, odnosno reis Cerić. Potvrdu ovoga može se naći u nedavnom oštrom, čak nepristojnom pismu, koje je efendiji Ceriću uputio marginalni član SDA, Irfan Ajanović. Ukratko, najvjerojatnije su u SDA zaključili da se IVZ odlučio za Silajdžića, pa mu je stoga Ajanović uputio takvo pismo, a Tihić i SDA su se kasnije ogradili od iznesenoga Ajanovićeva stajališta. Suviše poznata politička praksa, odnosno više nego prozirna igra SDA. Govori li činjenica, da je poslije tog pisma Tihić bio nazočan na gotovo svim većim otvaranjima džamija, kao onome u Žepču, ili nešto ranije u Mekišu (veliko selo u općini Tešanj), kojom prigodom je reis Cerić, dar koji je dobio od domaćina predao Tihiću, kako je IVZ htjela balansirati svoje stajalište ili se htjelo svojoj pastvi sugerirati Tihića kao njihova političkog lidera znat će se vrlo brzo. Svi ostali muslimanski-bošnjački političari, koji su se natjecali za mjesto člana Predsjedništva BiH, nemaju, ama baš nikakvih izgleda. A sada o Hrvatima. Eh, Hrvati?!
Podjelama među Hrvatima nikada kraja tako da će se onu poznatu izreku – dva Hrvata tri stranke morati mijenjati u – dva Hrvata bezbroj stranaka. U BiH djeluje 18 stranaka s hrvatskim predznakom! Možete li u to vjerovati, poštovani čitatelji? Pa da je Hrvata u BiH koliko i Kineza bilo bi previše. I što je najveće zlo, tim podjelama ne vidi se kraja. Ono što Hrvati rade sami sebi je političko samoubojstvo, ma kako to grubo zvučalo, svidjelo se to nekomu ili ne. Kako god smo u ovoj političkoj kampanji vidjeli žestoke dvoboje između Silajdžića i Tihića, tako smo mogli vidjeti i borbu između Ive Mire Jovića i Bože Ljubića, odnosno HDZ i HDZ 1990. Koliko god su se njih dvojica, odnosno njihove stranke trudile, nisu uspjeli pojasniti Hrvatima što je to različito u njihovim političkim programima koji su u potpunosti isti. Bit će ipak da i jedne i druge najmanje zanima hrvatski narod. Evo dokaza za to.
Hrvatski političari još uvijek nisu izborili hrvatski tv. kanal u okviru Javne televizije, a Hrvatima sustavno stižu RJEŠENJA O IZVRŠENJU glede naplate RTV pretplate za tzv. Televiziju Federacije! Još uvijek hrvatska djeca i njihovi roditelji imaju problema glede izibrazbe na hrvatskom jeziku i nastavnom planu i programu! Ranijim i još uvijek važećim sporazumima, Travnik se imao urediti kao Mostar, a hrvatski političari su, po svemu sudeći odustali! Znaju li da je i to jedan od razloga što Hrvati sele iz BiH?! U statutu HDZ-a (do nedavno su svi bili zajedno tako da se ovo odnosi i na one koji su u HDZ 1990.) piše da će raditi na komunalnom preustroju općina, odnosno poraviti općine s hrvatskom većinom kako bi se na njih, sukladno Ustavu, moglo prenijeti pravo na obrazovanje, kulturu itd., odnosno kako bi se na njih moglo prenijeti osnovna ljudska prava. Da je to pravi put pokazalo se na primjeru Žepča i Usore, a što je sa Kraljevom Sutjeskom, Varešom itd.? Na izborima 1990. Hrvati su dali svojih 300 000 glasova za hrvatske političare, a na prošlim izborima ta brojka je pala ispod 100 000! Misle li hrvatski političari da će svojim stalnim podjelama potaknuti Hrvate da izađu na ove izbore? Žalosno!
Ipak u svemu ovome što smo se naslušali protekli mjesec dana ima jedna jako ohrabrujuća vijest. Poslije ovih izbora BiH će morati uvoziti radnu snagu. Koliko su ovi političari u predizbornoj kampanji obećali da će otvoriti novih radnih mjesta, BiH će sasvim sigurno morati uvoziti radnu snagu čak i iz Amerike – prokomentirali su građani slušajući njihova obećanja. I unatoč svemu ljude u BiH ne napušta smisao za humor pa jedina nada za građane Drage Naše leži u tome.
/članak objavljen u HS, u broju 597., od 29. rujna 2006./
PROFESOR MIĆO
Ma zamislite, četiri se Hrvata u emisiji, i peti voditelj, svađaju a veliki Srbin, Milorad Dodik ih, kao pokušava miriti. Nevjerojatno!
Kao i mnogi drugi u školi nisam volio matematiku. Zapravo, na svakom satu bilo me strah, samo ne dobiti jedinicu. A onda je, u pola moje prve srednjoškolske godine, stigao novi profesor Mujkić. Kakav je to profesor bio! Njegovo pojašnjavanje matematičkih radnja bilo je uistinu sjajno, čak umjetničko. Samo kad se sjetim načina na koji nam je pojašnjavao kvadriranje binoma, i kada budem umirao znat ću to. A znadete li zašto sam zavolio matematiku?
- Dečki moji, matematika nije nikakav bauk, matematika je igra, nemojte se plašiti.
Ako ja ikada na satu budem galamio, slobodno mi kažite da sam lud. Evo, uvjerite se da je matematika igra, sada ću vam matematičkim putem dokazati da je živ jednako mtav. Pogledajte, ako upišemo jednadžbu; ž = m, zatim ovu stranu pomnožimo s ovim, pa za sve to nađemo najmanji zajednički, pa onda sve to podijelimo sa... I evo vidite na kraju, matematičkim putem, dobijemo da je živ jednako mrtav, a svi znamo da to nije točno – govorio nam je profesor Mujkić.
I kakav je sada problem znati zbrojiti, recimo, hrvatske glasove na održanim izborima
u BiH za bilo koju razinu vlasti. Sasvim dobar postotak je taj zbroj. Ali bit će da hrvatski političari u BiH, uistinu nemaju pojma. Prije svega o najobičnijoj matematici, najobičnijoj računici. Umjesto da saberu – oni su dijelili. Kako pojasniti da je zbroj hrvatskih glasova Jovića i Ljubića, da i ne spominjemo ostale, manji od zbroja glasova za Sejdu Komšića?! Jedino ako hrvatski političari, svojom glupošću nisu na taj način htjeli potvrditi šalu profesora Mujkiića, da je živ jednako mrtav, odnosno da su živi Hrvati zapravo mrtvi. I što je najgore, nakon gluposti koju su napravili, oni još galame. A profesor Mujkić je lijepo kazao – ako me ikada čujete da galamim, slobodnoi recite da sam lud. Jasno ste vidjeli, u emisiji Hrvatske televizije „Otvoreno“, pod vodstvom Mesićeva obožavatelja, da oni galame. Kakav onda zaključak može biti?
Uh, kada već spomenuh tu nesretnu emisiju o izborima u BiH! Ne znam, poštovani čitetelji, ima li pravo netko tko piše za novine biti subjektivan, ali gledajući tu emisiju, priznajem, ja sam plakao. Majko moja! Ma zamislite, molim vas, četiri Hrvata u emisiji, plus peti voditelj, svađaju se između sebe a veliki Srbin, Milorad Dodik ih, kao pokušava miriti. Nevjerojatno! I naravno, smije im se u lice. Ali ostavimo osjećaje po strani. Ima li svrhe ono što je Hebrang u toj emisiji pokušao pojasniti, kako je sav sukob i nesreća Hrvata u BiH, glede unutarnjih podjela, počela onoga trenutka, 1998., kada se nije poslušalo dobronamjerne savjete iz Zagreba, Tuđmanov prijedlog. Kakva je svrha toga kada je gospođa Pusić protiv svega što je radio pokojni predsjednik. Kako njoj i sličnima pojasniti da je, i da su, samim tim i protiv Hrvatske, kao države. Kako pojasniti onima iz političkog vodstva Hrvata u BiH, koji su protiv toga da tijesno surađuju i bar malo poslušaju dobronamjerne savjete iz Zagreba, ako ni zbog čega drugoga a ono zato što taj Zagreb materijalno pomaže Hrvate u BiH, da su Hrvati u tom slučaju osuđeni na propast?!
Budući da je televizija neizbježni dio našega života, budući da je ne možete istjerati ni iz svoje sobe, još nešto o televizijskoj emisiji, ovoga puta tzv. Televizije BiH. U utorak je, urednica političke emisije Duška Jurišić, u studio dovela goste, Sulejmana Tihića, koji poslije ovih izbora više nije Sulejman Veliki, Dragana Čovića koji je poslije ovoh izbora duplo manji, jer nije znao zbrajati, Zlatka Lagumdžiju, koji misli da je veći time što Hrvatima nanese veći problem i, putem linka, u Banjoj Luci, profesora Mileta, Miću, koji je postao još veći nego što jest. Kao ukras emisiji pozvani su i mladi ljudi kako bi političarima postavljali pitanja: Vjerujem kako vam nije potrebno reći da među tim mladim nije bilo ni jednog Hrvata!
Sve u svemu, bila je to emisija u kojoj je profesor Mile, Mićo, kako su ga zvali u toj emisiji, inače premijer RS Milorad Dodik, održao, kao i u Zagrebu, predavanje svima, dokazujući da je živa BiH jednako mrtva BiH. I, volio netko politiku koju profesor Mile, Mićo, zastupa ili ne volio iz nekih njegovih stajališta Hrvati bi trebali nešto naučiti.
- Vaš problem i jest u tome što se stalno dodvoravate međunarodnoj zajednici –
kazao je profesor Mile u Baginoj emisiji. A zbilja, tko voli dodvorice? - Reforma u BiH može – kazao je Dodik u sarajevskoj emisiji – ali mora ostati policija RS u granicama RS i po cijenu nepotpisivanja sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ako, ovo što kažem, međunarodnoj zajednici smeta, neka me smijene – kategoričan je profesor i, vjerujte, ne šali se. Kad bi hrvatski političari u BiH kazali – bez hrvatskog tv. kanala, bez hrvatskog nastavnog plana i programa, bez...bez hrvatske jednakopravnosti, konstitutivnosti i suverenosti nema nikakvog sporazuma, nema ničega?! Ne, oni ni po koju cijenu ne bi da ih se smijeni! Dokle god je tako, profesor Mile i njegovi sljedbenici s lakoćom će nam i samodopadljivošću dokazivati da je živ jednako mrtav, da je živa BiH jednako, mrtva BiH.
/članak objavljen u HS, u broju 598., od 6. listopada 2006./
NE KLONITE DUHOM
Biser do bisera iz usta političara zavrjeđuje da ih nabrojimo na jednom mjestu
U posljednje vrijeme, točnije poslije završenih izbora, za čitatelje HS bilježio sam zanimljive(?) izjave javnih osoba, uglavnom onih iz političkog života u ovoj Dragoj Našoj. O tome jesu li one glupe ili pametne, kakve su njihove poruke građanima i jesu li to uopće ikakve poruke, ostavljamo svakom pojedinačno da prosudi, pod uvjetom da razumije ali i da ga zbog pročitanoga ne zaboli glava.
Novopridošli veleposlanik u BiH Mishael Schmunk:
-BiH je puno, strahovito napredovala. – Neke stvari vidim drugačije nego kardinal Puljić, vidim da on želi zaštititi svoje ovčice u doslovnom smislu te riječi (poslije ove izjave vrli veleposlanik se još pohvali kako je on katolik i plus toga da je kao dijete bio ministrant, op.a.) – Za nas je izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH ohrabrujući, on je izabran prema važećim propisima a još je i katolik (a sam Komšić javno kaže da je ateist, op. a)
Umirovljeni general Armije R BiH, Sefer Halilović i novi zastupnik u Parlamentu BiH:
-Teritorij Slavonije pripadao je V. Korpusu (po ustroju JNA, op. a) i bilo mi je čudno da JNA nije napala ove u Osijeku. Poslije mi je bilo jasno da je to dogovor Tuđman-Milošević.
-Hrvatska je dala oružje Muslimanima, najvjerojatnije besplatno, ali je ona time htjela da se rat prenese na BiH.
-Mislio sam da vodstvo u BiH (tu misli samo na Muslimane, op. a) zna da je rat na prostorima bivše Jugoslavije u svrhu podjele BiH između Hrvatske i Srbije a s konačnim ciljem uništenja Muslimana. Podjela BiH dogovorena je prije početka rata.
-Tvrdio sam 91. i 92. da Srbi i Hrvati žele uništiti Muslimane a to tvrdim i sada.
-Najveći broj Muslimana još uvijek ne zna tko su ali jako dobro zna šta nisu, nisu Srbi ni Hrvati.
Abu Hamza, samoproglašeni(?) vođa vehabija u BiH:
-IVZ (Islamska vjerska zajednica) u BiH je pogrebno društvo a njihov islam je komunistički.
Reis, efendija Mustafa Cerić:
-Svi Bošnjaci su Turci. Tko nas ne prihvaća nije ovdje morao ni doći a ne mora ni ostati (reakcija nakon izjave Abu Hamze, op.a).
-Reis Cerić je podnio privatnu tužbu protiv Irfana Ajanovića (još uvijek predsjednik Glavnog odbora SDA, a. prim,) zbog njegove izjave da je reis na platnom popisu tajkuna i lopova.
Politički magazin tzv. F TV BiH „60 minuta“:
-Osnivanje fonda za pomoć Muslimanima „CIRKL“ (Alka) u BiH inicirao je reis Mustafa Cerić a od 2,5 milijardi dolara ponajmanje su koristi imali Muslimani u BiH, sada to istražuje njemačka i austrijska policija.
Milorad Dodik, premijer RS i predsjednik SNSD-a:
-Terzić je obična budala, i dalje ostajem pri toj izjavi.
-Službenici MZ ne razumiju ništa.
-Direkcija za reformu policije BiH nije organ države BiH nego nekih međunarodnih mafijaša.
-Mnogi nisu shvatili da ćemo mi, birajući između RS i EU integracija izabrati RS.
-Za Tihića je Atif Dudaković heroj ali za druge nije.
-Ashdown nam je ovdje napravio niz problema i onda otišao.
-Vlada RS dala je 500 000 maraka za obnovu džamije u Banjoj Luci (nije se sjetio kazati da su je Srbi i srušili pa bi, možda, trebali dati sav novac za njezinu obnovu, a. nap.)
-Od 2100 procedura potrebnih za rad firmi u RS smo ukinuli njih 1040.
-Tito je 50 godina govorio da nam je dobro, da se grlimo i ljubimo, a vidite šta se dogodilo.
Sefer Halilović, dopredsjednik Stranke za BiH:
-Stranka za BiH i SDA imaju iste ciljeve (Inače uvijek tvrdi da su to dvije različite stranke, a. nap.)
Haris Silajdžić:
-Prijedlog ustavnih promjena za Stranku za BiH je prošlost.
Nikola Špirić, jedan od kandidata za novog predsjednika Ministarskoga vijeća BiH:
-Ako je to tako, vrlo brzo će se vidjeti je li Silajdžić i predsjednik SDA.
Krstan Simić, član Glavnog odbora SNSD-a:
-Predložit ćemo skupštini RS da se povuče dogovor o reformi policije.
Rajko Vasić, član Glavnog odbora SNSD-a:
-Hrvati u BiH su neravnopravni i to treba riješiti.
-Ne vjerujem da će BiH u sljedećih 20 godina ući u EU niti u NATO.
Ako, poštovani čitatelji, od ovoga niste razumjeli dosta toga, za prilog vašem potpunijem razumijevanju ovoga članka, ali i BiH, ako vas to zanima, evo na kraju još jedne izjave Sefera Halilovića:
-BiH je zemlja apsurda, ovdje ako se predloži nešto normalno, uradi se suprotno i obratno.
Samo ne klonite duhom, o narodi i građani Drage Naše!
/članak objavljen u HS, u broju 604., od 17. studenog 2006./