moji tekstovi

Tekstovi iz australijskog Hrvatskog VJESNIKA

Sve u BiH u uređenim je državama nezamislivo

Da Daytonski sporazum, ujedno i Ustav BiH, uistinu ne daje BiH
nikakvu šansu kazuju i izjave nekoliko svjetskih poznatih političara,
koji su kazali da je Dayton luđačka košulja za Bosnu i Hercegovinu…

                 Teče četrnaesta godina od potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Što se promijenilo, ide li Bosna i Hercegovina naprijed, ka boljitku? Kada postavimo ovo pitanje odmah se mora, ali baš mora, dati dodatak ovom pitanju – ide li k boljitku njezina tri naroda koji u njoj žive, ili samo – k boljitku svojih građana.
            Odmah nekako poslije potpisa Daytonskoga sporazuma, čuveni don Anto Baković napisao je kako je Dayton omča oko vrata BiH, poglavito omča oko vrata najmalobrojnijega hrvatskoga naroda u njoj. Naravno da su ga, uvjetno rečeno, ljevičari, optužili kako je njegovo pisanje neumjesno, posebno iz razloga jer je Dayton zaustavio krvavi rat u BiH.
            A kakvo je stanje u BiH danas, nakon četrnaest godina?
            Nema rata, nema svakodnevnih pokopa mladih ljudi. Golema je to stvar. Dobar dio porušenih objekata je popravljen i kada sada prođete kroz male gradiće, kao što je npr. Žepče u kojemu živi i autor ovoga teksta, neupućeni da je tu donedavno trajao, bjesnio rat, teško da bi primijetili što se tu događalo. Vrlo mali dio minirana teritorija je razminiran, tako da je opasnost od posijanih mina stalna.
            Od poduzeća koja su prije rata radila, pogotovu onih većih, gotovo da ništa nije ostalo. Uništena su, što realnom nemogućnošću rada velikih giganata na načelima socijalističke političke ekonomije, što privatizacijom koja je bila sve prije nego normalna tranzicija iz soc-komunističkoga u kapitalistički sustav. Najbliže istini i najblaže rečeno, političke strukture na vlasti, od rata naovamo, sve su učinile kako bi se ona poduzeća koja su vrijedila srozala do dna i tako prodala za jednu marku.
            Nadalje, ono što je u uređenim zemljama nezamislivo, jest činjenica da većina vlasnika i onih firmi koje rade i kako-tako posluju ne uplaćuje doprinose radnicima za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, propisano zakonom. Naravno da onda niti državne institucije, koje svaka normalna zemlja ima, ne mogu funkcionirati. Najizraženije je to u školstvu i zdravstvu, gdje su doktori i profesori svedeni na bijedan i ponižavajući položaj.
            Provedba aneksa 7 o povratku svi na svoja ognjišta ni izbliza nije urađena onako kako je zamišljeno i napisano u Daytonskom sporazumu.
            Ovdje ću prestati nabrajati, jer ako ovako nastavim svašta možete pomisliti, poštovani čitatelji. Ono što se pak mora jest postaviti pitanje – zašto je tome tako, gdje je problem?
            A problem je u političkom ustroju BiH, bolje reći – neustroju!
            Dayton je zaustavio rat i to je sve dobro.
            Ostalo iz Daytona, pokazalo se, ništa ne valja.
            Kao prvo, BiH ne može funkcionirati podijeljena na dva entiteta, a baš Daytonskim sporazumom BiH jest podijeljena.
            Da bi mogla uopće funkcionirati kao država, te da bi mogla ići naprijed u gospodarskom smislu, morao bi se napraviti novi ustroj, donijeti novi ustav. A baš to nikako ne ide.
            Mnogi svjetski političari, mnogi od onih koji se razumiju u stanje u BiH, ali nažalost, ponajviše oni koji o Bosni i Hercegovini pojma nemaju, predlažu, nude, pa čak i nameću svoja rješenja.
            Da Daytonski sporazum, ujedno i ustav BiH, uistinu ne daje BiH nikakvu šansu kazuju i izjave nekoliko svjetskih poznatih političara, koji su kazali da je Dayton luđačka košulja za Bosnu i Hercegovinu.
            Prošle godine pokušalo se nešto mijenjati na ustavnom rješenju ali je prijedlog, poznat kao travanjski paket pao na parlamentima.
            Kada sam na početku napisao da se odmah mora postaviti pitanje teži li se prijedlozima novoga ustroja, novoga ustava BiH, ići ka boljitku naroda ili građana, čini mi se kako sam kazao gdje u stvari leži pravi problem i zašto se ne može doći do dogovora.
            Političko vodstvo Muslimana-Bošnjaka zalaže se za građansku državu, srpsko ne bi nikakvu BiH, a hrvatsko bi da se nekako izbori za svoju jednakopravnost i konstitutivnost, koju, istina je, i sada ima na papiru, ali samo na papiru. No o tome što se krije iza tih zalaganja, npr. iza 'građanske' BiH, te o tome kakva se trenutno nude rješenja, pisat ćemo u sljedećim brojevima.
            Dok se to pitanje ne riješi, a ono će, na žalost potrajati godinama, pa i desetljećima, narodi i građani Bosne i Hercegovine, koju ja od milja zovem Draga Naša, jer mi Hrvati imamo i Lijepu Našu, osuđeni su na dugotrajnu agoniju i posvemašnju bijedu, kako pišem u knjizi „Bosna i Hercegovina bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“.
            Poštovani čitatelji, lijep vam pozdrav iz Bosne i Hercegovine!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, 13. veljače 2009./

 

NUŽNA JE NOVA MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O BiH

            Udruga dragovoljaca i veterana HVO županije Srednja Bosna 27. veljače organizirala je obilježavanje 17. obljetnice Zbornog područja Vitez. U pozivnici je naveden i protokol; polaganje vijenaca i paljenje svijeća na spomen obilježje Križančevo selo, koncelebrirana sv. misa za sve poginule branitelje ZP Vitez u crkvi sv. Juraja, svečana akademija u dvorani Hrvatskog doma Vitez, te domjenak. U potpisu pozivnice je „Organizacioni odbor“.
            Više je nego dobro da se Hrvati okupljaju, pogotovu pripadnici HVO, a među njima i oni koji su organizirali obranu hrvatskog naroda. Međutim, mi ne bismo bili mi, ne bismo bili Hrvati, kada na sve što smo dobroga uradili ne bi stavili veliku mrlju.
            Naime, kako je moguće da neki u tom Odboru, pozivnice upute samo onim članovima Zapovjedništva, konkretno 111xp pukovnije HVO iz Žepča, koji im se sviđaju a druge ne pozovu? Stvar još više postaje apsurdna kada član tog „Organizacionog“ odbora, general Dragičević, spriječi da se na tu svečanost pozovu neki članovi najužeg stožera zapovjedništva 111xp? Zašto je to učinio čovjek ispred čijeg imena stoji ono – časnik HVO?
            Odgovor bi mogao ležati u tome da je isti taj general u početku rata bio tjelohranitelj članu najužeg zapovjedništva 111xp pukovnije, čovjeku koji je razoružao tri srpska sela. Sada taj (ne)časnik, general čini sve kako bi omalovažio one koji su u odsudnim trenutcima bili ispred njega. Nikako nisam za to da se Hrvati dijele na sinove partizana i ustaša, na koncu i pokojni predsjednik Tuđman kazao je kako je njegov cilj pomiriti ih, a ne produbljivati unutar-hrvatske podjele. Međutim, što se danas događa, čak uzima maha?
            Dosta onih koji su prije Domovinskog rata bili dugogodišnji oficiri JNA i dugogodišnji članovi SKJ danas su opet na vodećim pozicijama u hrvatskom narodu. Ne želim suditi strogo, ali da se Hrvatima ne bi opet i opet događale iste ili slične pogreške, mišljenja sam da ljudi koji su u komunističkom sustavu bili na visokim pozicijama, oni koji su činili loše Hrvatima (cinkarili ih UDB-i, bili kandidati ili članovi Kongresa SKJ i slč.) ne bi danas mogli biti na vodećim ili visokim pozicijama u društvu.
            Primjer: general Antun Tus kaže: „Da nije bilo dogovora Tuđmana s Miloševićem o podjeli Bosne, rat smo mogli završiti još 1992 i prije ući u EU i NATO…“, i još ga neki novinari nazivaju „ocem hrvatske vojske“!!! Da čovjek ne povjeruje – general Tus otac hrvatske vojske! Svašta.
            Osim toga, general Tus i laže, jer, gdje je to on našao nekakav dokument iz kojega bi se vidjelo da je Tuđman dijelio Bosnu (i ako je to želio reći, valjda je trebao kazati da je dijelio Bosnu i Hercegovinu)? Majko mila!
            Ali prisjetite se, Tus je izdanak one JNA koja je napala Hrvatsku. Tim starim, dugogodišnjim komunistima nije strano lagati, prisvajati nečije tuđe zasluge. Da osobno ne znam kako sam neke Hrvate, koji su čak do svibnja 1992 bili u JNA, doveo u HVO, dajući im da obučavaju pripadnike HVO i poslije od njih čuo kako su oni pravili HVO, možda bi nasjeo na ovakvu gnusnu laž generala Tusa.
            Zašto na tu svečanost u Vitezu nije otišao, u vrijeme rata načelnik stožera 111xp, Niko Jozinović, iako je dobio pozivnicu?
            Jer su, između ostaloga, na toj svečanosti dijeljena i neka priznanja, a možete zamisliti, da je pokojni general Ivo Lozančić dobio tek zahvalnicu, dok su neki, koji mu nisu bili ni do koljena dobivali zlatni prsten. Da stvar bude gora, isti taj general Dragičević, kojega je, na žalost, pokojni general Ivo Lozančić gurao iako smo ga svi upozoravali kako se radi o čovjeku koji baš i nije „čitav“, na stranu to što je svojim dopisom zabranio održavanje skupa HDZ iz 1990 u Žepču, isti taj Dragičević pri dodjeljivanju priznanja kazao je – Ivo Lozančić je dobio zahvalnicu – izostavivši kazati – general Ivo Lozančić!
            Da su Miroslav Tuđman, a posebno general Ljubo Ćesić  Rojs, koji su bili nazočni na proslavi znali tko je, između ostalih u „Organizacionom odboru“, za vjerovati je kako bi spriječili bacanje mrlje na jedan, u biti dobar i potreban čin, proslavu obljetnice. No, general Ćesić zna kako i koga može nazvati da provjeri točnost ovoga članka. Nadam se kako će to i učiniti. Sličan primjer, ovomu u Vitezu postoji i kod političara. Naime, nedavno je u Žepču svoju knjigu „Obraćenik“ predstavio prof. Zdravko Tomac.
            Ukratko, prof. Tomac je govorio kako se odrekao komunističke ideologije i kako je shvatio da je Tito bio zločinac. Također, u svom političkom „obraćenju“ priznao je kako je bio oduševljen Kardeljom te da je bio štićenik Jakova Blaževića, istoga onoga koji je tužio pokojnog kardinala Stepinca.
            Osim „političkog obraćenja“ prof. Tomac je kazao kako je i postao vjernik te da više nije ateist. Jedan od konobara u žepačkom Domu kulture upitao je neke od gostiju – vjerujete li vi stvarno da se ta komunjara obratila?
            Kad se postavlja takvo pitanje trebalo bi se prisjetiti one o izgubljenom sinu koji se vratio svome ocu, bar bi to trebali imati na umu mi, katolici.
            Međutim, da pitanje koje je konobar postavio itekako ima svoju težinu govori ono što je prof. Tomac napisao u zadnjem broju Katoličkog tjednika.
            Naime, prof. Tomac kaže da se stanje u BiH može srediti, napraviti novi ustroj BiH samo NOVOM MEĐUNARODNOM KONFERENCIJOM!
            Gdje je problem? Prof. Tomac ni jednom riječju, kao i nedavno prof. Božo Žepić, nije spomenuo da već deset godina moja malenkost piše kako se novo ustavno pitanje BiH, prema kojemu bi ona postala normalna država može napraviti samo NOVOM MEĐUNARODNOM KONFERENCIJOM O BiH!
            Ako netko tvrdi da se obratio i da je postao katolik, vjernik onda nikako ne bi smio krasti tuđe, pa ni ideje. Treba li napominjati kako su profesori Tomac i Žepić bili dugogodišnji članovi SKJ-u?
            Ukratko, uz ime i titule nekih, umjesto časnici, trebalo bi stajati – NEČASNICI!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 13. ožujka 2009./

 

Tko je pravi šef u BiH

          Kako je poznato u Dragu Našu Bosnu i Hercegovinu stigao je novi Visoki predstavnik, Austrijanac Valentin Inzko. Dakle stigao je novi vladar. No nisam siguran da obični ljudi znaju kako funkcionira vladavina Visokog predstavnika, na čemu se temelji demokracija. A kako ona funkcionira, te tko je u stvari pravi šef u BiH moglo bi se vidjeti iz dva primjera koja ću vam navesti.
Od prestanka rata, kada su se uspjeli obraniti i opstati na svojim ognjištima, Hrvati Žepča, Zavidovića i Maglaja, nastavili su, sada političku borbu za ispravljanje nepravdi koje su im činjene tijekom zadnjih 60 godina od strane velikosrpske politike, kada su ih raznoraznim nelogičnim podjelama smještali, dijelili u te tri općine, kako bi u svakoj bili u manjini. Dakle, nastavili su borbu za ostvarenje zacrtanog plana još 1990-te od strane ta tri općinska odbora HDZ-e – ujedinjenje u jednu općinu Žepče. Budući nije bilo razumijevanja od strane međunarodne zajednice, Hrvati ove tri bivše općine odlučili su bojkotirati prve i druge poslijeratne izbore. Kako bi Hrvate natjerala na poslušnost, bez obzira što oni ni 1998. godine nisu izašli na izbore MZ, odnosno OSC-e je proglasio 'rezultate' izbora prema kojima su u općinskom vijeću u Žepču, Muslimani-Bošnjaci imali 39, a Hrvati 3 zastupnika. Nema potrebe pojašnjavati kako su došli do ovakvih 'rezultata', iako Hrvati nisu izašli na te izbore. Muslimani-Bošnjaci koji su se u apsolutnom broju vratili u Žepče, tražili su bilo kakav povod za izazivanje incidenata, stalno optužujući Hrvate za sve moguće i nemoguće, pokušavajući na taj način spriječiti ih da isprave nepravde koje im je, kako već rekoh nanosila velikosrpska politika.
I samo mala digresija, danas muslimanska-bošnjačka politika svjesno pokušava raditi
Hrvatima u BiH ono što im je radila velikosrpska politika.
Tako je, u jednom trenutku više bilo nemoguće izbjeći održavanje te zajedničke sjednice općinskoga vijeća u omjeru koji su izmislili ljudi iz MZ, 39:3. Sjednicu je naravno zakazao ured OHR-a, odnosno tadašnji zamjenik Visokog predstavnika Schumaer. Znajući tko je pravi šef u BiH, budući sam tada bio predsjednik HDZ, politički i svakako drukčije ujedinjenih Hrvata Žepča, odlučio sam se na jedini potez koji je tada bio moguć, a kako bi spriječio održavanje te farse i na taj način izbjegao da Hrvati održavanje te sjednice shvate kao svoj poraz. Pozvao sam zapovjednika bataljuna SFOR-a (u Žepču je bio smješten Poljski bataljun) tada pukovnika Grušku, koji je danas general.
Veoma je važno imati na umu ovo da je pukovnik Gruška postao general.
Ukratko, nazvavši poljski bataljun predstavio sam se i zatražio da pukovnik Gruška
žurno dođe u ured HDZ, jer bi u Žepču ponovno mogao izbiti rat – i spustio slušalicu. Nije prošlo više od 7-8 minuta a pukovnik je dojurio sa svojim pomoćnicima. Pitao sam jesam li ga ikada slagao ili dao pogrešnu procjenu situacije. Odgovorio je da nisam. E sada, pukovniče, kazao sam mu, ako ne spriječite održavanje ove sjednice općinskoga vijeća zakazane za subotu, u Žepču će biti krvi do koljena pa i kada bi vi na ulice izveli sve tenkove koje imate na raspolaganju. Pukovnik se pravo prestrašio i pitao što da čini.
Naravno, u svom planu očekivao sam baš to pitanje. Nazovite pukovniče u Sarajevo
zapovjednika SFOR-a za cijelu BiH i kažite da se za sutra zakazana sjednica općinskoga vijeća od strane OHR-a svakako mora otkazati iz sigurnosnih razloga. Ja sada odoh na teren pokušati smiriti situaciju, dodao sam i ostavio zabezeknutoga pukovnika.
Jasno da sam prije toga rekao tajnici da ni za živu glavu ne napušta ured jer do kraja
radnog vremena, odnosno do 16 sati očekujem fax iz ureda Visokog predstavnika. I, nekoliko minuta prije 16 sati stigao je taj fax u kojem je pisalo: 'Iz nama nepoznatih razloga otkazuje se zakazana zajednička sjednica općinskoga vijeća do daljnjega'. U potpisu je bio zamjenik Visokog predstavnika Schumaer.
Nešto kasnije, kao i mnogi drugi politički predstavnici sa trokuta Žepče, Zavidovići, Maglaj, dobivši službeni poziv od strane OHR-a otišao sam u Sarajevo na pregovore oko uspostave općine Žepče u novim granicama. Čim je sastanak počeo, gospodin Schumaher je naglasio – Svi ovdje nazočni mogu govoriti osim Marinčića, tj. mene. Otrpio sam to i uredno šutio sat i pol, koliko je otprilike trajao taj sastanak. Na kraju službenog dijela sastanka Schumaher je zatražio, kao usput, mišljenje svih o onom bezveznom prijedlogu himne BiH, bez teksta i glazbe koja, ne da je lijepa nego para uši građana BiH, strana im je, kao i mišljenje o izgledu zastave.
Nakon što se njih dvanaest izredalo sa svojim mišljenjem, budući sam ja šutio,
Schumaher je upitao a što ja mislim o tome. Odgovorio sam mu, ravno ga gledajući u oči – Iz nama nepoznatih razloga meni je zabranjeno da ovdje govorim. U očima mu se jasno vidjelo da je shvatio kako je otkazana zakazana zajednička sjednica općinskoga vijeća u Žepču. Samo je kazao dvije riječi – A tako.
Jasno da sam ubrzo, od strane ureda Visokog predstavnika dobio zabranu političkog
djelovanja, ali su Hrvati Žepča uspjeli dobiti ujedinjenu općinu i ispraviti nepravde velikosrpske politike(naravno ne samo mojom zaslugom).
I drugi primjer kako funkcionira demokracija u BiH, u izvedbi međunarodne zajednice
je onaj o upadu tenkova u Hercegovačku banku, a o čemu sam pisao u prošlom broju. Jasno, da se primjera može navesti mali milijun.
Jedan od prvih stvari koje je uradio novi Visoki predstavnik u BiH nakon svog
imenovanja na to mjesto, gospodin Inzko, jest da je otišao u posjet snagama EUFOR-a u BiH. Prilikom tog posjeta s zapovjednikom EUFOR-a u BiH, gospodinom Stefanom Castagnotto razgovarao je o aktivnostima EUFOR-a i sigurnosnom stanju. Za svaki slučaj jer, ako nam ovi 'domorodci' ne budu htjeli prodati telekom ili svoje energetske potencijale, odnosno sve ono što poželimo imati u svom vlasništvu dobro je znati mogu li na njih izvesti tenkove, kao što je moj zemljak Petrisch na Hercegovačku banku.
Živjela demokracija, rekli bi neki!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 3. travnja 2009./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Dođite na už'nu…

           Ne znam, poštovani čitatelji što tko od vas misli  globalizaciji, je li to dobro ili nije za današnjeg čovjeka, znam samo da ja s tim baš i nisam oduševljen, da ne kažem protivnik sam, jer biti protivnik nečega što se ne može zaustaviti i nije pametno. Naravno, kao prvo pitanje koje postavim sam sebi jest, recimo – a kako bih pisao i slao tekst iz svoje radne sobe u Australiju ili bilo gdje. Tu su i mnoge druge pogodnosti, da ih ne nabrajam. E, sada bi trebalo o nedostatcima, ali ne ću. Naime, za ovaj broj sam vam htio reći nešto o dobrim starim običajima koji su se ovdje u Dragoj Našoj Bosni i Hercegovini još uvijek održali, koji se uspijevaju oduprijeti globalizaciji.
Jučer je bila misa na groblju u mom selu, u Čustom Brdu. I kako svake godine, tako i ove, prve nedjelje u svibnju kod nas je misa. A na toj misi, na groblju moli se za blagoslov polja, moli se Gospodina da se – udostoji plodove zemlji dati i uzdržati, moli se – sačuvaj nas Gospodine od kuge glada i rata, jednom riječju moli se Bogu svedržitelju svega za milost. A nekoliko dana prije te mise u svome selu domaćini pozivaju u goste i u narodu se kaže – u nedjelju mi je misa, dođi mi prijatelju na už'nu.
Za taj dan spremi se svatko onako kako može, a u zadnjih dvadesetak godina obično domaćin ispeče prase na ražnju, domaćica pripremi dobru juhu, sarmu, domaću pitu jajušu, kolače i sve to uz domaću rakiju šljivu ili krušku, a u današnje vrijeme i pivo, vino i ostalo. Naravno na misu dođu rođaci i prijatelji iz okolnih sela a poslije samog blagoslova domaćin još jednom poziva one koje vidi na groblju.
Za ovu prigodu ispričat ću vam dva zanimljiva detalja vezena uz mise na groblju. Prvi, na koji su me otac i majka najozbiljnije upozoravali dok sam još kao momčić krenuo „po už'nama“ jest – nemoj slučajno da ne bi otišao na misu nego direktno u kuću prijatelja koji te zvao, jer za one koji ne odu na misu nema už'ne. Ovaj drugi detalj vezan je za vrijeme šezdesetih godina, a roditelji u našem kraju su nam ga često, uz smijeh znali kazivati. Naime, uglavnom se bilo sirotinja, imalo se tek za jesti a nikako za „mastiti bradu“ No taj siromašni hrvatski katolički narod je bio ponosan i svatko se, bar tada, za misu nastojao pokazati u najboljem svijetlu. Tako su oni, koji bi o misi imali puno gostiju važili za uviđavnije, odnosno na neki način bilo je to i pitanje prestiža – imati što više uzvanika. I zvalo se.
Tako se godinama prepričavalo ono što se dogodilo curama Bagićkama iz sela Tatar Budžak kod Žepča. One su zvale na už'nu sve redom koga su vidjele. Računale su, možda da im sve pozvane ne će doći. Međutim dogodilo im se da ih se pred kućom našlo na desetine. Budući da za sve te u kući, ne da nije bilo dovoljno kruha i ostalog nego nije bilo ni dovoljno žlica, sestre su se dosjetile jadu pa su tako stale govoriti pridošlim uzvanicama – tebe jesmo zvale tebe nismo.
Danas je situacija, što se tiče hrane i žlica, hvala Bogu drugačija, uglavnom svi imaju sve što treba za dočekati goste, prijatelje. Danas ćete, ono što je ne tako davno bilo nezamislivo na brdu, pokraj groblja vidjeti stotinu auta i to onih od boljih marki.
Nakon što se u nedjelju svršila misa, s groblja sam pred svojom kućom vidio već parkirana tri auta i sjetio se one majčine – za one koji nisu bili na misi nema už'ne. Govorim susjedu, ovima što su mi došli pred kuću a nisu bili na misi reći ću kao i cure Bagićke – vas nisam zvao. Naravno, šalio sam se. Jer u goste mi je došla familija iz Novih Jankovaca kod Vinkovaca i kako ljudima koji su došli čak iz druge države( možete li zamisliti da su sada odjednom moji ujaci, moje tetke i njihova djeca iz neke druge države?) zamjeriti što nisu stigli na groblje.
Predvečer, kada se već malo popilo, čujem, odozgor, od ćaćine kuće našu izvornu pjesmu. – Idemo malo i gore kod tetka – veli mi Karlo, kojega svi zovemo Karlić - da malo čujem našu pjesmu koju sam već polako počeo zaboravljati.
A gore zatičemo Božu, poznatu seosku bekriju (turcizam, nap.a. ili barabu, lolu, kako god hoćete) kako mi s bratom zavodi onu našu izvornu – Kad me ljudi upitaju u kojem sam rođen kraju, nit' se stidim, nit' se varam već ponosno odgovaram. Ja sam momče sa planine, rodom  Bosanče, Bosanka me majka mila na planini odgojila, na planini odgojila pjevati me naučila, kada rujna zora rudi naša pjesma selo budi…
Jutros su Karlić i njegova supruga Manda popili s nama kavu, doručkovali i otišli nazad u Nove Jankovce, jer je on druga smjena i stići će na posao. Da, izmijenili smo i naše  e-adrese, kako bismo jedan drugomu mogli poslati mail. Pa sad recite što mislite o globalizaciji ali i o už'nama. Plašim se da nam se u skoroj budućnosti ne dogodi da prase na ražnju, za misu ne pečemo virtualno, preko interneta. I da ne zaboravim, najozbiljnije vas pozivam da mi godini dođete na už'nu.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 8. svibnja 2009./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

I BiH i ne BiH da se BiH ...

           Dok sam bio dijete, kada bi mi roditelji zapovjedili da nešto uradim, a meni se to nije radilo, pokušavao sam iznaći stotine razloga – pa kako ću to, ne može se to tako, što li sve nisam izmišljao, a majka bi mi samo rekla onu narodnu – ako hoću, lako ću, ako ne ću, kako ću?
Eto, stanje u Dragoj Našoj BiH je upravo tako. Političari, kojima građani i narodi, godinama, gle čuda, daju povjerenje na izborima uvijek nađu neki razlog da se u BiH ništa ne uradi kako valja i do kraja.
Budući je Vijeće za implementaciju mira (PIK), na čelu s Visokim predstavnikom Inzkom jasno kazalo tko je krivac za zaostajanje Drage Naše BiH i posebno naglasilo da od ukidanja Ureda visokoga predstavnika(Offfice of High Representative – OHR) u BiH nema ništa dok se ne postigne novo Ustavno rješenje, domaći političari su, nakon kraćeg nesnalaženja ponovno počeli po starom.
Srpski političari, ljuti zbog toga što se ne mogu riješiti OHR-a kako bi mogli raditi što ih bude volja, žele pokazati kako ne drže do toga što je PIK odlučio, pa je predsjednik Republike Srpske u BiH (RS) Kuzmanović – koji je u biti Dodikova marioneta – nakon povratka iz Rusije pozvao predstavnike političkih stranaka u RS da raspravljaju i donesu zaključke glede Inzkova poništenja zaključaka Narodne skupštine republike Srpske (NSRS) o „Efektima prijenosa ovlasti sa RS na BiH“
Tobože, tu se ima o čemu raspravljati!
Tom činu Visoki predstavnik, kao i oni koji razumiju da ta rasprava služi zato da srpskom narodu zamagle oči, samo se mogu nasmijati, međutim uhićenje Muslimana-Bošnjaka Midhata Salihovića u Orašju jest čin kojim Srbi uzvraćaju udarac, želeći pokazati kako je RS država, a ne entitet.
Ovo uhićenje je nešto daleko ozbiljnije.
Naime, Okružni sud u Bijeljini izdao je tjeralicu za navedenim Salihovićem, a tereti ga se za ratni zločin nad Srbima. Dolazeći iz Švedske kako bi nazočio pokopu svoje obitelji, pobijene od strane Srba, u Orašju je, na temelju naloga (srpskoga) bijeljinskog suda uhićen.
Naravno, bez sudskog procesa ne može se s potpunom sigurnošću tvrditi da je Salihović nevin, ali se jasno nameće zaključak – kriv je jer je ostao živ. Zbog toga su udruženja, „Pokret Majke Srebrenice i Žepe“, „Žene Podrinja“, „Srebreničke majke“ i „Žene Srebrenice“ za 8. srpnja zakazale sastanak u Sarajevu na kojemu će raspravljati  mogućnosti da se 11. srpnja u Srebrenici ne izvrši ovogodišnji ukop žrtava srpskog genocida, kao i o tome da se zatvori Memorijalni centar Potočari.
Na skup su pozvale i političare ali teško da će od njih imati koristi.
S druge pak strane, političari u Federaciji BiH su, tobože, poduzeli neke korake kako bi Draga Naša BiH ispunila uvjete za potpisivanje aranžmana sa MMF-om. Odluka premijera Mujezinovića da se onima koji su rješenja o invalidnosti dobili poslije 2004. godine obustave isplate invalidnina, čini se, zadovoljila je direktore MMF-a, a ja bih rekao da je to ipak politička odluka MMF-a. Zašto?
O premijerovoj odluci mora se očitovati Zastupnički dom i Dom naroda Federacije BiH, a pitanje je hoće li oni izglasati to što je premijer rekao. Nadalje, premijer je u svom istupu pred javnošću dopustio mogućnost dokazivanja ispravnosti tih rješenja poslije 2004., pa je veliko pitanje kako će ta trakavica na kraju završiti. Također, ne treba zaboraviti da su sljedeće godine u Dragoj Našoj BiH izbori, a ako bi vladajuće stranke stvarno provele ono što je najavio novi premijer, sasvim je sigurno da bi izgubile zbore. Iz oporbe, točnije iz SDP-a, nastavljaju sa svojom teškom demagogijom o gospodarskom oporavku. Tvrde kako će novi aranžman sa MMF-om vladajućim strankama biti samo injekcija, te će im poslužiti da sljedeće godine opet osvoje vlast. Tako će vladajuće stranke samo prikriti gospodarski kolaps BiH – kažu u SDP-u.
S ovom tvrdnjom bismo se mogli usuglasiti, ali njihova daljnja tvrdnja kako su zapošljavanje ljudi i otvaranje radnih mjesta najbolji način da se spriječi recesija – uistinu je samo dugogodišnja demagogija. Jer, nisu kazali na koji način to uraditi. Pa i njihova tvrdnja da je rješenje, suština, u mijenjanju politike, mogla bi se prihvatiti i ne bi bila demagogija, samo da su kazali – kako mijenjati politiku u BiH. Odnosno, samo da su kazali da se ona može promijeniti jedino održavanjem NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BiH na kojoj bi se donijelo novo Ustavno rješenje.
No, stanje u Dragoj Našoj BiH, razlog zbog kojega ona stalno zaostaje za svijetom, prilično dobro okarakterizirao je zenički rudar, Husika: - BiH nije veća od jedne mjesne zajednice u Kini, a naši političari, kako vidimo, ne mogu voditi ni jednu mjesnu zajednicu – rekao je taj rudar Husika. Njegova izjava jest simpatična, ali ja bih se ipak vratio na onu: „Ako hoću, lako ću, ako ne ću, kako ću“.
Jer, da naši političari žele riješiti stanje, tražili bi održavanje NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BiH.
A svaki od njih misli: „ I bih i ne bih da se BiH – uredi kao normalna država“.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 9. srpnja 2009./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Opet će me baciti u lonac, jer prvi kukuriječem:

TKO JE CRVENI ALIJA?

            Nije pretjerano reći da je mudrost svijeta sadržana u narodnim izrekama. Hvala Bogu, ima ih na stotine i na tisuće i na milijune, ali za ovu prigodu uzet ću samo onu o 'pijetlu koji prvi kukuriječe'. Kaže narodna mudrost da 'takav prvi ide u juhu', jer – prije ostalih budi kućevlasnika, gazdu, starješinu… Ali, kakve veze sada ima ova izreka sa stanjem u Dragoj Našoj BiH, pitat ćete se? Pokušat ću to, ukratko pojasniti. Naime, još tamo uoči izbora dvijetisućite godine, ako se sjećate, tada je u Dragoj Našoj BiH na vlast došla Alijansa: SDP, odnosno komunisti reformirani, kako su sebe nazivali, s nekim satelitima poput NHI(Nove hrvatske inicijative, na čelu s Krešimorom Zubakom). Na čelu tog SDP-a tada, danas, i sve dok se ne raspadne, bit će dr. Zlatko Lagumdžija. Po ugledu na njihova idola Tita. Doživotno! Eto, o njemu i njegovoj stranci ćemo nešto ovom prigodom.
Gospodin Lagumdžija navodno posjeduje tkz. europske manire, lijepo izgleda, profesor je, predaje studentima, dakle, tu su svi elementi uspješna čovjeka. Vodi stranku koja je jednom poslije zadnjega rata uspjela doći na vlast. U Hrvatskoj, mnogi prema njegovom imenu, Zlatko, ne vjeruju da je on Musliman-Bošnjak, čak misle da je Hrvat. A u Dragoj Našoj BiH oduvijek je (nekad više-nekad manje) bilo bitno kojemu od tri konstitutivna naroda pripadate. Za svoju stranku on tvrdi da je multietnička, a neki mu čak i vjeruju da je tako, iako je upitno prelazi li broj članova iz redova kako Srba tako i Hrvata više od jednoznamenkastog postotka.
            No, na te njegove tvrdnje o multietničnosti mogao je netko i vjerovati do prije neki dan kada je Sulejman Tihić, predsjednik(najveće) muslimanske-bošnjačke stranke, izjavio da Muslimani-Bošnjaci u BiH imaju tri stranke, i to: SDA, Stranka za BiH i SDP Zlatka Lagumdžije.
            Tu Tihićevu izjavu niti Lagumdžija, niti itko drugi iz SDP-a, nikada nije demantirao, pa čak niti „reda radi“. Eto, dakle, pitanje čija je stranka SDP, i čiji je Lagumdžija, konačno je, bez ikakve dvojbe razjašnjeno. Recimo sada, opet ukratko, nešto o stavovima Lagumdžije glede uređenja Drage Naše BiH.
            Na jednoj političkoj tribini SDP-a u Žepču, prije onih izbora dvijetisućite godine, u svom govoru je on čak 33 puta kazao „Bosna“ – a ne Bosna i Hercegovina. Kada sam mu ja osobno skrenuo pozornost na to kako bi on – kada bi se ozbiljno bavio politikom i zalagao se za Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu – trebao i morao koristiti puni naziv jedne međunarodno priznate države, on mi je odgovorio kako on smatra da, kada on kaže „Bosna“, da se podrazumijeva kako on misli na cijelu Bosnu i Hercegovinu.
            I svi muslimansko-bošnjački političari, kao i pripadnici njihova naroda, uglavnom izgovaraju “Bosna“ te, kao i Lagumdžija, kažu da se to „podrazumijeva“.
            A kako to oni „podrazumijevaju“, objasnio sam u svojoj knjizi „Bosna i Hercegovina – bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“. Glede tih što „podrazumijevaju“, mogao sam svojoj knjizi staviti i naslov „Bijeda podrazumijevanja“. Jer, prije nekoliko dana, SDP BiH predložio je javnosti svoj prijedlog Ustava i nazvao ga „Ustav Republike BiH“!
            Nedostajalo je još samo da napišu „Ustav Islamske republike BiH“.
            U čemu je problem, pitat će se neupućeni?
Naime, po sporazumu iz Daytona jasno je rečeno da 'BiH' ne može biti republika. Pojašnjavati da je, primjerice, Njemačka također republika, ali da je to samo republika najbrojnijega, njemačkog naroda, ili pak da je to Francuska – jest nepotrebno. Jer, kada bi se takvo što prihvatilo, jasno je da bi BiH bila samo republika Muslimana-Bošnjaka: i Srbi i Hrvati bi u tom (nemogućem) slučaju bili samo ukras, služili bi za muslimansku-bošnjačku priču. Ovima iz međunarodne zajednice za priču o multietničnosti.
            BiH kao 'Republiku' zagovara i radikalni general Armije BiH, Sefer Halilović, po čudnim haaškim kriterijima oslobođen odgovornosti za zločine nad Hrvatima.
            Ovim svojim prijedlogom „Ustava Republike BiH“, Lagumdžija i SDP samo su potvrdili ono što dobro upućeni u stanje u Dragoj Našoj BiH znaju – da je SDP radikalno krilo SDA, te da oni u određenom trenutku, kada misle da je pravo vrijeme za to, puštaju pokusne balone, e da bi se vidjelo kako će na to reagirati 'ostali', a prije svih, ovi iz međunarodne zajednice!
            No, vratimo se na narodnu mudrost s početka teksta.
            Uoči izbora dvijetisućite godine u nekoliko tiskanih medija poslao sam tekst pod nazivom „Crveni Alija“, tvrdeći kako je dr. Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a, zapravo crveni, a ne zeleni Alija(Izetbegović), jer se deklarira kao crveni, i to prema boji krvi koju su uzeli kao svoju prepoznatljivost. Tvrdio sam u tom tekstu kako Lagumdžija ustvari ima iste ideje kao i pokojni Alija Izetbegović, ako ne i radikalnije.
            Nijedan od listova kojima sam poslao taj tekst nije ga objavio!
            Ne znam što bi rekli sada, nakon što su Lagumdžija i njegov SDP objavili svoj prijedlog „Ustava Republike BiH“. Osobno, već deset godina uporno pišem da se bez održavanja NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BiH, ne može donijeti nikakvo novo ustavno uređenje Drage naše BiH, i da je ona sve do tad osuđena na dugotrajnu agoniju, a svi njezini narodi i građani na posvemašnju bijedu.
            Opet će me baciti u lonac. Jer prvi kukuriječem!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 2. srpnja 2009./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Zemlja rekorda

            U svim dosadašnjim usporedbama s ostalim državama svijeta, vezano uz bilo kakav napredak, uz bilo kakve dobre rezultate, Draga Naša BiH je uglavnom pri dnu ljestvice ili pak zadnja. No, nije sve tako crno kao što statistika pokazuje.
            Prema nekim pokazateljima u Dragoj Našoj, na svakih 19000 stanovnika je jedan ministar, po čemu smo uvjerljivo prvi na svijetu. Zatim, prema istraživanjima, ako je u nekoj državi broj nezaposlenih prešao 10%, mogu se očekivati socijalni nemiri, ako je pak broj nezaposlenih prešao 25%, može se očekivati građanski rat. Ali u Dragoj Našoj broj nezaposlenih se popeo na 40% i još uvijek nema socijalnih nemira, a budući je rat, kojega neki zovu građanskim a neki agresijom, nedavno završen, ni od rata nema ništa. Nadalje, Draga Naša je rekorder u još jednoj disciplini, naime broj umirovljenika se skoro izjednačio s brojem zaposlenih.
            U svijetu se bore s recesijom, svi se brinu o mogućem nedostatku nafte, ali u Dragoj Našoj ni to nije problem, samo u Federaciji BiH (ako niste znali, Draga Naša je „cijela iz dva dijela“, pa smo i po tome posebni, da ne kažem prvi u svijetu) ima tisuću benzinskih crpki, više nego u ijednoj drugoj europskoj državi po glavi stanovnika. Eto, i tu smo rekorderi.
            U zadnjih pola godine cijena goriva na crpkama mijenjana je deset puta, dva puta je gorivo pojeftinilo, osam puta poskupjelo. Dvije stvari su tu zanimljive – to mijenjanje cijena baš i nije imalo puno veze s kretanjima cijene barela nafte na svjetskom tržištu, a za poskupljenje građani krive Zakon, ne naftaše. Motor koji vuče, koji doprinosi tim sjajnim rezultatima Drage Naše BiH, su naravno naši političari. Eto, ovih dana, samo muslimanski-bošnjački političari spriječili su imenovanje vodećih ljudi u tri jako važne državne institucije – Direkciji za europske integracije, Upravi za neizravno oporezivanje i Regulatornoj agenciji za komunikacije. Kažu ovi iz SDA – ako na sve tri funkcije ne budu postavljeni Muslimani-Bošnjaci, blokirat će rad Vijeća ministara. Po svemu sudeći, kako je krenulo, Muslimani-Bošnjaci spriječit će i donošenje Zakona o popisu stanovništva jer im smeta što se predlaže da se građani, na popisu izjasne o svojoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Zašto im to smeta nemaju objašnjenja, ali kao da je važno imati pravo objašnjenje.
            Nisu izvršena ispitivanja jesmo li i po ovim političkim zafrkancijama prvi u svijetu. Ako ipak nismo, nema brige, kada koliko sutra Srbi bojkotiraju rad nekih institucija, bit ćemo. Hrvati na žalost ili na sreću ne mogu ništa bojkotirati u Dragoj Našoj BiH, jer ih se više ništa i ne pita.
            U još jednoj disciplini smo prvi na svijetu. Po broju novootvorenih džamija. I nije samo to da se napreduje u vjerskom pogledu, jer otvaranjem džamija otvaraju se i nova radna mjesta. Posao dobiju hodže i imami. Tako je 15. kolovoza u Maglaju otvorena nova džamija, a rekord u prosipanju mržnje prema svemu što nije islamsko postavio je svojim govorom u Maglaju, reis Mustafa Cerić.
            Prvi smo u svijetu i u pisanju grafita, odnosno u porukama koje ti grafiti šalju. Tako su ovih dana po nekim banjalučkim zidovima osvanuli grafiti na kojima piše: „Hrvatsku djecu na kolac“; „Klati hrvatsku djecu“; „Mlad balija trči poljem, ja ga stižem da ga koljem“, itd. Oprostite, čini mi se da sam malo pogriješio, rekorderi smo po tome što policija još nikada nije otkrila tko piše te grafite. Jer je to „jako teško“ otkriti.
            Mogao bih vam nabrojati još mnogo toga u čemu je Draga Naša BiH prva u svijetu, rekorder, ali ne ću, jer biste mi mogli prigovoriti na pristranosti. Ipak je to moja država. Zahvaljujući svim ovim sjajnim rezultatima, dostignućima, naši političari koji su, kako rekoh, motor koji vuče Dragu Našu BiH, još uvijek su na godišnjem odmoru. Kupaju se ljudi i odmaraju po plažama Lijepe Naše RH, ali i po drugim svjetskim mondenim mjestima. Neka, zaslužili su, kad su takvi rezultati!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 27.kolovoza 2009./

 

Počelo je, počelo

             Ovaj tekst, poštovani čitatelji počet ću stihovima iz pjesme „Nikad se ne ću vratiti“, Juana Ramona Jimeneza. One koji bi se pitali od kuda sada to i kakve veze imaju stihovi te pjesme s Dragom Našom i s autorom ovoga teksta zamolit ću za malo strpljenja, jer će im, kada pročitaju tekst do kraja, ove tri posljednje od pet strofa te pjesme koje slijede, sve biti mnogo, mnogo jasnije. Evo tih stihova:

„Nitko ne će čekati da dođem,
iz dvostrukog mog odsustva,
nit' ljubiti spomen na mene,
između suza i milovanja.

Ali bit' će zvijezda, i cvijeća,
uzdaha i nada,
bit' će ljubavi po avenijama,
u sjenci grana.

Isti će klavir odjekivati
kao u ovoj noći,
ali ga nitko ne će slušati,
zamišljen, s mog prozora“.

             O stanju u Dragoj Našoj BiH raspravljala je Parlamentarna skupština Europe. Svoje izviješće skupštini su podnijeli Finac Kimo Sasi i Turčin Mevlut Čavašoglu. U pripremi zasjedanja Skupštine, u pripremi rezolucije o BiH koja se kanila donijeti, govorilo se o potrebi održavanja nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini (NMK)!!!
             I u RS nastala je panika koju mnogi nisu primjetili ali meni osobno nije promakla. Na BN (Bijeljinska, čisto srpska televizija) televiziji, tog 26. siječnja veliki prostor ustupljen je Srbinu Mladenu Ivaniću koji je kazao kako su, on i kolegica mu podnijeli amandman na izvješće Sasija i Čavašoglua, u kojem je RS označena kao krivac za kočenje napretka BiH, prije svega glede ustavnih reformi, te posebno kao pojedinac kočničar Milorad Dodik. Međutim, ono najvažnije jest činjenica da se u glasu Ivanića osjetilo veliko olakšanje jer je Parlamentarna skupština u svojoj rezoluciji odustala da se izrijekom kaže kako je potrebno održati novu međunarodnu konferenciju o BiH (NMK), nego je rečeno da bi se trebala održati Velika konferencija o BiH.
             Zašto su se Ivanić i svi Srbi prepali rezolucije u kojoj bi izrijekom stajalo da se ima održati NMK o BIH?
             Nažalost, izgleda je jedino Srbima jasno da bi to bio kraj RS, da bi na toj NMK bila ukinuta ta tvorevina nastala na zločinu, da bi prestale sve njihove zafrkancije svih u BiH ali i u okruženju. Nitko to od onih koji bi trebali, prije svih Hrvati još službeno ne traži održavanje takve konferencije ali sam apsolutno siguran da je ova rezolucija uvod u to, uvod u novu rezoluciju koja će se dogoditi kad-tad, a u kojoj će biti izrijekom zatraženo održavanje NMK o BiH.
             I ma koliko će netko ovih nekoliko rečenica koje slijede smatrati osobnim, duboko sam uvjeren kako ih moram napisati, istine radi i samo istine radi. O tome da se u BiH nikakve bitne promjene ne mogu dogoditi bez održavanja NMK o BiH prvi tekst sam napisao ima više od desetljeća. Nekim hrvatskim političarima, kao npr. Martinu Ragužu i osobno sam do u detalje u više navrata govorio o tome. Na našem zadnjem susretu u hotelu „Bevanda“ u Mostaru, Ragužu sam kazao kako on kao zastupnik u Parlamentu BiH, ako ne će njegova stranka, treba napisati zahtjev za održavanje NMK i uputiti ga Vijeću sigurnosti, Političkom vijeću Europe, zemljama jamcima Daytonskog mirovnog sporazuma i samim potpisnicima tog sporazuma. Ako bi to uradio sam, vrlo brzo bi i u stranci kojoj pripada to shvatili te bi se s tim zahtjevom pojavila i stranka, a koliko sutra i sve stranke s hrvatskim predznakom. Uvjeravao sam ga kako ne bi prošlo puno vremena, a tom zahtjevu bi se pridružile i sve druge stranke izuzev srpskih. Jasno, od Srba se i ne može očekivati da budu za održavanje NMK. Nažalost, nije me poslušao nego mi je kazao da je takav prijedlog-zahtjev uputio Parlamentarnoj skupštini BiH, što je, rekao sam mu to, isto kao da nije uputio nikomu.
             Pokušavam razumjeti da je ovaj moj prijedlog, kada sam ga napisao prije više od desetljeća nekome izgledao kao nešto nemoguće, romantično, ili pak nerazumljivo, jer ne mogu svi shvatiti odmah, ali danas, nakon ovoga što se dogodilo svi nabrojani bi trebali, službenim putem tražiti održavanje NMK o BiH i to odmah!
             Još o jednoj stvari sam htio. Prije, otprilike godinu dana, da sada ne tražim datum kada sam objavio taj moj članak, pisao sam kako su se na televiziji pojavili Božo Ljubić i prof. Božo Žepić te su stidljivo napomenuli kako bi trebalo zakazati NMK o BiH. Tada sam im u tekstu javno zamjerio za to što nisu kazali kako moja malenkost o tome piše već desetljeće i da to nije lijepo od njih kao intelektualaca krasti tuđe ideje. Poslije ove rezolucije o BiH oglasio se i predsjednik HSP Đapić-Jurišić, gospodin Zvonko Jurišić govoreći na televiziji o potrebi održavanja NMK o BiH.
             Neka ih se pojavljuje sve više, jer će se samo tako konačno jednoga dana dogoditi ono o čemu pišem više od decenije.
             I još jednu, najvažniju stvar da kažem svima. Badava će biti održavanje i te NMK ako na njoj BiH ne bude uređena onako kako sam napisao u mojoj knjizi „Bosna i Hercegovina bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“.
             Neka uzmu ideju kao svoju, važno je da će se Draga Naša BiH konačno jednom uredi na dobrobit svih njezinih naroda i građana. Svjestan sam da nisam aktivno u politici i da će oni, političari, ovu ideju bez imalo srama pripisati sebi. Neka im bude a moje zadovoljstvo će biti u tome da će riječi o zakazanoj NMK o BiH kao „klavir odjekivati u ovoj noći“, a ako još budem živ to ću „slušati zamišljen s mog prozora“.
             Moja satisfakcija je ta što: „bit će zvijezda i cvijeća, uzdaha i nada, bit će ljubavi po avenijama“ Drage Naše BiH!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom VJESNIKU, od 4. veljače 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

BiH je formalno neovisna, a stvarno nikakva država...

 

             Kao što u selu svatko o svakome zna, uglavnom sve, tako se i u ovome globalnom selu, manje-više zna sve o stanju u Dragoj Našoj BiH. I kao što seljani, neformalno, bez da taj razgovor ima neko trenutno djelovanje, pričaju o nekome tko je u njihovu selu, recimo bolestan, tako su i ministri vanjskih poslova EU u Cordobi, neformalno razgovarali o Dragoj Našoj BiH.
             Španjolska, koja predsjedava EU, kako bi otišla „korak dalje od neformalnog“ najavila je kako će u travnju inicirati, zakazati novi sastanak vođa političkih stranaka, a s ciljem da se obnovi propali Butmirski proces. Ono što ja tvrdim, a što zna i većina građana Drage Naše BiH, bio taj najavljeni sastanak formalan ili neformalan, on će biti samo još jedan u nizu neuspjelih pokušaja oživjeti bolesnika. I bez obzira što je za pohvaliti da se netko trudi kako bi stanje u Dragoj Našoj BiH pokrenuo s mrtve točke, bez obzira što ovo može djelovati nezahvalno od mene i onih koji misle isto, moram reći da bi pokušaj obnavljanja tog propalog Butmirskog procesa bio velika glupost, uzaludno trošenje vremena, rasipanje snage. Ponudit ću nekoliko, na prvi pogled sitnih i nebitnih događanja koja mogu, onome kome je stanje u BiH bar malo poznato pokazati zašto je ova moja tvrdnja točna?
             Svaka normalna, neovisna država slavi svoj dan neovisnosti. Takav dan pokušava se tijekom dugoga niza godina slaviti i u BiH, ali... 1. ožujka kao dan neovisnosti nije državni blagdan u cijeloj BiH. U RS to je neradni dan: Srbi, ne samo da taj 1. ožujka ne priznaju kao Dan neovisnosti, nego tvrde da je to dan agresije ne njih. Za one koji možda ne znaju 1. ožujka je dan kada je u BiH prije 18. godina održan referendum o neovisnosti na koji nisu izašli Srbi. Slobodno se može reći da Srbi u BiH, taj 1. ožujka, ako se gleda kao dan neovisnosti BiH, mrze. I golemoj većini Hrvata taj dan ne znači ništa. Osim toga na razini BiH ne postoji Zakon o državnim blagdanima. A ne postoji zato što se predstavnici tri naroda u njoj (BiH) ne mogu, između ostaloga, dogovoriti o tome koji bi datum uzeli i slavili kao Dan neovisnosti. Eto jednoga primjera zašto će i eventualno održavanje najavljenog novog sastanka u travnju biti uzaludno trošenje vremena.
             Drugi „sitan“ detalj.
             Svečana sjednica u povodu toga Dana neovisnosti trebala se održati u velikoj dvorani Parlamenta BiH, ali se u nju nije moglo ući jer za korištenje te dvorane, prema Zakonu treba suglasnost predsjedavajućeg Parlamenta, a predsjedavajući - Srbin Drago Kalabić - nije dao suglasnost. Zbog toga je zastupnik iz redova muslimansko-bošnjačke stranke SDA Ibran Mustafić razvalio bravu na vratima i svečari su, dakle, nasilno ušli u tu dvoranu.
Treći „sitan“ detalj. Vlasti u BiH su prije neko stanovita vremena raspisale natječaj za tekst himn             e BiH, s nagradom za prvoizabrani tekst od 30.000 konvertibilnih maraka. Treba li kazati kako tekst u Parlamentu nije prihvaćen? Neka vam se to ne učini presmjelim, ali vam kažem da mnogi od nas ne će živi dočekati da BiH dobije svoju himnu.
             Četvrti, „sitni“ detalj. Pri polaganju cvijeća na taj Dan neovisnosti i pri odavanju počasti svi muslimanski-bošnjački dužnosnici uče fatihu (kao i u mnogim drugim prigodama). Ali što će bilo kojem Srbinu ili Hrvatu, ali i svakom civiliziranom čovjeku, takav Dan neovisnosti? Da su ti ljudi imalo dobronamjerni, da im je istinski stalo do normalne države BiH, ne bi na proslavi državnoga blagdana, u kojoj i prema Ustavu žive tri suverena, konstitutivna i jednakopravna naroda, državi u kojoj postoje tri i više religija, proslavljali državni praznik svojim vjerskim ritualom. Kada ovo kažem, sigurno je kako nitko nema ništa protiv da te vjerske rituale obavljaju u nekom svom vjerskom objektu. Zamislite sada scenu, pred Vječnom vatrom u Sarajevu, dok polažu jedan te isti vijenac, Srbin se krsti s tri prsta, Hrvat s pet, a Musliman-Bošnjak uči fatihu! Umjesto da svi na minutu zastanu u jednom pristojnom europskom stavu.
             A sada „sitni“ detalj glede Hrvata. Prema nekim podacima, jer se u BiH ni oko Popisa stanovništva u Parlamentu ne mogu dogovoriti, u BiH živi oko pola milijuna Hrvata. U zadnje vrijeme podigla se frka oko dvojnog prebivališta. Mnogi Hrvati iz BiH žive, i stalno su u BiH, ali prebivalište imaju i u Hrvatskoj. Ja ću o tome navesti samo primjer iz Žepča. Moji poznanici Juro i Pero, obadvojica između ostaloga i profesori, tvrde za sebe da su veliki, veliki Hrvati i još veći katolici - prijavljeni su u Hrvatskoj, a žive i rade u Žepču, čak za prilike u BiH dobro, iznadprosječno zarađuju. Zbog prijave boravka u Hrvatskoj na djecu primaju od Hrvatske doplatak i ne znam kakve još privilegije. Koliko je to pravedno, pošteno, kršćanski zaključite sami. Hrvati su, i zbog ovoga „sitnog“ detalja, u BiH „narod formalno“, kao što je i BiH „formalno država“. Stvarno, BiH ne će biti država sve dok se ne zakaže Nova međunarodna konferencija i na njoj Dayton stavi ad acta, a donese se potpuno novi, pravedniji ustroj BiH kao države. Sve do tada BiH će formalno biti neovisna država, a stvarno nikakva država.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 11. ožujka 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Razlika između basne i Bosne

 

             Na sjednici Predstavničkoga doma Parlamenta Drage Naše BiH, predsjedatelj toga Doma, Srbin Milorad Živković, izazvan nekim prijedlozima zastupnika SDP-a, Muslimana-Bošnjaka Denisa Bećirovića izjavio je: - Kada životinje govore ljudskim glasom to je basna, a kada ljudi govore životinjskim glasom to je Bosna.
             Nakon ove izjave uslijedilo je oštro reagiranje medija, i samog zastupnika Bećirovića, koji je ovu uvredu, iako je jasno kako je bila upućena samo njemu, pokušao okarakterizirati kao uvredu svih bosanaca i hercegovaca.
             Zašto sam, poštovani čitatelji ovo „bosanaca i hercegovaca“ napisao malim slovom? Naime, u Bosni i Hercegovini postoji jedna jaka tendencija od strane Muslimana-Bošnjaka da se polako, što bi u narodu kazali, „na mala vrata“, uvedu te dvije kategorije kao neki narodi, a da bi se na taj način polako, postupno iz svakodnevne uporabe izbacilo ono „Hrvati i Srbi“, koji u Dragoj Našoj BiH žive kao jednakopravni, konstitutivni i suvereni narodi.
             Nedavno sam pisao o - u biti, fašističkom - pokušaju stvaranja neke nove nacije ili čak nadnacije u vidu promoviranja i uvođenja u Ustav „OSTALIH“ kao naroda, a ovo s „bosancima i hercegovcima“ je u stvari isto.
             Ipak posao je uzaludan, jer Bosanac i Hercegovac su samo zemljopisni naziv, a nikako to ne može niti će kada biti narodnost. Pričati, pokušavati ih uvesti kao neki narod jest uistinu basna. No, koliko god navedena Živkovićeva izjava bila gruba, na još nekoliko primjera koje ću navesti, vidi se da ona nije daleko od istine, naprotiv i nažalost.
             Dakle, na sjednici tog Parlamenta nije podržan prijedlog Zakona u prvom čitanju o zabrani i kažnjavanju osnivača fašističkih organizacija, kao ni kažnjavanje službenih osoba koje registriraju takve organizacije.
             O prijedlogu tog zakona govorili su ljudi, ali očito ne ljudskim glasom. Na istom tom Parlamentu, od istog zastupnika Bećirovića predložen je zakon o državnim blagdanima („praznicima“) u Dragoj Našoj BiH koje bi tobože trebali svi slaviti. To bi bili: Nova godina i 1. svibnja; zatim, 1. ožujka, kao Dan nezavisnosti BiH; 9. svibnja kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe; 22. svibnja, kao Dan pristupanja BiH OUN; 11. srpnja, kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. srpnja, kao Dan ustanka protiv fašizma; i 25. studeni, kao Dan državnosti BiH.
             Za divno čudo Prijedlog zakona je podržan u prvom čitanju, ali vam ja tvrdim da je konačno donošenje tog zakona basna. Zašto?
             Mislim kako ne treba posebno pojašnjavati da, npr. Srbi ne će prihvatiti da se 11. srpnja slavi kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, ili 1. ožujka kao Dan nezavisnosti BiH!
             Nadalje, u tom prijedlogu Zakona nigdje ne vidjeh da su Božići, Bajrami i Uskrsi predloženi kao državni praznici. Istina, od zastupnika SDP-a i sljedbenika SKJ-u to i ne iznenađuje, ali je ipak trebao o navedenim blagdanima progovoriti ljudskim glasom. Ako se i kada se o tom Zakonu nekada bude govorilo kao o konačnom prijedlogu možete biti sigurni da takav Zakon ne će biti usvojen u sljedećih 40-50 godina, da je taj Zakon basna.
             Godinama mnogi, među njima i ja, pišu o tome kako je Armija BiH počinila strašne zločine nad Hrvatima u Dragoj Našoj BiH.
             Osim toga, da je Ejup Ganić kriv za zločine i nad Hrvatima, izrijekom sam u više navrata pisao kako su za zločine nad Hrvatima Bugojna krivci prije svih Dževad Mlaćo i aktualni ministar obrane BiH, Selmo Cikotić. Ovih dana, na davanje iskaza u svojstvu svjedoka, sudu je pristupio spomenuti Mlaćo. Svjestan kako se dan njegova uhićenja neumoljivo primiče, vjerojatno u silnom strahu, omaklo mu se, te je na sudu pročitao ono što je zapisao u svoj blok tih ratnih godina: „Službeno ne smijemo imati zarobljenih a tajno ih treba likvidirati...“
             Da se radi o ljudskom govoru, istog trenutka bi od Suda i Tužiteljstva bilo naloženo njegovo uhićenje, međutim, budući i na tom sudu neki ne govore ljudskim, nego onim drugim glasom, pušten je uz napomenu da sebi nađe odvjetnika kako se ne bi uvalio u nevolju.
             Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović, po svom povratku iz Španjolske, odmah je otrčao u Banja Luku izvijestiti Milorada Dodika o tome što mu je tamo rečeno, odnosno što se to priprema za početak travnja (nastavak propalog Butmirskog procesa) Poslije tog sastanka objavili su kako su postigli sporazum po kojemu će SNSD tražiti od Srba da svoj glas za hrvatskog člana Predsjedništva BiH daju kandidatu HDZ BiH.
             Da Čović govori ljudskim glasom s predstavnicima ostalih pet hrvatskih stranaka, odnosno članovima Kreševske skupine, dogovorio bi zajedničkog kandidata, a ne potporu tražio od Srba. Kakav je to Hrvat Čović i kakav predstavnik hrvatskog naroda u BiH kada dogovor ne može postići s Hrvatima nego trči Srbinu Dodiku?
             Na stranu to što, i da svi Srbi u Federaciji poslušaju Dodika, to ne bi značilo Bog zna što, jer je broj Srba u Federaciji veoma mali.
             Osim toga Hrvati razočarani tim Čovićevim suludim postupkom ne će svoj glas dati za njegovog kandidata pa će šteta biti dvostruka. Kako Čoviću nije jasno da se sa Srbima ne može dogovoriti ništa što nije na njihovu korist a na štetu Hrvata, kako mu nije jasno da je dogovor sa Srbima - basna?
             No, poštovani čitatelji da ne padnem u vatru zbog basne - Sretan vam Uskrs!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 1. travnja 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Smrznuto nacionalno pitanje

 

             U subotu, 10. travnja, u Dnevniku plus, tzv Federalne televizije gostovao je dopredsjednik stranke Radom za boljitak Jerko Ivanković-Lijanović, inače i zastupnik u Parlamentu BiH. Osim po firmi koja je poznata po mesnim proizvodima gospodin Jerko Ivanković–Lijanović poznat je i po tome što godinama pokušava da Parlament BiH donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje.
             Za vas, poštovani čitatelji u Australiji, koji možda iz objektivnih okolnosti u potpunosti niste upoznati sa stanjem u Dragoj Našoj BiH, napominjem kako se, po tvrdnjama mnogih političkih znalaca dogovor oko izbora gradonačelnika Mostara nije mogao postići baš zbog stavova stranke Radom za boljitak. Jer je ta stranka htjela da gradonačelnik Mostara bude iz njezinih redova. Pred izbore koji slijede u desetom mjesecu, znano je da se predstavnici hrvatskih stranaka u Dragoj Našoj BiH, poznatiji kao potpisnici Kreševske deklaracije, ne mogu dogovoriti oko jednog zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Ne ću tvrditi da je glavni krivac za to stranka Radom za boljitak ali je i u toj emisiji gospodin dopredsjednik jasno rekao kako član Predsjedništva BiH treba biti njihov predsjednik. Budući tvrdi da je ta stranka multietnička (baš se pitam što to više znači) kazao je kako očekuju glasove i pripadnika drugih naroda a ne samo hrvatskoga, ali istodobno odbija mogućnost da bi to bilo isto kao i sa aktualnim „hrvatskim“ članom Predsjedništva Željkom Komšićem. Što bi u narodu kazali, logika mu nije jača strana.
             No ono od čega sam se načisto smrznuo jest njegova tvrdnja kako je problem broj jedan u BiH ekonomski i to je čak slogan njihove stranke – ekonomija, ekonomija, ekonomija. Tri puta. I zamislite sada, da za člana Predsjedništva u ime hrvatskog naroda bude izabran čovjek koji ne zna da je problem broj jedan politički, odnosno kvalitetno ne riješeno nacionalno pitanje. Jer, preduvjet da bi ekonomija mogla funkcionirati, da bi se ljudi mogli okrenutu rješavanju ekonomskih pitanja, jest riješeno političko pitanje ustroja Drage Naše BiH. A da bi političko pitanje bilo riješeno treba, dakle, kvalitetno riješiti nacionalno pitanje.
             Ili, da to kažem jezikom medicine – ako je čovjek bolestan prvo treba uspostaviti točnu dijagnozu a onda, kod točne dijagnoze postoji mogućnost da čovjek bude izliječen. Tako je i s i Dragom Našom BiH. Nažalost, gospodin Lijanović, kao ni njegova stranka očito ne znaju uspostaviti dijagnozu, što opet znači da izbor njihova kandidata kao ni eventualna pobjeda njihove stranke Dragoj Našoj BiH ne bi donijela nikakva dobra.
             A sada malo o ekonomiji koju gospodin Jerko Ivanković-Lijanović toliko spominje. Tvrtka Lijanović vjerojatno dobro posluje i nitko protiv toga nema ništa protiv, no činjenica da ista tvrtka uvozi smrznuto meso iz Brazila ne govori u prilog njegova nastojanja da se donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje. Uvoz, sam po sebi i ne bi bio sporan, pogotovu ako je točno da BiH nema dovoljno svog domaćeg mesa(?!) međutim voditeljica emisije mu u lice tvrdi da je taj uvoz mesa bio protuzakonit, čak mu podastire i odluku inspekcije o kažnjavanju firme s nešto više od četiri tisuće maraka. Odgovor gospodina Lijanovića kako taj inspektor nije dobro uradio svoj posao je donekle razumljiv, pa jasno da pred televizijskim kamerama ne će priznati kako njegova firma radi nešto protuzakonito.
             No, vjerujem da dijelite moje mišljenje da ne treba biti posebno pametan kako bi se zaključilo što je pravi razlog njegova nastojanja da se donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje? Gostujući u jednoj političkoj emisiji predsjednik SDA, Sulejman Tihić kazao je: – Ne može uvoz duboko smrznute govedine biti hrvatski etnički, nacionalni interes. Suglasan sam da to može biti jezik, kultura, tradicija, povijest itd, ali nikako uvoz duboko smrznute govedine.
             I kada sam već kod nacionalnog interesa hrvatskog naroda navest ću vam još jedan žalostan primjer. Na jednoj poodavno održanoj sjednici općinskog vijeća Maglaja, zastupnik iz reda HDZ BiH, gospodin Kožulović, razočaran s time što on nije uspio dobiti posao oko uzgoja puževa, kazao je kako to zadire u vitalni nacionalni interes hrvatskog naroda. Naravno da su na lokalnoj televiziji, na račun ove izjave pravili viceve i ismijavali hrvatske zastupnike, hrvatsku politiku koja to nije ili ne bi trebala biti, ali eto, zastupnik Kožulović je to proglasio, ne svojim osobnim nego vitalnim nacionalnim interesom hrvatskog naroda! Kao što pokušava činiti i Jerko Lijanović sa zakonom o zaštiti domaće proizvodnje. Budući je predizborna kampanja u Dragoj Našoj BiH već počela, ovih dana smo se mogli naslušati svakojakih izjava političara, kao recimo onu Siljadžićevu po kojoj se nada kako će Draga Naša BiH uskoro postati članica OIC (Organizacije islamskih zemalja) ili onu na „tribini“ u Maglaju, o prelasku nemuslimana na islam.
             Kako se ne smrznuti na takve izjave a tek na one koje će dolaziti, svakim danom kako se izbori budu približavali sve luđe, od kojih građani, ne da će se smrznuti, nego će biti duboko zamrznuti za sljedećih 40-50 godina.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, 22. travnja 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Moja i Josipovićeva predsjednička turneja

 

             Odlučio sam se ponašati slično ministrima i predsjednicima, pa sam obavio jednu mini – državničku turneju. Kontam, ako može predsjednik Josipović posjetiti Dragu Našu BiH i u njoj Republiku Srpsku (nikad ne treba zaboraviti – Daytonsku tvorevinu nastalu na zločinu i etničkom čišćenju Hrvata i Muslimana-Bošnjaka iz nje), zašto i ja ne bih mogao posjetiti Lijepu Našu RH i u njoj, recimo, Mali Lošinj. Jer je Mali Lošinj isto toliko država kao i Republika Srpska, s jednim golemim plusom – na njemu nije bilo zločina niti etničkog čišćenja!
             Moram priznati u te dvije, u svojoj biti iste turneje bilo je nekih, rekao bih tehničkih razlika. Na primjer, za dolazak i prolazak predsjednika Josipovića duž cijeloga puta kroz Žepče, gdje je održao sastanak s uzoritim kardinalom Puljićem, veleposlanikom RH u BiH i članom predsjedništva HDZ 1990, Vinkom Marićem, pa preko Dervente, Kozarca, Banja Luke, itd. bilo je postavljeno jako veliko osiguranje s bezbroj policajaca, dok se na mojoj trasi od Žepča, preko Slavonskog Broda, Zagreba, Rijeke, Krka, Cresa, završno s Malim Lošinjem, mogla susresti poneka policijska patrola koja je pozorno pratila da ja s osobljem u mojoj pratnji ne prekoračim brojna ograničenja brzine. Nadalje, zbog smanjenja troškova, kako moja peteročlana ekipa ne bi bankrotirala poput Grčke, putovali smo samo jednim autom. Kao i predsjednik Josipović tako sam i ja imao u pratnji i članove vladajuće stranke ali i oporbe. Cilj našeg „državničkog“ putovanja bio je isti, zbližiti ljude, odnosno popraviti međuljudske i međudržavne odnose. U tom smislu predsjednik je uspio okupiti, na zajedničko odavanje počasti poginulima i jednim i drugim i trećim nekoliko domaćih političara raznih stranaka, naroda, političkih opredjeljenja i dijametralnih političkih ciljeva. Ja sam pak uspio, na svadbi u Malom Lošinju uvjeriti domaće ljude da nije nikakav minus što je domaći dečko s Lošinja oženio djevojku rodom iz Žepča, što više da je to korak k zbližavanju naroda i država. Osim toga uspio sam Lošinjanima pojasniti da mlada Ivana nije nikakva bosanka niti bosanska Hrvatica nego Hrvatica kao i svi ostali Hrvati diljem svijeta, jednaka onim Hrvatima u Lijepoj Našoj. Nisam propustio kazati im, što više pojasnio sam kako se ja i svi Hrvati koji žive u Dragoj Našoj BiH grozimo kada nas netko naziva bosancima ili bosanskim Hrvatima. Na koncu, rekao sam im i to da moraju imati u vidu da je mlada Ivana jako obrazovana, doktorica je i već uspješno liječi one Lošinjane koji imaju zdravstvenih problema. S druge pak strane moji domaćini su nam pojasnili kako su se svi koji su iz Drage Naše BiH došli raditi u Mali Lošinj pokazali kao vrlo vrijedni i pristojni ljudi, da među njima ima i Hrvata ali i Muslimana-Bošnjaka i da im to nije smetnja, naprotiv, mjesto ih je prihvatilo. Nakon tih službenih razgovora, naravno stavili smo pečat na sve to vjenčanjem u mjesnoj crkvi, kako Bog i zapovijeda, a potom smo uz domjenak, htjedoh reći uz svadbeno slavlje prešli na opušteniji razgovor koji je na sveopću radost zbog potpunog razumijevanja prešao u igru, pjesmu i ples do zore. Putujući natrag, iako se sve postignuto još nije iskristaliziralo, šefica vladajuće stranke u obitelji (supruga) mrmljala je kako nas je ta turneja jako puno koštala, bunila se na neka od mojih pojašnjavanja domaćinima – šta ti misliš da će ovaj naš posjet dati neke rezultate, pa ovi u Republici Srpskoj, pardon ovi u Malom Lošinju drže do tvoje priče koliko do lanjskog snijega i slično. S druge strane, na moje iznenađenje najstariji sin, koji je uvijek oporba hvalio je našu državničku turneju i uvjeren je kako je to početak novih, sve boljih odnosa između Drage BiH i Lijepe Naše RH. – Znam ja zašto si ti na predsjednikovoj strani, (naravno u našoj obitelji predsjednik sam ja) svidjela ti se ona domaća djevojka Ane – nije propustio da ga pecne moj srednji sin. I tako, da ne duljim, suosjećam s predsjednikom Josipovićem kojega su i prije njegova dolaska napadali da on, jer je predsjednik države, svojim posjetom, toj zločinačkoj tvorevini RS daje značaj državničkog posjeta. Iskreno mi ga je žao što ne zna da je Dodikov primarni cilj dolazak bilo kakvog predsjednika u posjet jer misli da tako udara, jača temelje državnosti RS, a nikako povratak Hrvata. I da završim, kako god bilo rezultati moje državničke turneje, mojim predsjedničkim otvaranjem i podržavanjem pozitivnih procesa uskoro će biti vidljivi, Lijepa Naša RH dobit će bar dva-tri novorođena državljana. Istina, moram priznati i turneja predsjednika Josipovića dat će rezultate, u RS će se vratiti dva-tri prognana Hrvata.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 3. lipnja 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Dabogda se, Bosno, za bega udala, ali...

 

             Na zadnjoj sjednici Parlamenta BiH pred ljetni odmor na dnevnom redu se trebalo naći više točaka ali je, ništa neuobičajeno, došlo do problema. Budući su zastupnici iz reda SNSD-a (stranka Milorada Dodika) predložili da na dnevnom redu bude i točka o zabrani nošenja nikaba ili burke, kako je neki zovu, situacija je dovedena do usijanja.
             Naime, na sjednicu Parlamenta ušla je gospođa Nađa Dizdarević s nikabom, prekrivena lica. Za onoga tko bi upitao otkuda i kako to da je gospođa, koja nije član Parlamenta, tamoušla, mora se reći da ni najmanje ne poznaje situaciju u BiH. Naime, gospođu Dizdarević za plasiranje i ostvarivanje svojih radikalnih stavova već dulje vrijeme maksimalno koriste neki muslimanski-bošnjački političari. Pod izlikom da bi ona trebala nazočiti raspravi o tako važnoj temi, zbog zaštite religijskih prava, prava na privatnost i kakvih sve ne, htjelo se u Parlament uvesti jednu novu praksu, novi trend. Da srpski zastupnici nisu reagirali onako kako su reagirali, odbili nazočiti sjednici na kojoj bi sjedila pokrivena osoba, to bi se na mala vrata uvelo u praksu, uvelo u nepisano pravo i svaki daljnji pokušaj rasprave o zabrani ili ne, nošenja nikaba bio bi bespredmetan.
             Srpski zastupnici su postavili jedno, rekao bih logično pitanje, na koji način i kako je identificirana osoba koja je tako pokrivena ušla na sjednicu Parlamenta.
             Jasno, sjednica nije održana, a veoma brzo poslije tog incindenta vidjelo se što je bio cilj onih koji su gospođu Dizdarević i doveli na tu sjednicu. Pristupilo se usuglašavanju dnevnoga reda pa je između ostalih točka koju je predložio SNSD, o zabrani nošenja burki, skinuta s dnevnog reda i ostavljena za neka druga vremena.
             O tome da su članovi povjerenstva, Srbi, svi odreda bili za donošenje takvog zakona, a svi Muslimani-Bošnjaci protiv, nema potrebe reći niti riječi, a suzdržanost hrvatskih zastupnika samo kazuje kako je njihova pozicija - jadna.
             No, što o predloženom zakonu kažu neki od običnih građana?
             Dr Nermina K. žestoko i s neskrivenom alergijom kaže: - Odmah, istog trena kada je taj zakon predložen, svi muslimanski-bošnjački zastupnici su trebali glasovati za. Ma koje to budale nama Muslimanima žele nametnuti nešto što nam je strano, nešto što nikako nije u našoj tradiciji, kulturi
             I da vam ne navodim riječi koje je još uporabila ta, inače jako kulturna gospođa, jer nisu za novinski tekst.
             - Osim toga, zašto se ne provede referendum na kojemu bi se mi izjasnili jesmo li Bošnjaci ili Muslimani? Mislim da bi se u tom slučaju jasno vidjelo da mi Muslimani u BiH nismo zato da nas se zove Bošnjacima, mi samo Muslimani i možemo biti samo             Bosanci – nastavila je a da na tu temu nisam ni postavio pitanje.
Nadam se kako će neki poslije ove izjave gospođe dr.Nermine K. razumjeti zašto u svim tekstovima pišem "Muslimani-Bošnjaci" – kako se pristalice i jedne i druge opcije ne bi ljutile.
             Druga osoba, Esad G. kaže: - Da su naši muslimanski-bošnjački predstavnici imalo mudriji glasovali bi za zabranu, a onda već na narednoj sjednici Parlamenta stavili na dnevni red točku sa zahtjevom za ukidanje Republike Srpske. Dovoljno bi bilo u obrazloženju navesti presudu Haaškog suda o genocidu u Srebrenici te još kao dodatak sabrati koliko su godina Srbi osuđeni za ratne zločine.
             O tome da su u ogromnoj većini obični građani, Hrvati i Srbi, sugovornici na ovu temu, za donošenje zabrane nošenja burke nema potrebe govoriti.
             Budući je propao njihov pokušaj, stavljanja na dnevni red donošenje Zakona o zabrani nošenja burki, zastupnici SNSD-a su odmah uzvratili udarac. Nisu dali svoj glas zakonu o popisu stanovništva. Nakon toga zastupnici i političari su otišli na godišnji odmor!
             Naravno, svatko tko radi treba se i odmoriti. Istina, u građana prevladava mišljenje da političari ništa ne rade te kada bih se njih pitalo, političari ne da bi išli na odmor nego bi većina njih završila u zatvoru. Zbog neusvajanja Zakona o popisu stanovništva oglasili su se šefovi veleposlanstava članica EU. Kao krivca su jasno označili SNSD, ali ne i sve srpske političare jer su neki među njima, kao dr Mladen Ivanić i Slobodan Šaraba za donošenje zakona o popisu. Pozvali su zastupnike da na sljedećoj sjednici, koja bi trebala biti održana početkom rujna, donesu taj zakon kako Draga Naša BiH ne bi otišla u samoizolaciju.
             I koliko god je točna izjava Charlesa Englisa da je cilj SNSD-a dugoročno opstruiranje svega u Dragoj Našoj BiH a jedini pravi cilj otcjepljenje RS, trebao je kazati i ono što nažalost nije – dugoročni cilj onih koji su na sjednicu parlamenta BiH doveli gospođu Nađu Dizdarević jest uspostava islamske BiH prema zakonima Šerijata!
             Hoće li se sjednica Parlamenta održati početkom rujna, hoće li na njoj, između ostalih, biti donesen i zakon o popisu, veliko je pitanje, jer ni jedni ni drugi ne će, bez žestokog pritiska MZ, odustati od svojih radikalnih ciljeva. Nažalost, najvjerojatnija opcija je ta da će Draga Naša BiH svakim danom sve više siromašiti, pa joj ne treba veće izolacije iliti samoizolacije.
             Za one koji misle da će poslije listopadskih izbora biti bolje, evo jedne narodne koja govori o razgovoru majke i kćeri glede kćerine udaje za bega.
             Kaže joj mater: Dabogda se, kćeri, za bega udala, ali cigani oko kuće hodaju.
             Znači, dabogda poslije listopadskih izbora na vlast dođu dobri i pošteni jer se, uglavnom oni drugi kandidiraju.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 5. kolovoza 2010./

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

O jednom akademiku i još ponešto

 

             Kažu da kada čovjek ostari i posenili, svašta kaže, postaje kao dijete. A malom djetetu, kada "lupi" nešto nesuvislo, nešto što baš i nema veze s pameću, obično kažemo - e ludo jedna. U "Dnevnom Avazu", u tekstu "Otvorena diskriminacija muslimana u RS", akademik Muhamed Filipović, kako je svake godine stariji tako su i njegovi stavovi radikalniji, pod izlikom govora o diskriminaciji muslimana u RS, u stvari na sav glas veliča vehabije i vehabizam u BiH, pokušava ih predstaviti kao nešto sasvim normalno na prostorima Bosne i Hercegovine, ali i šire.
             Naravno da ovaj tekst akademika Muhameda Filipovića, sada i u ovo vrijeme, ima veze s predstojećim izborima. Akademik, iz njemu poznatih razloga, želi zaoštriti situaciju u BiH, želi da glasači, Muslimani-Bošnjaci koji će pročitati taj njegov tekst, svoj glas daju onim političarima i političkim opcijama koje zagovaraju radikaliziranje stanja u Dragoj našoj BiH. Povod za pisanje tog članka mu je nedavno uhićenje od strane policije RS nekih spodoba s bradom, odnosno domaćih Muslimana-Bošnjaka koji su pustili bradetine i da kojim slučajem na glavu stave kokardu ne bi čovjek mogao znati koji je od njih četnik a koji vehabija.
             Tako akademik kaže:"Vehabije su legalna i legitimna grana unutar višeslojnog muslimanskog svijeta i islama kao religije, i njima se ne mogu i ne smiju pripisivati nikakve druge osobine osim ispovijedanja jedne legitimne vrste islamskog učenja o nekim aspektima života i običaja muslimana. U interesu je svih demokrata u zemlji, ako takvih još uopće ima, da na ovu vrstu nasilja reagiraju i brane slobodu uvjerenja prakticiranja jedne legalne i legitimne vjerske organizacije ljudi, ma koliko ona nama koji pripadamo tradicionalnom načinu običaja koji je vladao u BiH bila strana".
             Tko bi rekao, u interesu je ni manje ni više nego svih demokrata, kaže akademik i ne zaboravlja dodati: "ako takvih još uopće ima da na ovu vrstu nasilja..." Akademik Filipović, dakle želi kazati da svi oni koji ukazuju da se pod firmom vehabizma uveliko protura terorizam i mnogo drugoga što nema veze s bilo kojom religijom, pa ni islamom, nisu demokrati, nego na taj način vrše nasilje nad muslimanima, u ovom slučaju nad vehabijama.
             O, pameti! Demokrata su, eto, samo on i reis Cerić koji je, kako kaže akademik "slijedio onu najvažniju i najhumaniju kur'ansku riječ kada se tiče vjerskih prava a koja glasi " u vjeri nema prisile", pa nastavlja – "to je carstvo slobode. 'Ko to ne zna i 'ko to ne misli, žalosna mu majka". Dakle ako o vehabijama ne mislimo kao akademik Muhamed Filipović, i uz njega reis Cerić, jasna je prijetnja, žalosna nam majka.
             To jesu li vehabije "legalna i legitimna grana unutar višeslojnog muslimanskog svijeta i islama kao religije", pripadnike drugih naroda i drugih vjerskih uvjerenja u Dragoj Našoj baš nešto posebno i ne zanima, neka to među sobom urede kako žele i kako njima odgovara, ali to da se "njima ne mogu i ne smiju pripisivati nikakve druge osobine", kako kaže akademik, nije točno. Tko to kaže da pripadnik bilo koje religije ne može biti netko tko će otići u terorizam? Kada je konkretno riječ o vehabijama njihova nedjela govore tko su i što su.
             Tko je zbog čega i zašto pobio obitelj Anđelić pokraj Konjica, kakvim se to razlozima vodio vehabija Muamer Topalović? Tko je izvršio teroristički napad u FIS-u u Vitezu, tko je ubio "brata" Muslimana u Zavidovićima jer mu nije dopustio da oženi njegovu kćer od 9 godina, tko je digao policijsku postaju u Bugojnu itd. A Filipović, da bi im uvećao potporu još dodaje: "Nikada nitko nije dokazao bilo kakvu vezu organizacije Bin Ladena i vehabizma kao religijske orijentacije u islamu".
             Osobno sam sklon vjerovati kako je akademik uistinu podjetinjio jer da nije ne bi "zaboravio" sve zločine i nedjela, samo u BiH, koje su počinile vehabije u ime tog svoga vehabizma, a ta nedjela daju za pravo da ih se tretira kao teroriste, jer to uistinu i jesu, jer su to dokazali dizanjem policijske postaje u Bugojnu, da se ne vraćam na ona počinjena u bliskoj prošlosti. Nažalost, običnih ljudi, prije svih Muslimana-Bošnjaka, akademik Filipović i reis Mustafa Cerić očito nisu razmišljali o tome kakvo dobro im mogu donijeti vehabije. Ono što je donijelo neko dobro, ako u ovome tekstu akademika Filipovića išta može biti dobro, jest činjenica da se konačno saznalo, javnim priznanjem tko to u BiH podržava vehabije i terorizam, Muhamed Filipović i reis Mustafa Cerić. Na nesreću Bosne i Hercegovine i svih njezinih naroda i građana na ovaj, tako otvoreni tekst potpore terorizmu nije reagirao nitko od službenih institucija, ni Predsjedništvo BiH, ni taj Željko Komšić koji se tako rado utrkuje pa komentira izjave srbijanskog predsjednika Tadića, premijera RS, Dodika, pa i nekih dužnosnika RH, niti predsjedatelj Vijeća ministara Nikola Špirić, niti možda predsjednica Federacije Borjana Krišto, kandidatkinja HDZ BiH za najveću funkciju u Dragoj Našoj BiH, nitko. Žalosno, poražavajuće. Čudi, ili možda i ne to što se o ovom tekstu akademika Filipovića nije oglasila niti jedna politička stranka, pogotovu ne neka oporbena. Ako je pak netko pomislio kako će taj tekst potpore vehabizmu objavljen u "Dnevnom Avazu" javno osuditi Silajdžić, Sefer Halilović, Mustafa Radončić, Sulejman Tihić ili Zlatko Lagumdžija grdno se prevario.
             I dok se muslimanski-bošnjački ideolozi i duhovne vođe utrkuju tko će više radikalizirati Muslimane-Bošnjake hrvatski političari na drugi način pokušavaju dobiti glasove na skorim izborima. Tako je u organizaciji HKUD OGNJIŠTA Lug-Brankovići (općina Žepče) održana smotra folklora. Naravno, nije ta organizacija mogla proći a da nešto novca ne dadne i općinski načelnik, naravno iz općinske kase, jer on sam nikada nigdje nije dao ni jednu svoju marku. Tako će on i politička stranka kojoj pripada, HDZ BiH, za nevjerojatno malo novca, najviše 500 maraka koje je dao za organiziranje ove smotre, dobiti glasove Hrvata. To što je, kako opća kultura u BiH, pa tako i kultura Hrvata u Dragoj Našoj BiH u nevjerojatnoj dekadenciji, načelnika niti članove političkih stranaka baš i ne brine. Znaju oni, zapjevaj ti našim Žepčacima onu njihovu izvornu – "Mala moja, moje oko mrko, i tebe će poljubiti brko" - ili neku drugu, Hrvati će bez velikog razmišljanja njima dati glas na izborima. A kada dobiju glasove, kada opet legitimno postanu vlast, što im više treba, tada mogu, kao i do sada raditi ono što hoće. To što se kultura Hrvata svodi na šargiju i violinu i poneku "masnu" izvornu pjesmu - koga briga. Bitno je da općinski načelnik ima pouzdana čovjeka koji se brine za kulturu, koji će biti zadovoljan kada mu načelnik iz općinske kase dodijeli dvije-tri stotine maraka, a on će onda po Zagrebu, Mostaru i drugim mjestima vodati lijepo odjevene folklorne skupine, a i na taj način će se dobiti izbori. No, iako ove folklorne skupine možda i ne znaju da su svojim nastupom ustvari radili izborni marketing, red je nabrojati imena Društava koja su nastupila na ovoj smotri. Dakle: HKUD "Jare"sa Širokg Brijega, KUD "Ravnica" iz Oštre Luke Bok, IFS "Sloga" iz Guče Gore, KUD "Posavina" iz Bundaševa, RH, KUD "Napredak" iz Knina, RH, HKUD "Gromovnik iz Novog Šehera, IFS "Bobovac" iz Ćatića pokraj Kaknja, KUD "Izvor" iz Žabljaka s Usore i domaćin HKUD "Ognjišta" Lug-Branković iz Žepča. Ima jedna jako dobra vijest u svemu ovome – ove godine svaki KUD došao je s većim brojem mladih članova dok su u ranijim godinama nastupale samo stare babe i djedovi. Izgleda da su Hrvati konačno počeli raditi nešto na svojoj obnovi.

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 2. rujna 2010./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Kada bi Hrvati to učinili, glavu dajem
da bi ih Europa molila da uđu u EU!

 

             Nekada u ovim krajevima BiH nije ni pojmiti moglo da se djevojka uda, a da je prije toga spavala s nekim muškarcem, da nije čista i nevina. Nekada. Danas je to drugačije, no kako god bilo cilj skoro svake mlade djevojke je udati se, a ako je moguće, udati se dobro. U starija vremena, danas manje, gledalo se da je mladoženja prije svega bogat, pa tek onda po mogućnosti i lijep. Stariji su, pak, uvijek govorili da treba gledati i od kakve je obitelji, koje loze je mladoženja, odnosno kakav je karakter obitelji za koga se djevojka udaje. Cure su uglavnom znale kako se udati za muškarca kojega odaberu. U stara vremena metoda je bila da se cura "malo zategne", kako bi govorili stariji. Dakle, cura nije smjela pokazati kako joj je stalo do momka, do udaje. To – zategnuti – značilo je praviti se kao da joj je svejedno pogledao je taj momak ili ne, kao da joj je svejedno udvarao joj se li ne, nudio joj ili čak donosio poklone. Naravno, glavno oružje za udaju bilo je, ne dati momku da joj se približi, da je ima prije udaje.
             Nažalost, Hrvatska je zaboravila za sva ta pravila i nikako da se uda. Hrvatska je vidjela mladoženju, učinio joj se i lijep i bogat i kulturan. I umjesto da se zategne kao djevojke u starija vremena, umjesto da pusti mladoženju da joj se udvara, da je nutka, na kraju i da je moli da se uda za njega Vlada Hrvatske je javno kazala: "Naš jedini cilj je ulazak u EU i sve ćemo podrediti tom cilju, ama baš sve". I što je najgore, Hrvatska se predala tom mladoženji.
             Naime, Hrvatska je Vlada donijela Zakon o suradnji s Haaškim sudom, dopustila tom Sudu da se bavi Domovinskim ratom, Olujom te tako, možda i ne znajući, svoju nevinost prepustila bogatom mladoženji. Veoma brzo se pokazalo kako je Hrvatska postupila poput naivne djevojke koja je mislila, ako ispuni sve zahtjeve bogatog mladoženje, pa ako mu preda i svoju nevinost, da će je on odmah oženiti. A mladići iz bogatih obitelji baš i nisu posebno moralni, još manje čedni. Djevojka koja bi postupila tako naivno veoma brzo bi počela osjećati posljedice. Taj bogati ženik, dobivši ono što je želio, počeo bi je ucjenjivati. Daj, ispuni mi još ovo, potom još ono i tako bi u nedogled počeo iznositi svoje zahtjeve, sve perverzniji od perverznijeg.
             Zar nije, da spomenem samo jedan od novijih slučajeva, bilo perverzno od haaškog suda tražiti neke topničke dnevnike, da bi nakon dugog maltretriranja Hrvatske i sami kazali da takvi dnevnici ne postoje? I najnovija u nizu perverzija, ova presuda Gotovini i Markaču?!
             Neka se nitko ne ljuti, ali bilo je žalosno slušati generalova odvjetnika kako priznaje da je naivno vjerovao kako će Sud u Haagu presuditi prema činjenicama, prema pravdi. Ne želim se praviti pametnim, posebno ne u ovom trenutku, ali moram podsjetiti na dvije stvari, dva događaja.
             Naime, odmah nekako poslije potpisanog Daytonskog mirovnog sporazuma, na sastanku Središnjeg odbora HDZ-a BiH, u Kupresu, predložio sam tom Odboru, čiji sam bio član, sljedeće: Molim Središnji odbor i vas predsjedniče (predsjednik HDZ BiH u to vrijeme bio je Božo Rajić) ovlastite me da pred medijima, javnosti kažem kako u svom programu, u svojoj borbi za hrvatski narod u BiH, HDZ BiH ne će ići ispod sljedećeg: Hrvatski nastavni plan i program u školama za našu djecu (dakle nikakav "multi"), hrvatski tv. kanal na Javnoj televiziji, i da kažem kako je Sud u Haagu politički sud utemeljen prije svega zbog pritiska na Hrvate. Ukoliko, vas gospodo koji ste na ministarskim funkcijama ili sam vrh HDZ BiH zbog toga ovi iz OHR-a i MZ pritisnu vi kažite kako je Marinčić istupio u svoje ime i da HDZ iza toga ne stoji, pa neka meni OHR zabrani politički rad, ali da to jednom jasno i glasno kažemo"...
             Pogađate Središnji odbor nije prihvatio moj prijedlog.
Rezultat je poznat, Hrvati u BiH još uvijek nemaju svoj tv. kanal na Javnoj televiziji, svakim danom MZ ih pritiska da uče neku drugu povijest, da u knjige stave kako su sami oni bili agresori na svoju Dragu Našu BiH, kako su oni sami pucali na sebe i kakve sve perverzije ne traže, u Haagu se presudilo Hrvatima i sada se sudi šestorici Hrvata iz Drage Naše BiH. Što se mene osobno tiče i bez te izjave zabranili su mi politički rad, a da mi nisu mogli naći, prikvačiti nikakve ratne zločine, nikakvu korupciju, ali budući nisam slijepo slušao ni podržavao njihove priče proglasili su me tvrdolinijašem. Koliko znam, niti u jednom Kaznenom zakonu bilo koje države ne postoji zaprječna kazna zbog nekakvog tvrdolinijaštva, no to ih nije spriječilo da mi zabrane politički rad. Iako ne postoje dokazi da su hrvatski generali počinili zločine oni su ih osudili.
             I drugi detalj. U knjizi "Bosna i Hercegovina bijeda nerazumijevanje nerazumijevanje bijede" napisao sam da je sud u Haagu politički sud. Moguće je to jedan od razloga što knjiga nije prevedena na engleski. Koliko će vremena trebati Hrvatskoj Vladi da kaže, hoće li sada, nakon što je hrvatsku nevinost predala Sudu, imati snage reći da je sud u Haagu politički? Nažalost, Vlada to, za račun bogatog mladoženje kojemu se nada, ne će učiniti i tako će hrvatski ponos zajedno sa Sudom zgaziti u blato. Ono što je u svemu najgore jest hrvatsko samozavaravanje. Ne znam bi li plakao ili se gorko smijao na izjave, poput: Ovo je tek nepravomoćna presuda, ostaje nam da žalbom preinačimo presudu u oslobađajuću!
             Dokle ćemo mi Hrvati biti naivni poput naivne djevojke? Pa zar netko još uvijek misli da će ti perverznjaci odustati od svojih perverzija? Što činiti?
             Rješenje je jednostavno ma koliko se nekomu ne sviđalo – treba dići ponosno glavu i kazati mladoženji da nas više ne zanima svejedno što smo mu sve dali. Kada bi Hrvati to učinili, glavu dajem da bi ih Europa ubrzo počela moliti da uđu u EU!

/Tekst objavljen u australijskom Hrvatskom Vjesniku, od 21. travnja 2011./

 

Kako sam iskoristio svojih 9,8 sekundi?

 

             Na izborima u Hrvatskoj, sukladno Hrvatskom Ustavu, glasovali su između ostalih i Hrvati iz Drage Naše BiH. Kako su glasovali, kojoj političkoj opciji, kojoj su stranci dali svoje povjerenje? Budući su biračka mjesta, dok pišem ovaj tekst, tek zatvorena, nažalost precizne podatke u brojkama vam ne mogu napisati ali vam sasvim sigurno mogu prenijeti kako stoje stvari. Hrvati u Dragoj Našoj BiH su, u majmanju ruku, razočarani! Ne ću reći bijesni, ne ću reći niti tužni, jer bi teško bilo koja riječ mogla dočarati stanje u kojemu se nalaze poslije ovih današnjih izbora. Evo i zašto.
             Na prošlim izborima u Bosni i Hercegovini bilo je otvoreno 121 biračko mjesto, diljem cijele BiH. Prema popisu birača, kojih je oko 264 tisuće na svakom biračkom mjestu moglo je u prosjeku biti 2181 birača. Pod pretpostavkom da svako biračko mjesto krene s radom točno u sedam ujutro, a završi točno u 19 sati uvečer, to je 720 minuta na raspolaganju. Podijelite sada 264 tisuće sa 121 biračkim mjestom vidjet ćete kako je svako mjesto na prošlim izborima trebalo omogućiti glasovanje za 2181 birača. Nije teško izračunati kako je svaki birač imao na raspolaganju 18,8 sekunda, ili da ne cjepidlačim, 20 sekunda da izvrši svoju ustavnu obvezu i pravo, da glasuje.
             Na ovim pak izborima, za razliku od prošlih, otvoreno je samo 30 biračkih mjesta, istina u dva dana. Još malo najjednostavnijeg računanja – 264 tisuće podijelite sa 30 dobit ćete da na jedno biračko mjesto dolazi 8 800 birača. Budući je data mogućnost da se glasuje dva dana znači da su za glasovanje tih 8 800 birača imali 144o minuta. Opet nije teško izračunati kako je svaki birač ovoga puta imao 9,8 sekunda da izvrši svoju ustavnu obvezu i pravo. Pod uvjetom da sve teče, što bi se reklo kao med i mlijeko. Naravno da je to moguće, ali na nekom drugom svijetu, ili u snovima.
             No, tu nije kraj mogućnostima koje su Hrvatima Drage Naše BiH, svojim sunarodnjacima, svojoj braći i po ocu i po materi, koji su svim srcem i dušom krenuli u borbu i ginuli za suverenu i samostalnu Hrvatsku, dali zastupnici hrvatskog Sabora.
             Na prošlim izborima, primjerice u Žepču bila su otvorena dva biračka mjesta pa su Hrvati Žepča, uz veliko strpljenje, s osmjehom na licu i srećom u očima, bez obzira na gužvu, ostvarili svoje ustavno pravo, a ove godine tih 30 biračkih mjesta otvoreno je u samo četiri grada - Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i Mostaru.
             Dakle, osobno sam trebao uzeti u auto mater (koja jedva sa štapom dođe do mene na kavu ili kada je dovezem pred crkvu, da iz auta do u crkvu pređe tih 50 metara), ćaću, suprugu, a za tri sina i jednu nevjestu morali bi angažirati još jedno auto i napraviti 260 kilometara do Sarajeva i nazad. Na stranu troškovi puta i ostalo, uz ovo treba znati da ima Hrvata kojima je još dalje nego meni.
             Ovakva bezobrazna odluka plod je trulog kompromisa kojega je HDZ Hrvatske napravio s SDP-om i ostalom oporbom u Saboru. Zašto je i HDZ-u Hrvatske svejedno što je otvoreno samo 30 biračkih mjesta u samo četiri grada? Pa njihova računica je jasna, opet prema dogovoru, iz BiH u Sabor mogu ući tri Hrvata. Dakle glasovalo svih 264 tisuće, deset tisuća ili da budem maliciozan, svega trideset Hrvata u Sabor će ući tri Hrvata iz BiH, a HDZ Hrvatske se nada kako će sva trojica biti iz HDZ BiH.
             No, ni tu nije kraj bezobrazluku Kaina prema Abelu. Na hrvatskim medijima sustavno se plasira informacija kako je interes Hrvata BiH za glasovanje opao te je to jedan od razloga što je broj biračkih mjesta smanjen. Potkrjepljuju to podatkom da je u Dragoj Našoj BiH na izbore i drugog dana do podne izašlo svega 2,61% birača!
             I da do kraja budem zločest s ovim osvrtom na izbore. Jedino će na biračkim mjestima u Banjoj Luci svi, ama baš svi Hrvati, njih 100 kojih ima u RS s pravom glasa stići glasovati. Jer je ostale genocidna politika, koju, ovim pristupom izborima u BiH, svjesno ili nesvjesno podržava i Kain, otjerala.
             Toliko o izborima a da sada vidimo zašto je to tako i kakve su nam perspektive. Jučer sam sjedio s dvojicom ljudi s kojima sam stvarao HDZ na ovim prostorima, Nikotom Lukićem, koji je sada predsjednik OO HDZ Maglaj i Perom Jukićem-Popom, čovjekom koji je bio moj dopredsjednik u OO HDZ Žepče, kasnije predsjednik pa zastupnik u Federalnom parlamentu u dva mandata, da bi ga od prije pola godine isti taj OO kojega je vodio i HDZ kojega je stvarao doslovce šutnuo, da ne uporabim prostiji izraz. Jasno, raspravljali smo o izborima. Gospodin Lukić je, i pored svega, organizirao autobuse za one koji žele ići na glasovanje u Sarajevo.
             Razmatrali smo, je li današnje stanje Hrvata plod neznanja, plod nemogućnosti oduprijeti se bjelosvjetskim mafijašima ili možda plod, po zlu poznatog, hrvatskog jala, moralnog pada. Na kraju, nismo glasovali o tome, ali mi se čini kako smo se, rezignirani, tužni, ljuti i što sve ne, usuglasili u sljedećemu: Mi Hrvati znamo biti samo sluge, najbolje nas je opisao u svojoj pjesmi "Nesložna braća", pjesnik Tvrtko Gavran. Evo samo tri stiha iz te pjesme:

Nesložna braća Slobodu Nisu ni zaslužila

Nesložnoj braći umjesto Dojke. Koprivu treba

Treba ih u jaram

Nek se grče od studeni...

             Osobno sam još dodao kako mi se čini da nam je "neka žica u glavi pogrješno spojena" pa sve što dobro napravimo, zbog tog nekog pogrješnog spoja uništimo.
Kako smo počeli daj Bože da ne uništimo i Hrvatsku koju smo svojom krvlju stvorili! Ovi izbori, nažalost, naznaka su toj ludosti!

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 8. prosinca 2011./

 

Vrijeme

 

             Probudim se jutros u uobičajeno vrijeme, (znate ono da se navike najteže mijenjaju) opet po navici, bacim pogled na sat i na tren ostanem zatečen – zašto sam se probudio u pola šest kada svako jutro ustajem u pola sedam? I onda se sjetim, pa sinoć se mijenjalo vrijeme, odnosno vratilo se unazad, mora da ga je supruga ili netko od sinova vratio za sat. Da, u kasnu jesen vrijeme ide unazad. Slično se nešto događa i sa Dragom Našom BiH, i ona ide unazad, ali ne jedan, deset ili stotinu sati, ona je otišla unazad najmanje 20 godina. Najmanje!Evo nekoliko primjera, dokaza za ovu tvrdnju.
             Odakle god počnemo ne ćemo pogriješiti. Zato, prvo Mostar. U Mostaru godinama ne vrijedi jednako glas svakog građanina, svakog čovjeka. Zbog činjenice da, prema nametnutim političkim rješenjima od rata na ovamo u Mostaru, glas jednog Muslimana-Bošnjaka vrijedi koliko glas četvorice Hrvata pokrenut je postupak pred Ustavnim sudom, koji je opet donio svoje mišljenje, odluku. Ali, ne lezi vraže, odluke Ustavnog suda se svugdje sprovode, osim ondje gdje to ne odgovara Muslimanima-Bošnjacima i efendiji mostarskom Smajkiću. O toj odluci Ustavnog suda se razgovara, traži se politički dogovor. Da je dogovora moglo biti ne bi nitko ni tražio odluku Suda o ustavnosti. Da stvar bude dovedena do apsurda, ovi iz međunarodne zajednice, koji su debelo, debelo krivi za stanje u Mostaru, iako znaju da se o odlukama Ustavnog suda ne raspravlja niti politički dogovara, prihvatili su naknadne političke dogovore. Prvi rezultat toga je da jedino građani Mostara na ovim lokalnim izborima nisu mogli glasovati. Veoma brzo, najvjerojatnije će uslijediti i neusvajanje općinskog proračuna što će dovesti proračunske korisnike u nezavidnu situaciju, ne će imati plaće, a i cijeli Mostar u potpunu blokadu. Kako reče dopredsjednica HDZ BiH, Borjana Krišto ovu krizu, kako u Mostaru, tako i na federalnoj i državnoj razini može riješiti samo onaj tko ju je ustvari i izazvao, Visoki predstavnik, tako što će povući svoj nalog kojim je suspendirao sve odluke Središnjeg izbornog povjerenstva te vraćenjem svega u okvire Ustava i Zakona. Glede Mostara, ako želi vladavinu zakona, Inzko bi morao samo reći da rasprave oko odluke Ustavnog suda nema i da se odluka odmah ima sprovesti. Na taj način bi i građani Mostara veoma brzo mogli izaći na izbore i izabrati novu vlast koja bi, nadati je se, uradila više za dobrobit mostaraca i Mostara od ove dosadašnje.
             Primjer drugi - tiha blokada rada federalne Vlade koja traje mjesecima. Nakon silnih prepucavanja među političarima, sada više nije ni važno jesu li za ovo grozno stanje krivi predsjednik Federacije Živko Budimir, ili možda ministar u federalnoj Vladi Desnica, političke stranke ili Visoki predstavnik, ono što se događa jest da Draga Naša ide unazad, u sunovrat.
             Primjer treći – U Dragu Našu za dan ili dva stiže Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove Catherine Ashton te američka državna tajnica Hilary Clinton. Održat će i sastanak s članovima Predsjedništva BiH, poslat će upozorenje beha političarima o nužnosti reformi, o ispunjavanju uvjeta za stjecanje članstva u EU i NATO i otići će. Za sve neuspjehe, kao i do sada, optužit će domaće političare. I nije da oni nisu krivi, jesu, ali ni jedna od njih dvije, niti bilo koji zvaničnik međunarodne zajednice ne će kazati da je BiH u Daytonu nametnuto takvo političko (ne)rješenje s kojim ona nikako ne može funkcionirati kao druge normalne države. Budući se nitko od domaćih političara ne će, iz ovih ili onih razloga, sjetiti i zatražiti održavanje Nove međunarodne konferencije o BiH na kojoj će se Dayton staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj BiH to ovima iz MZ dobro dođe jer je, prema njihovu mišljenju, još uvijek rano priznati kako je u Daytonu nametnuto pogrješno rješenje, a zakazivanje te NMK bilo bi istinsko priznanje njihove grješke.
             Što slijedi?
             U jednom od prošlih brojeva napisao sam kako su beha vlasti podigle kredit od MMF-a u visini od blizu pola milijarde dolara ali sam pogriješio (istina crno sam se šalio) kada sam napisao poruku političara građanima – što vas briga, kredite ne ćete vraćati vi nego vaša unučad i praunučad. Naime, prema zahtjevima MMF-a, a kako ne bi ponovno propao stand by aranžman, Vlada mora znatno smanjiti mirovine, izdvajanja za mirovinski i zdravstveni fond, ograničiti javnu potrošnju, zabraniti zapošljavanje u javnim institucijama itd. Dakle kredite koliko sutra moraju vraćati i umirovljenici prije nego li umru. I da se opet našalim, ovaj put na svoj račun. Ponekada, u polušaljivom tonu, razgovaram sa suprugom i velim joj brzo će doći vrijeme da ću umrijeti. Znate li što mi kaže? Ti ne smiješ umrijeti dok ne vratimo sve kredite koje imamo. I što da vam na kraju kažem poštovani čitatelji? Nažalost, država u kojoj živim vratila se toliko unazad da je to, što bi kod nas u narodu rekli, Bogu plakat'.

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 1. studenog 2012./

 

Tržnica

 

             Čini se kako se u Dragoj Našoj BiH konačno nešto počelo kretati u napredak, ali obratite pozornost na ovo – čini se. Naime, mnogo puta do sada političari u BiH postizali su kojekakve sporazume između dvije stranke, između više stranaka i kada su neki, istina naivno, očekivali da stanje krene na bolje, u pravilu, događao se krah tih dogovora, a Draga Naša tonula je sve dublje. Na dan Svih svetih sporazum o zajedničkom djelovanju na uspostavi funkcionalne vlasti potpisali su predsjednici SNSD-a i SDP-a BiH, Dodik i Lagumdžija i, naravno, odmah su krenule reakcije. Predsjednici HDZ BiH i HDZ 1990. podržali su sporazum, a u podršci podrazumijeva se kako će im se i te dvije stranke pridružiti. Sporazum je podržala i muslimanska-bošnjačka stranka Fahrudina Radončića SBB. Budući u Dragoj Našoj demokracija, reklo bi se, funkcionira javili su se i protivnici koji su, kako oporbi i priliči, bili oštri u napadu. Tako je, u zadnju godinu dana potpuno marginalizirana, Stranka za BiH taj sporazum okarakterizirala kao sumrak države BiH. Tajnik stranke, Salem Halilović tvrdi kako je Lagumdžija dao Dodiku sve što je ovaj tražio, a samo zato da bi sačuvao mjesto ministra vanjskih poslova i svoje stranačke pajdaše u foteljama vlasti. Ono što je stalna boljka svakog muslimanskog-bošnjačkog političara, novinara ili bilo kojeg djelatnika, odnosno ogromne većine Muslimana-Bošnjaka, je činjenica da su sebi uvrtjeli u glavu da oni nešto daju Hrvatima i Srbima, kao da je BiH samo njihova. A poznato je, kada se nekomu nešto daje da se teško od toga odvojiti. Rekoh, nažalost, uvrtjeli su sebi u glavu da je BiH samo njihova i zato jako teško dolazi do bilo kakvog sporazuma među ova tri naroda. Predsjednik najjače muslimanske-bošnjačke stranke, Sulejman Tihić kaže kako ga začuđuje ova slijepa poslušnost Lagumdžije prema Dodiku. Doduše, dodaje, svih onih u SDP-u koji su mislili drugačije od Lagumdžije više nema u stranci, jer ih je ovaj, po njemu apsolutist, odstranio. Najvjerojatnije je pri tomu mislio na najsvježiji primjer, izlazak iz SDP-a aktualnog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Na koncu, kaže Tihić, ovim sporazumom se razgrađuje BiH kao država. Međutim, najoštriji ili možda najslikovitiji u svojoj ocjeni ovoga sporazuma bio je dopredsjednik Silajdžićeve stranke za BiH, Gradimir Gojer, kazavši kako je BiH postala marvena pijaca (stočna tržnica). No, zanimljivo bi bilo vidjeti i što to o sporazumu kažu akteri. Vjerojatno, zbog napada na sporazum koji su uslijedili i prije nego ga je itko osim Dodika i Lagumdžije pročitao, istu večer na tzv. Federalnoj televiziji, odmah poslije dnevnika gostovao je Lagumdžija. Ono što mi se svidjelo, ako je to istina, Lagumdžija kaže da su od ukupno šest sati razgovora oko tog sporazuma četiri sata posvetili ekonomiji. Glede toga mogla bi se ostvariti ono obećanje s početka devedesetih kada su neki stranački dužnosnici narodu govorili kako će, kada oni dođu na vlast, jesti zlatnim žlicama. I premda ja, prema svom svjetonazoru nikada nisam dijelio komunistička, odnosno sada esdepeovska mišljenja, objektivnosti radi ovoga puta morat ću stati u zaštitu Lagumdžije, ne njegovih političkih stavova, nego u zaštitu njega kao osobe, čovjeka. Naime, novinarka koja je vodila s njim razgovor, Antonija Avram, bila je u najmanju ruku zla. Bit će da su u pravu novinari "Avaza" kada kažu da ju je za razgovor pripremao urednik Avdo Avdić, poznat od ranije kao novinar huškačke emisije "60 minuta"koja je težila više senzacionalizmu nego objektivnosti. Stoji li iza toga još Sulejman Tihić i nedavno smijenjeni ministar SDA Sadik Ahmetović, kako dalje tvrde u istom listu, teško je dokazivo.Osim toga, treba kazati kako se za razgovor s jednim doktorom ekonomskih znanosti i profesorom na fakultetu veoma loše pripremila. Naime, raspravljati s dr. ekonomskih znanosti oko pitanja, kao što je npr. gradnja autoceste gotovim novcem, kešom ili kreditima, velik je zalogaj i za dokazane stručnjake na tom polju, a kamoli za jednu mladu novinarku. Ako bi smo joj ipak to nekako i oprostili, neshvatljivo je pozvati gosta u studio i tvrdoglavo tražiti da odgovori ono što novinarka želi, napadati ga zbog njegovih političkih stavova, zbog potpisanog sporazuma. Ako ne dijeli njegovo mišljenje trebala je ući u neku političku stranku pa ga onda napadati za sve što joj smeta. Ukratko, Lagumdžiji je pozlilo tijekom emisije i hitno je prebačen u bolnicu. Toliko o tom potpisanom i još uvijek nepročitanom sporazumu koji bi trebao u BiH napraviti stabilnu vlast. Na kraju bi bilo zanmljivo vidjeti što o sporazumu kažu oni kojih se pita u BiH, predstavnici međunarodne zajednice. Mi podržavamo svaki sporazum koji podrazumijeva suverenitet i jedinstvenost BiH, ponavljaju kao papagaji, dakle u dlaku isto kao i Catherine Ashton i Hilary Clinton za svoje posjete Dragoj Našoj. Ne želim biti zločest ali se baš pitam kako su ove opetovane izjave podnijeli Dodik, koji svako malo pa govori kako će se BiH raspasti a RS izaći iz BiH, te svi Srbi koji su to morali slušati na svojim, srpskim teve kanalima. Nadalje, bit će veoma zanimljiva reakcija Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, posebno SDA i radikalnog mostarskog efendije Smajkića kada MZ donese, nametne svoje rješenje o sprovedbi odluke Ustavnog suda glede Mostara. Ili će i ta odluka dati za pravo Gojeru kada kaže da je Draga Naša jedna politička marvena pijaca?!

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 8. studenog 2012./

 

Anđeli ili šejtani?

 

             Nisam nikakav stručnjak za fiziku, pogotovu ne ovu suvremenu, svemirsku. Vjerujem ja da je znanost napredovala toliko da danas s Marsa fotografije stižu na zemlju, vjerujem i da postoje Crne rupe i sva ta čuda o kojima govore znanstvenici. Istina, nejasno mi je kako netko može kroz tu Crnu rupu prije izaći nego proći ili ne znam što sve ne tvrde znanstvenici. Međutim, ovih dana shvatio sam i te zakonitosti na nekoliko primjera, prvo na onom Zlatka Lagumdžije, predsjednika komumističke partije koja se preimenovala i sada je, kako tvrde, socijal-demokratska. To s preimenovanjem meni je slično kao i ono s Crnom rupom – prije iz nje izađeš nego li kroz nju prođeš, ili tako nekako. Nadalje, s Lagumdžijom se preko noći dogodilo da je od anđela postao šejtan, najveći među šejtanima, odnosno đavao nad đavlima. Negdašnjeg miljenika tzv. Federalne televizije, što više njezina urednika iz sjene, sada ta ista televizija proglašava šejtanom nad šejtanima. Razlog? Potpisao je nekakav sporazum s Dodikom! No, da Lagumdžiju zakratko ostavim po strani, reći ću vam nešto malo o sultanu Fatihu.
             Sultan Mehmed Fatih je rođen u Edirne, tada glavnom gradu Osmanske države, 29. ožujka 1432. godine. Njegov otac je bio Sultan Murat II.Prema islamskim učenjacima Muhammed s.a.w.s. je rekao: "Sigurno će Carigrad biti osvojen, pa divan li je vojskovođa taj čovjek i divna li je ta vojska koja će to ostvariti." (Sahih – Ahmed 4/235 i El-hakim 4/442). 29. svibnja 1453. godine, topovi Sultana Mehmeda El-Fatiha najavili su kraj tadašnje prijestolnice Istočnog Rimskog Carstva i Vaseljenske patrijaršije te uspostavu budućeg Istanbula (Islam bul- cvijet islama). Ovaj vojnički pothvat sultan Mehmed ostvario je u svojoj dvadesetoj godini. Nakon osvajanja Istanbula dobio je nadimak Fatih (osvajač). Isti taj sultan Fatih Mehmed je 1463. godine okupirao Sarajevo. Prema legendi, mogao je on odmah osvojiti Sarajevo ali je tri dana molio Allaha dž.š. - Allahu ako će se u ovome gradu sve do Sudnjega dana čuti ezan, daj mi znak da osvojim ovaj grad. Legenda nadalje kaže, u snu mu je rečeno - Osvojit ćeš Bosnu. To što si sanjao vatru znači da će u njoj gorjeti plamen vjere. To što si sanjao Ebu Bekra r.a. znači da će Bosna biti zemlja iskrenih ljudi koji bogatstvo neće štediti za dobrobit Islama. To što si sanjao Osmana r.a., znači da će Bosna iznjedriti dosta učenjaka lijepoga morala. To što si sanjao Aliju r.a., znači da će ta zemlja Carevini dati dosta ratnika koji će kročiti stopama časne obitelji Muhammeda s.a.w.s. ali je šteta što nisi sanjao Omera, radijallahu anhu, jer to znači da u Bosni nikada pravde biti neće i da će se njen narod uvijek morati boriti za nju! Kao i svi smrtnici umro je 3. svibnja 1481-e u svojoj 52-goj godini, poslije nešto više od 30 godina vladavine. Legenda ne kaže je li otišao među šejtane ili anđele. Ako bi se pitalo Muslimana-Bošnjaka u Dragoj Našoj BiH, oni bi, sasvim je to sigurno, ustvrdili da je postao melek (anđeo), ako bi se pak pitalo pripadnike ostala dva naroda u BiH oni bi ustvrdili da je otišao tamo gdje mu i jest mjesto – među đavole.
             Ovih dana u javnosti se vrši, da ga tako nazovem, jako agresivno predstavljanje jednog romana pod nazivom "Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke", autora Isnama Taljića. Taljić tvrdi da je opstanak Bosne i Bošnjaka "sudbinski povezan sa životom sultana Fatiha"! Majko mila, nisam mogao ni slutiti kako je opstanak zemlje u kojoj živim od rođenja, i ja i moj otac Karlo, moj djed Anto, pradjed Ivan, sudbinski vezan za Osvajača. Kada sam se malo otrijeznio od tog saznanja počeo sam se pitati, kako to da ni ja ni moji nabrojani preci nikada nismo ni pokazali volju za osvajanjem nečijeg tuđeg, a kamoli da smo to i učinili. Bit će da tu nešto ne štima. U legendi ili u interpretiranju povijesti. Jer književnik i "povjesničar" Taljić tvrdi: "Ne postoji značajnija ličnost za Bosnu i Bošnjake, jer da nije došao sultan Fatih nestalo bi Bosne i Bošnjaka, jer su upravo u to vrijeme surovi križarski ratovi radili na konačnom istrebljenju Bošnjaka i muslimana". Eto, onim povjesničarima koji to, jadni, ne znaju, današnji Bošnjaci su u Bosni postojali i prije dolaska osvajača Fatiha, vjerojatno su tu bili i prije nastanka Crne rupe, jer su prije kroz nju izašli u Bosnu nego li su kroz Crnu rupu prošli. Našem vrlom književniku i očito "povjesničaru" Taljiću nadu za Bosnu (primijetili ste poštovani čitatelji, nigdje ne kaže Bosna i Hercegovina, ali neka to kod vas ne izaziva dvojbe, misli on kao i većina Muslimana-Bošnjaka da je cijela Bosna i Hercegovina vlasništvo samo Muslimana-Bošnjaka) i pored trenutnog pesimističkog stanja nadu za optimizam daje i od svega je važnija oporuka Fatiha Osvajača koju je, kako tvrdi Taljić, izrekao 1463-e: "Ova zemlja Bosna trajat će do kraja svijeta". Bit će da je te riječi shvatio kao da Fatih oporukom Bosnu ostavlja samo Bošnjacima, jer kaže: "Ako Bog da pa da tako i bude, bilo to komu pravo ili ne. Prijateljima na veliku radost dušmanima na još veću žalost". Bilo bi zanimljivo čuti što "povjesničar" i književnik Taljić kaže o oporuci kraljice Katarine. Doduše, ne bi me iznenadilo ako bi rekao da ona nje niti postojala. Kao što sada na spomeniku Kulinu banu u Tuzli nema riječi iz njegove povelje u kojima se jasno prepoznaje spomen kršćanstva. Tko li je u Dragoj Našoj anđeo, a tko šejtan? Ili točnije, ima li u njoj itko normalan?

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 15. studenog 2012./

 

Otriježnjenje?

 

             Ma koliko Srbi ne voljeli ništa što je vezano uz Hrvate, uz pridjeve -hrvatsko, hrvatski i slično, ipak bi im bilo dobro da bar ponekada koriste Hrvatski enciklopedijski rječnik. Između svih dobrih stvari, tamo bi mogli naći i što znači riječ – otrijezniti se. Jedno od pojašnjenja za tu riječ glasi ovako – uspostaviti normalno, trijezno razmišljanje, otrijezniti se.
             No, bez nakane da bilo koga vrijeđam, naročito ne cijeli jedan narod, veliko je pitanje mogu li to Srbi. Prema reakcijama nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, (a kakva bi druga osim oslobađajuće bila pravedna?) teško da se mogu otrijezniti. Zašto je to tako? U pojašnjenju za riječ iz naslova piše i sljedeće – eliminacijom alkohola iz krvi uspostaviti normalne fizičke i psihičke funkcije. Svima nama je, manje-više poznato ako netko popije previše bilo kojeg opojnog pića, pogotovu ako pomiješa više vrsta tih opojnih napitaka da je otrježnjenje teško i nadasve bolno. A Srbi, priznali to oni ili ne, stoljećima se opijaju jakim opojnim "pićima". Jedno od jačih je ono piće zvano "nebeski narod". Ako uz to pomiješate i piće nešto dužeg "imena" "nebo je plavo srpske boje u kojem stanuje srpski bog, oko kojeg anđeli srpski stoje i služe Srbina boga svog", (stihovi iz pjesme koja se pripisuje njihovom pjesniku Đuri Jakšiću) ako sami sebe uvjerite kako ste vi baš taj nebeski narod, kada, jedini na svijetu, nacionalizirate Boga, posvojite ga, otriježnjenje je skoro nemoguće. Da je to tako gvore nam izjave srpskih zvaničnika poslije oslobađajuće presude za generale Markača i Gotovinu. Evo nekih.
             Ministar u Vladi Republike Srbije, Ljajić kaže : - Ovo je znak da se nitko u Srbiji ne treba suočavati s prošlošću!
             Premijer Dačić: - Oslobađajuća presuda nije sramota za Srbiju nego za UN!
             Ako se samo nakratko zaustavimo na izjavama ove dvojice srpskih zvaničnika postaje jasnije i zašto je, npr. Dodik, dajući svoju izjavu igrao kao "purak na vatri", zašto su radikali organizirali prosvjede, zašto je Vlada Srbije suradnju s Haagom svela na tehničku itd. Jer ova oslobađajuće presuda jest suočavanje s prošlošću!Ono što Srbima smeta, ono što ih boli, je i službena presuda prema kojoj je jasno da sve strane u prošlim sukobima nisu iste, jest činjenica da su Srbi bili agresori. Ono čemu su se Srbi nadali nalazi se u priopćenju suca Pokara, koji je kazao kako u presudi, osim pravnih stvari, treba voditi računa o pomirenju na Balkanu, misleći pri tome, slično kao i Srbi, da presudom treba kazati svi su jednako krivi, treba kazati kako se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat. No, takva opcija, takvi pokušaji nisu mogli proći iz mnogo razloga, a ja ću osim onih već rečenih, kako akcija Oluja nije bila zločinački poduhvat, kako je Hrvatska imala pravo osloboditi svoj teritorij, kako su ovom odlukom Suda od optužbe de facto i de jure oslobođeni i pokojni predsjednik Tuđman, ministar Gojko Šušak i svi koje su nabrajali u toj Del Pontinoj optužnici, kazati i onu vrlo praktičnu koju mnogi zaboravljaju – rat nije vođem na teritoriju Srbije! Samo po sebi, i bez velikih sudskih procesa, jasno je tko je došao na čiju teritoriju, tko je rušio, palio i ubijao na tuđem teritoriju, a onaj tko je došao iz svoje u tuđu zemlju to raditi jasno je da je agresor. Ako, dakle, ministar na javnim medijima kaže kako se nitko u Srbiji ne treba suočavati s prošlošću, kako očekivati otrježnjenje, kako očekivati uspostavu normalne fizičke i psihičke funkcije?! Nadalje, izjava premijera Dačića - Oslobađajuća presuda nije sramota za Srbiju nego za UN – govori kako on misli, što više, sugerira Srbima da je cijeli svijet kriv i treba se sramiti ove oslobađajuće presude hrvatskim generalima, a Srbi niti su što krivi, niti se što trebaju sramiti. Falilo je još samo da kaže - a i kako bi mi mogli biti krivi, zašto bi se mi trebali sramiti, kada smo mi nebeski narod i kada na nebu stanuje srpski Bog.
             Istina, na Haaški sud veliki utjecaj ima politika. Dokaza za to je i previše, jer da nema tog utjecaja koji bi to tužitelj u optužnici naveo prekomjerno granatiranje Knina i tri druga grada istovremeno svjestan činjenice da nitko nikada od strane Suda nije spomenuo prekomjerno granatiranje Vukovara i da ne nabrajam ostala prešućena zlodjela prema Hrvatima ali i Muslimanima-Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Osim toga, kada je izrečena prvostupanjska, osuđujuća presuda Srbi su je pozdravili, nisu kazali da je taj Sud politički. Kako sada, nakon oslobađajuće presude, tvrde da je politički? I kada već spomenuh Dragu Našu BiH, tu je i presuda Haaškog suda u kojoj jasno stoji kako je u Srebrenici izvršen genocid. Glede ovako jasno iznesenih presuda i laiku je jasno da tužba Srbije protiv Hrvatske nema nikakve šanse, ali i to da su šanse Hrvatske da na sudu dobije ratnu odštetu za razaranja koje su agresori počinili velike kao i šanse Bosne i Hercegovine. I samo još jedan osvrt na izjavu Save Štrpca na srpskoj televiziji od 17. studenog. Naime, Štrbac tvrdi kako ga je poslije presude, iz Hrvatske, nazvao Zoran Pusić, brat ministrice Pusić, da mu kaže kako je ova oslobađajuća presuda kriva i sramna. Ako Štrbac govori istinu onda je gospodin Pusić uistinu jadan. No, da bi do otriježnjenja moglo doći, istina teško ali da bi se to ipak moglo dogoditi, govore i neke tihe izjave pojedinih intelektualaca iz Srbije. Opreza radi pričekat ćemo s njihovim imenima, jer tko zna što bi im se moglo dogoditi ako se sada iznesu njihova imena.

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 22. studenog 2012./

 

Ničija i svačija

 

             Dok jutros, 25 studenog, sa suprugom pijem jutarnju kavu, upalim neizbježni televizor i onda čujem u najavi na tzv. Federalnoj teve kako su za danas spremili praznični program, s puno gostiju, odabranih filmova, kako će slušatelji i gledatelji moći "ići uživo" u programu. Velim supruzi – daj prebaci to, ne ću svake godine slušati istu priču. – Neka, ostavi malo da se smijemo – uzima supruga daljinski u ruke. I bila je u pravu. Ne bi malo, a javi se neki Ibrahim, tako se predstavio, i pozdravi sa – Smrt fašizmu, a sloboda narodu, dok sa tzv. Federalne teve, u "prazničnom" programu ide partizanska; "Čuje se odjek koraka po kamenju hercegovskom hej, haj, hoj". Ali, da te partizanske pjesme zakratko ostavimo po strani kako bih vam, poštovani čitatelji, mogao ispričati moj susret sa Ivom.
             Jučer se u gradskoj kavani nađem s Ivom, kojega inače svi zovu Iva. Poznamo se, Boga pitaj od kada. Nikada se nismo niti pririječili, a kamoli posvađali, što se ono kaže – dobri smo. Iva je već drugi mandat zaredom zastupnik u Parlamentu F BiH, u Domu naroda, ispred HDZ BiH. Nakon što sam u svibnju objavio moj novi roman "Rafaelo" kupio je knjigu, dodavši uz šeretski osmijeh – Da vidim što si pisao, ako si slučajno zakačio mene, drži se. - Čini li mi se Iva ili će će biti da od tada nikako nismo sjeli, izbjegavaš li ti to mene? – upitam ga. – Ma, kakvi, nisam knjigu još ni pročitao, ali me pita jedan naš poznanik, ne ću ti reći ime ne pitaj me, zašto me ne voliš, kaže svašta si napisao o meni. – Pusti to Iva, gluposti, ni spomenuo te nisam u romanu, čovjek jednostavno, ili nije pročitao pa izmišlja, laže ti, a ako je slučajno pročitao očito ništa nije razumio, jer u romanu ne pišem o našoj lokalnoj sredini. – Dobro, vidjet ću kada pročitam o čemu se radi, nego da te pitam nešto. Čuo si, Muslimani su pokrenuli inicijativu da se obznane imena onih koji su organizirali otpor srpskoj agresiji. Mi smo nešto raspravljali pa smo u toj priči i tebe spmenuli. – Ma, slušaj ti Iva, goni se tamo, mene spomenuli!? Ja koji sam sve vas nosio na leđima, da se pjesnički izrazim, i vi mene, kao usput, spomenuli. No, da ti odmah kažem, ne znam koja je luda glava pokrenula takvu inicijativu, vjerojatno netko iz reda Muslimana-Bošnjaka kako bi dodatnim privilegijama zadržala njihove glasove na izborima. Jasno, ako oni određuju svoje organizatore otpora onda će to učiniti i Hrvati i eto ti problema. – Znam, i ja mislim da će to među nama izazvati samo nove svađe i podjele, a to nam ne treba. – Odmah ću ti Iva reći, mene to ne zanima jer znam kako će među organizatorima otpora biti i onih po koje sam morao slati vojnu policiju da ih privede na crtu jer su izbjegavali braniti svoj narod, da će tu biti i tip koja mi je bio tjelohranitelj, a sada je pokupio sva moguća odličja. E, zbog takvih ja tu ne ću biti, najpametnije vam je da me i ne spominjete. Nego da ti ispričam jednu priču. Tamo negdje 76-te dok sam radio u "Natronci" bio je jedan radnik, zvao se Sakib i nevjerojatno je kako je volio izmišljati priče, lagati. Sjećaš se, sve tamo do osamdesetih, najsiromašniji ljudi iz naših krajeva išli su u berbu kukuruza u Bačku. U veoma teškom poslu za petnaestak dana zaradili bi, ako ih vrijeme posluži, 15-20 metara kukuruza i onda to vagonima dopremali do svog mjesta. Sakib je tvrdio kako je u onom ratu bio partizan, a u priči je išao dotle da je bio osobni poznanik s Titom, čak prijatelj, jer su se u ofenzivama nekoliko puta sreli, zagrlili, ispričali. Te godine i Sakib je otišao u berbu kukuruza, a kada se vratio pričao nam je što mu se dogodilo. Veli, dovezao gazda mojih 20 metara kukuruza u Sombor na željezničku ali nema slobodnih vagona da natovarim kukuruz. Šetam ti ja tako pokraj pruge, snužden, ne znam kako dobiti vagon kad eto ti ispred mene druga Tite. Gdje si, Sakibe, druže moj ratni?- zagrli me Tito. Kako si, što ima? I nakon kraćeg raspitivanja o zdravlju požalim ti se ja njemu kako ne mogu dobiti vagon da prevezem kukuruz u Bosnu. Ma, što ne može! Moj ratni drug Sakib mora dobiti vagon. Ode sa mnom do šefa stanice i veli, mom ratnom drugu odmah da ste dali vagon i to zatvoreni, da mu kukuruz ne pokisne! Razumiješ li sada tko će se sve naći među organizatorima otpora?
             U "praznični" program tzv. federalna teve dovela je nekog Ekrema, ako sam dobro čuo rekoše da je general iz one vojske. Pričao je taj general o tekovinama naše socijalističke revolucije, o "hiljadugodišnjoj državnosti" Bosne(zanimljivo, nije govorio Bosne i Hercegovine). Ono što je meni zaparalo uši jest njegova tvrdnja da je sa 16 godina otišao u partizane. Ako izračunamo, od zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu proteklo je 69. godina plus njegovih 16. i plus one dvije ili tri do 43-e, naš Ekrem bi morao imati 87 ili 88 godina. Prema izgledu čovjek mu ne bi dao nikako više od 70. Dakle, negdje fali 17-18 godina ili će prije biti da je Ekrem ratovao kao i Sakib. Bilo kako bilo Ekrem je ponovio riječi koje je navodno u Mrkonjiću izrekao Tito – Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska dodavši i svoje - Bosna je ničija i svačija. I vjerovali ili ne Ekrem je, a da toga vjerojatno nije niti svjestan, dao najtočniju definiciju Drage Naše BiH. A kada je nešto ničije ili svačije zna se kako to izgleda i kako završi. Stvar dodatno otežava izjava da Bosna nije niti muslimanska ali i da jest, jer se to da je bošnjačka nigdje ne spominje u zasjedanju ZAVNOBiH-a. Kako god bilo, ako ne ćemo lagati, prava istina je da 25 studenog, navodni Dan državnosti BiH ne slavi ni jedan dio Muslimana-Bošnjaka, a kamoli Hrvata i Srba. Drugačije i ne može biti kada je zemlja ničija i svačija.

/Tekst objavljen u australskom Vjesniku od 29. studenog 2012./

 

Bošnjaci, Bosanci, Muslimani ili neki četvrti?

 

             Možda će netko reći - Ma, pustite akademika Muhameda Filipovića, zašto trošiti riječi na njegove stavove, izjave, pa on je, uz sve poštovanje, jedan senilni starac. Možda, ali vjerujte, ja ne mislim tako. Zašto? Razlog je veoma jednostavan, akademik Filipović je intelektualac, a intelektualci su ti koji svojim pisanjem, javnim istupima kreiraju usmjeravaju svoj narod u kom pravcu će ići, što činiti, kakve političke poteze, ali i one druge (ratne) kada prestaje politika, vući. Kao potvrda ovoga može poslužiti ono što je govorio 2. prosinca u teve emisiji "Telering".
- Kada je Alija Izetbegović potpisao sporazum u Genevi, u ljeto 1993. godine, kojim se prihvaća prijedlog MZ o ustrojstvu Bosne i Hercegovine kao unije tri države, tražio sam od njega da ponudi ostavku na mjesto predsjednika BiH. Na taj način stvorila bi se muslimanska državica, što je i bio cilj tadašnjih vladajućih institucija - kazao je.
             Akademik se sada sjetio govoriti otvoreno o tome, kao da mi Hrvati, ali i Srbi nismo znali koja je težnja Muslimana-Bošnjaka, ali ne samo onih iz institucija vlasti kako kaže Filipović nego i običnih Muslimana-Bošnjaka koje su oni, obećanjem, pričom da će stvoriti muslimansku državu uspijevali uvući u rov, motivirati za rat. Nadalje, akademik tvrdi kako je od pokojnog Izetbegovića, čim se vratio, tražio da zakaže sjednicu Predsjedništva, te je on od njega tražio da zbog zlouporabe položaja i prekoračenja ustavnih ovlasti ponudi ostavku. Izetbegović je prekoračio ovlasti jer nije nikoga obavijestio o svom postupku.
             I opet, Hrvatima koji su i tada razmišljali svojom glavom Muhamed Filipović - Tunjo, danas nije rekao ništa novo. I tada smo mi znali da su Izetbegoviću, primjerice Stjepan Kljujić ali i drugi, samo dekoracija, samo oni koji su mu pred međunarodnim dužnosnicima služili kao pokriće za neku demokraciju.
Daljnje Filipovićevo jadanje, kako je zbog tog traženja nastupilo njegovo isključenje iz izaslanstva i premještaj za veleposlanika BiH u Švicarskoj nije bitno, jer sve gore navedeno ali i mnogo toga što se zna ali za sve to, jednostavno nema mjesta u ovom tekstu, nije razlog što spominjem akademika Filipovića. Ono što mene zanima, a nadam se trebalo bi i sve Hrvate, kao i intelektualce iz Svijeta jest sljedeća njegova izjava u toj emisiji: - "Uskoro sam pozvan na Bošnjački sabor, uz objašnjenje da je usvojen moj zahtjev o preimenovanju Muslimana u Bošnjake"!
             Iako je taj Sabor, opet po njegovoj tvrdnji, održan kako bi se donio ustav novostvorene muslimanske državice, te imenovanje Alije Izetbegovića za njezina prvog predsjednika, iako je sve to održano polutajno u podrumu hotela "Holliday Inn", iako je prema njegovoj tvrdnji Silajdžić objašnjavao - 'da su međunarodni uvjeti takvi da je moguća bošnjačka državica protiv koje ne će imati ništa ni Srbija ni Hrvatska ali ni međunarodna zajednica' - sve to je manje važno, jer se nije ostvarilo, od preimenovanja Muslimana u Bošnjake, a prema ideji i zahtjevu akademika Muhameda Filipovića!
             Kako bismo ovo razumjeli dovoljno je kao primjer uzeti sve opstrukcije oko donošenja Zakona o popisu stanovništva u Dragoj Našoj BiH, kojega nije bilo od 1991. godine. Ovdje treba jasno reći da su se donošenju tog zakona i održavanja popisa protivili samo Muslimani-Bošnjaci, a posebno ih je smetalo što se u popisnom listiću nalazi pitanje o nacionalnosti. Zašto im to najviše smeta može se zaključiti iz pisma jednog običnog građanina, Nermina Mešića. U tom pismu, upućenu dr. Muhamedu Bogorovcu, uredniku "Glasnika Nacionalnog kongresa Republike BiH", u broju 808 Mešić, između ostalog, piše: "Nepostojanje vlastitog identiteta učinilo nas je slabima i vrlo pogodnim za manipuliranje...."
             Od kako je Zakon o popisu ipak donešen intelektualni krugovi Muslimana-Bošnjaka krenuli su u agresivnu kampanju pojašnjavajući Muslimanima-Bošnjacima kako se na popisu trebaju izjasniti.
I kod ovoga se tako bolno vidi istina koju je izrekao građanin Mešić - nepostojanje vlastitog identiteta. Dok se jedni njihovi intelektualci (predvođeni akademikom Filipovićem) zalažu i slomiše pojašnjavajući da se svi trebaju izjasniti kao Bošnjaci, druga strana (predvođena dr. Bogorovcem) pojašnjava kako se trebaju izjasniti kao Bosanci.
Ne treba zaboraviti ni struju koja nije zanemarljiva, a koja predlaže da se izjašnjavaju kao Muslimani. Ali, kako god da se izjasne tek nastaju problemi - kako će se, na primjer, zvati jezik kojim govore oni koji se izjasne kao Bošnjaci, kako kod onih koji se izjasne Bosanci i onih koji se izjasne kao Muslimani? I da se vratim akademiku Filipoviću.
             Ima li istine i koliko u tvrdnji dr. Bogorovca – "Muhamed Filipović je jedan od ključnih ljudi velikosrpskog projekta BiH jer su on i Zulfikarpašić, kao Izetbegovićevi izaslanici uoči rata, dogovorili s Miloševićem i potpisali 'Istorijski dogovor Muslimana i Srba'!? Ili akademik još uvijek nije odustao od ideje uspostave neke bošnjačke državice pa se zato gorljivo zalaže da se svi Muslimani-Bošnjaci na popisu izjasne kao Bošnjaci? Zaboravlja akademik na onu - čovjek snuje, a Bog određuje.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 12. prosinca 2012./

 

Sretna početka

 

             U našem kraju, kada se započne neki posao, gradnja kuće ili bilo čega, nazdravi se domaćom rakijom šljivom i kaže - Bože sretna početka! Dakle, važno je, bilo što započli raditi, da početak bude sretan. Zaželimo to i za ovu, 2013-tu. Naravno, osim dobrih želja, jako je važno da ono što počinjete raditi odmah u startu bude kvalitetno i pošteno inače...! Glede toga Milorad Dodik, predsjednik Daytonske tvorevine Republike Srpske, (nikad ne treba zaboraviti, nastale na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima) 9. siječnja, na proslavi Krsne slave te, rekoh kakve tvorevine, smatrao je kako je dobro, odmah na početku godine, kazati da je Bosna i Hercegovina državna zajednica, odnosno Unija država, a ne suverena država čija je unutarnja struktura definirana Daytonskim sporazumom u skladu s Aneksom 4 što jasno i nedvosmisleno piše u Ustavu, kao i to da su njezini entiteti zaštićeni tim istim Ustavom.
            Jasno, na ovakve nebulozne izjave reagirali su iz OHR-a, kazavši Dodiku i malim dodicima da je to što izjavljuje u skladu s narodnom - što je babi milo u snu joj se snilo, ili preciznije rečeno, od toga nema ništa. Kada smo već kod izjava, tipa gore navedene narodne izreke, ponovit ću vam, poštovani čitatelji rečenicu američkog veleposlanika u BiH, Patricka Moona iz zadnjeg broja - čak ne može ni zamisliti ni predvidjeti situaciju u kojoj bi to bilo moguće, a kao reakciju na Čovićevu tvrdnju o uspostavi Trećeg, hrvatskog entiteta.
            E, isti taj Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, otišao je na proslavu te tvorevine nastale, između ostalog i na etničkom čišćenju Hrvata. Majko mila! I još tvrdi kako predstavlja Hrvate?! Kakav ružan početak godine za sve koji su prognani, posebno za Hrvate Posavine, Banja Luke, Kotor Varoši i da ne nabrajam. Glede ovoga nerazumljiva Čovićeva poteza, otići na proslavu Krsne slave RS, godina, bar po Hrvate u Dragoj Našoj BiH, nije mogla početi lošije, odnosno nema se čemu nazdraviti.
            No, Čović je vrlo vješt u manipiliranju i amortiziranju svojih loših poteza pa je tako dan-dva poslije Ministarsko vijeće BiH, na prijedlog Bevande, predložilo Zakon o uspostavi Trećeg kanala na Javnom RTV servisu BiH, na hrvatskom jeziku ili hrvatskog tv. kanala. Takav jedan prijedlog bacit će u zaborav njegov odlazak na proslavu progona Hrvata s prostora Daytonske tvorevine RS, a to što od tog prijedloga Zakona ne će biti ništa ne će bitno utjecati na Čovićev rejting.
            Da je to tako govore i izjave muslimanskih-bošnjačkih dužnosnika, prije svih Damira Hadžića, ministra u Ministarskom vijeću ispred SDP-a, navodnog partnera HDZ-a. Osim toga što će svi muslimanski-bošnjački zastupnici, bilo kojoj stranci pripadali, glasovati protiv toga, tvrdim, za uspostavu ne će biti ni srpski zastupnici.
Njihove izjave govore kako nikako ne će dopustiti da se slabi pozicija RTRS, jer je Zakonom koji je Bevanda predložio predviđeno da od ukupnih sredstava Javnog servisa BiH kanalu na hrvatskom jeziku pripada 20%. Naravno, srpski zastupnici će postupiti "mudro", sačekat će da Muslimani-Bošnjaci budu protiv, ali ako ne bi bilo dovoljno muslimanskih-bošnjačkih glasova da spriječe uspostavu hrvatskog tv. kanala, ne treba ni najmanje sumnjati da bi i oni digli ruke protiv.
            Čovićev odlazak pajdašu Dodiku na proslavu progona Hrvata nije mogao ostati bez reakcije. Naime, odmah iza tog na medijima su počele vijesti o tomu kako Čović, rekorder po broju kaznenih prijava među političarima, u mostarskom naselju Bare ima vilu u vrijednosti oko tri milijuna eura uz podsmješljivu napomenu kako se sve to ne vodi na njemu nego na kćerci i zetu. Teško je, pak, razumljivo licitiranje medija i pojedinaca o tomu je li Čović, mimo svih propisa, skrenuo tok rijeke Radobolje nego čudi kako to da nitko ne postavi nekoliko važnijih pitanja.
            Na primjer, prima li Čović plaću kao profesor na fakultetu, prima li istovremeno i plaću kao zastupnik u Parlamentu BiH, prima li istovremeno plaću i kao predsjednik HDZ BiH i posebno, ako sve to radi, kada stigne predavati studentima, kada ih stigne ispitati, kada i kako stigne obaviti sve poslove zastupnika, predsjednika HDZ-a, o radu u raznoraznim povjerenstvima da se i ne govori?!
            No, možda je čovjek toliko sposoban pa takva pitanja i ne treba postavljati. Jer, od kada je on predsjednik HDZ BiH Hrvati su dobili svoj kanal na hrvatskom jeziku, broj Hrvata u svim tijelima vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj je povećan, njihov materijalni položaj je jako popravljen, skoro svi su se vratili na svoja ognjišta, a kuće i imanja su im obnovljeni, posebno na prostoru Republike Srpske i sve, ama baš sve, im ide nabolje od kako on vodi HDZ. Ili je i ovo u skladu s onom - što je babi milo u snu joj se snilo. Možda bi na početku ove godine, mi Hrvati u Dragoj Našoj BiH umjesto zdravice - sretna početka trebali nazdraviti uz riječi - sačuvaj nas Bože od svakog zla i nevolje, a posebno od Hrvata koji su radili za UDBU.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 16. siječnja 2013./

 

Spomenik

 

             U prošlom broju rekoh - sretna početka. Nažalost, budući je Draga Naša BiH sve drugo nego normalna država, krenulo je u tom stilu, nenormalno ili budalasto. Oprostite mi na izrazu ali za rušenje bilo kojeg spomenika nema druge riječi nego - budalaština. U Mostaru je 14. siječnja, sat i pol poslije pola noći, srušen spomenik Armije RBiH, podignut ispred zgrade gradske vijećnice. Nema smisla sada raspravljati o tomu je li taj, kao i spomenik HVO-e, podignut sa ili bez suglasnosti Gradskog vijeća, sa ili bez potrebnih građevinskih i ostalih dozvola, kao ni to stoji li netko iz politike iza tog čina.
I najneupućenijem čovjeku u političko stanje Drage Naše BiH jasno je da stoji. Ono što je činjenica, napravljena je ogromna, prije svega politička šteta. Je li taj čin napravljen zato da bi se odgodio dogovor oko ustroja Mostara, donošenja Statuta ili je naručen zato kako se ne bi provela odluka Ustavnog suda oko načina glasovanja u Mostaru, koja se svakim danom sve više zaboravlja? Hoće li ikada biti pronađeni počinitelji ili naručitelji tog budalastog čina teško je reći, prije ne će nego da hoće.
             Kada smo već kod ludosti treba podsjetiti na izjavu zamjenika pomoćnika američke državne tajnice, gospodina Filipa Rikera, glede raznoraznih izjava Milorada Dodika. - Tko još vjeruje Dodikovim ludostima - zapitao je Riker javnost? Ono što žalosti jest da gospodin Riker ne zna kako Dodiku, da je Republika Srpska država, vjeruje skoro svaki Srbin. Čudi da ljudi iz MZ ne znaju kako većina Srba, ali i pripadnika ostala dva naroda u BiH, ne znaju da RS nije cjelovita, da istočni i zapadni dio RS nije povezan nego je prekinut distriktom Brčko ali su ih srpski političari uspjeli uvjeriti kako je distrikt Brčko u RS! Evo samo jedan primjer kako su ih uvjerili? Na bilo kojoj od srpskih televizija, kada recimo najavljuju prognozu vremena, pokazuje se RS kao cjelovita, što naravno ne odgovora istini, pa ni tom Daytonskom sporazumu kojega Srbi toliko zagovaraju (tamo gdje im odgovara).
             Već dulje vrijeme poljoprivrednici prosvjeduju nastojeći prosvjedima popraviti svoje loše stanje, natjerati vlast da konačno povede brigu o njima. Tako su se na njihovim transparentima mogli vidjeti više nego zanimljivi napisi. "U ratu si krao ovce, a sada kradeš naše novce", te onaj "Istjerajte lisicu iz kokošinjca". Za neupućene, napisano se odnosi na ministra Lijanovića. Ovdje mogu potvrditi samo ono što mi je na moja dva pitanja - Zašto ste ušli u politiku i - zašto vašu stranku u narodu zovu Kradom za boljitak, na predizbornom skupu njegove stranke u Žepču, osobno izjavio gospodin Lijanović: "U politiku sam ušao prije svega zbog napretka svog poduzeća, a to za krađu plasiraju naši politički protivnici". Hoće li poljoprivrednici uspjeti "istjerati lisicu iz kokošinjca", odnosno hoće li uspjeti da Lijanović podnese ostavku ostaje da se vidi.
             U Goraždu su, po nalogu Tužiteljstva, ovih dana uhićena četiri pripadnika Armije R BiH pod optužbom kako su tijekom rata počinili zločine nad Srbima. Muslimanske-bošnjačke organizacije, prije svih borci, osudili su uhićenje, srpske su ga, jasno, podržale, a hrvatske se nisu oglasile. Vlada Podrinjskog kantona odmah je reagirala kazavši kako će osigurati novac za obranu optuženih i tu, hajde da kažemo, nije ništa sporno. Izjave muslimanskih-bošnjačkih organizacija, te Vlade Podrinjskog kantona, kako treba procesuirati i zločine nad Muslimanima-Bošnjacima stoje i tu nije ništa sporno, ali pravdati zločine pripadnika svog naroda zločinima drugih nad njima uistinu je bez veze, da ne kažem budalsto.
             Ovih dana ne medijima se konačno počelo govoriti koliko čega imaju političari u svom vlasništvu. Tako se među najbogatijima spominju Dodik, Bakir Izetbegović, Vrankić, Kašljugić. Špirić, Čović, itd. Dvije stvari su ovdje više nego žalosne. Prvo, oni imaju toliko toga, a ogromna većina građana Drage Naše BiH je doslovce na pragu gladi i druga, krajnje porazna, nitko nije postavio pitanje od kuda im, kako su zaradili toliku imovinu, imaju li račune, papire koji mogu potvrditi da je to bogatstvo stečeno na zakonit način?! Jedan od prozivanih, Dragan Čović, možda i zato da skrene pozornost sa svog bogatstva, 19. siječnja izjavio je kako ne vidi rješenje za Mostar ali i da će Federalna vlada biti rekonstruirana za sedam do najdalje deset dana! Kod ovoga se treba prisjetiti kako gospodin Čović već godinu dana najavljuje rekonstrukciju, kao i to da već deset godina izjavljuje da će Hrvati u Dragoj Našoj BiH dobiti svoj teve kanal na Javnoj televiziji, te kako će dobiti Treći, hrvatski entitet.
             Kada smo već kod bombastičnih najava koje se ne ostvaruju, i sigurno ne će dok se ne održi NMK o BiH na kojoj će se Dayton staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj BiH, najava koje imaju za cilj zavarati obične naivne ljude, a političare ostaviti da basnoslovno zarađuju na muci tih istih građana, zanimljivo bi bilo čuti za onu navodnu analizu ruskih i američkih eksperata, napravljenu na temelju dokumenata (zanimljivo, ni riječi kojih i čijih dokumenata) prema kojoj će se BiH raspasti i biti podijeljena između Hrvatske i Srbije 2035. godine. Ili će, pak, biti kako je vijest o tome plasirana iz medija bliskih Dodiku. A Riker reče - Tko još vjeruje Dodikovim ludostima!? Ipak, sve ovo navedeno i mnogo toga nenavedenog bit će, poslije održavanja NMK o BiH, samo spomenici ludostima.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 23. siječnja 2013./

 

Cinizam

 

             U pojašnjenju tko je i što je cinik piše : Sljedbenik filozofske škole koju je u 4. st. pr. Kr. osnovao Sokratov učenik Antisten; kinik 2. razg. a. onaj koji otvoreno, hladno, često i podrugljivo pokazuje nevjericu u ljudsku iskrenost, poštenje, u moralne vrijednosti b. Onaj koji je hladno bezobziran, koji se ponaša i djeluje bez moralnih skrupula, kojemu ništa nije sveto; drznik, bezočnik, (2); zajedljiv, podrugljiv, itd., a cinizam je stanje koje, u Dragoj Našoj BiH primjenjuje sve više ljudi koji su na poziciji, koji su na vlasti i oni koji su bogati. Evo nekoliko primjera.
             Poslije, nepravednog i neodrživog, Daytonskog sporazuma, u razgovorima oko ustroja Mostara hrvatski politički predstavnici predložili su ustroj od šest općina na što su Muslimani-Bošnjaci, predvođeni SDA-om, digli dreku - ne može to tako, to je podjela, nikada ne ćemo pristati na takav ustroj, itd.
             Danas, ta ista SDA predlaže ustroj Mostara od šest općina! Zar to nije cinizam? Kako bi do kraja potvrdili sve ono što pojašnjava tu riječ - koji se ponaša i djeluje bez moralnih skrupula,itd., kada su vidjeli da ne mogu spriječiti sprovedbu odluke Ustavnog suda glede ustroja Mostara, hladno su najavili svoje povlačenje iz dogovora. Jasno, ovi iz OHR-a, koji u biti samo rade na održavanju stanja kontoroliranog kaosa, jer to stanje u Dragoj Našoj BiH još uvijek odgovara MZ, također hladno, kazali su kako to ne doprinosi nepretku i ništa više, ni riječi o sankcijama.
             Da su se tako ponijeli Hrvati, budite uvjereni, čulo bi se do Marsa, a ne samo do Bruxellesa i naravno, uslijedile bi kazne. Osim toga najviši dužnosnici SDA otvoreno govore kako će koristiti sve moguće instrumente da spriječe rekonstrukciju federalne Vlade. Istine radi, u politici nije sporno kada neka politička stranka pokušava realizirati svoje političke stavove ali obratite pozornost na riječi - sve instrumente! Instrumenti bi mogli biti raznorazni, od onih glasovanjem u Parlamentu ali i onih drugih, nasilnih, da ne koristim teže riječi. Razumijete na što mislim.
             I kod ovih otvorenih prijetnji OHR, odnosno Inzko, šuti. Za razliku od njega, američki veleposlanik Patrick Moon, te veleposlanik Peter Sorensen izjavili su, kako više puta ponovljeni zahtjevi dva HDZ-a, za smjenu predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, Živka Budumira, ne doprinose izgradnji povjerenja. Ta njihova izjava, prevedena na pučki jezik glasila bi - ništa od prošlotjedne najave Dragana Čovića kako će za sedam do deset dana doći do rekonstrukcije federalne vlade. Nadalje, kazali su i kako gospodin Budimir ne bi trebao koristiti veto na izbor ministara. Opet, prevedeno na pučki jezik - neka ide što traljavije jer nama, Zapadu, odgovara stanje kontroliranog kaosa.
             Kada govorim o cinizmu eklantantan primjer je predsjednik HDZ BiH, Čović. Godinama obmanjivati naivne Hrvate (to su oni koji vjeruju njegovim izjavama) kako će dobiti Treći, hrvatski entitet, pozdravljati ih iz hrvatskog stolnog grada Mostara, obećavati kako će dobiti hrvatski kanal na Javnoj televiziji BiH, i što sve ne, a istovremeno znati, biti duboko svjestan kako od toga nema ništa, biti svjestan da ni njemu samom do toga nije stalo, još sve to govoriti hladno, podsmješljivo, stvarno je cinizam bez premca. O cinizmu bogatih u Dragoj Našoj BiH, kao što su federalni dopremijer Lijanović, Bakir Izetbegović i drugih nema svrhe govoriti jer to njih, što bi rekla moja mater - ne tangira. I završit ću s gospodinom Inzkom.
             U dnevniku BHT 1, 26. siječnja, na pitanja novinarke - hoćete li staviti van snage svoju odluku o priznavanju vlasti poslije izbora i tako priznati da ste pogriješili, podsjetivši ga da je Ustavni sud i Izborno povjerenstvo kazalo kako to nije uredu, da sad ne nabrajam točne, pravničke izraze, te hoće li intervenirati u Mostaru i ispraviti nepravdu (čitaj glupost i bezobrazluk) jednog od Visokih predstavnika, Ashdovna, Inzko je našao neke besmislene odgovore prema kojima su krivi beha političari. Samo što nije rekao - Bože dragi, pa kako bi ja i ostali iz MZ uopće mogli biti krivi!? Kao da Inzko ne zna da je u Daytonu na Dragu Našu BiH, od strane MZ, navučena luđačka košulja?
             Kao da ne zna da Bosna i Hercegovina, s takvim uređenjem kakvo je nemetnuto u Daytonu, ne može funkcionirati nikako, a kamoli kao normalna država? I na kraju kazat ću vam što je krajnji cinizam. Ako će vam pojašnjenje koje slijedi možda zvučati malo prostije ne zamjerite, jer se to mora kazati u originalu. Dakle, krajnji cinizam je kada star muškarac uvjerava mladu djevojku da se od tvrdog dobije rak na maternici!
             Upravo tako je nastupio Inzko u spomenutom Dnevniku, uvjeravajući sve građane u Dragoj Našoj BiH da se ustavne promjene mogu donijeti bez NMK o BiH na kojoj bi se Dayton stavio izvan snage i donio novi državno-ptavni ustroj BiH, uvjeravajući sve nas da bi, ako nastupimo tvrdo prema MZ, odnosno, ako to rezolutno zatražimo svi mogli dobiti rak.
             A baš je suprotno, ne održavanjem te NMK BiH je na najboljem putu da je nestane, kao čovjeka kod kojega rak metastazira. Ako se nitko ozbiljno ne suprotstavi ovima koji nam i dalje drže navučenu luđačku košulju stvarno će nas uvjeriti da smo svi mi u Dragoj Našoj BiH ludi.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 30. siječnja 2013./

 

Ispred vremena

 

             Iživciran tezom "znanstvenika" Semira Osmanagića o postojanju piramide u Visokom, prije nekoliko godina za Hrvatsko Slovo napisao sam jedan satiričan članak. Ne mogu se sada točno sjetiti ali čini mi se kako sam upitao čitatelje - jesu li oni ikada čuli za Čusto Brdo. - E, ako niste od sada ćete ga itekako zapamtiti. Budući je moj "kolega" Osmanagić postavio tezu kako se u Visokom nalazi piramida, u mom selu, Čustom Brdu, točnije duboko u utrobi Didovog brijega, nalazi se najmodernija svemirska prislušna stanica sa Jupitera za špijuniranje nas Zemljana - istupio sam s takvom "znanstvenom" tvrdnjom.
             Danas, kada je prema službenim podacima u prošloj godini Osmanagićevu "Piramidu u Visokom" posjetilo, slovom i brojem, sedam (7) turista jasno je kako je Čusto Brdo daleko, daleko iznad te Osmanagićeve piramide. Evo dokaza.
             U Čustom Brdu postoje živi i zdravi ljudi, koji su nadasve jako promućurni, snalažljivi, napredni, inteligentni i da ne nabrajam kako ne biste rekli da kao lokal-patriot pretjerujem. Ono što je u svemu najvažnije, žive u skladu s modernim vremenom istovremeno ne zaboravljajući, ne zapostavljajući stare, običaje, svoje korijene, svoje Čusto Brdo. Ako vam se učini da sam na trenutak odlutao, rasplinuo se, prelazeći sada na papinu poruku glede korištenja interneta, facebook-a, skype-a i ostalih tehničkih dostignuća, vjerujte, u krivu ste. Kako vam je poznato, papa je kazao da sva tehnička dostignuća, koja je u konačnici Bog dao čovjeku, treba koristiti, ali ispravno, a ne tamo za neke bezvezarije, porngrafiju, i što sve ne. Na kraju krajeva i papa Benedikt ima svoj profil na facebook-u.U skladu s tim i moji dragi Čustobrđani, uglavnom zbog egzinstencijelne potrebe rasuti diljem svijeta, osnovali su preko facebook-a Radio Čusto Brdo i zakazuju ona, pa skoro prava starinska sijela u zimsko vrijeme. Ne mogu s potpunom sigurnošću tvrditi, a vjerujem, ako ne budem u pravu, kako mi moji sumještani koje ću u daljnejm tekstu nabrojati ne će zamjeriti, ideja o tom radiju, o sijelima Čustobrđana na facebook-u potekla je od Ante Ivešića koji već dulje vrijeme s obitelji živi i radi u Australiji. Naravno, oženjen je iz naših krjeva, točnije iz sela Bistrice kod Žepča. Kada već spominjem imenjaka moram se prisjetiti jednog davnog maila koji mi je stigao iz Australije. Ukratko, pozdravljao me Anto Ivešić. Vjerujte, pretresao sam svaku obitelj iz Čustog Brda, sve Ivešiće i nisam našao niti jednog Antu. Pitam brata i tatu - znaju li oni tko bi to mogao biti?
- Pa Mačak Anice Tadince - kako se ne možeš sjetiti, kroz smijeh mi govori brat, inače Mačkova generacija. Dok ovo pišem siguran sam da se imenjak na ovo - Mačak - ne će naljutiti, jer ga više ljudi zna po nadimku nego po prezimenu.
             Za petak uvečer po našem vremenu, preko mog krštenog kumčeta, Želje kume Lukince, zakazao sam sijelo s njima. U dogovoreno vrijeme, javljaju se jedno po jedno. Tu je Finka Grlić, sada živi u Njemačkoj, udala se devedesetih za Švabu Willingera, ako sam dobro napisao njegovo prezime. Među prvima se javila i ljepotica kakvu mater rađa jednom u stotinu godina, Mira Kelavina. Mira se inače preziva Miličević ali je svi u Čustom Brdu zovu Mira Kelavina, jer je unuka pok. Ilije Kelave i kćerka Ane Kožulove iz Galovca. Začudo skoro nikada nitko ne kaže Mira Ivice Kelavina, iako joj se ćaća tako zove. Mirin muž se preziva Jelić, sa Usore je, a njegova Mira radi kao vozač autobusa u Njemačkoj
- Hoće li to sijelo jednom početi, morala bih se ići okupati - pita Mira?
             Sijelu se, po mogućnosti priključuju; Ljilja Tadić iz Osove, Kaja Mrkonjić i njezin muž Tončo iz Čustog Brda, sada u Zagrebu, Pava Ivešić - Nikolić Šlopova, sada živi negdje u Vojvodini, Gordana Joze Marinčića, sada u Rijeci. Rjeđe se jave Josip Budimir - Budo sa Gajića, selo u novošeherskoj župi sv. Ilije, sada živi u Zadru, i Ivo Matijević, s Matijevića Brda, župa Radunice, živi u Teksasu. Naravno tu je nježna Mira Vrbičić - Živković koja s mužem i djecom živi u Novoj Gorici.
             Sreća da na ovim prostorima nema nekih jakih vjetrova, oluja, jer bi Miru, onako krhku i nježnu, malo jači vjetar mogao odnijeti još dalje od njezina i našeg Čustog Brda. Ono što je najzanimljivije na tim druženjima jest da se dopisuju-razgovaraju, uglavnom u šaljivom stihu. Zbog nedostatka prostora evo samo dva primjera: "Trebala bih i ja tamo doći, al' ne smijem hodati po noći. Što ću, jadna, ako vuk naiđe, kako li ga natjerat' da siđe?" - piše Ljilja Tadić, a Mira Kelavina joj odgovara: "Vuka, Ljiljo, ti meni pošalji, a ti gledaj, samo se udalji"! Zatim, Mira Vrbičić-Živković: - U Čustom mi Brdu bila dika, al' me sebi ugrabio Žika. Odgovara joj Dika: - I sad Diku želja tebi vuče, al' bi Žika mog'o da nas tuče.
             No, ono što ovim sijelima daje dodatnu veličinu jest duboka privrženost Čustobrđana katoličkoj vjeri i Gospi. U Asambarima (zaselak u sklopu Čustog Brda) podignuta je kapelica Gospi, a znak prepoznavanja Radia Čusto Brdo jest slika te kapelice i sljedeći tekst: "S ovime se pohvaliti mogu, tu se ljudi često mole Bogu, dal' Krunicu il' par Očenaša, okupi nas kapelica naša. Čusto Brdo da živi u slozi, Gospe draga ti nama pomozi.
             I samo rečenica za kraj. Vjerujte, ako sutra tehnika onogući da se ljudi nastane na Marsu, Jupiteru i ostalim planetima budite sigurni da će Čustobrđani i s tih planeta organizirati sijelo i svemirski Radio Čusto Brdo!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 13. veljače, 2013./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA

MORALNI PAD, SKLONOST HEDONIZMU, RAZJEDINJENOST U VIŠE POLITIČKIH STRANAKA – VELIKI PROBLEMI HRVATA ZBOG KOJIH NE OSTVARUJU NIKAKAV ZNAČAJNIJI REZULTAT NA IZBORIMA

Najava općeg kaosa

             

Srbi u biH bilo kojoj političkoj stranci pripadali, bilo koliko tko od njih bio obrazovan, imaju jedan veliki, rekao bih za njih nepremostivi problem. Taj problem zove se želja za dominacijom nad drugima, taj problem zove se "nebeski narod", možemo ga nazvati fikcijom,

             U Dragoj Našoj BiH se uskuhalo. Događanja, sve jedna gora od drugih, se samo nižu. Spomenut ću ova u zadnjih desetak dana.
             Predsjedništvo BiH oduzelo je ministru vanjskih poslova mogućnost da predlaže i provjerava kandidate za veleposlanike. Na taj način su, Zlatka Lagumdžiju predsjednika reformiranih komunista, spriječili da na mjesto veleposlanika imenuje svoga miljenika Zlatka Miletića.
             Predsjednici četiriju stranaka koje čine, navodnu, parlamentarnu većinu sastali su se po tko zna koji puta i razgovarali o provedbi odluke europskog suda glede slučaja Sejdić-Finci. Bezuspješno. Istina, dogovorili su isto što i prošli puta, da će se ponovno sastati po tom pitanju.
             U OHR-u su se sastali predsjednik Federacije BiH, dva dopredsjednika te članovi Kolegija parlamenata F BiH sa Inzkom vezano, prije svega uz pokušaj izbora članova Ustavnog suda F BiH, kao i za druge teme, nefunkcioniranje Vlade F BiH, odnosno nefunkcioniranje Federacije BiH. Svi su zadržali svoje prethodne stavove, dakle nisu riješili ništa. U tom sjajnom poslu pridružio im se i OHR jer su i oni odlučili ne poduzimati ništa.
             Gradonačelnik Mostara, Ljubo Bešlić pokušao je 3. travnja održati sastanak s predstavnicima SDA i HDZ Mostara kako bi razgovarali i donijeli neko rješenje glede financijske krize u Mostaru. Kažem, pokušao jer mu na taj sastanak nisu došli ni SDA ni HDZ.
             Kolegij skupštine Tuzlanskog kantona nije donio proračun jer SDA ne će podržati proračun dok kantonalna Vlada ne podnese ostavku, a Vlada ne će podnijeti ostavku dok se ne donese odluka o tomu je li povrijeđen vitalni nacionalni interes.
             Predstavnici vodećih političkih stranaka 5. travnja izjavili kako nemaju rješenje za implementiranje presude Sejdić-Finci. Bez tog dogovora nema otvaranja pregovora sa EU, niti će sljedeći izbori od strane EU biti priznati. Nema dogovora političkih stranaka, niti se nazire rješenje glede donošenja jedinstvenog boračkog zakona o povoljnijem umirovljenju, a bez toga nema nove, treće tranše kredita MMF-a, što bi značilo bankrot cijele BiH.
             Jerko Lijanović, dopremijer Federacije BiH izvršio svojevrstan puč u Vladi jer je i pokraj živog premijera Nermina Nikšića, koji nije podnio ostavku niti je bolestan ali ne želi zakazivati sjednice Vlade dok se Ustavni sud ne očituje o njegovim zahtjevima, ponovno zakazao sjednicu Vlade na koju nisu došli ministri iz SDP-a. Nikšić tvrdi kako Lijanović krši Zakon i podnio je kaznene prijave protiv njega, Lijanović opet kako on radi sve u skladu sa Zakonom. Naravno, Ustavni sud još nije odlučio je li to što on radi u skladu sa Zakonom, premda i malo dijete zna da nije.
             Predstavnici RS (tvorevine nastale na zločinu prema Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima) na, za 8. i 9. travnja zakazanoj plenarnoj sjednici između BiH i EU o strukturalnom dijalogu o pravosuđu, zatražit će da se predmeti ratnih zločina sa državnog prenesu na entitetske sudove. Uh, kako je teško pogoditi zbog čega to traže!
             Prve vidljive posljedice dijela gore nabrojanih događanja;
             Ljekari ZE-DO kantona, satom obustave rada, zbog njihovog teškog položaja ali i teškog položaja zdravstva u Kantonu, najavili generalni štrajk za 24. travnja. Zbog najave o smanjenju plaća za 30% prosvjetni djelatnici u cijeloj Federaciji BiH su na korak do štrajka.Teretni vlakovi Željeznica Federacije danima ne rade jer im federalna Vlada, koja je njihov vlasnik, nije isplatila plaće.
             Generalni štrajk će se, prema najavi Sindikata, nastaviti sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi, prije svega isplata radnicima zarađenog te rješavanje pitanja njihovog zdravstvenog osiguranja. Istovremeno, revizija u Željeznicama RS (jest nam Draga Naša BiH bogata, tako mala zemlja a ima dvije željeznice!) najvjerojatnije će pokazati kako su tvrdnje Sindikata strojovođa o neregularnom poslovanju i manjku oko 200 milijuna maraka točne. Radnici javnog poduzeća GRAS već danima ne rade, tramvaji po Sarajevu ne voze, gradski promet je u kolapsu. Još uvijek nije sigurno da će biti popisa stanovništva kojega nije bilo 22 godine. Ovdje ćemo malo zastati. Dosta je loših vijesti, i previše.
             Što su razlozi?
             Prije nego se kaže pravi, odnosno jedini razlog zbog čega sve ovo ide ovako traljavo u Dragoj Našoj BiH, točnije rečeno zbog čega u BiH ništa ne funkcionira, pogledajmo one razloge koji se nameću na prvi pogled.
             Srbi u BiH, bilo kojoj političkoj stranci pripadali, bilo koliko tko od njih bio obrazovan, imaju jedan veliki, rekao bih za njih nepremostivi problem. Taj problem se zove želja za dominacijom nad drugima, taj problem se zove, "nebeski narod", možemo ga nazvati i fikcijom, jer to što je nacrtao Garašanin nikada se ne može ostvariti. Za tu Garašaninovu ideju u narodu ima jedna sjajna izreka koja kaže: – Ono što budala može zamisliti ni dizelka ne može povući. Prije neki dan dobio sam mail od prijatelja iz Splita koji mi šalje tekst pod naslovom "Srbija između čekića i nakovnja". Između ostaloga, u odgovoru sam mu napisao:
             - Ni jedna zajednica jugoslavenskih naroda, zvala se ona Kraljevina SHS, zvala se jedna, druga ili ne znam koja Jugoslavija, danas neki Region i na znam kako sve ne, nije moguća jer svaku tu eventualnu zajednicu Srbi vide kao polugu, sredstvo za ostvarivanje Velike Srbije, za ostvarivanje dominacije nad drugim narodima. I to što su ostali bez Kosova, i to što će koliko sutra ostati bez RS, jer će biti kad-tad ukinuta, ne će ih dozvati pameti, ne će ih naučiti da se okanu pokušaja dominacije nad drugima. Ono što Srbima niti jedan njihov političar ni intelektualac nije jasno rekao je sljedeće; Međunarodna zajednica ZNA tko je najveći krivac za sve što se događalo i što se događa na Balkanu i zbog toga će kažnjavati Srbe sve dok se ne nauče pameti ili dok ih ne svedu na totalno beznačajan faktor. Srbi znaju da je RS nastala na zločinu i baš zbog toga traže da se predmeti ratnih zločina prenesu na entitet. Podsvjesno znaju da će RS kad-tad biti ukinuta, zbog toga, kao papagaji ponavljaju – mi se držimo i poštujemo Dayton. Ni to im ne će pomoći.
             Muslimani-Bošnjaci?
             Njihov temeljni problem je identitet kojega još uvijek traže. Zbog toga ovoliko dugo nema popisa stanovništva jer jedini koji opstruiraju održavanje popisa su njihovi političari i intelektualci. I nakon što je donešen Zakon o popisu nastavljaju sa sitnim mešeterenjem, s pokušajima koji, prema njihovu mišljenju trebaju dovesti do toga da se svi Muslimani-Bošnjaci izjasne kao Bošnjaci. Zbog toga će popisivači za svih 79. pitanja čitati ponuđene odgovore osim za nacionalno izjašnjavanje. Jasno je da njihova politička oligarhija ali i neki intelektualci žele izbjeći da građani čuju kako se mogi izjasniti i kao Muslimani, kao Bosanci ili Bošnjaci ili se o nacionalnom uopće ne moraju izjasniti.
             Mora se priznati da im je u slučaju nacionalnog izjašnjavanja teže nego Srbima i Hrvatima koji nemaju problem identiteta. Drugi, sekundarni ali ništa manji problem je njihova priča o multikulturalnoj BiH koju su pokušali podvaliti međunarodnioj zajednici. Sada im se ta priča vraća poput bumeranga i udara ih u glavu, odnosno priječi ih da ostvare zadnju nakanu, a ona je - riješiti se Hrvata i Srba iz BiH. Najočitije se to vidi na donošenju Zakona o boračkim pravima. I, bio ministar za ta pitanja iz SDA, kao što je bivši Crnkić koji je pokrenuo reviziju ili iz SDP-a Zukan Helez, koji je na svoj sirov i nepismen način pokušava provesti to, krajnni cilj je riješiti se hrvatskih branitelja iz proračuna.
             Druga stvar koja ih remeti u pravljenju normalne države, a koje mnogi od Muslimana-Bošnjaka nisu svjesni je prijedlog ministra Heleza da svi oni koji su ratovali, pa makar i ne bili ranjeni, svi razvojačeni i bez posla imaju naknadu kao borci, deset maraka, deset, ali da imaju. Što je po srijedi? Na taj način Muslimani-Bošnjaci mislili bi da imaju svoju državu. Ali i kada bi se mogli riješiti Hrvata i Srba, što bi ostalo od priče o multikulturalnoj BiH?
             Hrvati?
             Hrvati pak imaju veoma veliki problem o kojemu, tvrdim, nitko ozbiljno da progovori. Njihov problem je strašan moralni pad, a prva posljedica je demografski pad kojega generira i velika sklonost k hedonizmu. Zbog svega toga, i ovako brojčano slabi, razjedinjeni su u više političkih stranaka, a onda takvi ne mogu ostvariti nikakav značajniji rezultat na izborima. Zar Lijanović, Jurišić, Čović, Ljubić i neki još beznačajniji ne prave problem jedan drugomu, a svi zajedno zbog svog nejedinstva i poznatog hrvatskog jala prave problem hrvatskom narodu u BiH. Opravdano je sumnjati, bojati se da će najava zajedništva na zasjedanju HNS 6. travnja po tko zna koji puta biti samo lijepe riječi koje mi Hrvati znamo jedni drugima prosipati.
             Međunarodna zajednica?
             Budući nemam ambicija biti u vlasti, niti se bojim sankcija (već su mi davno zabranili politički rad zbog navodnog tvrdolinijaštva premda ni u jednoj državi svijeta tvrdolinijaštva nema kao kaznenog djela) bit ću krajnje konkretan; Za sve ovo stanje u BiH, daleko najveći krivac je MZ! Ne ću sada ulaziti u detalje, njih sam pojasnio u mojoj tragikomediji "Upravljenje krizom" (negdje izazovu krizu, rat pa onda s tim upravljaju) ali je jasno da su problem, spomenimo samo Mostar, napravili ljudi iz MZ (Ashdown je nametnuo glup i krajnje bezobrazan Statut, a Inzko ga sada ne će staviti izvan snage).
             Također je jasno da je problem ne funkcioniranja Federacije, preko Inzka koji je poništio odluku Središnjeg izbornog povjerenstva, napravila MZ, a sada pilatovski od svega peru ruke. Kao, ne će oni rješavati naše probleme. O (ne)djelovanju MZ moglo bi se mnogo toga reći, a jedini smisleni razlog takvog njihova ponašanja moguće je taj što još uvijek nisu riješili problem Kosova. Zaključak:
             Možda sam ja izvan ovoga svijeta pa zbog toga jednostavno ne mogu razumjeti kako ljudi u BiH ne vide u čemu je problem i kako ne vide da je rješenje veoma jednostavno?! Citirat ću vam dio izjave Bože Ljubića: "To je usko povezano i sa samom opstojnošću države. Ako je bilo što do danas postalo bjelodano, to je nemogućnost funkcioniranja, a upitna je dugoročnost i opstanka države BiH struktuirane u Daytonu i svim kasnijim njegovim revizijama. To, naravno, traži vrlo osmišljeno, ali i vrlo izravno i dugoročno neodloživo djelovanje".
             O pameti! Hvala ti Bože! Pet-šest godina kako sam gospodinu Ljubiću i, usuđujem se tvrditi mom prijatelju, skoro kao malom djetetu, pojašnjavao, crtao ono što pišem u mojim tekstovima od tamo negdje `98-e, da se u BiH ništa ne može riješiti bez održavanja Nove međunarodne konferencije na kojoj bi se Dayton stavio izvan snage i donio novi državno-pravni ustroj BiH, on se sjetio da je "upitna dugoročnost i opstanka države BiH struktuirane u Daytonu i svim kasnijim njegovim revizijama", te da to "naravno, traži vrlo osmišljeno, ali i vrlo izravno i dugoročno neodloživo djelovanje".
             Budući da mu je trebalo toliko godina da sve to vidi i kaže tako uvijeno ili ako hoćete političkim riječnikom, bojim se da će mu trebati još toliko da kaže izravno o potrebi održavanja NMK, a onda još toliko i da to, u ime Hrvata službeno i zatraži.
            No, dok to on i svi ostali u BiH shvate MZ će sama zakazati tu NMK i Dayton staviti izvan snage! Nažalost, to sam već nekoliko puta napisao, moje generacije tada ne će biti među živima.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 10. travnja, 2013./

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA

Što je je bit(no)?

             Draga Naša BiH je baš neka baksuzna (nesretna) država. Neki će odmah reći, kako može biti nesretna država koje u biti i nema. Drugi će, posebno glede događanja u zadnje dvije godine kazati nesretno je samo 51% BiH, odnosno nesretna je jedna od tri, na dulje vrijeme neodržive tvorevine, koliko ih je MZ napravila u Daytonu. Za svoje stavove svatko ima argumenata na pretek. Najnoviji – uhićen je predsjednik Federacije BiH, Živko Budimir, a na zahtjev Tužiteljstva Sud BiH je njemu i još trima osobama odredio pritvor od mjesec dana.
            Oni skloni ironiji kazat će kako se i na ovom primjeru (određen je pritvor za dva Hrvata i dva Muslimana-Bošnjaka) vidi da Federacija BiH, u biti odnos između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka besprijekorno funkcionira. Malo više na planu kriminala. O ovom događaju, odnosno o gospodinu Živku Budimiru reći ću samo dvije stvari. Ni moja pokojna baba koja je bila bez razreda škole ne bi, da je imala mogućnosti i ovlasti, pomilovala 162 osuđenika, a pogotovu ne bi pomilovala 36 njih osuđenih zbog ubojstava, ni iz samilosti, dakle zabadava, niti da joj je netko ponudio sav novac svijeta, jer bi se to kosilo s njenim moralnim načelima. I drugo, na Budimirovu primjeru, po tko zna koji put se pokazalo da generali nisu za politiku.
            Ovaj, u biti sulud događaj, nažalost je stavio u drugi plan ono bitno što se događa, odnosno čiji se jedan mali djelić dogodio ovih dana. Predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić se u razgovoru za BHT1 ispričao za zločine koje su Srbi, bilo koji Srbin, tijekom prošlog rata počinili u ime Srbije! Manje su važna cjepidlačenja nekih, rekao bih gore zadrtih nacionalista od Nikolića, je li ta isprika bila iskrena. Bitno je da se predsjednik Srbije, dakle najslužbenija osoba u Srbiji ispričala. To što eksplicitno nije rekao da je zločin u Srebrenici bio genocid, nevažno je, jer je sud u Haagu rekao da se radi o genocidu. I druga jednako važna, ako ne i važnija stvar iz tog razgovora, jest ta da je kazao kako je Bosna i Hercegovina država, a RS dio te države. Čisto iz radoznalosti bilo bi zanimljivo znati kako li je to podnio Dodik. To kako su reagirali obični građani Srbi iz RS, na njegovu (u biti netočnu opasku) da su oni Bosanci znamo, ali bi opet bilo zanimljivo čuti Dodikov komentar.
             Kad govorim o tomu što je bitno, oprostite ali vas moram podsjetiti da još jednom pročitate što sam napisao u Vjesniku od 10. travnja (Međunarodna zajednica ZNA tko je najveći krivac za sve što se događalo i što se događa na Balkanu i zbog toga će kažnjavati Srbe sve dok se ne nauče pameti ili dok ih ne svedu na totalno beznačajan faktor.)
             Konačno su neki iz političkog vodstva u Srbiji uvidjeli da će se dogoditi ono što sam napisao i sada pokušavaju spasiti što se spasiti da. Tim Srbima, čija su personifikacija u ovom trenutku Nikolić i Dačić, jasno je da su ostali bez Kosova, ali i to da će se pritisak MZ nastaviti sve dok ih ne svedu na beznačajan faktor. Što to znači beznačajan faktor? Oni to znaju kao i ja i mnogi drugi, ali ih razumijem zašto to javno ne smiju reći Srbima. Ako ne budu slušali MZ-u, ako i dalje budu isistirali na onoj Vukovoj: – Govori bre srpski da te ceo svet razuume – što prevedeno na pučki jezik znači – tko zašto cijeli svijet, mi ćemo po svome, sasvim sigurno će ostati bez Vojvodine, bez Sandžaka i čega sve ne. Uvidjevši da je vrag odnio šalu, Parlament Srbije prihvatio je sporazum sa Prištinom. I, ma koliko se srpski političari trudili pojasniti javnosti da nisu priznali Kosovo, ma koliko govorili da ga nikada priznati ne će, svima je jasno da su ga tim potpisom priznali. Odakle im je došla pamet da to u Bruksellesu potpišu, odakle pamet Nikoliću da na medijima prizna kako je BiH država, a RS samo njezin dio, da kaže kako će s Hrvatskom uspostaviti dobre odnose i da on osobno nije nikakva smetnja Hrvatskoj? Citirat ću vam Nikolićevu rečenicu koja sve kazuje, objašnjava. "Srbija je jednom dobivala bombe po glavi..."
            Ma, bravo Nikoliću! Konačno da i od Srba netko shvati u čemu je bit. Ako ćete se i dalje držati one Vukove, opet ćete dobiti po glavi, ali ovoga puta, znaju to Nikolić i Daćić, bilo bi mnogo, mnogo gore. Premda u životu nikada nisam istukao nikoga, čak ni jedno svoje dijete, moram odati priznanje onoj narodnoj mudrosti: – Batina je iz raja izašla.
            Znam da nama u Dragoj Našoj BiH, ovo rješavanje, pospremanje Balkana predugo traje, ponavljam, osobno najvjerojatnije ne ću dočekati da BiH bude uređena i normalna država, ali nakon ovoga u Bruksellesu uskoro je na redu i pospremanje Drage Naše BiH.
            Na dan 25. travnja američki veleposlanik u BiH, Patrick Moon, predao je donaciju svoje države SIPI, a kako bi istražni organi i policija u BiH mogli bolje raditi. Dva dana kasnije na pitanje novinara za komentar glede uhićenja predsjednika Federacije BiH rekao je kako nije upoznat s tim što se događa. Jasno da mu vjerujete i vi i ja, jer akcija SIPE, samo nakon dva dana, dogodila se zbog opreme koju su dobili. Dobivena donacija pomogla im je da djeluju protiv nezakonitih radnji. Što vam je političar? Valjda je nakon ove izjave Moona i prosječno upućenom jasno zašto je on američki diplomat ali i to što je bitno da bi se na Balkanu nešto pomjerilo naprijed. Još jednom pročitajte Nikolićevu izjavu o tomu što je Srbija jednom dobila.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku od 1. svibnja, 2013./

 

Nesretan dan?

  

            U Dragoj Našoj BiH, kod sve tri njezina naroda, vlada mišljenje, ustvari praznovjerje, kako je broj 13. nesretan (baksuzan, turc. nap. a.) broj, te sve što se na trinaesti uradi teško da može ispasti na dobro. Ne znam komu je palo na pamet za trinaesti studenog zakazati sjednicu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, ali su sjednicu zakazali i održali je baš na taj baksuzni dan. Zatupnici su, između ostalih prijedloga Vlade, odobrili Strategiju reforme mirovinskog sustava. U obrazloženju je navedeno kako je cilj broj jedan – osiguranje dugoročne financijske održivosti mirovinskog sustava! Ovaj prijedlog vlade kao i njegovo odobravanje od strane Parlamenta svakako treba pozdraviti međutim, mnoge u Dragoj Našoj BiH brine samo datum na koji su to predložili i odobrili. Znajući iz iskustva kako je BiH baksuzna.....
            Dok sam jučer vozio u pravcu Zenice primio sam dvoje stopera, vele da su bračni par, Elvis i Irma, očito Muslimani-Bonjaci. Bit će da im je toplina u autu razvezala jezik pa je krenula priča, a o čemu bi drugom nego o jadnom stanju, kako njihovom tako i ogromne većine građana BiH. Ne znam otkud, ali počeli su prvo viku na gradnju džamija.
– Eto, gospodine, vidite li vi koliko smo svi mi glupi, na svakom koraku niče nova džamija! Samo da nam je znati otkud im novac dok mi istovremeno ne možemo mjesecima dobiti ni onu minimalnu socijalnu pomoć. Nigdje ni jedno ne radimo, sreća moj nam babo ponekad pomogne – priča ogorčeno Irma.
– I, tko će im ići u džamije – dodaje Elvis?
- Ići će, Elvise, ići će. Vjerujem da znaš da od ovih novopečenih bogataša i na tisuće onih koji tako lako i brzo dobiju doktorske diplome ne možeš sjesti ni blizu prvog reda – dodajem, pokušavajući malo skrenuti na šalu.
– Samo nam ne spominjite ove iz prvih safova (redova) – govore obadvoje u isti glas. – I još ovi s bradama koji sada dolaze i nastoje preuzeti džamije!? Ma, sveti Tito, kod njega takve budalaštine nisu imale šanse spomenuti se, a kamoli da se događaju – pokazuju svoj žal za Jugoslavijom.
- Nije sve tako crno, kako govorite. Evo, čuli ste da se Mevlid Jašarević, znate onaj što je pucao na američko veleposlanstvo, pokajao. Jeste li vidjeli njegovu izjavu u medijima sa suđenja?
– Što je izjavio – pitaju?
- Rekao je da se kaje zbog užasnog, tužnog i nevjerojatno glupog čina te se ispričao svima, a posebno policajcu kojega je tom prilikom ranio.
– Dobro je to, ali ako je iskreno – odgovaraju.
            Zbilja, znači li ovaj Jašarevićev čin nešto? Ono što se moglo vidjeti, kao znak pokajanja, kao znak da odustaje od te terorističke ideologije, Jašarević je obrijao mudžahedinsku bradu, bacio one hlače s nogavicama do ispod koljena, kazao kako su ga nagovarali na džihad, a sada kada je on u zatvoru odriču ga se, tvrdeći da nije razumio što su mu govorili, dodajući da ih je itekako dobro razumio ali sada više s njima nema ništa. Sve je to dobro ako je iskreno, kako rekoše Elvis i Irma, ali ako se dobro sjećam i ta Jašarevićeva izjava bila je trinaestog! No, da ostavimo ironiju po strani. Razumljivo bi bilo, i ako je to Jašarević izjavio kako bi mu sud izrekao što manju zatvorsku kaznu, jer, Bože moj, komu se sjedi desetak i više godina u zatvoru?! Gledao sam tu njegovu izjavu i osobno mislim da je bila iskrena. Ovo njegovo brijanje brade, odijevanje u normalnog europskog čovjeka dobar je znak, znak poslije kojega bi mnogi koje ovi s velikim novcima iz arapskih zemlja zaluđuju, truju svojim "naučavanjem" mogli odustajati od tih, citiram Jašarevića - nevjerojatnih gluposti. Međutim, da bi se BiH riješila tog tereta, a prije svega Muslimani-Bošnjaci kojima oni postaju sve veći teret jer žele preuzeti džemate, (župe) moralo bi se dogoditi nešto veće. Od bivšeg reisa nije se moglo očekivati da kaže ono što je normalno, ono što bi pomoglo i muslimanima i Bošnjacima, ali i olakšalo svim narodima u BiH i pokrenulo naprijed državu – Vehabijsko naučavanje je strano našoj tradiciji u BiH i vehabije ovdje nisu poželjne, neka se vrate u zemlje iz kojih su došli. Naprotiv, Cerić ih je podržavao gdje god je mogao. Hoće li se novi reis Kavazović usuditi učiniti dobro i muslimanima ali i svima u BiH ostaje da se vidi. Šanse za njegov otvoreni istup jesu male ali iz njegovih javnih nastupa od preuzimanja dužnosti reisa vidljivo je da je mudriji od Cerića. Jednom njegovom otvorenom izjavom put BiH k Europi bio bi jako ubrzan. Nažalost, Bakir Izetbegović izjavio je kako je bitnije riješiti pitanje nastave muslimanske-bošnjačke djece iz Konjević Polja nego presudu europskog suda Sejdić-Finci. Jasno je kako Izetbegovića na zanima ulazak BiH u Europu, jer je sasvim sigurno da on zna kako ulazak u EU rješava i pitanje školovanja djece na njihovom jeziku. Čini mi se, i on je ovo izjavio baksuznog, trinaestog!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 20. studenog 2013./

 

Razlozi za "slavlje"

  

           Na dan 21. studenoga ušao sam na internet provjeriti koji je bio dan 21. 11. 1954., odnosno kojega dana sam se rodio. Naime u nekim mojim dokumentima piše da sam rođen 21., a u nekim 22. studenog. Kako bih točno znao koji je datum mog rođenja pitao sam mamu koja mi je potvrdila da me rodila u ponedjeljak ujutro, oko četiri sata. Zašto sam to učinio? Znajući kako Srbi, u tvorevini RS, nastaloj na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima slave taj dan kao, zamislite – državni praznik RS, htio sam provjeriti, nije valjda da sam rođen 21 studenog!? Na sreću, pokazalo se kako ipak nisam. Ma koliko Srbi u toj, rekoh kakvoj tvorevini, slavili taj Dayton, oni ne mogu izbjeći činjenicu, istinu, da je na taj dan Dragoj Našoj BiH navučena luđačka košulja. A slaviti dan kada je navučena luđačka košulja mogu samo oni koji su isti kao i ta košulja. O tome koliko je ta tvorevina država pisao sam nedavno. Koliko sam i ja Bill Gates. S druge strane Muslimani-Bošnjaci, odnosno ministarstvo rada i socijalne politike preko tzv. federalne televizije obavijestili su javnost kako je u ponedjeljak, 25. studenoga Dan državnosti BiH, te da sukladno tomu državne institucije ne rade.
           Što je ovdje zanimljivo, bolje reći što je ovdje jadno?
           Vjerujem, primijetili ste, federalno ministarstvo izvješćuje da je federalnim Zakonom o praznicima 25. studenoga Dan državnosti Bosne i Hercegovine, a ne Federacije. Da su imalo razmislili i njima samima bila bi smješna formulacija o DRŽAVNOM prazniku koji je kao praznik utvrđen na Federalnim institucijama! Na trenutak ću se vratiti proslavi Daytona, kao "državnog" praznika RS, kojega slave samo Srbi. Ako znamo da isti ti Srbi slave izgubljenu bitku na Kosovu kao najveću srpsku pobjedu ne bi trebala čuditi ni proslava "Dana luđačke košulje". S druge strane na zasjedanju tzv. intelektualnog Kruga 99, 24. studenoga raspravljalo se o ZAVNOBIH-u, kao danu utemeljenja BiH (što je u biti povjesno netočno), te o njegovim dosezima. Ono što zaboravljaju Muslimani-Bošnjaci jest to da će Draga Naša BiH, ako ikada uđe u EU, morati donijeti zakon o osudi totalitarističkih režima, dakle osuditi isti onaj režim na čijim idejama i pod čijom kapom je održan taj ZAVNOBIH! Tom intelekutalnom krugu kao i mnogim Muslimanima-Bošnjacima ništa ne govori slučaj Hrvatske odnosno slučaj prozvan lex Perković. Da su bar malo razmislili shvatili bi neke stvari. Možda bi uz malo veći napor razumjeli i zašto se esdepeovska, ispravnije komunistička vlast, u Hrvatskoj toliko opire prihvatitti europske standarde. Shvatili bi da toj vlasti nije neka briga hoće li nastradati, odnosno hoće li biti osuđen Josip Perković. Shvatili bi, nadalje, da se ta vlast baš puno i ne brine hoće li biti osuđeni njihovi očevi koji si imali itekakvog udjela u zločinima nad Hrvatima poslije Drugog svjetskog rata, a možda bi i shvatili što je pravi razlog odupiranja komunista Hrvatske donijeti taj zakon prema standardima EU. Jer, dan nakon što u Hrvatskom Saboru jasno i nedvojbeno budu osuđeni svi totalitarni režimi iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova morat će se ukloniti Trg maršala Tita! To je jedini i pravi razlog njihova opiranja europskim standardima. A kada se to dogodi bit će to priznanje i konačni pad tih komunista, danas SDP-a! Vratimo se opet Krugu 99 i "Danu državnosti BiH" koji se slavi samo na jednoj terećini BiH. Što će sutra ti "veliki" intelektualci reći kada sve to na čemu oni temelje državnost BiH bude bačeno na smetljište povijesti? Kakva će im to državnost BiH ostati? Što će Dodik i ostali reći kada jednog dana Dayton bude ukinut i stavljen izvan snage, a bit će kad-tad? Kakav će onda "državni" praznik slaviti ta zločinačka tvorevina? Umjesto što su ovi iz Kruga 99 raspravljali o ZAVNOBIH-U, umjesto što je "nebeski narod" slavio Dan luđačke košulje, i jedni i drugi su se trebali zapitati zašto u praksi ne primjenjujemo sporazum sa Svetom stolicom, zašto ne poštujemo međudržavni ugovor. Je li susret predsjedatelja Ministarskoga vijeća, Vjekoslava Bevande sa Svetim ocem baš na 21. studenog slučajnost i što Bevanda sam može učiniti da se taj međudržavni ugovor poštuje? Malo, jer da je Muslimanima-Bošnjacima, kao i Srbima, stalo do normalne države BiH onda ministar vanjskih poslova, Musliman-Bošnjak, na dan kada je Bevanda bio kod pape ne bi išao u Tursku nego bi skupa sa svojim šefom bio kod Svetog oca. Ono što je, nažalost, jedino moguće zaključiti jest to da u Dragoj Našoj BiH ne postoji, ama baš ni jedan dan za slavlje, ne postoji ni jedan dan koji bi mogao biti totalno zajednički slavljenički dan. Zbog svega ovoga netko bi na parlamentu BiH trebao predložiti da se svih 365 dana u godini u Dragoj Našoj BiH i službeno proglase Danima žalosti. Čini mi se da bi se zastupnici iz reda svih naroda i manjina o tomu mogli usuglasiti bez nekih većih rasprava i međusobnih teških riječi.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 27. studenog 2013./

 

  

Doooriiisssss....

  

         Iskreno, poštovani čitatelji, nisam ni slutio, kao vjerojatno ni vi, da uvažena, dugogodišnja zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack čita Vjesnik, ali nakon što je pročitala članak iz broja od 11. prosinca 2013., vjerovali ili ne, pokušava se iskupiti. Pack priprema rezoluciju, prvi europski dokument u kojemu se otvoreno kritizira Daytonski sporazum. Nacrt rezolucije 20. siječnja razmatrao je Odbor za vanjske poslove ove europske institucije. Na njezin Nacrt rezolucije pristiglo je 116 amandmana, od kojih mnogi zastoj BiH na europskom putu pripisuju Daytonskom sporazumu tvrdeći (što je istina) da je prava kočnica funkcioniranju BiH kao normalne države.
         Između ostalih svoje amandmane na Nacrt rezolucije uložili su i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu. Tako u amandmanu HDZ-ovih zastupnika piše: "Uzimajući u obzir složenu strukturu Federacije, poziva se vlast da razmotri potrebne ustavne promjene koje bi osigurale funkcionalno, kao i uravnoteženo predstavljanje vlasti..."
         Ne lezi vraže – što bi rekli kod nas! Zar je moguće da od 12 hrvatskih zastupnika ni jedno od njih ne zna što točno treba napisati, tražiti? Zbog čega sve te uopćene fraze? Koga se to boje hrvatski europarlamentarci? Zašto ne napišu i istupe s jasnim zahtjevom: Tražimo održavanje nove međunarodne konferencije o BiH na kojoj će se Daytonski sporazum staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj BiH!? Ako se ne boje onda NE ZNAJU, POJMA NEMAJU! I tu je točka. Ne treba više ni jedna riječ, osim pitati ih – zašto se petljaju u nešto o čemu pojma nemaju. Ili, evo da budemo blaži, ako već ne znaju zašto ne pitaju one koji znaju! I vjerujte mi, čim završim ovu kolumnu poslat ću uvaženoj HDZ-ovoj zastupnici, Dubravki Šuici, na sva tri njezina službena maila dopis u kojem ću joj, osim pojašnjenja, poslati i ovaj tekst. Sumnjam da će mi odgovoriti, a kamoli pozvati me i pitati za mišljenje, ali evo, da javnost zna, poslat ću joj ovu kolumnu i još ponešto u pojašnjenju. Do vremena kada bi se trebalo raspravljati o usvajanju rezolucije imat će kad i ona i ostali hrvatski zastupnici ispraviti svoje neznanje i svoj zahtjev uobličiti onako kako treba, tražiti jedino ono što od BiH može napraviti normalnu državu.
         A sada nekoliko riječi o Lagumdžiji ili o kriminalu, svodi se na isto.
         Nevjerojatno, ali istinito je da ljudi, bar u Dragoj Našoj BiH, ne čitaju programe političkih stranaka, ali što je još gore ne obraćaju pozornost na ono što im političari na predizbornim skupovima poručuju. Ovom prilikom ću o porukama koje je upućivao SDP, odnosno tzv. reformirani komunisti, na čijem je čelu jedan od sedam Titovih sekretara SKOJ-a, Musliman-Bošnjak. Zlatko Lagumdžija. Osim standardne priče, koju je još 1999. lansirao pokojni Račan o tome da će njegov SDP zaposliti 200. 000 ljudi, a koju je SDP BiH preuzeo i po potrebi uvećavao ili smanjivao, pa onda priče o eliminiranju korupcije i kriminala, nepotizma, o transparentnosti i što sve ne, dvije stvari o kojima je tada govorio Lagumdžija su veoma upečatljive. Naime, vođa SDP-a BiH tvrdio je kako će od Federacije napraviti svojevremenu Zapadnu Njemačku, a na taj način RS će biti naša Istočna Njemačka i zbog lošeg materijalnog stanja Republika Srpska sama će se urušiti i nestati!
         Ono što danas imamo nakon tih njegovih obećanja su dvije Istočne Njemačke, kako reče Željka Cvijanović, premijerka RS-e. Druga Lagumdžijina politika, koju istina nije jasno izrekao ali se dala naslutiti iz njegovih govora kao altrenativa neuspjehu urušavanja RS-e kao Istočne Njemačke, je njegovo djelovanje u skladu s onom – što gore to bolje. U tom smislu svaki eventualni dogovor beha političara, a koji bi uvažavao opravdane hrvatske zahtjeve, minirao je, dovodio do apsurda. Ono što je uistinu žalosno je nesnalaženje Čovića i ostalih koji nikako da shvate da SDA i SDP rade isto, sprovode jednu te istu politiku koja se može svesti na jedan nazivnik – na sve moguće načine uništiti Hrvate u BiH!
         O činjenici da je broj nezaposlenih u BiH skoro dvostruko premašio brojku od 200.000, koliko je SDP obaćavao zaposliti, da i ne pričamo, također ne vrijedi spominjati ni sve ostalo što je najavljivao jer je činio sve suprotno od onoga što je obećavao, alim ovom prilikom samo jedna od kriminalnih radnji SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Ovih dana u javnost je stigao dokument nastao u centrali SDP-a 15. Siječnja, točno u 12 sati i 20 sekunda. Evo nekih političkih smnjernica iz tog dokumenta: "Od Komšića stvarati izdajnika građanske BiH. Povezivati Fahrudina Radončića s različitim četničkim pokretima i srpskom mafijom. Kreirati precepciju da je SDA najveći krivac z sadašnju socijalno-ekonomsku situaciju u BiH. Stvarati percepciju da SDP nama nikakvog utjecaja na bilo kakve procese u javnim poduzećima i državnim agencijama-ministarstvima", itd. Jasno, SDP se ogradio, pozvavši istražna tijela da utvrde istinu.
         Ono što ne znaju jest da je tehnika danas daleko otišla pa se odmah saznalo i točno vrijeme i računalo s kojega je dokument poslan. Eto, tko nam vodi BiH! Građanima ostaje pjevušiti refren iz Tutićeve pjesme "Doris" – ooduuvijeeek jee biiilo buudaaala i raaataa, Dooorriiiisss...

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 22. siječnja 2014./

 

  

Tko je(su) dirigent(i)?

  

         Nakon ovoga što se dogodilo prošli tjedan u Dragoj Našoj BiH, skoro svi su suglasni da je do erupcije dovelo teško gospodarsko i socijalno stanje sirotinje. Budući da sam od onih rijetkih koji olako ne prihvaćaju kolektivno mišljenje, kolektivnu pamet, iznijet ću svoje viđenje. Više je razloga za iskazano nezadovoljstvo. Povod broj jedan za prosvjede svakako je dugo gomilano nezadovoljstvo lošim materijalnim stanjem velikog broja građana BiH, bilo kom narodu pripadali. Drugi je, veliki jaz između ekstremno bogatih i onih siromašnih, a da razlog za divljaštvo, huliganstvo koje je ispoljeno bude veći, činjenica je da su ti bogati, njih 98%, svoje bogatstvo stekli pljačkom radničkih dobara, ozakonjenu groznim zakonom o privatizaciji pri kojoj su radnici ostali bez posla.Treći povod za demonstracije su političari u BiH. No gdje je uzrok, gdje je karcinom koji sve ovo generira? Uzrok i jedini stvarni problem leži u državno-pravnom (ne)ustroju BiH, leži u Daytonskom mirovnom sporazumu! Toliko o povodu i uzroku. Međutim, budući da se ništa ne događa slučajno potrebno je razjasniti, ogoliti do kosti one koji stoje iza ovih prosvjeda, jer samo naivan čovjek može misliti da su se dogodili, kako se kaže, spontano. U Evanđelju po Mateju MT 5, 13-14 piše: "Ne može se sakriti grad što leži na gori", što će reći ne može se skriti ni tko stoji iza organiziranja ovih prosvjeda. Naravno, ti koji su sve organizirali ne će to priznati i krit će to kao što zmija krije noge pa će za mnoge ostati tajna. Ali krenimo redom.
         Prosvjedi su se dogodili samo u Federaciji BiH i to opet samo u mjestima gdje, u ogromnoj većini, žive Muslimani-Bošnjaci. Ekonomsko stanje u cijeloj BiH nije dobro ali je to stanje u RS-oj lošije nego u Fedraciji, a niti je ekonomsko i socijalno stanje Hrvata u Federaciji nešto bolje od stanja Muslimana-Bošnjaka, što odmah dovodi do sumnje da se iza prosvjeda kriju i drugi razlozi. Jasno, razlozi su to političke prirode, a onaj tko pozorno gleda mogao ih je vidjeti i čuti. Naime, neki od prosvjednika, čulo se i vidjelo na televiziji, doslovce su kazali: "Tražimo ukidanje kantona", da bi mu odmah glas do njega sugerirao: "Ne to sada govoriti, kantone ćemo kasnije ukinuti". Nadalje, skandiralo se - Ovo je Bosna, ni riječi ovo je Bosna i hercegovina, dominirale su zastave s ljiljanima itd. Nije mudrost znati kojoj političkoj opciji u Federaciji i u BiH je pod broj jedan stalo da se ukinu kantoni što u prijevodu znači, totalno razvlašćivanje Hrvata u Federaciji i pravljenje od Federacije samo muslimanskog-bošnjačkpg entiteta. I da kod ovoga do kraja budem precizan – svim muslimanskim-bošnjačkim političkim strankama to je glavni cilj. Da se samo nakratko vratim na taj Dayton koji je neodržv. U Daytonu su Muslimani-Bošnjaci pristali potpisati uspostavu entiteta Republika Srpska, ali s neskrivenim i jasno izraženim ciljem da će je ubrzo ukinuti. Pristali su i na uspostavu županija, s istim razmišljanjem – dok se malo oporavimo od rata sve ćemo mi to ukinuti i napraviti "našu Bosnu". Međutim, pokazalo se, kao i u ratu, da se oni ne mogu riješiti Srba ni Hrvata, pokazalo se da ne mogu napraviti "našu Bosnu". Ono što Muslimani-Bošnjaci nikako ne shvaćaju, ali morat će - Bosna i Hercegovina nije muslimaska zemlja, islamsku BiH ne mogu napraviti dok u njoj Muslimani-Bošnjaci ne budu činili najmanje 70% stanovništva, takvu islamsku BiH ne mogu napraviti jer su kršćani brojniji u toj BiH. Nekim, muslimanskim-bošnjačkim intelektualcima konačno je počelo postajati jasno da Republiku Srpsku ne mogu ukinuti, zbog toga su se odlučili za opciju sličnu onoj koju su neki srpski intelektualci, shvativši da će definitivno izgubiti Kosovo počeli primjenjivati – daj da bar dio Kosova s većinskim srpskim stanovništvom nekako zadržimo u Srbiji – daj da mi, Muslimani-Bošnjaci, bar od Federacije napravimo samo našu državu. U skladu s tom politikom smanjuju pritisak na Republiku Srpsku i svu energiju okreću majorizaciji Hrvata, njihovom svođenju na nebitan faktor. Da iza ovih prosvjeda stoji jasna politička opcija evo vam izjava trojice, kao fol sukobljenih, najviše rangiranih muslimanskih političara. Na sam dan rušilačkih prosvjeda, dan kada su zapaljene zgrade kantonalnih vlada u Tuzli, Bihaću i Sarajevu, te zgrada Predsjedništva BiH Lagumdžija izjavljuje – "Ni po kakvu cijenu nećemo dopustiti uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta". Kakve veze su ti prosvjedni imali s uspostavom nekakvog hrvatskog entiteta, navodno se radilo o prosvjednima zbog lošeg ekonomskog i socijalnog stanja građana!!! Isto kažu i Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, a Izetbegović čak kritizira i Rezoluciju Doris Pack, jer navodno predviđa uspostavu hrvatskog entiteta. Paljenje zgrade Vlade u Mostaru imalo je za cilj prikriti činjenicu da su ovo bili prosvjedi samo Muslimana-Bošnjaka, još preciznije, izazvati međunacionalne sukobe između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata te "uvesti revoluciju" na prostore gdje u većini žive Hrvati i u Republiku Srpsku. Bizarne su izjave Fahrudina Radončića da vlast nije poduzela sve što treba, a prvi on je ministar sigurnosti BiH i u vlasti je! Također treba jasno reći, organizatori ovih prosvjeda nisu dopustili policiji da uspostavi red, ali kad su se pred večer prepali, jer im se očito sve to otelo kontroli, i dali zapovijed policija je za pola sata uspostavila red. Što organizatori, dirigenti ovog suludog čina ne znaju? Mišljenje da će, nakon što u BiH izbiju neredi međunarodna zajednica ukinuti Republiku Srpsku, da će ukinuti županije, je, blago rečeno, budalaština. Da su svim tim tisućama prosvjednika svakom u ruku dali transparent na kojemu bi pisalo: Tražimo održavanje NMK o BiH, stavljanje Daytona izvan snage i novi državno-pravni ustroj BiH postigli bi daleko više. I još jedna stvar koju će, u svojoj sljepoći, gluposti previdjeti jest izjava Inzka: Ako bi se prosvjedi nastavili, eskalirali pozvat ćemo trupe EU! I ovo treba jasno kazati, priličan broj Muslimana-Bošnjaka, nada se, potajno zagovara neki novi rat u BiH kojom prilikom bi oni napravili ono što u proteklom ratu nisu "našu Bosnu", što će reći islamsku. Ovi neredi bi, po njima trebali izazvati sukobe a onda bi se, misle, morao donijeti neki novi ustroj BiH. Vjerujte, ni ovo, tako jasno upozorenje Inzka nisu shvatili. Na kraju, za one koji možda nisu razumjeli – tko su dirigenti? Znadete kako policija najlakše otkrije ubojicu? Ubojica koji zakopa svoju žrtvu veoma brzo dođe obići mjesto zločina da provjeri je li negdje počinio grješku. Tad ga policija ščepa. Odmah uvečer na televiziji su nastupili Lagumdžija, Izetbegović i Radončić!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 12. veljače 2014./

 

    

Naprijed, u Europu!

  

         U subotu, 10. svibnja, u kino dvorani žepačkog Doma kulture, kandidati HDZ-a iz Hrvatske za Europski parlament, Željana Zovko iz Drage naše BiH i Ivan Sabljak iz Lijepe naše Hrvatske, održali su tribinu na kojoj su izložili svoj program te pozvali Hrvate Žepča da im daju svoj glas. Posebno su se osvrnuli na prije otprilike tri mjeseca usvojenu rezoluciju Vijeća Europe o stanju u BiH. Kako biste lakše i u cjelosti razumjeli ovo što pišem, prenijet ću vam dijelove iz moja dva teksta objavljena u Vjesniku. Prvo dio iz teksta od 22. siječnja 2014.: Pack priprema rezoluciju, prvi europski dokument u kojemu se otvoreno kritizira Daytonski sporazum. Nacrt rezolucije 20. siječnja razmatrao je Odbor za vanjske poslove ove europske institucije. Na njezin nacrt rezolucije pristiglo je 116 amandmana, od kojih mnogi, zastoj na europskom putu pripisuju Daytonskom sporazumu tvrdeći (što je istina) da je prava kočnica funkcioniranja BiH kao normalne države. Između ostalih svoje amandmane na Nacrt rezolucije uložili su i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu. Tako u amandmanu HDZ-ovih zastupnika piše: „Uzimajući u obzir složenu strukturu Federacije, poziva se vlast da razmotri potrebne ustavne promjene koje bi osigurale funkcionalno kao i uravnoteženo predstavljanje vlasti“.
         Ne lezi vraže – što bi rekli kod nas! Zar je moguće da od 12 hrvatskih zastupnika ni jedno od njih ne zna što točno treba napisati, tražiti?...Zašto ne napišu i istupe s jasnim zahtjevom: Tražimo održavanje Nove međunarodne konferencije o BiH na kojoj će se Daytonski sporazum staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj BiH!?
         I godspodična Zovko i gospodin Sabljić dali su veliku važnost toj rezoluciji. Ono što većina nazočnih na toj tribini, uz dužno poštovanje, ne zna jest činjenica da rezolucija nije nikakav obvezujući dokument, istina ona daje naznake u kojem pravcu bi trebalo ići ono o čemu je u toj rezoluciji riječ, ali nije obvezujući dokument. Nakon tribine za Vjesnik sam razgovarao sa gospodinom Sabljić i Zovko. Evo tog razgovora.
         Vjesnik: Gospodine Sabljić, znate li vi kako treba riješiti pitanje BiH?
         Sabljić: HDZ je i do sada pokazao da se zna brinuti i boriti za Hrvate, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Izborivši se za europsku deklaraciju o BiH jasno smo kazali kako mislimo raditi u budućnosti vezano uz položaj Hrvata u BiH.
         Vjesmik – pitanje za Željanu Zovko: Ako uđete u Europski paralment, što ćete konkretno tražiti za Hrvate BiH?
         Zovko: Tražit ću ono za što se zalaže HDZ Hrvatske i HDZ BiH, a to je jednak položaj Hrvata s ostala dva naroda u BiH.
         Budući da je gospodična Zovko izbjegla izravan odgovor postavio sam drugo pitanje. „Vi znadete da je Daytonski sporazum međudržavni sporazum ta da bi za njegovo stavljanje izvan snage trebalo zatražiti održavanje NMK o BiH, a zahtjev uputiti zemljama jamcima Daytonskog sporazuma kao i potpisnicama. Hoćete li službeno u Europarlementu zatražiti održavanje NMK o BiH?“
         Zovko: Apsolutno ću poštovati stav stranke iz koje dolazim.
         Više je nego jasno da ne će zatražiti održavanje NMK, ne će zatražiti jedino što bi bilo ispravno jer stranka ne misli da to treba.
         A sad slijedi dio teksta objavljen u Vjesniku 8. prosinca 2011.: „Na prošlim izborima u Bosni i Hercegovini bilo je otovreno 121 biračko mjesto, diljem cijele BiH. Prema popisu birača, kojih je oko 264 tisuće, na svakom biračkom mjestu moglo je u prosjeku biti 2181 birača. Pod pretpostavkom da svako biračko mjesto počne s radom točno u sedam ujutro, a završi točno u 19 sati uvečer, to je 720 minuta na raspolaganju. Podijelite sada 264 tisuće sa 121 biračkim mjestom i vidjet ćete kako je svako mjesto na prošlim izborima trebalo omogućiti glasovanje za 2181 birača. Nije teško izračunati kako je svaki birač imao na raspolaganju 18,8 sekunda, ili da ne cjepidlačim, 20 sekunda da izvrši svoju ustavnu obvezu i pravo da glasuje. Na ovim pak izborima za razliku od prošlih, otvoreno je samo 30 biračkih mjesta, istina u dva dana. Još malo najjednostavnijeg računanja – 264 tisuće podijelite s 30 i dobit ćete da na jedno biračko mjesto dolazi 8800 birača. Budući da je data mogućnost da se glasuje dva dana znači da su za glasovanje tih 8800 birača imali 1440 minuta. Opet nije teško izračunati kako je svaki birač ovoga puta imao 9,8 sekunda da izvrši svoju ustavnu obvezu i pravo“.
         Ovo pitanje glasovanja i danas je potpuno isto, što znači da će Sabljić i Zovko ostati bez desetina tisuća glasova. Istina je da oboje znaju i obećali su da će tražiti pravo na normalno glasovanje Hrvata, međutim pitanje je hoće li, ako ipak uđu u EP, to izboriti u vrijeme svog mandata. O tome da ni jedno od njih ne će tražiti održavanje NMK o BiH da i ne govorimo. Jedino dobro u svemu je da će dvoje Hrvata imati lijepa primanja ako uđu u taj parlament, ali i to je nešto – imat ćemo dvoje Hrvata više koji će dobro živjeti.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 14. svibnja 2014. /

 

 

Tko će koga?

  

         Neki ljudi se još uvijek sjećaju kada je umro Tito. Eto, dočekali smo da polako, ali sigurno, padaju i njegovi titići. Od njegovih bivših „sedam sekretara SKOJ-a“ odavno je s političke scene nestao Rasim kadić, više se malo tko uopće sjeća neke njegove Liberalne stranke. Na proteklim izborima u Dragoj našoj BiH, po svim naznakama, pao je i najveći titić – Zlatko Lagumdžija, jer je njegov SDP doživio takav debakl da će se teško više kad oporaviti.
         No, budući da se Muslimanu-Bošnjaku, Lagumdžiji, još uvijek službeno predsjedniku SDP-a, koji je u stvarnosti pod njegovim vodstvom bio radikalno krilo SDA, nikako ne silazi s vlasti, ovih dana napravio je jednu nevjerojatno ponižavajuću gestu, ponižavajuću za njega samog. Pozvao je Željka Komšića, predsjednika nedavno osnovane stranke Demokratske Fronte, „da se snage socijal-demokracije ujedine“! Pozvati čovjeka kojega je otjerao, pozvati ga samo zato jer je u svojoj glavi skrojio nekakav plan kako bi i dalje mogao ostati predsjednikom SDP-a, uistinu je bijedno. Na kakve se niske grane spustio Lagumdžija! No, pustimo te male titiće neka se guše u svojoj žabokrečini i pogledajmo kako će se i kada formirati nova vlast. Kombinacija je zbilja mnogo, a vaš kolumnist pokušat će predvidjeti kako će to izgledati. Težak posao pa se nadam da me, ako u nečemu malo i promašim, nećete osuditi, jer u ovoj zemlji čuda uistinu je teško predvidjeti sve osim jedne stvari koja je tako bolno izvjesna.
         Dakle, U Federaciji BiH vlast mogu sastaviti SDA, HDZ, SBB i DF. Kako? SDA će morati progutati kost u grlu i prihvatiti Radončića i njegov SBB. Bez obzira na to što je Radončić produkt SDA, bez obzira što se u ovoj kampanji SBB tako žestoko obrušio na SDA i samog Bakira Izetbegovića, iznoseći u javnost mnoge optužbe, među kojima je i ona o vrećama zlata koje je Izetbegovićeva majka ostavljala za svog sina Bakira nekako najteža. No, rekoh, SDA će to morati progutati. Zašto? SDA bi vjerojatno radije vlast pravio sa Komšićevim DF-om, ali... Komšić se ne će usuditi prihvatiti koaliciju sa SDA jer mu to njegovi birači ne bi oprostili i na sljedećim izborima, ako bi to prihvatio, on i njegova stranka doživjeli bi debakl sličan ovomu kojega je doživio Lagumdžijin SDP kad je nakon prošlih izbora ušao u koaliciju sa SDA. Kako god se pogleda, u budućoj vlasti na razini Federacije BiH nezaobilazan je HDZ BiH. Velika je vjerojatnost da se ovoga puta muslimanska-bošnjačka politička oligarhija neće upustiti u avanturu pravljenja vlasti bez legitimnih predstavnika Hrvata, odnosno HDZ-a BiH, jer je valjda nešto naučila od prošlih izbora. Naime, bez Hrvata, ma koliko ih postotno i brojčano bilo u BiH, Bosna i Hercegovina ne može funkcionirati.
         Međutim, ako se dogodi da, pretpostavimo Komšićev DF prihvati koaliciju sa SDA, kako bi tu reagirao HDZ BiH jer je isti taj Komšić u dva mandata uzurpirao prava Hrvata da sami izaberu svoga člana Predsjedništva, jer ga Hrvati nikako nisu smatrali svojim predstavnikom. Također je malo vjerojatno da bi Komšić prihvatio ući u vlast sa HDZ-om jer se on Muslimanima-Bošnjacima dokazivao, a i dalje se mora dokazivati, da je veći Musliman-Bošnjak od njih. Nadalje, i ako bi se kojim slučajem odigrala takva situacija izvjesno je da bi Radončić odbio prihvatiti biti u vlasti u kojoj nema legitimnih predstavnika Hrvata. Kako god se to pogleda, ipak je najbliža moguća solucija da vlast na razni Federacije BiH čine SDA, HDZ BiH i SBB. A sad pogledajmo malo moguću vlast na razini BiH. Tu je situacija kompliciranija SDA, SNSD i HDZ BiH bi možda i mogli uspostaviti vlast, ali bi im tu oporba bila veoma jaka i ne bi mogli disati od njenog pritiska.. Stvar komplicira izbor člana Predsjedništva BiH. Iako Ivanić, predsjednik PDP-a, vodi ispred kandidatkinje SNSD-a Željke Cvujanović, kao prvo prednost je jako mala i do kraja prebrojavanja, recimo glasova iz inozemstva, postoji mogućnost da ga Dodikova kandidatkinja pretekne.
         Ali, pretpostavimo da će ipak pobijediti Ivanić. E, to dodatno komplicira stanje jer teško će funkcionirati vlast ako je jedan od članova Predsjedništva iz stranke koja nije u vlasti a morat će. Nadalje, kako pomiriti strasti između SNSD-a i SDS-a? Mnogi će reći, ma pustiti ti to, svi su oni Srbi. Da, istina je, ali je također istina da između ta dva politička bloka postoje mnoge prepreke, a jedna, preko koje SDS sigurno ne će preći, je ta da im je SNSD ukrao, ili bolje rečeno preoteo identitet stranke koja je stvorila Republiku Srpsku. I da sve to privedem kraju. Prilično sam uvjeren kako će formiranje vlasti ići jednako teško i sporo kao i prije četiri godine. I da, ima jedna stvar u koju sam potpuno siguran, jer je nije ni teško predvidjeti – Dragu našu BiH u bližoj, ali i daljoj budućnosti, ne očekuje ništa dobro, nikakav napredak, nego stanje jednako dosadašnjem ili još gore. Da, može biti i gore nego je danas, jer se ne zna tko će s kim i tko će koga – uzeti za partnera u vlasti.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 22. listopada 2014./

 

 

Trebalo bi...

  

         Svi sveti, kao i Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, je iza nas. Očistili smo naša groblja, donijeli cvijeće i upalili svijeće za naše drage pokojne. Nadam se i da nismo zaboravili ono najvažnije, pomoliti se za njihove duše. I, tako opet do sljedeće prilike. Istina, na grobove naših najdražih trebali bi ići mnogo češće, ali što sve ne bi trebalo, kazat će neki. Da, svašta-nešto bi trebalo uraditi, ali...
         Miroslav Lajčak, bivši Visoki povjerenik u Dragoj našoj Bosni i Hercegovini kaže: „Političke stranke u BiH trebale bi se što prije dogovoriti i formirati vlast, ali da ona bude kvalitetna, da počne provoditi reforme i da osigura kretanje Bosne i Hercegovine naprijed, prema Europskoj Uniji“. Nema se što reći, gospodin Lajčak lijepo zbori. Istina, to što je on kazao zna i svaka baba, svaki građanin Drage naše, ali ima jedna kvaka, kako bi rekli u pučkom žargonu, Lajčak nije kazao kako! Doduše, i ne čekajući na tu njegovu „mudru“ izjavu, pobjednici nedavnih izbora su se počeli sastajati i dogovarati. Tih sastanaka će biti svakim danom sve više, ali nisam baš optimist glede brzine dogovora niti kvaliteta nove vlasti. Jasno, političke stranke će se jednom morati dogovoriti tko i kako će biti u vlasti, ali i to dogovoriti veoma brzo, no i da oforme kvalitetnu vlast, kako reče, Lajčak, što ona može napraviti? U Dragoj našoj BiH je više od pola milijuna nezaposlenih, u proračunima Federacije BiH i RS-a, te Distrikta Brčko, u kantonalnim i u županijskim vlada kaos. No, sve bi se to nekako i moglo prevladati uz dobru volju, koje još uvijek nema i ne će je dugo biti, da postoji međunarodni interes za uređivanje Drage naše BiH kao normalne države. Ne volim za osobne probleme optuživati nikoga drugoga osim sebe, ali treba znati i kako postoje neke stvari, silnice koje jednostavno ne dopuštaju da sve uredim onako kako bih želio i kako bi trebalo. Tako je i s Bosnom i Hercegovinom. Koliko god bi njezini narodi i građani, pa i njezini političari, željeli da se BiH uredi, oni to iz jednog jednostavnog razloga sada niti u dugom nadolazećem periodu ne mogu napraviti.
         Zašto?
      Vjerojatno je interes Europe da se stanje u BiH uredi, ali ona, opterećena sama sobom, jednostavno nema snage to napraviti. S druge strane, SAD nemaju neki poseban inters da se stanje u BiH uredi. Kako reče jedan kolega, između europskog interesa i američke moći BiH je kolateralna šteta. Što bi trebalo uraditi kako bi Bosna i Hercegovina postala normalnom državom? O tome sam prvi put nešto napisao još 1998. godine. Oni koji me dobro poznaju kažu da nema upornije osobe od mene, ako sam uvjeren da je ono što guram ispravno – i ma koliko bio dosadan ja ću ovdje po tko zna koji put ponoviti svoju definiciju: bez održavanja nove međunarodne konferencije o BiH, na kojoj bi se Dayton stavio izvan snage i donio novi državnopravni ustroj BiH, od nje se ne može napraviti država, bar ne ona koja bi funkcionirala normalno, država u kojoj bi njezini narodi i građani bili zadovoljni, država iz koje mladi ljudi više ne bi listom odlazili. No, s održavanjem NMK o BiH ima nekoliko problema, ali jedan je glavni i o njemu ću nešto kasnije.
         MZ ne pokazuje interes za održavanje te konferencije i pitanje uređenja Drage naše gura pod tepih. Nadalje, teško da će u američkom Kongresu proći čak i rezolucija koja Daytonski sporazum karakterizira kao smetnju političkom preuređenju BiH. Uza sve to treba u vidu imati i činjenicu da se neki političari, pa i pobjednici nedavnih izbora, još uvijek nisu odrekli svoje iluzije o uspostavi neke hrvatske, srpske ili muslimanske-bošnjačke državice. Istina, to jesu samo i samo njihove iluzije, ali je takkođer istina da, recimo, većina Srba misli da imaju državu, misle da je RS država. Ni to što je ta ista daytonska tvorevina nastala na zločini, kao i to da nema svoju monetu ni svoje oružane snage, što je i fizički prekinuta Distriktom Brčko, i na koncu to što u toj „državi“ po nalogu Tužiteljstva BiH u jednom danu bude uhićeno na desetine Srba, građana RS-a, njima ništa ne znači, jer su Dodikove riječi o otcjepljenju RS-a jače od svake činjenice.
         Budući da sam na početku citirao Lajčaka, njegove riječi što bi trebalo, evo na kraju ću jasno ponoviti ono o čemu trubim od 1998. godine. Treba zakazati i održati NMK o BiH na kojoj će se Daytonski sporazum staviti izvan snage i donijeti novi državnopravni ustroj BiH. No, da bi se to dogodilo, to treba TRAŽITI! Tko i od koga treba tražiti? Bilo koja politička, parlamentarna stranka to može tražiti, preko Parlamenta BiH uputiti molbu, zahtjev, Vijeću sigurnosti, državama jamcima Daytonskog sporazuma, Vijeću Europe, i svim kulturnim i drugim organizacijama u svijetu, svim značajnim medijima, sve do rimskog pape. Ali treba tražiti, jer u Sv. pismu piše – Kucajte i otvorit će vam se, tražite i dobit ćete. I dalje ostajem pri svojoj tvrdnji, bez NMK svi njezini narodi i građani osuđeni su na dugotrajnu agoniju i posvemašnju bijedu, badava su i ovi najnovijnhi izbori.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 5. studenoga 2014./

 

 

Dobro, da bolje biti ne može?

  

         Ovih dana nekako loše spavam. Je li moguće da se zbog toga osjećam „teškim“? Istina, sebi pokušavam pojasniti da je to zbog vremenskih promjena, zbog gelera u nogama, na kraju krajeva i zbog rodnog lista, ali sve mi to samom djeluje neuvjerljivo. I onda sam skontao – „brine“ me uspostava vlasti u Dragoj našoj BiH. Vjerovali ili ne, i više od 99 posto stanovnika ove zemlje iz bajke se zbog toga brine kao i ja. Nije mala stvar živjeti u državi u kojoj vlast ne bi funkcionirala, pogotovu nama u BiH, jer smo se navikli da kod nas sve bude pod konac, da sve bude tip-top. Nedavne izjave nekih političara, kao ona našeg dragog Željka o nekom ruskom scenariju, su me dodatno uznemirile jer je Željko poznat kao dalekovidan političar.
         Na kraju krajeva, čovjeku koji zaprijeti javno da će razbiti nos onomu tko mu dirne u Bosnu (istina nije rekao i Hercegovinu, ali bit će da on, kad kaže Bosna, kao i većina Muslimana.Bošnjaka pod tim podrazumijeva i Hercegovinu) mora se odati priznanje za političku talentiranost. Uostalom, to da je dva puta zaredom bio član Predsjedništva ove prekrasne zemlje dodatno potvrđuje njegovu talentiranost za vlast.
         I onda, u subotu, 14. studenoga, došlo je do velikog preokreta pa mi je pao kamen sa srca, kao i kod preostalih 99 posto građana. Mogući razlog za taj preokret je taj što je trilateralni sastanak održan u lijepom Mostaru. Eto, da se konačno vidi da Mostar nije grad slučaj, kako ga neki zlonamjerni nazivaju. Na tom sastanku predstavnika SDA, DF-a i HDZ-a BiH, osim postignutog dogovora kako će te tri stranke činiti vlast u Federaciji BiH, dodatni optimizam mi je dala i već prilično porasla brada kod Bakira Izetbegovića. Za one koji znaju gledati ta brada prilično toga govori, na primjer da je zakon o zabrani sudjelovanja bh građana u ratovima po nekim drugim zemljama samo reda radi, ali i to da ne će biti nikakvih problema s uspostavom vlasti. Pod uvjetom da se HDZ BiH odrekne nekih svojih programskih ciljeva, recimo traženja izborne jedinice ili hrvatskog TV kanala na javnoj televiziji BiH, ili tamo neke jednakopravnosti naroda kojega predstavlja.
         Još ako bi HDZ prihvatio da se vlast na razini BiH ustroji bez Dodika, ne bi bilo ni ruskog scenarija, a naš Željko bi sav sretan kazao kako se on s tom izjavom malo našalio, tek toliko da prepadne Dodika. Koji ga se i inače boji. Realno govoreći, a i što će nam Rusi. Uostalom, što je Rusija i Putin za Našu Dragu BiH? Dim od tamo nečega. Dobro, plin iz Rusije nam treba, ali plaćamo ga, dakle, ne uzimamo ništa od njih badava. Svaka čast Željku, baš je šteta što ova država nema samo jednog predsjednika i što to nije on. Dodatno uvjerenje kako će vlast i dalje u Dragoj našoj sjajno funkcionirati, kao i do sada, povećala mi je vijest da se konačno u Sarajevu u blizini Željinog stadiona vide obrisi nove katoličke crkve. Znate već, to je ona crkva za koju se naš Željko toliko zalagao, toliko je toga učinio da se ona tu ne gradi. Uh, rekoh li ja da se ne gradi? Oprostite, mora da sam nešto pobrkao.
         Eto, kako su već 14. studenoga razgovarali da će te tri stranke biti partneri u vlasti, to će u Sarajevu 18. detaljnije dogovoriti, u što se ne treba sumnjati. Nažalost, ovo pišem prije tog sastanka kako ne bih kasnio s tekstom, ali se nadam da neće biti nikakvih problema. Doduše, neke cjepidlake bi moglo brinuti, recimo, što ako Bakir Izetbegović skuži da se dogovor odvija baš onako kako je Čović tvrdio da treba, od nižih razina vlasti ka višim? Još ako u međuvremenu SNSD i Dodik formiraju vlast na razini Republike Srpske?! Plus je i Đokić, predsjednik neke tamo monorne političke stranke, kazao da ostaje u koaliciji s Dodikom! Mogao bi Bakir, „privrnuti“, kao što je imao običaj kazati pokojni mu otac, ali ne ću kvariti ovu idiličnu sliku ni sebi ni vama.
         Nego, kad je sve ovako dobro krenulo, prigoda je da kažem koju riječ o lijepim stvarima koje se događaju. Ovo je vrijeme svinjokolje. Onaj tko se imalo ponašao domaćinski do sada je uhranio jednu ili dvije pastrme pa će biti čvaraka, kobasica, peke, i svega ostaloga. Kod nas je ovdje još uvijek onaj starinski način svinjokolje pa se malo plašim kako ću svinju od dvjesto kilograma izvući vani iz svinjca. Ali, ima za to oprobani recept. Ući ću i malo je počeškati, dati joj šaku kukuruza i ona će mirno izaći na klanje. Kao što za šaku lijepih riječi, obećanja, šaku šarenih laži, građani Drage naše BiH, povjeruju da će im nakon ovoga i inih dogovora političkih stranaka koji će uslijediti biti bolje. Dakle, ne brinite se, u BiH je sve dobro, da bolje biti ne može.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 19. studenoga 2014./

 

  

Rođendan

  

         Oduvijek su me zanimale stvari za koje je teško naći razumno objašnjenje. Tu moju karakternu crtu bi možda mogao pojasniti netko tko se bavi istraživanjem transcendentalnog. Ali, da to ostavim po strani i krenem od događaja kojih u Našoj Dragoj BiH ima napretek, a lako su objašnjive, rješive. Za lagano opuštanje, jer stanje u BiH ionako ne treba shvaćati ozbiljno, krenut ću s jednim vicem koji ovih dana kruži Dragom našom. Naime, 21. studenoga u sarajevskom kantonu zastupnici iz reda srpskog naroda – Rasim, Haris i Nermin - zatražili su stanku u radu Skupštine kako bi mogli otići na džumu! I gle slučajnosti, zatražili su to na obljetnicu održavanja Daytonskog mirovnog sporazuma. To je datum kojega Srbi u BiH slave kao najveći u njihovoj novijoj povijesti. Dakle, srpski zastupnici – Rasim, Haris i Nermin – budući da je sarajevski kanton u Federaciji BiH, a ne u Republici Srpskoj u kojoj je 21. studenoga neradni dan, taj Daytonski sporazum proslavili su odlaskom na džumu.
         Sve čestitke i toj trojici srpskih zastupnika, kao i svim Srbima u RS-u. Nije mala stvar biti srpski zastupnik u federalnom kantonu i još k tome slavlje obaviti odlaskom na džumu! Svojevremeno se u općini Maglaj dogodio sličan „veličanstven“ događaj kao i ovaj u sarajevskom kantonu. Naime, budući da odlukom stranaca u jednoj općini predsjednik Općinskog vijeća i načelnik Općine ne mogu biti pripadnici istog naroda, dva brata Nalić – Mirsad i Senad – izjasnili su se kao pripadnici dvaju naroda – Mirsad kao pripadnik nekog bosanskog naroda, a Senad kao pripadnik bošnjačkog naroda. I tako je načelnik bio Bošnjak, a predsjednik Općinskog vijeća Bosanac. Hrvati nisu dobili ništa. Veoma zanimlljivo i nadasve unosno. Badava sam ja u mojoj knjizi „Bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede“ napisao da je rubrika Ostali, u smislu naroda, ustvari pokušaj stvaranja neke nove nacije, odnosno nadnacije, a zna se što je i čemu vodi pokušaj stvaranje neke nadnacije. Osim toga, to samo izaziva podsmijeh i probleme. Badava sam napisao da bi u Ustavu BiH trebalo pisati kako je ona država triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda – Hrvata, Srba i Muslimana-Bošnjaka – te pripadnika nacionlnih manjina, pa ih sve izrijekom nabrojiti, a rubriku Ostali izbaciti te u Ustavu izrijekom navesti i pripadnike svih manjina. Prvo, to bi bila točna definicija, a drugo, na taj način bi se izbjegla ova lakrdija iz vica sa Skupštine sarajevskog kantona.
         I da se vratim na 21. studenoga, točnije na tvorca Daytonskog sporazuma Richarda Holbrooka. Ne može se reći da Dayton nije zaustavio rat i da to nije dobro, ali treba jasno kazati – sve ostalo što je donio taj sporazum ne valja. Ne da ne valja, nego je još gore od toga. Koliko vrijedi po tisućiti put spomenuti da je tim sporazumom na BiH navučena luđačka košulja? Koliko puta treba reći da BiH prema ustroju iz Daytona ne može funkcionirati kao normalna država?
         Četiri dana poslije neradnog dana u RS-u, 25. studenoga, u Federaciji BiH je neradni dan jer se proslavlja Dan državnosti. Treba li reći kako taj dan neće proslavljati ni polovica države koju je ustrojio pokojni Holbrook? Nažalost, ovdje se nema komu kazati kako bez NMK o BiH, na kojoj bi se Holbrookova tvorevina stavila izvan snage, BiH ne može funkcionirati kao normalna država. I na koncu, sva ova nadanja kako će do uspostave nove vlasti doći brzo su nerealna. Da je to tako pokazuju do sada zakazane konstituirajuće sjednice kantonalnih Skupština, na kojima su, kao u pravilu, zastupnici dali prisege i sjednice bi odmah bile prekinute jer se nije moglo dogovoriti tko je vlast, a tko oporba. No, mnogo veći problem od nemogućnosti brze uspostave vlasti jest činjenica da se pod okriljem iščekivanja nove vlasti još uvijek aktualna vlast zadužuje. U zadnjih mjesec i pol samo Vlada Federacije BiH preko emisije obveznica zadužila se više od 110 milijuna eura. Da stvar bude gora, gospodarstvo u Federaciji BiH od tih vladinih obveznica nema nikakve koristi, jer na njima zarađuju samo banke. Stanje nije ništa bolje ni u drugom entitetu, Republici Srpskoj, ali za sada, zbog velike borbe tko će biti vlast a tko oporba, o stanju financija, o siromaštvu i bijedi koji sve jače kucaju na vrata, se ne govori. Političarima iz RS-a mnogo je važnije izjaviti kako neka veća promjena Daytonskog sporazuma nije moguća. To je važnije od toga ima li taj narod što jesti, može li živjeti životom dostojnim čovjeka. Ono što mene trenutno zanima jest koji datum praznovati. Da sam barem rođem 21., a ne 22. studenoga lako bi mi se bilo odlučiti. Kao što će predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću biti lako odlučiti nakon 24. studenoga, kada će se najvjerojatnije znati tko čini većinu u Republici Srpskoj. Nažalost, stvari se dobro ne odvijaju po našeg Željka. Njemu još uvijek nije jasno da je ulaskom u koaliciju sa SDA sebi i toj njegovoj stranci presudio. Na sljedećim izborima samo ga čudo može spasiti od pada ispod izbornog praga.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 26. studenoga 2014./

 

  

Nakarada(n)

  

         Ako u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku potražite riječ nakarada vidjet ćete da ona označava ono što je ružno, nagrđeno, izopačeno, te da nakarada znači još rugoba, nagrda, nakaza, a nakaradnost znači osobinu onoga koji je nakaradan ili svojstvo onoga što je nakaradno. Bez obzira na jadno stanje svega u Dragoj našoj BiH, bilo bi pretjerano reći da je sve u njoj nakaradno, ali da je Daytonski sporazum nakaradan, da je rugoba, izopačen i sve ono što ta riječ označava, nema nikakve dvojbe. Međutim, ono što mene kao pojedinca čudi, što mi nikako nije jasno, jest činjenica da nitko u BiH, službeno, ističem riječ službeno, drečećom, crvenom bojom ne zatraži ono o čemu pišem od 1998. godine – održavanje nove međunarodne konferencije (NMK) o BiH na kojoj bi se Dayton stavio izvan snage i donio novi državno-pravni ustroj BiH.
         Zašto ovo ponavljam skoro u svakom mom tekstu u bilo kojem mediju za koji pišem? Razmišljao sam o tomu i zaključak se nametnuo sam – ako svi ostali mogu biti toliko slijepi i ne vide što je temeljni problem u Dragoj našoj, ako ne vide da se prije svega i iznad svega zbog problema zvanog Dayton u BiH ne može riješiti ništa, da zbog toga ne može početi ni gospodarski oporavak BiH (raščlanite sve na jednostavne čimbenike i vidjet ćete da sam u pravu), ako, dakle, svi mogu biti slijepi kod zdravih očiju, onda i ja mogu biti tvrdoglav i uporan u zastupanju svoga stava o održavanju NMK o BiH i stavljanju Daytonskog sporazuma izvan snage te donošenju novog državno-pravnog ustroja BiH.
         Ovi iz međunarodne zajednice za sada šute jer se na prvi pogled čini kako uspostava vlasti poslije izbora ide dobro. Osobno nemam iluzija da će formiranje vlasti, pogotovo na državnoj razini, ići brzo kako neki misle i očekuju, ali o tom po tom. Govoriti o tom da je Daytonski sporazum omča oko vrata, ponajviše Hrvatima u BiH, nema više svrhe, jer je to činjenica, konstanta koju znaju i ptice na grani, ali mislim da i dalje, još jače, iz svega glasa treba pričati, pisati, urlati na sav glas, kako bi to konačno doprlo do tvrdih ušiju političara, u prvom redu onih iz hrvatskog naroda, pa onda sustavom progresije do svi onih čiji je glas u svijetu, glede stavljanja Daytona izvan snage, imalo važan.
         Draganu Čoviću, hrvatskom članu Predsjedništva BiH i predsjedniku HDZ BiH, biskup Ratko Perić nedavno je uručio promemoriju.
         Ukratko, podsjeća gospodina Čovića na sve ono što je HDZ BiH obećao u svom izbornom programu, a najvažnija od svih stavki je dovesti hrvatski narod u BiH u jednakopravan položaj. Čoviću je, nadam se, jasno da bez održavanja NMK o BiH, bez stavljanja Daytonskog sporazuma izvan snage i donošenja novog državno-pravnog ustroja BiH, ne može ostvariti skoro ništa iz izbornog programa HDZ-a BiH, kao što mu je, opet se nadam, jasno da se održavanje NMK o BiH mora zatražiti pismenim i službenim putem preko relevantnih institucija. Hoće li to Čović uraditi u svojstvu člana Predsjedništva BiH, ili u svojstvu predsjednika jedne od parlamentarnih stranaka, ostaje za vidjeti, ali u dušu poznajući stavove nas Hrvata, kao i stavove gospodina Čovića, uzet ću sebi za pravo i reći da sam uvjeren kako on to u svom četverogodišnjem mandatu člana Predsjedništva BiH, a niti kao predsjednik HDZ-a BiH, neće zatražiti. Koji je njegov način, put za ostvarenje jednakopravnosti Hrvata u BiH, ne znam, a ni pomisliti ne smijem da neki, koliko-toliko realan plan, ipak nema.
         No, da se zakratko ostavimo predviđanja hoće li i što će uraditi Čović i HDZ BiH i pogledamo jednu stvar koja se u BiH događa i koja može do bola zakomplicirati stanje u BiH, ali i šire. U proteklih pet dana dvaput je napadnut Selvedin Beganović iz Trnova kod Velike Kladuše, imam u Islamske zajednice u BiH. Zašto je napadnut taj vjerski službenik? Još uvijek službenih dokaza nema, ali nema sumnje da se napad dogodio zbog otvorenog pisma koje je uputio Bilalu Bisniću, neformalnom vođi vehabija u BiH, zbog toga što je otvoreno kritizirao slanje mladih Muslimana-Bošnjaka na ratište u Siriji, zbog slanja te djece u džihad. Ma koliko ovo što ću sada navesti netko smatra samoreklamiranjem ili ne znam čim, moram naglasiti ono što sam u emisiji Hrvatske televizije „Slikom na sliku“ kazao još 17. siječnja 1993. godine – Europa nije svjesna islamskog fundamentalizma koji joj prijeti.
         Tek 21. godinu nakon toga u Europi su počeli poduzimati nešto kako bi se oduprli toj pošasti. Činjenica da će u Austriji uskoro na snagu stupiti zakon prema kojemu će se u džamijama moći propovijedati samo na njemačkom jeziku, činjenica da su počeli uhićivati neke od radikalnih islamista govori da su se konačno probudili. I opet se mora kazati da im je u tome pomogao čovjek iz BiH, jer su poslušali i prihvatili ono što u svojoj knjizi „Terorizam u Austriji“, čiji je podnaslov „Beč europski centar vehabizma“, piše stručnjak za antiterorizam Dževad Galijašević. Hoće li se Europa i Amerika probuditi i riješiti pitanje nakaradnog Daytonskog sporazuma, a samim time uveliko i pitanje islamskog fundamentalizma u Europi, tek ćemo vidjeti.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 17. prosinca 2014./

 

  

Konačno nešto dobro

  

         Ovih dana poslije izlaska prošlog broja Vjesnika članovi Predsjedništva BiH potpisali su izjavu za EU – platformu koju traži EU. Netko od čitatelja ili manje upućenih u stanje u Dragoj našoj mogao bi pomisliti, pitati, kako to da sam u prošlom broju napisao da ta izjava još nije potpisana. Da, i ja bih se sam sebi čudio da ne znam neke stvari, da ne živim ovdje, ali... Ono što treba znati je sljedeće: Tu izjavu Predsjedništva trebaju najprije potpisati svi vođe parlamentarnih stranaka, a zatim je trebju potvrditi i dvodomni parlamenti u BiH. Osim toga što će se to otegnuti, treba imati na umu kako su u Parlamentu BiH uvijek moguće neke komplikacije jer... Da bi vam sve bilo posve jasno ispričat ću vam događanje sa sastanka u austrijskom veleposlanstvu u Sarajevu kojem je predsjedavao general Klein.
         Naime, nakon dugogodišnjeg pregovaranja o uspostavi Općine Žepče u novim granicama, (Ustavom Federacije BiH predviđeno je da se mogu formirati općine u novim granicama) kada je muslimanska-bošnjačka strana dotjerana do zida, da se tako izrazim, kad više nije imala ni jedan argument da to ne potpiše i da se ne pristupi realizaciji, na tom sastanku su opet počeli po starom – pa to nije naša nadležnost, to je stvar Parlamenta, i što sve nisu govorili kako bi izbjegli obvezu koju su preuzeli i koju je ovjerilo državno tijelo – Općinsko vijeće Maglaja. General Klein je u startu, nakon pet minuta prekinuo taj sastanak izrazivši se grubo i tražeći od svoje prevoditeljice da to što je rekao doslovce prevede: „Dosta mi je sranja od strane SDA!“ Izašli smo svi u prostrano predvorje, Klein je nazvao pokojnog Izetbegovića i pitao ga samo jedno: „Koga si ovlastio da potpiše ovaj sporazum?“ Ispred Kleina je stajao Mirsad Ćeman, ako se dobro sjećam u to vrijeme tajnik SDA, a ja sa strane. Izetbegović mu je kratko odgovorio: „Mirsada Ćemana“. I, u čemu je problem, pitat ćete se?
         U tome što je Alija Izebegović obećao međunarodnoj zajednici da će potpisati taj sporazum, a Ćemanu kazao da to ni za živu glavu ne smije učiniti jer promjenom općinskih granica i komunalnim preustrojem BiH pada u vodu i teoretska mogućnost uspostave neke Velike Hrvatske, neke Velike Srbije, ali i neke Islamske Bosne i Hercegovine – što je za Izetbegovića i SDA najbolnije. Naslućujete, želim kazati kako je moguće da vođe političkih stranaka poslije nađu svoje ljude koji će to pokušati opstruirati. Naravno da neće uspjeti, ali da će to pokušati razvući u nedogled više je nego jasno.
         Gostujući na televiziji Fahrudin Radončić, predsjednik SBB-a BiH bio je, neuobičajeno za političara, veoma otvoren: „Bosnom i Hercegovinom vlada pet bošnjačkih obitelji(međusobno čvrsto rodbinski povezanih nap.a.), vlada grupa mladih muslimana, a vođa je Bakir Izetbegović. Oni misle da je BiH država samo Bošnjaka i da oni trebaju vladati nad Hrvatima i Srbima. Demokratska fronta Željka Komšića samo je jedna od frakcija SDA. Evo vam dokaza, isti taj Komšić koji je kao predstavljao Hrvate osam godina u Predsjedništvu BiH nema ni jednog Hrvata u Domu naroda Parlamenta BiH i jasno je da su Hrvati bili u pravu kad su tvrdili da Željko Komšić nije njihov predstavnik. Ovoj zemlji nisu bili potrebni mudžahedini, a doveo ih je Izetbegović. Oni u BiH stvaraju problem, a najveću štetu od njih imat će Bošnjaci. Treba jasno reći da je bošnjački politički vrh 1993. odlučio islamizirati Armiju R BiH. Caco Delalić je ubijen dva dana nakon što je rekao da Bakir Izetbegović zna tko je ubio Nedžada Ugljena. Još uvijek jasno ne znamo želi li Bakir Izetbegović da BiH uđe u Europsku Uniju ili želi islamsku, fildžan državicu, a ja tvrdim da tajno želi BiH kao islamsku državu“. I još dosta toga je rekao Radončić.
         Jesu li te njegove izjave dobre za BiH, ostaje za vidjeti. No, za izjavu reisa Kavazovića bez ikakove se dvojbe može reći da je dobra za BiH. Konačno se u Dragoj našoj dogodilo i nešto uistinu dobro, pozitivno, nešto što svaka razumna osoba treba pozdraviti i podržati. Za razliku od starog reisa Mustafe Cerića, koji je svim srcem i umijećem podržavao vehabije i mudžahedine, novi reis je ovih dana kazao: „Oni koji ne poštuju zakone ove zenlje trebaju snositi sankcije i posljedice tog nepoštivanja“. Ovim reis predlaže donošenje zakona kojim bi bilo oduzeto državljanstvo osobama koje se bore na stranim ratištima – u Siriji, Iraku i drugim državama. Ti povratnici sa ratišta odgovorni su i za napade na imame i vjernike muslimane u BiH. „Nema opravdanja za ubijanje u ime islama“ – stav je reisa Kavazovića. Sve što se može reći je – hvala ti Bože što si svojom providnošću uputio reisa Kavazovića da kaže ono što je davno trebalo kazati, hvala ti što se u Dragoj našoj konačno dogodilo nešto pametno i dobro!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 4. veljače 2015./

 

  

Šaljiva povijest

  

         Uvijek sam volio sate povijesti. Ne znam kako, ali povijest nisam morao posebno učiti. Da bih dobio peticu dovoljno mi je bilo pozornno pratiti nastavnikovo predavanje na satu i kod kuće to tek jednom preletjeti. One čuvene uzrečice – „povijest je učiteljica života“, „kako biste gradili budućnost, trebate znati povijest“ – primio sam k znanju, zapamtio ih, ali – iskreno - nisam nešto posebno o njima razmišljao.
         Tek nakon osamdesetih, kada se bivša država počela raspadati, shvatio sam da veliki broj ljudi, kolega s kojima sam radio, pojma nema o povijesnim činjenicama. Ne želim se praviti pametnim, posebno ne nekoga izvrgavati ruglu, pa ću zbog toga koristiti izmišljena imena da bih vam pojasnio njihovo neznanje. O tome da moji radne kolege (većinom Muslimani-Bošnjaci) nisu imali pojma što je narod, što je država, kakva je to „jugoslovenska nacija“, koja se pokušavala namanetnuti kao neka nadnacija, i slično, da i ne govorim. A devedesetih je počelo „silovanje povijesti“, jer su mnogi, nazovi intelektualci, ali i pojedini istinski koji su jako puno znali, pokušavali stvoriti neku novu povijest, koja bi odgovorala političkim elitama u to vrijeme.Takav trend je i danas, rekao bih mnogo žešći i sofisticiraniji. Kako sam i stavio u naslovu – šaljiva povijest, držat ću se toga. Evo vam nekoliko „bisera“, „nove povijesti“ koja se pokušava uzeti kao relevantna.
         Tamo 1992. dečko koji je završio žurnalistiku u Sarajavu, dat ćemo mu ime Hajrudin, izvješćujući na lokanom radiju o stanju na ratištu kazao je, citiram: „Snage Armije R BiH oslobodile su još jedno historijsko muslimansko mjesto“ (naziv Bošnjaci se još nije koristio u narodu), pa mrtav hladan izvali, „Krsno Polje“! Ni više ni manje nego, Krsno Polje je povijesno muslimansko mjesto! Sretnem tog dečka i pitam ga – kako ćeš, bolan, kazati historijsko muslimansko mjesto i onda dodati Krsno Polje? Odgovorio mi je: „Tako mi je napisala predsjednica Ratnog predsjedništva“. O tvrdnjama Muslimana-Bošnjaka da su oni, kao narod, nastali od bogumila – patarena – krstijana da i ne govorimo, jer danas skoro da im je to postala mantra, dogma o kojoj nema rasprave. To što bogumili nikada nisu bili narod, nego vjerska sekta, tim kvazi intelektualcima koji žele izmisliti i stvoriti neku novu, bolju povijest ne znači ništa. S druge pak strane evo vam jedan „biser“ koji je nastao poslije dvijetisućite. Odem kod susjede na sijelo. Nakon malo ugodnog propitivanja – kako zdravlje, ukućani i ostalo – ona mi, sva sretna, pojašnjava kako su Hrvati ustvari Židovi. „Otkud ti to, susjeda?“ – pitam je sav u čudu. A ona će: „Tako kaže Mate“.
         I sada vam moram malo pojasniti tko je Mate. U to vrijeme u našim žepačkim krajevima pojavili su se ljudi koji su sebe nazivali neokatekumenima. Budući da je to bilo nešto novo, otišao sam u našu crkvu čuti o čemu se tu radi. Na oltar se popeo taj Mate, uzeo je komad papira, na njemu nacrtao nekoliko pravokutnika, i počeo svoje „predavanje“. Sve što je znao ponavljao je u četiri-pet rečenica, ali onako vatrenim glasom kao što su devedesetih činili političari. E, taj Mate je mojoj susjedi pojasnio da su Hrvati ustvari Židovi, i nisam imao nikakvu šansu uvjeriti je da je to glupost. Prije četiri-pet godina diljem BiH održavani su skupovi pod nazivom „Poziv u raj“. Ukratko, radilo se o nekoj muslimanskoj skupini koja je pripadnike kršćanstva u BiH, katolike i pravoslavce, pozivala da prijeđu na islam. Ono što je šaljivo, ili netko će reći žalosno, u svemu tome je sljedeće: predavanje kako treba prakticirati islam vodile su dvije osobe, jedan Nijemac koji je godinu dana ranije prešao na islam i jedan Grk koji je prakticirao islam tek pola godine.
         Zamislite sada muslimane koji su u islamu od rođenja, na skupu su bili uglavnom ljudi od 30 do 60 godina, Grk i Nijemac, koji skupa nmaju više od godinu i pol dana u islamu, uče što je i kako treba prakticirati islam?! Kakva je razlika između njih dvojice i spomenutoga Mate? Da stvar bude šaljivija, Nijaz, Musliman-Bošnjak, koji je kod mene radio kao pomoćni radnik, nosio vreće natrijum sulfata i nije se čestito znao potpisati, danas je pustio bradu i poučava muslimane islamu! Neće vas iznenaditi ako vam kažem kako se veoma brzo saznalo da je Mate bio drogeraš, krao po trgovinama, zatvaran od policije, živio krajnje nemoralno. Ne sporim, svatko se može obratiti, ali učiti moju susjedu da su Hrvati ustvari Židovi...? Zašto sam u ovom broju odlučio pisati vam o šaljivoj povijesti? Dok čekamo da se naši političari dogovore o konačnoj raspodjeli fotelja i uspostavi vlasti nije na odmet da se malo i nasmijete. Prije nekoliko dana na You Tubeu postavljen je snimak sa suđenja Ratku Mladiću. Tužiteljica Julie Lee pitala je svjedoka je li on osobno poznavao Kulina bana!!! Zatečen pitanjem, svjedok joj je odgovorio, a i što bi drugo – Ne.
         Eto, spomenuti Nijemac, Grk, Nijaz, Mate i Hajrudin barem nisu stigli do tako visoke funkcije tužitelja Haaškoga suda, premda je šteta koju su oni svojom „poviješću“ nanijeli – velika.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 18. veljače, 2015./

 

Suto(n)rina

  

         Ono čega se najviše grozim je kad neka osoba poprilično ograničenih intelektualnih kapaciteta, da ne uporabim pučki izraz za to, tu svoju ograničenost pokušava predstaviti kao vrhunac znanja – i još se k tomu ponosi tom svojom ograničenošću. No, ako samo ta osoba od toga ima problem ni po jada, ali kad svojom glupošću napravi problem cijeloj zajednici, državi, pa i cijelom svijetu, e onda to nikako ne bi trebalo prešutjeti. I da budem krajnje konkretan: zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, član SDP-a Denis Bećirović, u parlamentarnu proceduru uputio je Prijedlog rezolucije o Sutorini, a sjednica je zakazana za 11. ožujka.
         Mladi i nadobudni Bećirović, po svemu sudeći uvjeren kako je samim ulaskom u Parlamentarnu skupštinu BiH pokupio svu pamet svijeta, kao i to da je on jedini koji srcem i dušom brani interese države Bosne (on, kao i većina Muslimana-Bošnjaka rijetko kad koristi cijeli naziv države u čijem je parlamentu). Zgrožen činjenicom da Sutorina nije u BiH, nego u Crnoj Gori, a očito i bez osnovnog znanja iz međunarodnog prava, uputio je rezoluciju kojom, ukratko, traži da se Sutorina pripoji Bosni i Hercegovini. U medijima je nastupao s toliko gorljivosti o tomu, a pridružio mu se i veći broj muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca iznoseći u raspravama nebuloze kakve ne bi iznosile ni prosječno obrazovane osobe. Istine radi, treba reći da se javio i jedan jedini intelektualac Musliman-Bošnjak koji je upozoravao da se pitanje granica ne bi trebalo potezati, pojasnio je i zašto, spominjući Ustav iz 1974. i mišljenje Badinterove komisije, i na koncu jasno navodeći kako se potezanjem pitanja granice, odnosno Sutorine, sve u svezi Bosne i Hercegovine kao države dovodi u pitanje. Na žalost, od preglasne vike tih mladih i nadobudnih muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca, čije bi fakultetske diplome itekako trebalo provjeriti, odnosno način na koji su završili fakultete, riječi razuma nisu mogle izaći na površinu sve dok se nije umiješala – Amerika. Naime, kongresmen Michael Turner Kongresu je uputio prijedlog zakona o ograničavanju pomoći SAD-a BiH baš zbog te inicijative „pametnog“ esdepeovca Denisa Bećirovića, te pismo upozorenja članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću. Ovim stvar postaje veoma ozbiljna. Nakon nekoliko dana premišljanja, Izetbegović je odgovorio gospodinu Turneru. Njegova priča u tom odgovoru, kako je gospodin Turner to pismo upozorenja uputio na pogrešnu adresu, te da se kongresmen treba obratiti Mladenu Ivaniću, predsjedavajućem Predsjedništva BiH ili Parlamentu BiH jeftin je pokušaj, jer kako je uopće mogao i pomisliti da će američki kongresmen progutati takvu priču.
         Kao prvo, gospodin Turner zna da je Predsjedništvo BiH nadležno za vanjsku politiku, kao što dobro zna da bi Srbin Ivanić prije pregrizao jezik nego doveo u pitanje suverenitet Crne Gore nad Sutorinom. Naravno, nema dokaza da iza te Bećirovićeve inicijative stoji Bakir Izetbegović, ali isto tako nema dokaza ni da je svojim autoritetom i političkim funkcijama koje obnaša išta učinio da spriječi jednu za Bosnu i Hercegovinu veoma štetnu i glupu inicijativu. Budući da će ovaj Vjesnik već biti složen za tisak 11. ožujka, za kada je zakazana rasprava o inicijativi Denisa Bećirovića, teško je reći kakav će biti ishod te inicijative. O događanjima koja će uslijediti u Dragoj našoj nije uputno unaprijed govoriti, jer se ovdje nikad ne zna što će i kakva će budalaština komu pasti na pamet, mogu samo reći ono što bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu. Kako bi se stvar okončala jednostavno, gosp. Denis Bećirović bi trebao istupiti u parlamentu i kazati kako povlači taj svoj prijedlog rezolucije. Od njega bi bilo pošteno da kaže kako je pogriješio i ispriča se cijeloj be-ha javnosti. Naravno, takvo što je, poznajući njegove nastupe, teško očekivati. Ako on to ne učini, zastupnici u parlamentu trebali bi taj prijedlog rezolucije odbiti uvrstiti u dnevni red, ali i ako bude uvršten trebali bi ga bez neke velike rasprave odbiti.
         Zbog čega se gospodin Bećirović odlučio u parlamentarnu proceduru uputiti prijedlog Rezolucije o Sutorini, zbog čega je veliki broj muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca to podržao? Glavni razlog tomu je kako bi se pred Muslimanima-Bošnjacima predstavili kao patrioti, kako bi na taj način stekli popularnost, afirmaciju i, naravno, svojoj političkoj stranci, političkoj opciji privukli što veći broj glasača.
         I još samo nekoliko riječi o dogovoru(ima) o uspostavi vlasti. Priča o povlačenju Demokratske Fronte Željka Komšića iz pregovora o uspostavi vlasti na federalnoj razini, pa opetovanom pozivanju SDA da se DF vrati u pregovore, postaje uistinu trakavica. Što je Komšićev cilj, i zna li on uopće što mu je politički cilj, veliko je pitanje, ali je činjenica da je zbog prekida pregovora o uspostavi vlasti na razini Federacije Bosne i Hcegovine odgođena već dogovorena uspostava vlasti na razini Zeničko-Dobojskog kantona. Što će sve izroditi ovo Komšićevo glupiranje (sve stvari i događanja treba nazvati pravim imenom), teško je predvidjeti, ali da će to poremetiti formiranje vlasti na razini BiH, a o ispunjavanju obveza iz Izjave koju je potpisalo Predsjedništvo BiH, predsjednici 14. političkih stranaka, i koju je usvojio Parlament BiH, da i ne govorimo. Sjetit ćete se, poštovani čitatelji, nedavno sam napisao da su svi oni tu Izjavu za Europsku uniju potpisali deklarativno!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 11. ožujka 2015./

 

Mjerna jedinica za glupost

  

         U ovom broju, poštovani čitatelji, pokušat ću vas navesti da razmišljate o indukciji. Prema hrvatskom Enciklopedijskom rječniku indukcija znači: 1. fil. a. zaključivanje od pojedinačnih slučajeva prema općem, 2. psih. pojavljivanje čuvstva, misli, asocijacija koji su potaknuti istim psihičkim procesima kod drugih osoba... Također ću vam iz Rječnika prepisati i pojašnjenje za elektromagnetsku indukciju: fiz. izazivanje električne struje u vodiču promjenom magnetskog polja oko njega; vodič može mirovati u vremenski promjenjivom magnetskom polju, ili se može gibati tako da na svom putu siječe magnetski tok promjenjivog inteziteta (na taj način proizvode struju elektromagnetski generatori); magnetska indukcija; fiz. gustoća magnetskog toka, vektorska fizikalna veličina proporcionalna magnetskom polju (simbol B), jedinica tesla (simbol T).
         Zašto ovaj uvod? Iz jednostavnog razloga što će se u mjernim jedinicama morati promijeniti naziv jedinice za magnetsku indukciju u tesla islam. Naime, sandžački efendija Muamer Zukorlić, inače poznat po svojim u najmanju ruku čudnim stavovoma i tumačenjima društvenih pojava, ustvrdio je kako je Nikola Tesla pred kraj svog života prešao na islam!!!Zbog pokušaja Srpske pravoslavne crkve da Teslinu urnu iz muzeja premjesti u hram sv. Save, a nakon rasprave u javnosti na tu temu, efendija je izjavio kako će to spriječiti zato što kosti jednog muslimana nemaju što raditi u crkvi. Eto, nakon rasprava kojima nikad kraja, je li Nikola Tesla hrvatski Srbin ili Srbin iz Hrvatske, ili možda Srbin rodom iz sela u državi Austro-Ugarskoj, sad se postavlja pitanje je li musliman iz Hrvatske, ili je musliman iz Austro-Ugarske, Amerike, i što sve ne. Efendija Muarem Zukorlić očito poznaje značenje riječi indukcija; 1. fil. a. zaključivanje od pojedinačnih slučajeva prema općim zakonitostima koje njima upravljaju, b. metodološki postupak zaključivanja od pojedinačnog prema općem, 2. psih. pojavljivanje čuvstava, misli, asocijacija koji su potaknuti istim psihičkim procesima kod drugih osoba – pa to pokušava primijeniti kako bi od njegovog pojedinačnog došlo do općeg zaključka da je Nikola Tesla musliman. Na taj način želi iskoristiti iste psihičke procese kod njih!
         No, da je riječ samo o Tesli! Ovih dana se navršilo 40. godina od smrti velikog književnika Ive Andrića. I opet je na djelu dokazivanje – Srba, da je Andrić Srbin, Hrvata da je Hrvat, a sad su se pojavili i napisi i tumačenja u muslimanskim-bošnjačkim krugovima da je Ivo Andrić Bošnjak ili barem Bosanac. Glede Srba i njihova svojatanja Andrića treba reći da je još 2009. započet sudski proces u Sarajevu po tužbi „Zadužbine Ive Andrića“ iz Beograda, koja je tužila „Maticu hrvatsku“ jer je izdala antologiju „Hrvatska literatura u Bosni i Hercegovini u sto knjiga“, a u kojoj autori Andrića navode kao hrvatskog pisca. U prvostupanjskom postupku spor je dobila „Zadužbina Ive Andrića“, ali nakon uložene žalbe očekuje se drugostupanjska presuda. No, kakva god presuda bila, sporenje oko toga čiji je Andrić neće nikada prestati. Svojatanje Andrića od strane Srba nikoga, tko imalo poznaje njihov mentalitet, ne može iznenaditi, jer je poznato da je po njihovom tumačenju i Ruđer Bošković Srbin, a da ne bih nabrajao koga sve svojataju reći ću samo da je po njima i Oto von Bismarkc Srbin! Sukladno onoj, gdje se nalaze kosti nekog Srbina to je Srbija, pa bilo to u Kini, Americi ili sutra na Marsu. S druge strane „Zavičajni muzej Travnik i Memorijalni muzej „Rodna kuća Ive Andrića“ prigodom obilježavanja 40. obljetnice Andrićeve smrti, u suradnji s Društvom filatelista i kolekcionara Travnik objavit će prigodnu filatelističku kovertu i poštanski žig. Pojašnjenje muslimanskih-bošnjačkih krugova čiji je Andrić svodi se na jednu njegovu rečenicu koju je navodno izrekao: „Sve je moje iz Bosne“.
         Ono što je najžalosnije, u svim ovim raspravama nitko nije kazao da su i Tesla i Andrić pripadnici SVIJETA! I još samo jedna napomena, ma tko ih od ovih prizemnih ljudi svojatao, jedino Tesli i Andriću nikako ne mogu oprostiti – da su velikani, daleko iznad ovih sitnih duša. Čekati je da se pojavi netko tko će izmisliti jedinicu za veličini ljudske gluposti, ali budući da je ljudska glupost neograničena teško ćemo to dočekati.
         Da ne zaboravim spomenuti još jedan događaj, jer građani i narodi Drage naše bez toga ne bi mogli živjeti. – dogovorena je uspostava vlasti na razini Federacije BiH, a samim tim bit će uspostavljena i ranije dogovorena vlast na razini države. Nazdravlje nam bilo. Sve čestitke pregovaračima – Izetbegoviću, Čoviću i Komšiću! Ma što bi mi, obični ljudi, bez njihova dogovora?! Sigurno bi pali u totalnu depresiju, i ne daj Bože čak bi nam se i razum pomutio! Tko je koga tu preveslao, je li Čović najveći dobitnik, kako tvrde neki komentatori, manje je bitno. Ono što se postiglo jest da će gospođa Mogherini, Visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a podržati aktiviranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa EU-om. Istina, taj sporazum bi stupio na snagu tek na ljeto, pa se treba nadati kako se neće ostvariti crna predviđanja Nedžada Latića da ova dogovorena vlast neće preživjeti ljeto. Važno bi bilo da izdrža barem dok Sporazum ne stupi na snagu, a poslije što bude.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 18. ožujka 2015./

 

Kontinuitet

  

         U današnje vrijeme ekstremno brzih informacija osjećam se zakinutim, bolje rečeno u malo sam nezgodnoj situaciji. Tekst za Vjesnik moram poslati najkasnije u nedjelju po našem vremenu ili u ponedjeljak po australskom. Naime, dan nakon što sam pisao prošlu kolumnu, 21. travnja, ministri vanjskih poslova Europske unije donijeli su odluku o stupanju na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU-a i BiH, a taj sporazum bi službeno trebao stupiti na snagu 1. lipnja ove godine.
         Kako je uobičajeno u Dragoj našoj, mnogi koji smatraju da nešto znače u politici požurili su to ocijeniti, objasniti o čemu se radi. Većina njih to je nazvala povijesnim događajem. Možda on to i jest, ali kako ćemo sutra, za otprilike dvadeset godina, nazvati dan kad Draga naša službeno postane članica EU-a? Možda prapovijesnim?! Među onima koji su događaj nazvali povijesnim je i bivši-novi predsjednik HDZ BiH Dragan Čović. Ako je vjerovati Avazu, spomenuo je i Boga, riječima „evo dao Bog da je izvršena deblokada“, pa je na taj način zatvorio usta svima onima koji sumnjaju u njega kao velikog vjernika. Budući da smo svi mi debili, ili u najmanju ruku totalne neznalice glede tog sporazuma, naš vrli član Predsjedništva vrle nam države potrudio se objasniti nam kao maloj djeci što to znači, kazavši: „Ovo znači da nam je netko rekao tu su vam vrata, ako želite u EU ta ćete vrata morati otvoriti“. Ma, bravo za gospodina Čovića i hvala mu do neba što nam je to lijepo, kao malom djetetu, pojasnio, jer bez tog njegovog genijalnog pojašnjenja ne bismo imali pojma što je to niti što trebamo uraditi. Budući da su njegova predviđanja uvijek točna i da nikada nije došlo do promjene roka koji je on kazao, svi možemo biti uvjereni kako će Draga naša punopravnom članicom EU postati, kako je rekao 2017. godine. U njegovu prognozu nitko ne treba sumnjati, jer je točno pogodio kada će Mostar postati hrvatski stolni grad, kada će Hrati dobiti hrvatski tv kanal na javnoj televiziji i kada će Hrvati dobiti svoj, hrvatski entitet. Čuj mene pogodio! Što pogodio, znao. Sve će to Hrvati u Dragoj našoj dobiti kad Draga naša uđe u EU. Ako to ovi naraštaji dožive. Mudar kakav jest, Čović je dodao jedan mali osigurač, riječi „ako budemo iskreno radli“. S druge strane, izvijestitelj Europskog parlamenta za BiH, Cristian Dan Preda, nije govorio o iskrenosti, nego o poslu koji treba uraditi – postići značajan napredak u reformama potrebnim za članstvo u Uniji. No, kako će put Drage naše do ulaska u punopravno članstvo EU-a potrajati do 2035. godine, kako procjenjuju neki drugi, ostavit ću to malo po strani i progovoriti nekoliko riječi o kontinuitetu.
         U subotu, 25. travnja održane su izborne skupštine triju snažnih političkih stranaka u Dragoj našoj. I sve tri su pokazale kontinuitet u djelovanju – za predsjednike su izabrani stari predsjednici, u HDZ-u BiH Dragan Čović, u Stranci za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić i u SNSD-u Milorad Dodik. Ponovnim izborom istih ljudi za predsjednike sve tri stranke su pokazale kontinuitet u svom djelovanju. Naravno, ima onih koji će rezultatima postignutim na izbornim konvencijama navedenih stranaka biti jako nezadovoljni, pa će se čak početi podsmjehivati na to, a kao argument naći će da se ni u komunističko, Titovo vrijeme nije mijenjao predsjednik dok je živ, i da je uglavnom kandidat za mjesto predsjednika bio samo jedan, kao u slučaju ovih triju stranaka. Osobno tu ne vidim neki veliki problem, ljudi su takvi, traže vođu, pastira, traže nekoga tko će ih redovito šišati kao ovce, a ako to traže neka im i bude. Da je riječ o kontinuitetu ukazuju i poruke koje su uputili novoizabrani stari vođe stranaka. Tako se Čović slomio od obećanja da će se boriti za ravnopravnost hrvatskog naroda te raditi na prosperitetu Drage naše i njenom europskom putu.
         Radončić je nastavio s istom starom pričom otprijie izborne skupštine njegove stranke – nitko u vlasti ne valja, svi su lopovi a kad on i njegova stranka dođu na vlast oni će to riješiti. Istina, nikada ne priča o tomu kako je i tko mu je pomogao da postane tajkun. S kontinuitetom je nastavio i Milorad Dodik, jer je na izbornoj skupštini njegove stranke usvojena Deklaracija o samostalnosti Republike Srpske (nikad ne treba zaboraviti, nastale na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima- Bošnjacima). Ni jedan od njih nije se osvrnuo na riječi izvjestitelja Europskog parlamenta za BiH Cristiana Dan Prede o poslu koji treba uraditi, odnsono kako će to uraditi – postići značajan napredak u reformama potrebnim za članstvo u Uniji. Možete biti uvjereni kako će na poslu za ulazak BiH u EU zadržati kontinuitet, radit će kao i dosad – loše.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 29. travnja, 2015./

 

Sporazum o pridruživanju

  

         U ponedjeljak, 1. lipnja na snagu je stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Bosne i Hercegovine i Europske unije. Cilj sporazuma je priprema Drage naše za buduće članstvo u Uniji. Prema SPP-u postupno bi trebalo uspostavljati područja slobodne trgovine između potpisnica sporazuma, a dokumentom se utvrđuju zajednički politički i gospodarski ciljevi. Što bi se reklo sportskim žargonom – šansa je tu samo je treba iskoristiti. Naravno, da bi netko postigao cilj, ostvario pobjedu (a učlanjenjem u EU Draga naša bi uistinu ostvarila veliku pobjedu) mora imati dobre igrače, pojedince, ali pojedince koji bi svoje znanje, umješnost i ljubav podredili kolektivu. Kao što npr. Messi, Ronaldo i ostali vrhunski nogometaši svoje znanje podređuju klubovima za koje igraju. Budući da je SPP stupio na snagu, pogledajmo malo kakve igrače, kakvu ekipu ima Draga naša, te kakve su karakteristike tih igrača i tima. Ako uopće postoji. Počet ćemo prvo od igrača u Predsjedništvu.
         Bakir Izetbegović? Musliman-Bošnjak. Oni Muslimani-Bošnjaci koji su za njegovu politiku, a takvih je najviše u Bosni i Hercegovini, jer njegov SDA od 1990. do danas dobiva najviše njihovih glasova, hvale ga i tvrde da je ne babinom putu, što će reći – da će nama Muslimanima-Bošnjacima izgraditi državu sličnu onoj kakvu je zamislio babo u svojoj „Islamskoj deklaraciji“. Mašalah! Svoju poziciju prvog u Muslimana-Bošnjaka ojačao je na Kongresu SDA uvjerljivo pobijedivši dva protivnika, koji su istina bili tu samo da se ispuni forma, tobože radi demokratičnosti, a ni jedan od tih dvaju protukandidata nije ni u snu, a kamoli ozbiljno, pomišlljao da mu bude istinski protukandidat. Za razliku od pokojnog oca koji je iskreno želio neku muslimansku državu u kojoj bi vjerojatno i pripadnici drugih dvaju naroda u BiH mogli živjeti u snošljivoj atmosferi, Bakira Izetbegovića ulazak Drage naše u EU posebno ne zanima - to je samo teret koji mora podnijeti jer je svjestan da ova država nikako ne može postati dio arapskog svijeta. Njega u prvom redu zanimaju novac i bogatstvo.
         Mladen Ivanić? Srbin. Veoma obrazovan, politici jako vičan. Mudar. Mnoge će zavarati njegova iznijansirana retorika, izjave za koje teško tko, osim Dodika, može kazati da nisu na mjestu, pametne, pomirljive. Međutim, Ivanića prije svega zanima Republika Srpska, odnosno postoji li ikakva mogućnost da ona postane država. Evo dokaza. Prije nekoliko godina, da sad ne tražim točan datum, Europski parlament naložio je jednom Fincu i Turčinu da sastave prijedlog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Njih dvojica su izrijekom predložili održavanje Nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini. Prilikom rasprave o tom prijedlogu skočio je Ivanić i Markovićka, u to vrijeme dvoje od pet zastupnika Bosne i Hercegovine, i iznijeli su svoje prijedloge – da se naziv tog prijedloga promijeni, malo izbalansira, uravnoteži – i što sve nisu rekli dok parlamentarci EU-a nisu prihvatili da se to označi kao potreba održavanje Velike konferencije o Bosni i Hercegovini. Odmah sutradan Ivanić je nastupio na BN ( bijeljinskoj televiziji koja je prilično gledana) te naglasio kako su njih dvoje spasili Republiku Srpsku. Ono što mnogi političari u BiH ne znaju ili možda ne žele znati je sljedeće: samim zakazivanjem NMK o BiH jasno je kao dan da Republike Srpske nema. Vjerojatno Mladen Ivanić nema ništa protiv ulaska BiH u EU, ali je sasvim sigurno protiv ulaska BiH u NATO (osim da mu Putin kojim slučajem da diskretan znak da on nema ništa protiv).
         Dragan Čović? Hrvat. Više je nego jasno da bi on želio da BiH što prije uđe u EU, ako bi moglo odmah sutra, ali... Nema on problema sa svojim materijalnim statusom, a ne bi mu bilo teško ni pronaći neki drugi posao kad bi mu kojim slučajem netko zabranio politički rad, što je skoro isključeno, no njegova politička snaga prilično je ograničena brojem Hrvata u BiH.
         Ako pogledamo kvalitete ova tri „igrača“ ne može se reći da su vrhunski kao Ronaldo ili Messi, ali ni to da ne znaju igrati. Ali problem im je što nemaju isti, zajednički cilj – i samim tim ne mogu svoje znanje podrediti ekipi. No, da su problem samo njih trojica! Kako će Bosna i Hercegovina ispunjavati svoje zadaće glede stabilizacije kada u njoj ni jedna postojeća vlada nije stabilna? Vlada RS-a opterećena je tankom skupštinskom većinom i stalnim nastojanjem oporbe na čelu sa SDS-om da ona preuzme vlast. Vlada Federacije BiH nikako da usklađeno nešto poduzme, odnosno kao mač nad glavom visi joj stalna mogućnost raspada, jer tri koalicijska partnera vuku poteze kao da su protivnici. Ustvari i jesu protivnici, pa je priča o njihovoj koaliciji samo za naivne. I na koncu koji to Mourinho može od takvih igrača, takve ekipe napraviti pobjednike? Dodatni problem je što međunarodna zajednica, i da ima takvog trenera, nema nakanu postavljati ga. Ono što se može očekivati jest neka vrsta prividne stabilizacije, a pridruživanje će potrajati dvadesetak godina, ako ne i više.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 3. lipnja 2015./

 

Agenda

  

         Budući da je ovih dana agenda jedna od najspominjanijih riječi, zavirio sam malo u Hrvatski enciklopedijski rječnik. Osim što ta riječ znači listu poslova koje treba obaviti ili program koji treba provesti ona znači i ukupnost čina bogoslužja u rano kršćansko doba, kao i priručnik s propisanim molitvama i obredina u Evangelističkoj crkvi u srednjem vijeku koju je koristio pastor. A Draga naša i svi mi u njoj kao da se još uvijek nalazimo u srednjem vijeku, ili će biti da smo još zaostaliji.
         Vijeće staraca, pardon Vijeće ministara Drage naše, prije nekoliko dana usvojilo je agendu – i to reformsku i godspodarsku. Kao građanin ove nazovi države obradovao sam se, jer eto, bez obzira što je Vijeće dobilo popis, listu stvari koje treba uraditi, ipak je to bila dobra vijest. Međutim, kad je netko baksuz kao Draga naša i svi mi u njoj, radost što je napravila neki korak naprijed, pa makar i najmanji, veoma brzo je splasnula. Republika Srpska, odnosno njezin predsjednik Dodik odbio je potpisati tu agendu jer su se u njoj, prema Dodikovoj tvrdnji, našla i neka pitanja koja nisu sadržana u Izjavi koju su na zahtjev EU-a potpisali vođe političkih stranaka u BiH. Milorad Dodik će najvjerojatnije neizravnim putem, preko ruskog veta, spriječiti inicijativu Velike Britanije da se u Vijeću sigurnosti donese rezolcija kojom bi se svi narodi u BiH obvezali da će obilježavati dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Treba znati da je za usvajanje rezolucije potrebna dvotrećinska većina, te da nijedna članica stalnih VS-a ne stavi veto. No da je samo Dodik problem ni po jada, ali – vjerovali ili ne – ima ih mnogo većih i gorih od problema Dodika.
         Odmah nakon izbora, kada se najavljivalo kako će biri sastavljena vlast na razini Bosne i Hercegovine a kako na razini Federacije BiH, napisao sam da je to nelogično i da će to izazivati velike probleme u funkcioniranju vlasti. Onog trenutka kad je u Federaciji BiH oformljena koalicija s DF-om Željka Komšića rekao sam da je Komšić mali od palube Bakira Izetbegovića, a jasno je što radi i koga sluša mali od palube. Međutim, ni to ne bi bio problem kada bi nadobudni Komšić znao što želi u politici. Isfrustriran sukobom sa Lagumdžijom i izlaskom iz SDP-a, rastrzan između onoga što na papiru jest, Hrvat, i toga da ga taj isti hrvatski narod ne priznaje kao svog predstavnika, i najvjerojatnije umišljen u neku svoju veličinu, koje realno nigdje nema, raskinuo je koaliciju sa SDA-om i HDZ-om BiH. Ozbiljnim poznavateljima stanja u BiH, ozbiljnim analitičarima je ustvari jasno kako on radi ono što želi Bakir Izetbegović. A Izetbegović se našao u procjepu između zahtjeva EU-a i svojih želja i maštanja kako urediti BiH.
Od njemu veoma bliskih osoba čuje se priča kako bi on sada prihvatio da stvori svoju fildžan državu koja bi bila manja i od one zbog koje je babo mu razbijao glavu – napraviti je ili ne! Zbog toga koristi Komšića da tobože zategne situaciju u Federaciji BiH, a on, Bakir, pozvat će ga da se vrati u koaliciju, davat će izjave kako će se sve to srediti itd., i istovremeno će optuživati Dodika i sve ostale za neuspjeh reformi koje moraju uslijediti. Čović, kojemu je valjda jasna ova igra, pokušao je nagovoriti Fahrudina Radončića da sa svojom Strankom za bolju budućnost uđe u vlast na razini Federacije BiH, što je ovaj odbio. Razlozi Radončićeva odbijanja sasvim su logični. Ući u vlast u Federaciji BiH koja ne funkcionira, koja je pred financijskim kolapsim, nije nimalo mudro.
         Ali da po strani ostavimo nesuglasice koje u Dragoj našoj traju od prvih višestranačkih izbora, da ostavimo domaće političare koji u ovako kompliciranoj daytonskoj BiH, i da imaju najbolju volju, jednostavno ne mogu postići nikakav dogovor koji bi vodio k stabilnosti i gospodarskom prosperitetu, da pogledamo što o svemu misle stranci, odnosno međunarodna zajednica.
         Znajući za sve probleme koji opterećuju BiH, jaki u svojoj nadmoći mogu raditi što žele. Zbog svega toga povjerenik za proširenje EU-a Johannes Hahn odgodio je dolazak u Sarajevo, a sasvim je izvjesno kako će i njemačka kancelarka, koja je u sklopu svog posjeta zemljama Balkana planirala posjetiti i Bosnu i Hercegovinu, zaobići je, jer što će dolaziti kada Draga naša ne da može ponuditi neki napredak, nego tone sve dublje i izigrava pruženu joj ruku u vidu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Budući da bih do sutra mogao nabrajati sve probleme kojima je opterećena Draga naša, ja ću se opet, poput Sizifa, vratiti svom kamenu. Nema rješenja za Dragu našu dok se ne zakaže nova međunarodna konferencija (NMK) o BiH na kojoj bi se Daytonski sporazum stavio izvan snage i donio novi državno-pravni ustroj! Ni eventualna nova tranša MMF-a, koju će Draga naša možda dobiti, neće BiH pomaknuti iz srednjeg vijeka. Samo nova agenda usuglašena na NMK-u može od ove nazovi države napraviti nešto. Ali ja ću, kao Sizif, umrijeti, a kamen zvani Draga naša neću izgurati na vrh planine.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 17. lipnja 2015./

 

Sreća

  

         U velikoj sam dvojbi glede onoga o čemu bih pisao u ovoj kolumni. Za uvod bi mi dobro došle dvije narodne mudrosti, ali malo su škakljive pa bi mi čistunci mogli zamjeriti. Ipak, budući da sam poznat po tomu da kod mene nema sredine, ljudi me vole ili ne, a izreke govore o sreći, za račun svoje slobodarske naravi reći ću ih pa kud puklo da puklo. Prva kaže: „Tko je sretan ni u hali (zahodu) nije gladan“, a druga „bolje se roditi bez sreće nego bez one stvari“, jer ako se rodiš sa srećom i ta neka stvar će ti narasti.
         Malo tko u Dragoj našoj se još sjeća Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Podsjetit ću, to je stranka Harisa Silajdžića, koji je smislio slogan – 100 posto Bosna i Hercegovina. Eto, na tu stranku, koju sada vodi izvjesni Jerlagić, odnose se dvije izrečene narodne mudrosti. Stranka koja je doživjela fijasko da je poslije izbora skoro nitko više nije ni spomenuo, po svemu sudeći postat će vlast u Federaciji BiH. Teško je čovjeku koji razmišlja trezveno objasniti zbog čega je SDA inzistirao da, osim s HDZ-om BiH, ulazi u koaliciju s DF-om Željka Komšića, a ne s SBB-om Fahrudina Radončića, jer je i dijete znalo da ta koalicija s DF-om neće funkcionirati. Naravno, dobrim poznavateljima prilika u Dragoj našoj, onima koji znaju za skrivene ciljeve političkih starnaka, mnogo toga je jasno, ali neću o tim skrivenim ili manje skrivenim nakanama. Kako god bilo SDA i HDZ kreću u potragu za novim partnerima kako bi sastavili bilo kakvu većinu. Podsjetit ću vas na još jednu posebnost Stranke za BiH – u narodu su je prozvali strankom foteljaša, što će reći da članove te stranke ne zanima neki poseban gospodarski ili politički program, njih zanima da se oni koji su u vrhu stranke smjeste u ministarske fotelje i uzimaju što je više moguće od kolača vlasti.
         Zbog toga su odmah, nakon razgovora s Čovićem, javnosti priopćili kako su oni spremni ući u vlast. Istina, dodali su kako bi tobože trebalo napraviti da ta vlast ima potporu ne 51, nego barem 54 zastupnika, ali vjerujte njih to ne zanima. Sve što je njima važno jest da postanu dio vlasti. Kojoj će još maloj političkoj stranci narasti neka stvar iz narodne izreke ostaje za vidjeti, ali ono što treba znati unaprijed, a ne kasnije se čuditi, čim im ta stvar poraste, mislim rejting, njime će udariti po narodu. Dakle, neka se nitko ne zavarava. Za razliku od Stranke za BiH i tih nekih koje će ni krive ni dužne postati vlast, građani Drage naše nemaju sreće pa će i dalje biti najsiromašniji u Europi. Ne želim nikoga strašiti, ali stajnje siromaštva građana, bilo kojem narodu pripadali, će se rapidno pogoršavati. Svima je manje više poznato da su rupe u proračunima astronomske veličine, kao i to da je jedini način da ih se koliko toliko zakrpa novac od međunarodnih institucija, prije svih od MMF-a. A te institucije imaju svoje uvjete pod kojima će ga pozajmiti. Budući da Draga naša ne ispunjava ništa od uvjeta koji su jasno postavljeni, ne ispunjava ništa od onoga na što se obvezala, ne treba biti posebno mudar pa znati da će stanje biti sve gore. Ali, kako je riječ o sreći, treba kazati da i građani Drage naše ipak imaju sreće. Naime, prema Eurostatu, na posljednjem su mjestu po stvarnoj individualnoj potrošnji, više ne mogu padati dolje, što opet znači da bi kod njih nešto, za 20-30 godina, moglo početi rasti. Standard.
Navedene narodne mudrosti ne odnose se na Nasera Orića, ratnog zapovjednika muslimanskih-bošnjačkih snaga u Srebrenici. Naime, nije imao sreće – uhitili su ga u Švicarskoj i sada mu za vratom visi izručenje Srbiji. A on tamo ne bi ni po koju cijenu. I dok su Muslimani-Bošnjaci reagirali srcem, premijer Srbije Vučić je taj slučaj iskoristio kako bi kod međunarodnih institucija pobrao pohvale. Naime, rekao je da bi došao u Srebrenicu pokloniti se žrtvama, ali je muslimanska-bošnjačka strana najavu odbila, uvjetujući je puštanjem Orića. Ono što su zanemarili jest da je puštanje Orića na slobodu ili izručenje Srbiji prije svega pravna stvar, bitka koja se dobiva pameću, a ne srcem. I za kraj, učinit će vam se da sam odlutao od teme, ali nisam.
         Marko Porcije Katon Stariji, čuveni rimski senator, na kraju svakog zasjedanja Senata pod točkom Razno ponavljao je svoju izreku: „Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti!“. Zahtijevao je uništenje Kartage sve dok mu Senat nije udovoljio. Ja nisam zastupnik u Parlamentu BiH, ali da jesam na svakom bih zasjedanju tražio održavanje nove međunarodne konferencije o BiH. Tražio bih da se Daytonski sporazum razori, uništi poput Kartage. Naravno, ne silom kko su to učinili Rimljani. Dok se to ne uradi valjda se narodina i građanima Drage naše neće dogoditi ono što se dogodilo dalmatinskom magarcu kojega je vlasnik učio da ne jede, i baš kad ga je nakon sedam dana naučio, magarac crk'o. Jadnik nije imao sreće.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 24. lipnja 2015./

 

Proizvođači mržnje

  

         Dragu našu opterećuje niz problema i previše bi nam prostora uzelo kad bismo ih sve nabrajali. U najkraćem, neuređen državno-pravni ustroj koji priječi bilo kakav napredak – glavni je problem. Takva, ustavno-pravno neuređena država ne može naprijed ni u gospodarskom niti u bilo kojem drugom smislu. Na sve te probleme ovoj „na silu državi“ ne bi tebalo dodavati nove ili pojačavati stare rane. Na žalost u BiH postoje ljudi koje bi se moglo imenovati – proizvođačima mržnje. Veliki pjesnik je kazao „ubi me prejaka riječ“, a proizvođač mržnje o čijem (ne)djelu želim pisati, Safet Dervišić, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Žepče u vremenu zla“ nastupa riječima mržnje prema svemu što je hrvatsko i što nije muslimansko-bošnjačko. Teško je shvatiti kako čovjek može toliko mrziti. U jednoj kolumni nemoguće je nabrojati i citirati sve navode koje je ispisao na 400 stranica iz kojih bi se vidjelo da se uistinu radi o čovjeku koji mrzi sve što je hrvatsko, ali ću pokušati zbiti sve to u raspoloživi mi prostor.
         Ono što najprije upada u oči jest Dervišićevo neznanje ili, da budem blaži, njegovo nepoznavanje povijesnih činjenica, te nepoznavanje nekih standardnih pravila kako se pišu knjige koje pretendiraju na to da tumače povijesne događaje. U svojoj površnosti, bez ikakve dokumentirane potvrde, Dervišić tvrdi kako je Žepče „oduvijek“ bilo većinski muslimanski grad. U tom smislu njega ne zanimaju nikakvi dokumenti, kao npr. povelja kralja bosanskog Stjepana Tomaša od 14. listopada 1458. kojom on sa svojim sinom Stjepanom upravu nad Žepčem povjerava logotetu Stjepanu Ratkoviću. Dapače, taj dokument mu smeta, kao što mu smeta i pismo kralja Ferdinanda I, od 24. ožujka 1529. u kojem piše Žarku od Maglaja i Jurašinu od Žepča da će uskoro poslati vojsku protiv Turaka, te ih poziva da joj se priključe kada vojska stigne u njihove krajeve (Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u BiH, Sarajevo 1980., str. 254.)
         Prema njegovoj knjizi Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu (što nije sporno), a Turska nije, nego je ona tu vladala nekoliko stoljeća zato što je to i trebalo biti tako. Dervišiću jako smeta to što su Hrvati tu, pogotovo što su nastojali ispraviti povijesne neprevde koje su im nanošene, posebno one koje im je nanosila velikosrpska politika u proteklih sedamdesetak godina. Štoviše, u svojoj knjizi opravdava postupke komunističke vlasti i kažnjavanje Žepča poslije 1945. godine jer se, kako kaže, zna zašto je kažnjeno (u Žepču, posebno među Hrvatima, nije bilo partizana, nap.a.)
         Nabrajati sve netočnosti koje je naveo u svojoj knjizi uistinu nema svrhe, jer je toliko tih, blago rečeno, gluposti da ne vrijedi o tomu pričati. Ono na što treba ukazati gospodinu Dervišiću jest da se ne može prepisati nešto iz knjiga drugih autora, a ne navesti ime autora, naziv knjige iz koje je nešto citirao, te stranica s koje je uzeo taj citat. Nadalje, u svojoj knjizi Dervišić je sebi dopustio prepravljenje stiha iz pjesme velikog pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, a kako bi tom prepravkom dokazao da su Hrvati Žepča zli!!! Također je sebi dopustio da riječi autora ovoga teksta, s nastupa na Hrvatskoj televiziji 17. siječnja 1993., „ono što hrvatski vojnik obrani“, preinači u „ono što hrvatski vojnik osvoji“. Ako je i od amatera, od nekoga čije je znanje površno, previše je. No, kako ne biste pomislili da sam prestrog, citirat ću samog Dervišića. U Predgovoru, na 7. str. piše: „Iako sam imao brojne dileme o tome da li je to preambiciozan pothvat za moje skromne spisateljske sposobnosti...“ Kamo sreće za sve, a ponajprije za samog Dervišića, da nije imao dileme o tomu da je ovo preambiciozan pothvat za njega. Kako bih još jednom potvrdio da ovo nije trebao pisati, jer ne zna, na 8. str. piše: „Prihvatio sam se dakle pisanja o temi koja prerasta moje mogućnosti, jer su one mnogo skromnije u sagledavanju uzroka, posljedica, pa i ostavštine ratnog vremena“. Budući da Dervišić ipak ne spori da na prostoru Žepča žive Hrvati, ali su po njemu, eto, svi zli, treba mu preporučiti da ipak, bez obzira što to „prerasta njegove mogućnosti“, razmisli o nekoliko stvari.
         Zar nije glupo s njegove strane Hrvatima „objašnjavati“ kako oni ustvari nisu Hrvati? „Njima, tim protuhama, ostaje da se 'uklapaju' u tu sliku istinskog hrvatskog građanina, jer nemaju hrvatski gen autentičnog hrvatstva“. Osim što Hrvati Žepča nemaju „autentičan gen“, svi odreda su – protuhe, piše mudrac!!! Nadalje, Dervišić bi sam sebe trebao upitati li zamoliti nekoga da mu objasni tvrdnju da su Hrvati Žepča izvršili agresiju na Žepče – jer time bi napali sami sebe, te to da Žepče ne čini samo „čaršija“, za kojom on žali, nego i sva sela u granicama općine Žepče. Ali to što je Dervišićevo neznanje golemo ne bi bio veliki problem da on u svojim knjigama ne širi mržnju. Hajde da ga donekle razumijemo što mrzi Hrvate koji su mogli sudjelovati u ratnim zbivanjima, ali on mrzi i sve mlade Hrvate koji su rođeni koju godinu prije i poslije rata, zato što su oni svjesni da su Hrvati.
         I tako se u nedogled nižu Dervišićeva mudrovanja o zlim Hrvatima i dobrim muslimanima. Jadno da ne može biti jadnije, ali bez obzira na to trebalo je progovoriti nešto o ovoj Dervišićevoj knjizi „povijesti“. Knjizi mržnje.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 29. srpnja 2015./

 

Ideja

  

         Za značenje riječi ideja ima dosta tumačenja, uz ostalo i ova: predočavanje neke stvari putem biti pojma; shvaćanje, misaono oblikovanje, način svaćanja, recimo neke knjige; nadahnuće, poticaj, prijedlog, zamisao, itd.
         Ideja može biti dobra, loša, fiks ideja, besmislena, sumanuta, neprihvatljiva – koja se protivi zdravom razumu, ideja vodilja, ona koja vodi nekom cilju, neostvariva...
         Osobno sam oduvijek cijenio ljude od ideje, one koja čovječanstvu donosi neko dobro. Tako imam običaj kazati – čovjeku koji je izmislio električnu energiju, telefon... treba dati milijune eura, a onomu koji u tvornici proizvodi dio za TV ili neki izum, a ne zna ni što je to, treba dati dobru plaću, za naše bosanskohercegovačke prilike, recimo dvije tisuće maraka, i Bog te veselio, kako ima običaj kazati moja strina Ilinca. Takve ljude od ideje novac u biti ne zanima, ali im ga treba dati jer će ga oni uložiti u još nešto korisno za ljudski rod.
         U zadnje vrijeme europskim političkim moćnicima sve više se dopada nova turbo folk zvijezda na političkom nebu „Regiona“, srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Turbo folk zvijezde, kada osjete da im je krenulo, nastoje u što kraćem vremenu lansirati neki novi hit koji će se, nadaju se, dopasti tržištu, pa tako i Vučić. Nakon uspješnog hita zvanog „incindent u Srebrenici“, želeći zadržati i po mogućnosti pojačati pred tim političkim moćnicima status pomiritelja, Vučić je izašao s novom idejom - utemeljiti zajednički dan sjećanja na sve žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije! Naravno, odmah mu se pridružio i Milorad Dodik.
         Da, postoje razne ideje: S gledišta velikosrpske politike, one koju kreiraju srbijanski intelektualci, ideja je više nego dobra. Na taj način postiglo bi se mnogo toga. Kao prvo, ako bi se utemeljio takav dan, bila bi to i defintivna abolicija Srbije za sve zločine koje je činila prema Hrvatima, Muslimanima-Bošnjacima i Albancima s Kosova. Utemeljenjem takvog dana Srbija bi skinula sa sebe epitet agresora, a rat na prostorima bivše Jugoslavije bio bi proglašen građanskim ratom. Eto, tamo su se potukli neki Balkanci, a utemeljenjem zajedničkog dana sjećanja na sve žrtve priznali su da su svi podjednako krivi, u građanskom ratu ne može biti da je netko više, a netko manje kriv, ili uopće kriv, itd – kazali bi svjetski politički moćnici. Za velikosrpsku ideju (od koje Srbi nikad neće odustati) najvažnije je da bi utemeljenje takvog zajedničkog dana bio prvi korak ka nastavku ostvarenja sumanute ideje Ilije Garašanina, koja je ovim agresorskim činima Srbije prema nesrpskim narodima dovedena u pitanje.
         Nažalost, neki od oštećenih su nastupili naivno poput Crvenkapice, pitajući Vu(čić)ka – a zašto su ti tako velike oči bakice, zašto su ti tako velike uši bakice? Tako novinarka Avaza Almasa Hadžić piše: „Dobar prijedlog, nema šta, posebno zbog onih koji ne znaju ili neće da znaju da su žrtve – žrtve zločinaca koji su zločin činili u ime ideologije i sistema kojemu su pripadali“. Gospođa Hadžić u tekstu lamentira u stilu bi li taj zajednički dan bio povod za pomirenje žrtava i njihovih ubojica „dok ne stigne priznanje i izvinjenje roditeljima ubijene djece...“ Kada bi i drugi tako lamentirali, stigli bismo svi zajedno do zadnjeg pitanja – a zašto su ti tako velika usta, bakice? Jasno, ako bi to pitanje i stigli postaviti, jer bi već bili progutani u neku novu Veliku Srbiju! Nisam štovatelj Milanovića kao premijera Hrvatske, posebno ne kao predsjednika SDP-a, političke opcije koja mi se ne sviđa, ali mu moram odati priznanje za odgovor na Vučićevu ideju. Uostalom, Vučićeva ideja ravna je turbo folk hitovima koje lansiraju pevaljke iz Srbije – otiš'o si sarmu poj'o nisi, te je Milanovićev odgovor baš onakav kakav i zaslužuje taj Vučićev turbo folk hit!
         Za razliku od Aleksandra Vučića i drugih vučića, umirovljenici u Dragoj našoj, po svemu sudeći, nemaju ideju koja bi im omogućila da barem dostojanstveno dočekaju svoj životni kraj. Ideja prosvjeda zbog kašnjenja mirovina, zbog toga što su one veoma male, teško da će im donjeti neko dobro. Naime, za 24. rujna zakazali su prosvjede ispred zgrade Vlade u Sarajevu. I da ne bude zabune, prosvjede su zakazali samo umorovljenici u Federaciji BiH, dok njihovim kolegama u Republici Srpsloj, po svemu sudeći, do toga nije stalo. Potpredsjednik Saveza penzionera BiH Mehmedalija Rapa tvrdi kako će tog dana na ulice izaći oko 30 tisuća umirovljenika, od toga 12 tisuća u Sarajevu i 18 tisuća u Zenici, Tuzli i Bihaću. Njihovi zahtjevi su da se sanira MIO-PIO fond koji je u gubitku više od 140 milijuna maraka, kako bi se mirovine mogle isplaćivati već prvoga u mjesecu. Tražit će i povećanje mirovina za pet posto, te usvajanje strategije reforme mirovinskog sustava. Kamo sreće da ostvare i jedan od ovih zahtjeva, jer je stanje u Dragoj našoj više nego katastrofalno i bez kredita od MMF-a teško će se isplaćivati morovine i do kraja tekućeg mjeseca. U svakom slučaju stanje je takvo da će oni koji ga prežive o tome pričati naraštajima koji dolaze.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 12. kolovoza 2015./

 

Prognoza

  

         Eto, kao da sam znao, kao da sam imao informacije iz samog središta svjetske političke i financijske moći, a nisam, u prošloj kolumni napisao sam – samo neka nam ovi iz Bruksellesa i međunarodne financijske organizacije prebace milijardu eura kako bi proveli sve te reforme. Eto, skromni smo, mogli smo tražiti i dvije milijarde, ali nismo – i zamislite, Amdy McGuffie, glasnogovornik izaslanstva EU-a u BiH, 17. listopada kazao je kako je MMF spreman dati kredit od milijardu eura za potporu vlasti u Dragoj našoj u sljedeće tri godine, a da je EU spreman dati pola milijarde eura za investicije. I neka mi sada netko u EU-u i svijetu kaže da naši političari nisu pametni! Uvjeren sam, ako Dodik javno odustane od referenduma u Republici Srpskoj kako će iste te institucije dati još milijardu i pol eura – ili čak više!
         Zašto su ljudi iz međunarodne zajednice spremni dati toliki novac? Zašto su vlasti u bih ozbiljno počele provoditi reforme, čuvenu reformsku agendu. Prvo, veoma brzo među vladajućima više neće biti Demokratske fronte Željka Komšića. Jer su konačno Izetbegović i neki drugi shvatili da je taj Komšić u političkom smislu nula, da pojma nema što želi, osim da bude dio vlastti, i to na najvećoj mogućoj poziciji. Zbog toga je ovih dana najavio kako će se ponovno kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva Drage naše. U tu svrhu (Komšićevog kandidiranja) i „novi“ je najavljeni program „ujedinjenih socijaldemokrata ljevice“. Komšić u svom programu navodi da će izgraditi idealnu Bosnu za sve „Bosance“. Svi koji se budu opirali tom njegovom naumu „dobit će po nosu i po prstima“, kao što je svojevremeno poručio i predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. I na tom će se završiti. I drugu veliku stvar ova reformska vlast je napravila. Postigla je dogovor da su službeni praznici u Dragoj našoj – Božić, Uskrs, Bajram – sve dvostruki, te još neki sveci kao tjelovo i Velika Gospa kod Hrvata i vjerojatno neka sveta Petka kod Srba, a ako Muslimani-Bošnjaci još nisu izmislili nekog svog sveca, nema brige, veoma brzo će to oni urediti. Zamislite taj napredak, postići dogovor da su Božić, Uskrs i Bajram blagdani! Nešto razmišljam, malo novca su ovi iz međunarodne zajednice dali za takav epohalan napredak u reformama.
         Preuranjene napise nekih medija, koji su pisali da Draga naša gubi sto milijuna potpore projektima u energetici jer nije usvojila „Drugi energetski paket u oblasti opskrbe plinom“ opovrgnuo je Mirko Šarović, ministar vanjske trgovne i ekonomskih odnosa BiH. Nakon sastanka energetske zajednice u Tirani ponosno je izjavio kako nema sankcija Dragoj našoj, određena joj je blaža kazna i velikodušno je ponuđena posljednja prilika da ostvari napredak na tom planu. Na još jednom planu Draga naša postigla je golem uspjeh, ravan pronalasku epohalnog lijeka u medicini. Zbog nošenja zastave s nekim arapskim napisom koja je asocirala na zastavu ISIL-a ispred svečanog ulaza u zgradu Predsjedništva Drage naše policija je privela izvjesnog Alena Tuhmiščija. Naša policija, koja zajedno s novom vlašću realizira reformsku agendu, nakon što je ispitala tog gospodina odvela ga je na Kliniku za psihijatriju i tako pokazala koji je lijek za sve te vehabije. Eto, taj lijek, taj izum od Drage naše trebaju otkupiti sve europske zemlje, a Bosna i Hercegovina bi s tim novcem veoma brzo postala gospodarski respektabilna zemlja.
         Ako ste slučajno pomislili da ovo „velikodušno“ davanje novca za potporu Dragoj našoj ima veze s pojačanim interesom Rusije za proširenje svog utjecaja na Balkanu, pogriješili ste. Kakvi! Novac se daje samo zbog toga što je Draga naša ozbiljno krenula u reforme, što više, napravila je velike korake u tom pravcu. I neće Draga naša ući brzo u NATO zbog Rusije, nego zato što će uskoro imati naoružanje bolje i od same Amerike.
         Mene osobno, a vjerujem i sve građane i narode Drage naše, brine nova pozajmica RS-a od tri stotine milijuna eura, premda neki zlonamjerni tvrde da se radi o pet stotina milijuna. U političkoj emisiji na Alternativnoj televiziji (jednoj o srpskih televizija) jedan od sudionika, član SDS-a Gatarić, gordo je odgovorio na pitanje gledatelja. – „Ako se država zadužuje ma bi od toga išla u razvoj, gdje je tu problem?“. Možda i nije problem u zaduživanju, ali je problem što on misli da je RS država. Njemu na znanje, RS je tvorevina iz Daytona nastala na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima i nikako nije država nego entitet u državi BiH, te nikakvo njegovo uvjeravanje javnosti ne može promijeniti te činjenice, kao što ne može promijeniti činjenicu da će je kad-tad nestati. Nestat će je iz najbitnijeg razloga – sve što počiva na zločinu mora nestati.
         Budući da sam, prije nego su ovi iz međunarodne zajednice kazali kako će dati milijardu i pol eura, to prognozirao trebalo bi vjerovati i ovoj mojoj prognozi o RS-u. Moguće je da se ova moja prognoza neće ostvariti brzo kao ova o parama, ali da će kad-tad doći do ukidanja RS-a nema nikakve sumnje. Badava je premijerka RS-a išla u Ameriku uvjeravati neke kako Dayton ne treba dirati.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 21. listopada 2015./

 

Jalovost

  

         O izborima u Lijepoj našoj neću, jer mnogima iz Hvatske zamjeram kada oni pišu o Dragoj našoj. Razlog je veoma jednostavan, iako je meni dobro poznato stanje u Hrvatskoj i njima u Bosni i Hercegovini, ipak oni znaju za RH a ja za BiH onu sitnu nit koja se može osjetiti „ispod jagodica prstiju“, osim toga imam na umu i onu narodnu mudrost – počisti prvo ispred svoje kuće. Možda će nekomu izgledati naporno, dosadno, kada savko malo vremena spominjem Daytonski mirovni sporazum, ali očito je to veoma važno, kako za BiH tako i za zemlje u okruženju. Na koncu podsjetit ću na priču koja se sve više može čuti među običnim ljudima u Dragoj našoj. Naime, njihovo veoma kratko pojašnjenje je da Amerika i Rusija ratuju u BiH, naravno ne oružjem nego svim ostalim sredstvima. Taj „rat“ posebno izbija na vidjelo u ovo vrijeme aktualiziranja Daytonskog sporazuma zbog njegove dvadesete obljetnice. Činjenica da će u povodu te obljetnice rezoluciju o Daytonu donijeti Europski parlament i američki Kongres govori sama za sebe. Američki univerzitet u Sarajevu 6. studenoga organizirao je konferenciju pod nazivom “20 godina nakon implemantacije Daytona – izazovi i perspektive“. Jedan od veoma zanimljivih govornika na tu temu bio je i bivši Visoki predstavnik Pady Ashdown, te američki kongresmen Eliot Engel. Nama je mnogo zanmljivije čuti što je stav Paddyja Ashdowna nego američkog kngresmena, zbog posebnog animoziteta koji prema tom bivšem Visokom predstavniku u Dragoj našoj ima Milorad Dodik. Ukratko, Ashdown smatra da je Draga naša u fazi stagnacije (što nije nikakva mudrost za zaključiti) te da Dajtoski sporazum ne smije ostati nedovršen.
         Poručio je Amerikancima da je Dayton njihov rad i oni koji bi ga trebali popraviti su prije svih Amerikanci. U smislu političkog rješenja cijeli Balkan nazvao je „Domom za ironiju“, uključujući tu i Daytonski morovni sporazum. U čemu se, glede Drage naše i tog Daytona, ogleda ironija? Muslimani-Bošnjaci, koji su odmah poslije potpisa tog sporazuma prema njemu iskazivali, neću reći ljubav već velike simpatije, jer su bili uvjereni da su dobili državu, svoju muslimansku-bošnjačku, s nadom kako će Dayton veoma brzo prepraviti, kako će veoma brzo nestati Republika Srpska, a već tada su Herceg-Bosnu smatrali definitivno nestalom, danas mrze taj sporazum. Misle kako je on kočnica razvoja Drage naše kao države. U tom smislu i ja, koji sam Hrvat, u potpunoisti dijelim to mišljenje. S druge strane Srbi, koji su s velikom odbojnošću prihvatili taj sporazum i bili protiv njega, danas su najveći zagovornici i branitelji tog sporazuma. Prema njihovom mišljenju, o njemu se ne bi smjelo ni razgovarati, tvrditi da je u njemu bilo što loše, a kamoli zagovarati njegovo stavljanje izvan snage. Hrvate, pak, u Dragoj našoj nitko ništa i ne pita te se njihovo mišljenje, ako tko i iznese neku suvislu, pametnu ideju smatra nebitnim, nitko se na njihovo mišljenje, njihov zahtjev i ne počeše po leđima. Jasno, na toj konferenciji govorio je i ministar vanjskih poslova Drage naše, Srbin Igor Crnadak. Treba li reći da je rezolutno i protiv spominjanja Nove međunarodne konferencije o BiH?! No, uz sve uvažavanje, to što je govorio gospodin Crnadak uistinu je nebitno, jer se za sada glede svega u RS-u pita samo Dodik. A on je jedva dočekao i ovu priliku da kaže ono što želi: „Dayton je imao suštinsku grešku, jer je dozvolio da Bosna i Hercegovina preživi“.
         Kod ove njegove izjave treba nakratko zastati i prisjetiti se nekih stvari, događanja. Naime, nije tajna da, kako među veoma upućenim ljudima u povijesna i politička zbivanja tako i među mnogim običnim ljudima, vlada mišljenje kako bi BiH trebalo podijeliti i da više ne postoji kao država. Ono što većina njih zaboravlja jest temeljno pitanje – ako je to rješenje, kako je onda podijeliti?! E, na to pitanje nitko nema odgovora, što opet znači da se Draga naša ne može podijeliti, niti može umrijeti, kako bi želio Dodik. Jesu li dosadašni Visoki predstavnici kršili Daytonski sporazum i radili uglavnom na muslimanskom-bošnjačkom konceptu uređenja Drage naše veoma je upitno, jer da jesu, za ovih dvedeset godina napravili bi (im) njihovu državu. S druge strane, Dodikovi kritičari suglasni su s riječima Bakira Izetbegovića: „Da se svi ponašamo kao Milorad Dodik kud bi nas to dovelo?“
         Ova politička ofenziva koja treje nekih mjesec dana glede političkog rješenja u Dragoj našoj, po mom sudu kratkotrajnog je daha i veoma brzo će splasnuti. Ne, neću reći kako se Europska unija neće truditi da BiH postane njenom članicom, ali nastojanja Europe i Amerike glede Daytona veoma brzo, najduže za dva mjeseca poslije dvadesete obljetnice, ispuhat će se poput probušenog balona, te će na taj način jačati poziciju RS-a koji je nastao na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima. Njihova jalovost, njihovo neuviđanje da se bez održavanja NMK o Bosni i Hercegovini, u njoj i od nje, ništa normalno ne može napraviti, samo će produljiti agoniju koja traje.
         Uostalom, sve konferencije na kojima su se donosila „rješenja“ za BiH održavale su se u razmaku od pedesetak godina.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 11. studenoga 2015./

 

U procjepu

  

         Prošlu kolumnu završio sam sljedećom rečenicom: „Dodik najavljuje neke nove referendume. No, valjda će se naći netko i među srpskim intelektualcima koji će ga nazvati pravim imenom“. U zadnje vrijeme Dodik je prosuo svoja dva nova „bisera“, jedan na svjedočenju u Haagu, na suđenju Ratku Mladiću, i drugi, kojim najavljuje da će RS zbog akcije SIPE u Novom Gradu, prekinutu sve odnose sa BiH. Budući da sam ja Hrvat, a kako netko ne bi pomislio da mrzim Srbe, prenijet ću vam što je o Dodiku rekao poznati srpski intelektualac, Vlastimir Mijović: „Milorad Dodik je vrlo živopisna ličnost, koja boluje od potrebe da bude u centru pažnje. Stoga često pribjegava nedoličnom rječniku, neslanim šalama i neotesanim ocjenama. Najsretniji je, kad govori o Bosni i Hercegovini, ako na njegove riječi uslijedi salva kritika iz bošnjačkih političkih krugova i medija. Isto se dešava i nakon njegovog svjedočenja na suđenju Ratku Mladiću, koje teče u Haagu. No, kad bolje razmislimo, Dodik je tamo istupio kao pravi predsjednik, odnosno predstavnik svoga naroda. Govorio je upravo onako kako misli većina građana RS-a, koji ovom prilikom nisu zažalili što suga izabrali da im bude na čelu. Evo samo nekih ocjena i teza koje je Dodik izgovorio u haaški mikrofon:
- kad su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, to je zapravo značilo razbijanje Jugoslavije;
- Srbi su željeli da BiH ostane u Jugoslaviji, a Hrvati su podržavali nezavisnost Hrvatske vjerujući da će se jedan dio BiH pripojiti njima;
- Muslimani su htjeli nametnuti svoju volju Srbima i Hrvatima te proglasiti nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Alija Izetbegović je prekršio princip konstitutivnosti i to je dovelo do rata. Izetbegović je uveo narod u rat i nastojao je ostvariti dominaciju Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH;
- tijekom rata nije bilo politike etničkog čišćenja u BiH;
- danas imamo majorizaciju Hrvata u BiH i pokušaj da se to nametne Srbima.
         Milorad Dodik je tipični Srbin, pa su i stavovi koje je iznio zajednički većini njegovih sunarodnjaka u BiH i Srbiji. Razlika je možda samo u tome što je Dodik mnogo bolje informiran od većine Srba, pa laže svjesno, s predumišljajem, s taktičkim i strateškim političkim ciljem. Njemu mozak nije ispran, on ga ispire drugima Ali i mnogo prije Dodika „obični“ Srbi zapali su u džunglu manipulacija, laži, mitova i političkih podvala koje su im servirali njihovi nacionalni vođe, intelektualne „zvijezde“, mediji i ratni komentatori. Zbog toga većina Srba živi u golemoj laži da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije Srbima nametnuti, da su oni bili ti koji se brane, a ne napadaju. Srbi ne priznaju ni zločine koji su u njihovo ime počinjeni, makar zato postoje na tisuće objektivnih dokaza. A ima ih mnogo više za neoborivi zaključak da su srpska politika i Beograd pokrenuli veliki pakleni stroj na ovom komadu Balkana, da su tijekom ratova izrazito prednjačili u zlu, da su bili agresivni i bezobzirni u svom nastojanju da stvore Veliku Srbiju.
         Za sve to ružno danas u Haagu odgovaraju i Mladić i politički vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Da nije umro, zbog toga bi na kaznu doživotnog zatvora bio osuđen i Slobodan Milošević. No, Dodik zbog toga neće odgovarati. Kažnjavaju se djela, ali ne riječi. Retorika zla i laži se amnestira, iako ona također čini golemu štetu. Kako danas uopće zamišljati harmonične odnose u BiH kad ljudi iz političkog vrha, poput Dodika, negiraju i neoborivu činjenicu o etničkom čišćenju koje je smišljeno i uz pomoć sile i zločina počinjeno u BiH?
         Dodikovo svjedočenje u Haagu tempirano je da pomogne Ratku Mladiću, kojega se želi predstaviti kao vođu borbe za opstanak Srba u BiH, ono je u biti lažno svjedočenje. A nešto takvo sudski je kažnjivo. Svjedoci koji govore pod prisegom dužni su govoriti istinu i samo istinu. Stoga je Dodik govorio da on za neke inkriminacije koje se stavljaju na dušu Mladiću nikad nije čuo. Nije on čuo za dogovore i pripremu genocidne akcije u Srebrenici, što je vjerojatno točno. U to vrijeme Milorad se umjesto ratom bavio „biznisom“.
         Isto je i s većinom njegove nacionalne braće; od svih neugodnih pitanja i od vlastite savjesti oni se štite izmišljenom tezom o tome da su Srbi bili napadnuti, da su bili žrtve Bošnjaka i Hrvata, da su morali odgovoriti oružjem jer je Alija Izetbegović sve građane BiH želio uvesti u islam. U tu vrstu opravdanja moguće je vjerovati koliko i u to da se na jednu koru od banane možete tri puta okliznuti i tri puta pasti na koljački nož. U tom slučaju, kako misli Dodik i njegovo nacionalno stado, krivac je onaj tko se okliznuo, a ne onaj koji je u rukama držao kamu“.
         Zašto Dodik u zadnje vrijeme vuče sve luđe poteze? Pojašnjenje bi moglo biti jednostavno. Ministar sigurnosti u Vijeću ministara Drage naša, Srbin Dragan Mektić, izjavio je više puta kako se zbog korupcije i kriminala krug opasno steže oko vodećih dužnosnika RS-a, dajući do znanja da se prije svega misli na Dodika. A kad je netko u procjepu čini i najluđe poteze kako bi se spasio.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 16. prosinca 2015./

 

Bit će bolje...

  

         Ne zna se je li Bora Čorba poznatiji kao glazbenik ili kao hrvatomrzac i štovatelj četnika, ali riječi jedne njegove pjesme - „Bit će bolje ne'ko viče, na papiru mrtvo slovo, na istoku stare priče, na zapadu ništa novo“ - mogle bi okarakterizirati sve ovo što se događa sa podnošenjem zahtjeva Drage naše za članstvo u Europskoj uniji. Ovaj tekst pišem nekih 12 sati prije nego li bi u Brukselles trebali stići Predsjedatelj Prdsjedništva Drage naše, Dragan Čović, ministar inozemnih poslova Igor Crnadak te, uz malu svečanost i nazočnost Visoke izaslanice za vanjsku i sigurnosnu politiku Unije, Federice Mogherini i komesara za proširenje Unije Johannesa Hahna, i službeno predati zahtjev ministru inozemnih poslova Nizozemske Bertu Koendersu, za prijam Drage naše u članstvo Unije. Ali, iako nisu još stigli sa velikom sigurnošću možemo kazati da je zahtjev konačno predan, jedino da se u međuvremenu, ne daj Bože dogodi smak svijeta, predaja tog zahtjeva ne bi bila izvršena.
         E, sad?! Nastavljaju li se kod nas stare priče i važi li još uvijek, ta od Bore Čorbe - Na zapadu ništa novo?
         Vlada RS-a i njezina premijerka optužile su Vijeće ministara da je odluku o Mehanizmu koordinacije od 26. siječnja, koji je jedan od uvjeta za podnošenje zahtjeva za članstvo, donijelo u tajnosti. Premijerka Cvijanović otišla je korak dalje te da su svi iz tog Ministarskog viječa diletanti, jer kako je moguće da misle da će prevariti Uniju sa zahtjevom koji nema potporu RS-a? Naravno, u osudi donošenja te odluke o Mehanizmu i koordinaciji pridružio se i Dodik, te orkestrirana SNSD-pva struktura. Ministar financija te daytonske tvorevine, nastale znamo na čemu i kako, Zoran Tegeltija kazao je kako je Vlada RS-a razmatrala tu, tajno donesenu odluku o Mehanizmu koordinacije i da su utvrdili značajno odstupanje od teksta, modela na kojega je 2013. RS dala suglasnost. Naravno, oni iz RS-a naći će načina obavijestiti članice Unije da je to sve tako kako oni tvrde da jest, a Vlada je već uputila zahtjev Vijeću ministara da tu tajnu odluku stave izvan snage. Nakon tih napada iz RS-a naš lijepi Dragan, koji ne pripada onim političarima što se ogledaju u zrcalu prije nego li će održati neki govor, koji u sebi ne mašta kako će se jednog dana ulice i trgovi u Dragpj našoj zvati njegovim imenom, kojemu nije stalo da on bude taj koji će predati taj zahtjev jer će tako ući u povijest, već mu je stalo do dobrobiti naroda, ali i građana Drage naše nije im ostao dužan. Lijepo je čovjek kazao da se nakon ovih napada zbog tajnog donošenja Mehanizma koordinacije jasno vidi tko se javno deklarirao za ulazak Drage naše u Uniju, dok su ustvari protiv njezina ulaska i svakog napretka. Nekoliko dana prije nego će se krenuti put Bruksellesa, naš lijepi Dragan je najavio kako će nam Unija, odmah sutradan 16. veljače uputiti na tisuće pitanja na koja ćemo morati dati odgovor. Dok se, dakle, već čeka ekspresni odgovor Unije, na opskurnom „Krugu intelektualaca 99“, Halid Genjac kazao je kako je poslije svega teško očekivati da će ta pitanja stići jer mi nismo objavili rezultate popisa, nismo postigli sporazum o slobodnoj trgovini, a kako se vidi ni s tim Mehanizmom koordinacije nije nešto uredu.
         No, ima još mnogo stvari koje ne da nisu u redu, nego normalnim demokratskim uzusima neshvatljive. Evo samo jedan primjer. U „Avazu“, bez ikakve dvojbe muslimanskom-bošnjačkom listu, 12. veljače osvanuo je poveći naslov: „Wigemark protiv tri tv. kanala na tri jezika“. Da nisam svojim ušima slušao što čovjek o tom pitanju govori inekako, ali... Čovjek je doslovce kazao kako je od iznimne važnosti da svi na Javnoj televiziji trebaju imati informiranje na svom jeziku. Istina, dodao je kako nije siguran da bi trebalo, kako piše u Prednacrtu Zakona o Javnom tv. servisu, postojati Hrvatski kanal u Mostaru, Srpski u Banja Luci i Mslimanski-Bošnjački u Sarajevu, dakle čovjek je kazao da NIJE SIGURAN, ali su u Avazu izvijestili svoje čitatelje da je on protiv tri kanala i tako stvaraju klimu odbojnosti i mržnje prema Hrvatima koji to traže, ali i Srbima koji to već imaju.
         Međutim, izgleda da i nije sve crno kako se na prvi pogled čini. Naime i naš Milorad Dodik je za Dragu našu, ma koliko na prvi i svaki drugi pogled izgledalo da nije, pa će mu se svi oni koji su ga nepravedno optuživali da ne voli Bosnu i Hercegovinu morati ispričati. Naime, naš Mile je odustao od referenduma! Ne, nije u pravu analitičar Srđan Vukadinović koji tvrdi da se on svojom njnovijom akrobacijom, zahtjevom da se i oporba u Republici Srpskoj složi s održavanjem referenduma, plaši druge a sebe hrabri. Nije u pravu ni kada tvrdi da mu najnovijom akrobacijom pada rejting i legitimitet te da mu je ovaj potez kontraproduktivan. Zašto Vukadinović nije u pravu? Iz jednostavnog razloga što je naš Mile, taj najnoviji u moru njegovih velemajstorskih poteza povukao baš zato što naš lijep Dragan nosi taj zahtjev za članstvo, a kako bi tim postupkom izrazio čin potpore nastojanjima Drage naše. Sad bi i zadnjem blećku trebalo biti jasno da od referenduma u Republici Srpskoj nema ništa što bi rekao Bora Čorba – Bit će bolje.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 17. veljače 2016./

 

Velikim koracima naprijed

  

         Budući da je Draga naša predala zahtjev za ulazak u Europsku uniju, odlučni i jednistveni kakvi inače jesmo, napravili smo nekoliko velikih koraka naprijed. Prvi, najveći, 24. veljače Dragu našu posjetio je albanski predsjednik. Naš Ljepotan ga je upoznao s činjenicom da je on osobno odnio i predao zahtjev u Brukselles, a njegov gost pripomenuo kako bi Draga naša trebala priznati Kosovo. Odmah nakon sastanka sa predsjednikom te moćne države, čiji će nam zagovor u Uniji itekako pomoći, član Predsjedništva „Jedinstvene naše“, Srbin Mladen Ivanić, sazvao je izvanrednu tiskovnu kako bi pojasnio da je za Srbe Kosovo sastavni dio Srbije, a ako je to tako, onda je ono i za Dragu našu sastavni dio Srbije i nikakvo priznanje Kosova ne dolazi u obzir. Kako bi pokazali svu pluralnost u RS-u, u kojem političari, ali i obični Srbi, misle različito uskočio je i neizbježni Dodik kazavši kako Srpska (pazite, molim vas, srpska) nema namjeru priznati Kosovo! Bit će da je naš Mile zaboravio kako, de iure Republika Srpska ne može priznati nikoga pa ni Kosovo, jer ona nije država nego entitet. Jasno je da BiH de facto ne može priznti Kosovo bez suglasnosti RS-e, ali i jedan i drugi Srbin, kao, zaboravljaju da se tu njih ništa u biti i ne pita. Ako Srbija želi u Europu, morat će priznati Kosovo.
         Nije poznato je li naš Dragan, u tim plodnim razgovorima, upoznao albanskog predsjednika s činjenicom da Draga naša nije ispunila skoro ni jedan od uvjeta za podnošenje zahtjeva za članstvo kao što su Sejdić-Finci, od kojega je, istina, za sada Europska unija odustala, da nismo objavili rezultate popisa stanovništva, ali i da je Zakon o radu u Federaciji BiH pao na Ustavnom sudu. Moguće je da je albanski kolega upoznat sa onom narodnom - Ako neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu. Kako mu je, vjerojatno trebalo dodatno pojašnjenje da shvati svu bit te narodne mudrosti naši članovi Predsjedništva, jedinstveno su mu kazali da će zbog utjecaja Rusije EU primijeniti model za Bugarsku i Rumunjsku, što će reći - BiH ne mora ispuniti nikakve uvjete, mi ćemo vas primiti pa ćemo onda pokušati vaše zkonodavstvo uskladiti sa našim. Kad se malo bolje razmisli ta opcija i nije nemoguća, čak je realnija od one da Draga naša ispuni bilo koji od uvjeta. Našem ulasku u Uniju na ruku ide i Engleska sa svojim zahtjevom za povoljnijim položajem u Uniji, a posebno interesima te „države u državi“ Republici Srpskoj, smatra njezina premijerka. Oduševljena stavom Engleske, plus veliki znalac svjetskih političkih kretanja, iskoristila je priliku da kaže kako se Europa dijeli, prvo na zapadnu i istočnu, a evo u najnovije vrijeme i na sjevernu i južnu. Najave Engleske da bi ona mogla napustiti Uniju vidi kao veliku šansu da se Unija reformira. Otišla je i korak dalje ustvrdivši kako će se poslije stava Engleske morati mijenjati osnivački ugovori Unije. Sva ova njezina mudrovanja ne televiziji imala su za cilj samo jedno – uvjeriti Srbe u RS-u kako se ne mora iz Drage naše govoriti „jednim glasom“ kod pregovora za ulazak u Uniju, jer eto i ta Unija ne govori jednim glasom. Mudra Cvijanovićka je zaboravila da se Engleska i ta zločinačka tvorevina ne mogu nikako porediti. To što se protiv njezinog šefa i njegove obitelji, kako je i sam Mile izjavio, vode neke provjere nebitno je. Broji se ono što je izjavio vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, da je to haranga sa ciljem da se uništi nešto što je napravljeno na velikoj žrtvi, naravno misleći na RS. Vladika Grigorije očito nije čuo za izjavu kardinala Puljića, koliko katolika-Hrvata nedostaje u RS-u. Zanimljivo, i vladika očito misli da su se Srbi u ovom ratu samo branili i da RS-a nije nastala na zločinu nad Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima. Da sve bude zabavnije kao prijetnju toj daytonskj tvorevini vidi Kosovo, Crnu Goru, Federaciju BiH, i ni za živu glavu tu ne bi izostavio i Hrvatsku. Začuđuje kako taj „sveti“ čovjek ne vidi da po Božjem zakonu, koji on kao propovijeda, ništa što je nastalo na zlu ne može opstati, kad tad mora biti uništeno. Kako bi dodatno pokazali koliko cijene državu u kojoj žive, za 1. ožujka kojega dio Muslimana-Bošnjaka slavi kao Dan neovisnosti BiH, zakazali su sjednicu NSRS. Da sve bude u skladu sa stanjem u Dragoj našoj i njezinim velikim koracima naprijed k Europi, jednom drugom vjerskom vođi, koji se usudio ukazati na zlo, pošast koja prijeti Dragoj našoj, Europi i cijelom svijetu, a najviše njegovim vjernicima, upućene su prijetnje i to ni manje ni više nego, jedna da će biti zaklan na Baščaršiji, i druga, da će biti obezglavljen. Ukoliko se poslije ovoga Muslimanima-Bošnjacima ne otvore oči, ukoliko ne ustanu protiv tih ekstremnih metoda i naučavanja, ukoliko se javno i praktično toga ne odreknu, značit će to da su kao narod na moralnoj nuli i da su sami sebe osudili, nanijeli si najveće moguće zlo. Uh, o kakvim ja to velikim koracima k Europi govorim, bit će prije da Draga naša velikim koracima ide prema prvobitnoj ljudskoj zajednici.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 2. ožujka 2016./

 

O svemu pomalo

  

         Ako pogledate u Hrvatski enciklopedijski rječnik vidjet će te da kirija znači, stanarina kao i - najam tegleće stoke, te odnos u kojem prinos sa zemlje dijele po pola vlasnik i obrađivač; napolica. Vjerovali ili ne Vlada Federacije Bosne i Hercegovine za 26.409 četvornih metara poslovnog prostora i 208 mjesta za parkiranje automobila, za godinu dana, plaća 4.319.833. maraka. Još zanimljivija činjnica je da Vlada SDP-u BiH godišnje plati više od pola milijuna maraka, tako da je SDP od Vlade F BiH, od 1997. godine naplatio oko devet i pol milijuna maraka. No, to je samo za zgradu u Alipašinoj ulici na broju 41. jer toj sumi treba dodati i 15.306 maraka za smještaj ministarstva za boračka pitanja. Tko je u ovoj priči tegleća stoka nije teško zaključiti, jer SDP sav prinos zadržava za sebe. Sve mi se čini da ću uskoro prelomiti svoje moralne dvojbe i zatražiti da me učlane u SDP. O tome da je Vlada za ove novce mogla kupiti ili napraviti sve što joj treba nema potrebe govoriti. Pogotovu ako izgubim pamet pa podnesem zahtjev za članstvo u SDP-u.
         Sjećate li se, poštovani čitatelji slučaja bacanja pirotehničke naprave pod automobil načelnika Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH, generala Ante Jeleča u tunelu Salakovac? Malo ću vas podsjetiti, taj topovski udar bacio je pripadnik Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) BiH, dakle onaj koji bi trebao štititi sve građane u BiH a posebno osobe na ovako značajnim i visokim funkcijama. Vjerovali ili ne, Zlatko Humo, čovjek koji je to uradio još uvijek redovito, svaki mjesec, prima plaću. Istina suspendiran je do okončanja postupka, a postupak se može razvući godinama, što će reći da se gospodinu Humo veoma isplatio taj, u biti teroristički akt.
         Ovo što ću sada napisati možda bi trebalo nositi naslov – vjerovali li ne. Naime političari u Dragoj našoj postali su jako moralni i pošteni. Dokaz – Dom naroda Parlamenta BiH donio je odluku kojom se ukida tzv. Bijeli kruh! Moram priznati da mi je žao izabranih i imenovanih zastupnika, a posebno me brine kako će preživjeti onu prvu godinu poslije prestanka mandata jer više neće primati plaće za nerad. Za 2.500 korisnika narodne kuhinje u Tuzli, koji nedavno uz ručak nisu dobili ni crni kruh, jer Narodna kuhinja dobavljačima duguje 270.000 maraka pa su obustavili isporuku kruha, se ne brinem. Preživjet će oni i bez kruha. Naučili su. Ne brinem se ni za onih preko osam tisuća korisnika socijalne pomoći u Federaciji BiH jer sa 50 do 100 maraka, koliko iznosi ta pomoć u zavisnosti kojemm kantonu pripadaju, mogu itekako dobro živjeti. Osim toga političari Drage naše, koja ozbiljnim koracima ide u Europu, za duplo će povećati ta socijalna davanja tako da će ti ljudi moći ne samo dobro se hraniti nego kao turisti putovati tom Europom u koju ćemo ući. Nekad.
         Broj nezaposlenih u Dragoj našoj, u odnosu na prošli mjesec povećao se za 1530 osoba, tako da ih je sada 539.098. Od tog broja 56% su žene što ide u prilog ideologiji koju zagovaraju neke političke opcije u Dragoj našoj - žene treba pokriti da samo sjede u kući i rađaju djecu.
         Objave rezultata popisa, onog iz 2013-te vjerojatno neće biti ni do 1. srpnja kada ističe krajnji rok za objavu jer se Srbi i Muslimani-Bošnjaci ne mogu dogovoriti oko Jedinstvenog programa obrade popisne građe popisa stanovništva, kućanstava i stanova. Istina postoji mogućnost da se oko toga dogovore do 15. ožujka pa bi u tom slučaju statističke institucije posao ipak stigle obaviti do 1. srpnja.
         Novi reis IVZ u BiH, Kavazović primio je u posjet Inzka i njegova zamjenika Brucea Bertona. Razgovrali su, između ostaloga, o mogućnostima međunacionalnog suživota. Ukoliko novom reisu, čije je djelovanje do sada pokazalo da se radi o pametnom i dobronamjernom čovjeku, uspije da paradžemate dovede u red i stavi ih u okrilje djelovanja IVZ BiH šanse za suživot će biti daleko veće. Osim što se treba nadati njegovom uspjehu reisu bi trebali pomoći u ostvarenju tog njegovog nauma.
         I na koncu da se malo osvrnem na nedavni Dan neovisnosti Drage naše. U Dnevnom Avazu, od 1. ožujka našlo se 67. oglasa kojima se čestita Dan neovisnosti. Zanimljivo je kako se u većni njih taj, za mnoge sporni, praznik čestita svim građanima Drage naše iako je svima, ama baš svima, jasno da taj dan kao praznik ne slavi, brat bratu, više od 40% građana ove zemlje. U Zeničko-Dobojskom kantonu su se malo zabunili pa su građanima čestitali Dan državnosti! Čestitku je, istina ne plaćenim oglasom, uputio i poznati glumac Enis Bešlić, kazavši da svim dobronamjernim građanima čestita dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Glumac nije pojasnio koji su to dobronamjerni, a koji nedobronamjerni građani pa je na taj način još više zakomplicirao stanje glede dana neovisnosti. Istina, sjetio se reći „Koliko smo neovisni to je upitno“. Jasno, u RS-oj taj dan bio je radni. Kako bi pokazali na kakvim temeljinma je nastala ta zločinačka tvorevina. No, glede upitnosti nema straha jer MMF otvara put za novi aranžman sa Dragom našom. Ukoliko dogovori uspiju, a hoće, dobit ćemo milijardu maraka kredita kako bi smo ojačali. Našu ovisnost. Oprostite, našu neovisnost.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 9. ožujka 2016./

 

Jedostavno rješenje

  

         U više navrata za razne listove pisao sam o demografskom stanju hrvatskog naroda, no budući da je problem svaki dan sve veći, odlučio sam se još jednom iznijeti svoje mišljenje. Povod za to jest u petak, 15 travnja, održani Simpozij HAZU BiH na temu „Demografska kriza hrvatskog naroda u BiH“. Prije nego što iznesem svoje mišljenje samo kratak uvod.
         Oduvijek sam bi pristalica teze da su jednostavna rješenja najbolja rješenja. Nemam ništa protiv znanosti koja će elaborirati neki problem, razmotriti ti ga sa svih strana, raščlaniti sve za i protiv i na koncu ponuditi svoje rješenje, naprotiv. No, protiv sam nekog velikog filozofiranja. Kada spominjem riječ filozofiranje tu prije svega mislim na ono značenje te riječi koje je poprimljeno u narodu, posebno u Dragoj našoj. Ukratko, filozofirnanje ovdje znači samo pusta priča bez konkretnih rezultata.
         Uvodničar na simpoziju bio je mon. Tomo Vukšić koji je podsjetio kada je i kako počelo urušavanje Hrvata katolika. Kao put k mogućem rješenju predlaže korištenje iskustva židovskog modela. Uz sve to jednako važnim smatra podizanje političke i pravne sigurnosti Hrvata koje bi pogodovalo gospodarskom razvoju jer je bez njega skoro nemoguće zaustaviti iseljavanje i podići natalitet. Demograf i profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Stjepan Šterc govorio je o dramatičnom demografskom padu u obje domovine Hrvata. Činjenica da je prirodni pad u prošloj godini veći nego li je broj poginulih u Domovinskom ratu je grozna, ali je po njemu još gore što nitko na to nije „ni trepnuo“. On također, kao jedino rješenje vidi snaženje gospodarstva te uspostavu Imigracijskog ureda po ugledu na Irsku. Profesor Ivo Lučić, s Instituta za povijest RH, smatra da je biološki opstanak hrvatskog naroda vezan uz nacionalni identitet i politički subjektivitet. Predsjednik Akademije, akademik Jakov Pahar tvrdi da je ključ za opstojnost hrvatskog naroda u ulaganju u obrazovanje, a pak akademik Žepić istaknuo je da su ključni čimbenici žene i njihov bolji društveni položaj, brak i obitelj, pronatalitetna politika te Crkva u Hrvata. Nakon završenog simpozija upućena je inicijativa o izradi strategije kako bi se zasutavili negativni trendovi koji prijete ubrzanom, potpunom izumiranju hrvatskog naroda.
         Što reći na sve navedeno? Svjestan da će ovo što napišem izazvati osudu, prije svega akademika i profesora koji su govorili o toj temi, kao i većeg dijela Crkve u Hrvata, bez nakane da ikoga ponizim ili uvrijedim, svoje mišljenje ću kazati javno, po cijenu da me svi osude.
         Sve ovo što su naveli kao razloge zna i moja mater sa dva završena razreda osnovne škole. Dakle, pnavljam – SVE ŠTO SU NAVELI STOJI, međutim nisu rekli osnovni problem, a bez navođenja osnovnog problema sve što su rekli ostat će prazna priča. Kako bi osnovni problem bio jasniji čitateljima napravit ću malu digresiju, ali ona ima fundamnetalni značaj.
         Samo u mom selu Čustom Brdu ima oko 15. momaka iznad 35. godina koji se nisu oženili, nisu zasnovali obitelj, nemaju djecu. Za jedno selo od 560. stanovnika previše. Svih tih 15. starih momaka rade, dakle imaju plaću, nisu gospodarski ugroženi. Osim plaće svi imaju i posjede u zemlji, neki od njih čak i napravljene nove kuće i ma koliko se znanstvenici sa mnom neslagali rezolutno odbacujem da je problem gospodarske naravi. Neću reći da materijalno stanje ne treba popravljati, da ne treba biti mnogo bolje ali još jednom tvrdim –TO JE SEKUNDARNI PROBLEM! Politička i pravna sigurnost Hrvata, posebno u Dragoj našoj? Da, točno je da Hrvati nemaju sve elemente potpune političke ravnopravnosti. Iza te teze krije se, ne javno rečena ali poznajući predavače, nakana političkog ustroja BiH sa tri entiteta ili neka federalizacija Drage naše. Na stranu što osobno tvrdim da bi uspostava nekog Trećeg hrvatskog entiteta izazvala još veći val iseljavanja Hrvata iz Drage naše te bi u tom, na sreću nemogućem scenariju, u BiH ostali samo starci i oni koji ne bi imali novca za kartu do Hrvatske ili neke europske zemlje (previše bi mi uzelo prostora da to dokazujem) treba kazati kako se postiže politička i pravna sigurnost. Da bi sve to ostvarili nas Hrvata trebalo bi Dragoj našoj biti bar 33%, jer bi onda imali 33% zastupnika u Parlamentima, jer bi se mogli izboriti za svoju političku i pravnu jednakopravnost. Što mi Hrvati trebamo uraditi bez nekog velikog filozofiranja, bez traženja ovog ili ong modela, BEZ TRAŽENJA IZGOVORA. Trebamo rađati djecu! I sad odgovor zašto ih ne rađamo. Još jednom ponavljam, svi navedeni razlozi sa Simpozija stoje, ali jedini pravi razlog je taj što smo mi Hrvati doživjeli strašan moralni pad i samim time što ne vjerujemo u Božju providnost. Evo dokaza. Moja dva strica imali su po devetero djece, jedan stric šestero, a moj ćaća nas četvero, eto, kao tko će praviti sirotinju (oprostite na izrazu ali se ovdje mora biti i malo grub). Da skratim, ništa ni jedno od nas četvero ne živi bolje, bogatije, niti je završio neke veće škole nego i djeca od mojih stričeva. Poznata vam je narodna izreka – Svako dijete rodi se sa svojom nafakom, prevedeno, svako dijete, svako ljudsko stvorenje vodi Božja providnost. Jer ako ti Bog neda badava ti svi milijuni i sva bogatstva svijeta. Ali da bi nam Bog dao sve gore navedeno trebamo istinski, čvrsto vjerovati u Njegovu providnost, odnosno trebamo doživjeti moralnu katarzu.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 20. travnja 2016./

 

Patriotizam

  

         Počinjem pisati ovu kolumnu samo desetak minuta poslije pobjede Hrvatske nad Turskom. No, prije nego nešto kažem o stanju u Dragoj našoj moram vam reći da sam se, na pola sata prije početka te utakmice, vratio iz Lijepe naše, točnije iz Novih Jankovaca (kod Vinkovaca) gdje sam sa kompletnom familijom bio na svadbi. Oženio se unuk mog ujaka i hvala Bogu, napravio ono što bi trebali napraviti hrvatski mladići. Zasnovao je obitelj, kako kaže moja mater – sve po redu i Božjem zakonu. Ako Bog da, uskoro će se iz tog braka roditi i djeca te će biti još prilika za slavlje, kao što su krstitke i sve ostalo što slijedi. A sada o događanjima u BiH koja su obilježila zadnjih nekoliko dana.
         Veleposlanici zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za implementiranje mira pozvali su na pronalazak rješenja za održavanje izbora u Mostaru. Eto, nakon tog njihova poziva sasvim je sigurno kako će se stranke SDA i HDZ BiH dogovoriti, u roku sat nakon što su čule taj poziv. Ostalo je samo da SDA, odnosno Muslimani-Bošnjaci prihvate da se sprovede odluka Ustavnog suda i stvar rješena, pogotovu jer ta odluka u prvi plan stavlja građansku opciju koju SDA i Muslimani-Bošnjaci zagovaraju. Osim tamo gdje njima to ne odgovara.
         Puna srca taj poziv prihvatila su i čelništva te dvije stranke pa su u tom smislu dale nalog lokalnim vodstvima u Mostaru da nastave razgovore i donesu rješenje. Koliko je poznato lokalne vođe se još nisu sastale, a i zašto bi. Sve je, glede Mostara, Travnika, ali i cijele Drage naše tako jasno. Ne trebaju nam nikakvi dogovori jer u ovoj zemlji sve funkcionira perfektno. Ovi iz tog Vijeća pozdravili su zahtjev Drage naše za članstvom u EU. Čuvši to naš Ljepotan, koji je inače najveći optimist kojega je svijet dao, požurio nas je obavijestiti kako već u Bratislavi, 13. srpnja možemo dobiti zeleno svijetlo za EU. Kud baš na baksuzni trinaesti? Naravno, mudrijaš kakav već jest, kazao je da to možemo dobiti ako riješimo prijepore oko SPP-a i Mehanizma koordinacije i ako se uspijemo dogovoriti oko objave rezultata popisa stanovništva. Nisam siguran, ali čini mi se da je glede objave rezultata popisa iskazao manji pesimizam kazavši da dvije strane namjerno oko toga prave problem kako se ništa ne bi uradilo. Nemoguće da je mislio da to Srbi i Muslimani-Bošnjaci namjerno rade kako Draga naša ne bi ušla u EU. Eto, mi bez njegove pameti ne bi znali da bi jedni najradije u Rusiju, a drugi u Organizaciju islamskih zemalja. Kad bi ikako mogli. Ali ne mogu ni pomoću Koperfilda. Zbog toga neki srpski političari, kao na primjer srpski član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić pokušavaju promijeniti nedavnu povijest. Ivaniću smeta to što se u Sarajevu (pri tomu misli na Muslimane-Bošnjake) govori kako su za rat krivi Srbi, pa bi, kako on misli, trebalo promijeniti to i kazati da su za rat i raspad Jugoslavije krivi Hrvati i Muslimani-Bošnjaci ili u najmanju ruku da se u BiH i Hrvatskoj radilo o građanskom ratu u kome su svi podjednako krivi te posebno podvući da su se Srbi samo branili od višestruko brojnijih i do zuba naoružanih neprijatelja. Takva povijest bi po njemu bila ispravna, istinita.
         E, Dobrica Ćosiću, mora ti se odati priznanje glede tvoje tvrdnje da je laž u samoj biti Srba!
         Ukoliko se ne bude izučavala povijest u kojoj su se Srbi samo branili to će dovesti do osamostaljenja RS. Istina, ne odmah, ali prema njegovoj prognozi za nekih 20-30 godina. Zaboravio je da će ta zločinačka tvorevina, prije nego se osamostali, biti ukinuta.
         Iz RS-e ide neka nova politika. Nakon što su se obrušili na uzoritoga biskupa Komaricu, sada su hajku podigli i na reisa Kavazovića. Pa i ako se reisu može zamjeriti nedavno spominjanje vlaha što je sporno u izjavi glede genocida u Srebrenici. Ili presuda iz Haaga ne važi ako se ne slaže sa mišljenjem Srba?!
         Svoju redovitu sesiju održao je i „Krug 99“, kako se nazvala organizacija nekih, navodno nezavisnih intelektualaca. Jedan od njih, koji je totalno „nezavisan“, Šemsudin Mehmedović, inače dugogodišnji član SDA te, prema optužbama Srba, ali i kazivanja Dževada Galijaševića stručnjaka u borbi protiv terorizma, krivac za ratne zločine nad Srbima, glavni problem u Dragoj našoj vidi u nepostojanju patriotizma prema njoj. Po njegovoj tvrdnji taj nedostatak patriotizna ne zaobilazi samo građane nego i neke političare. Više je nego jasno da misli kako taj patriotizam manjka kod hrvatskih i srpskih političara, a samo su Muslimani-Bošnjaci ti koji vole Bosnu(vjerojatno i Hercegovinu). Ono što javno nije izrekao, ali sam uvjeren, što bi rekli u sudu – kako van svake razumne sumnje misli, da bi Hrvati trebali ići u Hrvatsku, a Srbi u Srbiju i njima, Muslimanima-Bošnjacima, ostaviti cijelu Dragu našu. Dakle, nema nikakve dvojbe, gospodin Mehmedović, osim što je, prema optužbama Srba i kazivanja Galijaševića, ratni zločinac, on je i najveći patriota u Dragoj našoj. Koja će sa njim i njemu sličnim patriotama napredovati i daleko dogurati, postat će jaka kao Turska za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog! Kako već znate Turci su, golom Modrića, izgubili od Hrvata!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 15. lipnja 2016./

 

Taktika

  

         Eto, završeno je i europsko prvenstvo u nogometu. Veoma mali broj utakmica mogao je ljubiteljima nogometa pružiti pravi užitak jer su treneri, uglavnom primjenjivali taktike koje su im, prema njihovom mišljenju, jamčile prolaz prema finalu. Tako i veliki broj Hrvata zamjera izborniiku Čačiću lošu taktiku protiv Portugala. Jedni su bili za taktiku – odmah napasti Portugalce, stisnuti ih na njihovu polovicu i kad-tad bi pod tim pritiskom popustili, primili gol-dva, drugi mu zamjeraju kasne izmjene, treći neuvođenje Marka Pjace i što sve ne, no ima ona narodna – poslije boja lako je biti general.
         Poznato je da taktika nije samo na sportskim natjecanjima nego i u politici. Kako bi ostvarili svoj cilj predsjedatelj Vijeća ministara Drage naše i premijer Federacije BiH nisu potpisali pismo namjere prema MMF-u i tako je propao kreditni aranžman vrijedan preko milijardu maraka. Kada spomenuh cilj potrebno je to pojasniti, budući da je Draga naša po mnogo čemu drukčija od normalnih država. Logično bi bilo da je cilj svih u Dragoj našoj isti -njezin napredak u svakom pogledu, međutim...
         Političari iz sva tri naroda govore kako je njihov cilj ulazak BiH u EU, osiguravanje novih radnih mjesta, posebno za mlade, ulazak u NATO.... Istina, kad se spominje NATO Srbi pokazuju skepsu, želeći prvo vidjeti hoće li Srbija postati članica tog saveza. Kod ulaska BiH u NATO ne treba imati iluzija, BiH ne će ući u NATO ako prije nje Srbija ne postane članicom. Srbi iz RS imaju mehanizme da to spriječe.
         Ulazak u EU?
         Pristalica sam toga da se sve nazove pravim imenom i zbog toga ću reći - jedini kojima je istinski stalo da Draga naša uđe u EU i NATO su Hrvati. Srbi kalkuliraju, nadajući se nekom preokretu, nadajući se kako će Rusija nešto učiniti i preostale republike iz bivše Jugoslavije, osim Hrvatske i Slovenije, staviti u svoje okrilje, na bilo koji način. Muslimani-Bošnjaci bi najradije u Organizaciju islamskih zemalja, naravno, to njihovi političari nikada jasno neće reći. U priključivanju toj organizaciji spriječava ih realnost pa pritisnuti s tom realnošću, okruženjem, traže načina kako izvući najbolje za njih. U tom smislu jasno im je da za njih ulazak u EU i NATO jedina realna i najbolja opcija. Nažalost, kako nikako ne mogu odustati od svoje iluzije o nekoj „Bosni“ koja bi bila samo njihova, u kojoj bi oni bili „temeljni“ i većinski narod čine gluposti tipa – neka susjedu crkne krava ako je ja ne mogu imati. Zbog toga su, prije postignutog dogovora sa Srbima izvršili pritisak na direktora Agencije za statistiku, i objavljeni su rezultati popisa, premda je i njima samima jasno kako je istina da je na tom popisu oko 200.000 Muslimana-Bošnjaka koji ne žive u BiH nego su se tu samo fiktivno popisali. Uostalom, činjenica koju iznose Srbi – da se na jednoj adresi prijavljivalo i popisano je preko 50 Muslimana-Bošnjaka je istinita. Priča muslimanskih-bošnjačkih političara kako popis nema veze sa političkim težnjama je za malu djecu, jer je više nego jasno da se ta prevara od popisa vrši u svrhu one o temeljnom, većinskom narodu, narodu čija je Bosna (i Hercegovina) Ne treba zaboraviti ni da je pri podnošenju zahtjeva za ulazak u EU slagano kako je dogovoren Mehanizam koordinacije. Zbog svega toga, ali i iluzije Srba da će Rusija ovdje nešto napraviti, iz RS su odbili prihvatiti SSP (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). Kako bi udobrovoljila Srbe, njemačka kancelarka obećala je dati nekih stotinjak milijuna eura, koliko su iz RS rekli da im taj sporazum nanosi štete i već 13. srpnja u BiH dolazi njemački ministar za poljoprivredu i prehranu Christian Schmidt. Procijenivši da će RS imati velikih problema zbog nedobijanja kredita od MMF-a Dodik je izjavio kako će, nakon posjete Schmidta, razmisliti i možda prihvatiti SSP. Usporedo s tim, nakon „taktičkog“ poteza Muslimana-Bošnjaka, premijerka RS Cvijaniović požurila je umiriti jasnost u RS, tvrdeći da će financijska situacija i dalje biti stabilna te da će oni naći nove načine financiranja.
         S druge strane u nekim svojim računicama Muslimani-Bošnjaci su procijenili da će RS bez kredita MMF-a bankrotirati pa su zbog toga povukli ovaj nelogičan potez. Ono što Muslimani-Bošnjaci zaboravljaju jesu dvije stvari, rekao bih čak činjenice, iskazane u narodnim izrekama. Jedna od njih kaže – Srbin se voli osvetiti nego posvetiti. U tom smislu uslijedile su osvetničke reakcije iz RS, a bit će ih još i to veoma teških. Da bi, poštovani čitatelji, što lakše razumjeli ovu drugu prvo ću vam reći jedan istinit događaj. Početkom rata ..92-ge, Srbin iz ovog kraja, Đorđe, naš susjed, naišao je pokraj Petrove kuće, gdje su ukućani upravo sjeli ručati. Petrova supruga, Mara pozvala je Đorđa da ruča s njima jer je znala da je jako gladan. Prihvatio je poziv i nakon što je uzeo dva-tri zalogaja, Mara, da se našali s njim, kaže mu – Hajde, Đorđo pređi u HVO, naši imaju plaću. Istog trena Đorđo je ustao od stola i kazao - Mi Srbi ćemo radije travu pasti, ali ćemo napraviti svoju državu.
         Jesu li Muslimani-Bošnjaci znali za ovu izreku i jesu li je uzeli ozbiljno prije nego su donijeli odluku o nepotpisivanju pisma namjere MMF-u, ne znam, ali je sasvim sigurno da im je taktika pogrešna.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 13. srpnja 2016./

 

Prijetnja državi

  

         Na naslovnoj stranici „Dnevnog Avaza“ od 12. kolovoza velikim slovima dreči naslov „Referendum je prijetnja državi“! Riječ je o referendumu o Danu RS, kojega je NSRS izglasala, a Ustavni sud RS kazao da je sve sa tom odlukom NSRS u redu, da taj referendum ne dira ni u čije vitalne nacionalne interese, pa tako ni u interese Muslimana-Bošnjaka u RS. U „Avazu“ pišu; SAD, OHR i EU jednistveni su da je taj referendum prijetnja državi. Svi oni tvrde kako bi održavanje tog referenduma bilo protudaytonsko djelovanje. Prema tumačenju OHR-a, Ustavni sud RS ne može biti iznad Ustavnog suda BiH, što je logično i razumljivo. Ali, na sve to Dodik je kategoričan - Referendum će se održati 25. rujna. No, je li MZ uistinu jedinstvena glede tog? Rekoh, logično bi bilo da se odluke Ustavnog suda BiH sprovode ali...
         Zašto Muslimani-Bošnjaci ne dopuštaju implementiranje Odluke tog istog suda u Mostaru? Još ako se zna da su oni, kao fol, najveći zagovornici građanske države – jedan čovjek jedan glas, kako to da im ne smeta što u Mostaru glas jednog Muslimana-Bošnjaka vrijedi kao glas trojice Hrvata?!
         Ali da se vratim referendumu o Danu RS. Budući da je Dodik kategoričan, možete se kladiti u što god hoćete da će se održati taj referendum 25. rujna. I tada ćemo vidjeti koliko je vjerodostojna osuda i SAD i OHR-a i EU. Hoće li MZ, u oličenju Inzka, isto kao i kod slučaja Hercegovačke banke, poslati tenkove na birališta kako bi spriječila održavanje tog referenduma? I da pošalje tenkove ili na bilo koji drugi način silom spriječi održavanje referenduma što bi to značilo za državu BiH? Tko može jamčiti da u tom slučaju Srbi neće posegnuti za oružjem bez obzira što znaju da bi u tom slučaju izgubili od jačih. Ali bilo što da se dogodi jedno je sigurno - jednako koliko održavanje referenduma toliko i neodržavanje izazvat će strašne napetosti u Dragoj našoj, produbit će mržnju koja je ionako ogromna među ova tri naroda i zakočit će put Drage naše, ne samo k EU, nego će zakočiti i kompletam život u noj. A da je mržnja veća nego ikada može se vidjeti iz jedne „vijesti“ objavljene na fejsu 8. kolovoza. Premda vijesti na fejsu ne treba nikako uzimati za ozbiljno da se ipak podsjetimo što je tu pisalo!
         „Završeni pregovori oko predaje Dodika. Specijalnim, blindiranim džipovima sa diplomatskim tablama stigli su vodeći ljudi iz Bosne i Hercegovine. Sedmi kolovoza u Trogiru susreli su se čelnici CIA-e za Balkan, visoki dužnosnici MUP-a Republike Srpske te ljudi iz vrha OSE, SIPA-e, uključujući i stare srpske kadrove ovih službi. Specijalnim, blindiranim džipovima sa američkim diplomatskim tablama iz pravca Dubrovnika stigli su vodeći ljudi CANAVASA, organizacije koja je pripremila Dodika za hapšenje“.
         Iza ove objave stoji Bosnapost.com.
         I ne bih se ove lakrdija sa fejsa dotakao da ne znam kako je „Transparency International BiH“ uputio Uredu disciplinskog tužitelja VSTV-a zahtjev da ispita medijske navode prema kojima je glavni tužitelj, Goran Salihović posredstvom i pod pritiskom trećih osoba zatvorio više istraga protiv Dodika, a o tome dokumente, navodno ima SIPA. Protiv Salihovića je pokrenut predmet u skladu sa Zakonom o VSTV BiH!
         Opaaa! Stvar već poprima ozbiljnije tonove. Samo po sebi nameće se pitanje ima li kakve koordinacije između ove objave Bosnapost.com-a i zahtjeva Transparency Internationala BiH? Neću ništa tvrditi, ali je tako jasno da se iza ovoga Bosnapost-coma kriju neki Muslimani-Bošnjaci. Nadalje, vidljivo je kako oni iznose svoje želje jer su toliko isfrustrirani Dodikom, da mu ne mogu oprostiti čak ni dogovor koji je postigao sa Izetbegovićem, a koji bi, uz prihvaćanje primjedbi koje su iznijeli Čović i ljudi uz NHS-a, mogao biti prihvaćen na Ministarskom vijeću, te na parelamntima i tako uistinu otvorio put Dragoj našoj k Uniji.
         Budući da mu Muslimani-Bošnjaci sami ne mogu ništa tu su naveli koga bi željeli da ih riješi Dodika. I naravno, bez Amerike koju oni uopće ne vole, dapače kad su sami govore o njoj kao i o Hrvatskoj sve najgore, ne mogu ništa. Bez nakane stavljati se na bilo čiju stranu mora se Muslimanima-Bošnjacima postaviti nekoliko pitanja. Jesu li prijetnja državi vehabije i njihovi kampovi protiv koji SDA niti bilo koja muslimanska-bošnjačka politička stranka, političar, vjerski vođa niti intelektualac nisu izašli sa jasnom osudom i nakanom da ih se riješi iz države?! Zašto nisu osudili, bez ikakve dvojbe smišljeno i planirano klanjanje islamskih vjernika koje je u zadnje vrijeme krenulo diljem Drage naše i to u većinskim hrvatskim mjestima. Da se razumijemo, nitko nema ništa protiv vršenja vjerskih obreda, ali za to postoje džamije, crkve, itd. Uostalom, takvo prakticiranje vjere je sasvim sigurno protivno islamskom vjerskom naučavanju. Ali te „vjernike“ svakako ne zanima vjera ni islam, njih zanima da izazovu dodatne nerede u Dragoj našoj! Zašto Muslimanski-Bošnjački autoriteti na to šute? Zar ne znaju da je i to prijetnja državi. I na koncu, je li najveća prijetnja državi to što se u zadnje vrijeme 80,oooo građana Drage naše odreklo njezina državljanstva?!
         Ili će biti da države BiH u stvarnosti i nema, analogno tomu ni referendum niti bilo što i ne mogu biti prijetnja!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 17. kolovoza 2016./

 

Đav'o iz boce

  

         Najmlađi moj sin završio je faks, hotelijerstvo i turizam, aktivno govori njemački i engleski, a solidno se sporazumijeva na francuskom. Istina, ovdje nema posla pa konobari po Njemačkoj, ali me nazvao i veli: – Ćaća, vraćam se jer sam zaradio neku sitnicu pa ću s tim otvoriti svoju firmicu za turizam. Glavna atrakcija koju ću ponuditi bogatim gostima je gledanje đavla kako izlazi iz boce. Neki veći novac za reklamu mi nije potreban jer kako i sam vidiš na sve strane se piše o puštanju đavla iz boce, a davno je Meša Selimović pisao – zlo je primamljivije od dobra. Onim gostima koji žele više adrenalina omogućit ću odlazak na vojne vježbe koje se ovih dana održavaju. Istina, na vojnu vježbu koju su zajednički izvele snage policije Srbije i policije Republike Srpske su zakasnili, ali bit će ovdje još toga. Kao uvod prije odlaska na to zveckanje oružjem pustit ću im govor zastupnice u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, Milice Marković. Priredit ću im i nagradnu igru pogađanja. Onima koji pogode tko je đavao koji samo što nije izašao iz boce slijedi nagrada. Toliko, poštovani slušatelji o poslovnim planovima moga sina uz zamolbu da mi oprostite što koristim Vjesnik kako bi ga reklamirao. A sad da se vratim svome poslu.
         Toliko očekivana sjednica PIC-a je održana. Svi znamo da su očekivanja bila različita. Na žalost onih koji su polagali nade kako će to Vijeće za implementiranje mira donijeti odluku o zabrani referenduma o Danu Republike Srpske to se nije dogodilo. Izjave Bakira Izetbegovića poslije sjednice uistinu su jadne. Kazati kako je odluka očekivana je, prvo, laganje samoga sebe, a onda i svih Muslimana-Bošnjaka. Prava istina je da su oni očekivali kako će PIC zabraniti održavanje referenduma. Još jadnije zvuči njegova izjava kojom ponavlja stav tog Vijeća kako ne će biti prekrajanja geografske karte. Veli, kad nismo dobili ono što smo očekivali bar neka su rekli da ne će biti prekrajanja granica.
         A zašto je onda potrebno spominjati da ne će biti prekrajanja granica i od strane PIC-a i od drugih? Izetbegović bi trebao imati na umu onu narodnu - ako se o nečemu priča ili je bilo ili će biti!
         Dodik? Što je s njim, što planira i kako će se stvari dalje odvijati?
         Nakon ovoga Dodik se više, i da hoće, a neće, ne može zaustaviti i on jednostavno mora nastaviti dalje sa zakazivanjem nekih novih referenduma. Ne će mu biti teško pronaći o čemu, pa sve do zadnjeg referenduma o otcjepljenju RS-e. Ako ga MZ dotle pusti. Dodik se sada našao u poziciji čovjeka koji je učinio nešto nedopušteno, recimo opljačkao banku ili ne daj Bože nekoga ubio. Plašeći se kako će njegov čin biti otkriven, pljačkašu banke ili ubojici đav'o ne da mira i stalno ga nagovara da ode na mjesto zločina kako bi provjerio da nije počinio neku grešku koja bi ga otkrila i baš tada ga policija ščepa. Ono što bi Dodik trebao imati na umu je ona narodna – možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš, kao i drugu istinu, kako su skončali svi srpski voždovi.
         No, Dodik nije sam. Ne mogu vjerovati da neki ljudi potcjenjuju dr. Mladena Ivanića. Osim što je obrazovan i mora se priznati mudar, on je i jako zločst.
         Gdje se vidi njegova mudrost?
         Sve ovo što se događa on pokušava relativizirati, kao – Hajde, što se natežemo oko nebitnih stvari - dok kroz tu formu radi sve na rastakanju države BiH, a jačanju RS-e.
         Gdje se vidi zloća?
         Njegova izjava kojom predlaže da se otkaže referendum o Danu RS-e i da se preinači u referendum o državnosti te zločinačke tvorevine mogla bi dobiti nagradu za najzločestiju izjavu.
         I da stvar bude zanimljivija, nakon ove izjave PIC-a Srbi su, kao nezadovoljni, te - to je pritisak, to su prijetnje - i što sve ne izmišljaju. Srbija i njezin premijer i predsjednik tvrde kako se ne žele miješati, ali smo poslije njihova sastanka sa vodstvom RS-e čuli još jednu u nizu cincarskih, bizantskih ujdurmi. Hrvati? Što rade i mogu li išta učiniti.
         Ljubićeva izjava da se u slučaju političke krize, u skladu sa međunarodnim pravom, ima pravo tražiti vraćanje na stanje prije sporazuma je u rangu one jadne izjave Bakira Izetbegovića da ne će biti geografskog prekrajanja granica.
         Budući da Ljubićeva izjava nije bez znanja Dragana Ćovića treba ih pitati kako im nije jasno da bi u slučaju aktiviranja Herceg Bosne, ta licemjerna međunarodna zajednica, ne to spriječila, nego bi zgazila Hrvate u BiH. Srbima nisu zabranili referendum jer iza njih stoji Rusija, a tko bi stao iza Hrvata u Dragoj našoj. Hrvatska?
         Ne kažem da ne bi, ali bi joj iz Bruksellesa brzo natrljali nos i što sve ne. Osim toga Hrvatska je članica NATO-a pa bi njezina intervencija bila i intervencija NATO-a, a NATO, niti međunarodna zajednica ne će sebi dopustiti konfrontaciju pa i izravni sukob s Rusijom.
         Hoće li đavao uspjeti izaći iz boce? Kako mu ne bih olakšao posao prestat ću ga više spominjati, jer kaže narodna – đavla ne treba zvati, on i sam dođe.

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 7. rujna 2016./

 

Pusti macu...

  

         Odmah nakon proslave 21. studenog iz RS stižu nove vijesti. Postoji mogućnost da raspišu referendum o knjiženju perspektivne vojne imovine u Han Pijesku, kao i da raspišu referfendum o tome podržavaju li građani RS vraćanje prenesenih nadležnosti. Naime, Dodik stalno ponavlja kako su mnogobrojne nadležnosti sa RS prenesene na državni razinu i on bi da se to sada vrati na RS. U to smislu kani raspisati nove referendume.
         Na stranu što su to uistinu smiješne priče jer od vraćanja nadležnosti neće biti ništa. Razlog, takvo što se jednostavno ne može dogovoriti na Parlamentima BiH, međutim što Dodik ustvari želi? Analize nekih koji tvrde da se na taj način priprema dobiti izbore 2018. samo na prvi pogled daju točan odgovor, ali bit će da je nešto drugo u pitanju. Jasno je kako bi mu takvi referendumi pomogli da njegov SNSD i on pobijede 2018., ali pravi Dodikov cilj je spriječiti ili bar usporiti ulazak BiH u EU, a posebno ulazak BiH u NATO! Računa, kako bi u međuvremenu Rusija mogla još ojačati te tako jaka spriječiti ulazak Srbije u EU i NATO. Međutim...
         Sva ta njegova računica, čini mi se, bazirana je na pustim, iracionalnim željama za koje ni on sam, da stvar bude gora, nema pravi odgovor zašto to želi.
         Kako bi još više zaoštrio situaciju decidan je: - Strani suci moraju otići iz Ustavnog suda. Ako se to ne dogodi Srbi će odbaciti bilo kakvu mogućnost za odlučivanje na državnoj razini, što opet znači da nema mira na političkom nebu ove na silu države. I pored svega, u razgovoru sa Lajčakom Dodik izjavljuje kako je strateški cilj RS ulazak u EU! Gdje je problem? On želi kazati kako je strateški ciilj DRŽAVE RS ulazak u EU, ili u najboljem slučaju ulazak državne zajednice BiH u EU. To što svi relevantni međunarodni dužnosnici kažu da to nije tako njega ni najmanje ne brine. No, u svojoj bahatosti otišao je korak dalje izjavivši za „SRNU“;: „Ako već (Izetbegovič, nap.a) hoće ići do kraja mogli bi otići i nekoliko stoljeća unatrag pa bi se ispostavilo da je Izetbegović Srbin pa da mu kažem 'tvoji su preci bili naši ljudi i nemoj bježati od toga'. Više je nego jasno da Dodik koristi riječi iz romana „Nož“, Vuka Draškovića i na taj način odvraća Srbe da razmišljaju o svom materijalnom stanju. Koliko je normalno vraćati se danas pet stotina godina unazad, nema potrebe govoriti. Sve što se može reći za Dodika je to da se ponaša kao ona maca koju domaćin pusti pod policu, a ona se onda odmah popne i na policu kako bi popila mlijeko i pograbila kajmak.
         No, da je samo Dodik problem u Dragoj našoj! SIP BiH skinulo je Salmira Kaplana s kandidacijske liste za mjesto načelnika u Stocu, tako da se po svoj prilici ide na stvaranje novog slučaja – Mostar. Istina, na ovu odluku Kaplan se može žaliti Sudu BiH koji će donijeti konačnu odluku. Osim njega kandidiranje je SIP zabranio nositelju muslimanske-bošnjačke koalicijske liste, inače predsjedniku SDP-a Stolac, Demiru Mahmutčehajiću, te Ahmetu Ljubojeviću, kandidatu SDA. Suspendiran je i hrvatski kandidat Božo Raguž. Jasno je da će se Inicijativa za Stolac žaliti na odluku SIP-a, ali kada ta njihova žalba dođe na Sud BiH nikako im u prilog neće ići činjenica da je Općinski sud u Čapljini u cjelosti potvrdio optužnicu Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanske županije. Na sve ovo treba imati u vidu da se SIP-o podijelilo po nacionalnoj osnovi, Muslimani-Bošnjaci su zastupali stranu Salmira Kaplana iako znaju da je i od ranije sklon nasilju, a tako će najvjerojatnije biti i na Sudu BiH, podjelit će se po nacionalnoj osnovi tako da tu pravne i ostale činjenice i neće baš imati neke veze u donošenju odluke. Kud plovi ovaj brod zvan Draga naša, samo Bog zna.
         U Lijepoj našoj izabran je novi predsjednik SDP-a, Bernadić. Koliko je poznato na tim izborima nije bilo nasilja kao na izborima u Stocu, nitko se izgleda neće žaliti nikomu pa se izbor treba smatrati konačnim. Hoće li novi predsjednik uspjeti vratiti na noge poljuljani SDP vidjet će se, ali je jedno izvjesno, građani Lijepe naše, bili pristaše lijevih ili desno orijentiranih političkih stranaka, neće ništa posebno dobiti a ni izgubiti izborom Bernadića pa sam se zbog svega okrenuo samo svojim problemima. Prihvatio sam prijedlog i stalno inzistiranje supruge da kupim još pet metara drva za zimu, za svaki slučaj, a sukladno onoj narodnoj – prije će se izjaloviti siromaška kravica nego zima. Budući ovaj tjedan najavljuju snijeg ostaje mi da pomalo ložim vatru pod meso, ljuljuškam unučad i molim se Bogu da me njegov poziv ne zatekne nespremna, a ove budalaštine koje prosipaju Dodik i pajdaši mu svakako su samo budalaštine. Uostalom, važnije od svega što se događa u Dragoj našoj je priprava za Božić!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 30. studenog 2016./

 

Samo jedno pitanje

  

         Deveti prosinca europski povjerenik za politiku proširenja, gospodin Hahn uručio je predsjedatelju Ministarskoga vijeća BiH, Denisu Zvizdiću Upitnik Europskog povjerenstva za pripremu mišljenja o zahtjevu za članstvo Drage naše u EU. Treba reći kako je taj Upitnik analitički instrument politike proširenja koju EU koristi za ocjenu spremnosti države koja je podnijela zahtjev kako bi stekla status kandidata pa tek potom otvorila pregovore o pristupanju i riješavala jedno po jedno poglavlje. Istog dana Hahn je održao sastanak sa Zvizdićem, Bevandom, Šarovićem, Juskom, Crnatkom, predstavnicima entitetskih vlada, ministrom za ekonomske odnose i regionalnu suradnju Republike Srpske, te članovima Predsjedništva. Naravno, kao i svaki političar kazao je ono što se standardno govori u takvim prilikama – to je proces koji Dragoj našoj može donijeti stabilnost, sigurnost, mir, blagostanje i tralala tralala....
         Taj Upitnik sadrži 3242. pitanja na koja Bosna i Hercegovina mora odgovoriti „jednim glasom“!
         Ne lezi vraže, kud baš jednim glasom?!
         Prva pitanja su iz dijela koji se odnosi na politiku, odnosno vladavinu prava. A ovdje se pravo tumači onako kako kad i komu odgovara, koristi se prema onoj narodnoj koju često koristi moja majka – jači kvači. I prije nego li se i otvorio taj Upitnik, prije nego li ga ja bar i letimično pregledao, Dodik je jasno kazao - prvo riješiti pitanje Ustavnog suda BiH, pa se tek tada može krenuti sa odgovaranjem na postavljenih 3242. pitanja. Naravno, nije dugo trebalo čekati na odgovor suprotne ili „suprotne“ strane. Na sjednici Glavnog odbora SDA, između ostalog, raspravljalo se i o Upitniku te Dodikovoj najavi reformiranja Ustavnog suda, koja, kako je poznato nije od jučer. Stav Glavnog odbora SDA, odnosno njegove personifikacije, Bakira Izetzbegovića je sljedeći – Ustavni sud ovakav kakav jest (pri tomu misle da u njemu moraju ostati strani suci) jedina je prepreka secesiji. I kada su spomenuli secesiju SDA, ali i svi Muslimani-Bošnjaci, ne misle samo na secesiju RS nego i na Hrvate koji bi se, po njihovu mišljenju željeli odvojiti od Drage naše. Nadalje, tvrdi taj Glavni odbor – Nije slučajno što je Dayton baš tako konstruiran, te su decidni – do reforme Ustavnog suda ne može doći prije uvođenja dodatnih mehanizama zaštite ustavnog poretka države jer je Ustavni sud sa sadašnjom strukturom alat za rješavanje sporova između entiteta i Države.
         Što je vidljivo iz ova dva totalno oprečna stava?
         Prvo, da tu nikakva dogovora između te dvije strane ne može, niti će biti. Budući da dogovora neće biti bez snažnog pritiska međunarodne zajednice bjelodano je kako ni odgovora na Upitnik neće biti. Jer, Dodik se ne šali, u to se može biti sigurno. Hoće li međunarodna zajednica izvršiti pritisak i ako se odluči za to, na koga? EU sasvim sigurno neće jer jednostavno, niti ima želje da više požuruje beha vlasti, niti realno ima snage da to učini. Kod ovoga treba pogledati malo šire, jer to nije odnos samo Dodik Izetbegović, mnogo je to kompleksnije i zamršenije nego netko izvan Drage naše može i pojmiti. Sve institucije u Dragoj našoj su podijeljene po nacionalnoj osnovi. Evo nekoliko primjera: Nakon odlaska dosadašnje predsjednice Ustavnog suda, Mesdžide Kreso, koja je tu dužnost obnašala 12. godina oglasio se Bakir Izetbegović, tvrdeći kako predsjednik Ustavnog suda i dalje mora biti Musliman- Bošnjak. Na tu izjavu reagirao je predsjednik VSTV, Srbin Milan Tegeltija sa tvrdnjom da Izetbegović na taj način vrši pritisak na Ustavni sud. Ovog tjedna bi trebao biti izabran novi predsjednik(ca) Suda i ne treba biti posebno pametan pa znati kako će doći do, ne povećanja, nego usijanja tenzija. Uskoro će na dnevni red doći i zahtjev hrvatskih političara za izmjenu Izbornog zakona, a sukladno odluci Ustavnog suda o neustavnosti nekih dijelova tog zakona. Muslimani-Bošnjaci neće niti da čuju za izmjenu! Ako se zna da niti navodna koalicija SDA, Stranke za bolju budućnost i HDZ BiH, na razini F BiH skoro i ne funkcionira, što se vidi sa sjednice od prije neki dan na kojoj nije prošlo stavljanje Zakona o igrama na sreću na dnevni red po žurnom postupku, a prema prijedlogu SDA, jasno je tu da neće biti ni odgovora na pitanja iz europskog Upitnika „jednim glasom“. Nadalje, SIP-o podijeljeno je po nacionalnoj osnovi i da ne duljim, i kafići po gradovima Drage naše, skoro da su podijeljeni po toj osnovi. Ali da malo ostavimo po strani podjele unutar ove na silu države koja, navodno, ima aspiracije postati članicom Europske Unije i pogledamo kako na priključenje Drage naše Uniji gledaju njezine sadašnje članice. Bez obzira što su kao jednistvena Unija poslali Upitnik, samo naivan čovjek može zaključiti kako o otvaranju pregovora o članstvu Drage naše imaju isti stav. Stavovi PIC-a sa nedavnog dvodnevnog zasijedanja u Sarajevu su tako blijedi, bezbojni da ih ne vrijedi ni spominjati.
         I da završim, umjesto ovih 3242. pitanja Europsko povjerenstvo za proširenje, odnosno gospodin Hahn, trebalo je dostaviti samo jedno pitanje upućeno trima nacionalnim zajednicama – Želite li vi dobiti Upitnik i hoćete li, možete li se dogovoriti sa druge dvije strane da vam odgovori budu „jedasn glas“! I kada bi EU-a uputila takav upitnik, nažalost ni na to jedno pitanje ne bi dobila isti odgovor!

/Tekst objavljen u australskom Hrvatskom Vjesniku, 14. prosinca 2016./

 

Tko će stati ludosti na kraj

  

         Poštovani čitatelji, evo nismo se „čuli“ mjesec i nešto dana pa ćete razumjeti zašto će ova kolumna biti nešto malo opširnija od standardne. Ne bih da se hvalim, jer u ovoj nazovi državi skoro da nema ništa s čime bi se normalan čovjek mogao pohvaliti, ali ću vam, napomenuti da sam u broju od 7. prosinca 2016. napisao „Počelo je takvo bujanje ludila, za ovo što se događa i ono što se sprema nema druge riječi nego ludilo, pa je samo pitanje vremena kada će doći do eksplozije i totalnoog raspada i ovog, kakvog-takvog sustava. Nažalost, bio sam u pravu.
         Ova godina počela je žestoko, proslavom, nikako ne treba zaboraviti, neustavnog Dana zločinačke tvorevine Republike Srpske. Sve je manje-više je poznato, ali ću krenuti od onog što je Dodik cijelo vrijeme najavljivao. Ukratko, kazao je da će u ovoj 2017-oj godini biti više ofenziva, ne zaboravivši naglasiti – prije svega političkih. Da se malo zaustavimo kod ovoga – prije svega. Znači li to da će osim političkih biti i nekih drugih ofenziva? Kakve će biti te druge ofenzive? Možda vojne? I ne zaboravite, poslije održanog referenduma o Danu RS-a tvrdio sam kako se Dodik više ne može zaustaviti te da će morati izmišljati neke nove spletke, organizirati nove referendume, izazivati nove krize, sve goru od gore. Za sve što radi, kao i za još mnogo opasnije stvari koje će slijediti, polazi od teze – da se mora uvažavati realnost. Što to, ustvari znači?
         Dodik hoće reći kako se, kao normalna, mora prihvatiti činjenica da su Srbi u ratu protjerali Hrvate i Muslimane-Bošnjake, što opet po njemu znači da se oni više tu nemaju što vraćati. Za njega, odnosno one koje on predstavlja, sasvim je normalno da Srbi imaju veća prava od drugih. U tom smislu najavio je kako će raditi na što boljem pozicioniranju RS-a, a ako druga dva naroda u Bosni i Hercegovini to ne prihvate, on će sa RS-om izaći iz BiH. Za ostvarenje tog plana kod Srba stvara lažnu sliku da je ta daytonska tvorevina napadnuta sa svih strana. Prava istina je da isti taj RS uzurpira prava druga dva naroda. Ono što treba jasno i glasno kazati jest sljedeće: Dodik kolektivno zaluđuje srpski narod, ali isti taj narod treba znati da je i Hitleru pošlo za rukom kolektivno zaluditi Nijemce koji su prihvatili njegovu politiku. Kako je završio Hitler, poznato je. Nadalje, Dodik ide stopama Slobodana Miloševića, što je vidljivo iz aviona, a za one koji to ne vide, Dodik se konačno javno očitovao – njegov cilj je stvaranje neke nove Velike Srbije kojoj bi pripojio Republiku Srpsku. U tom smislu požurio je pojasniti kako referendum o otcjepljenju nije na redu ove godine, osim ako ga neki drugi ne isprovociraju. Kod ovoga – isprovociraju - treba se sjetiti priče o vuku i janjetu. Budući da je vuk svakako planirao pojesti janje smetalo mu je što pije vodu iznad njega, ali i kada je prešlo ispod njega. Tako i Dodik, on je planirao održati i taj referendum, ali s ovim – ako ga drugi ne isprovociraju ranije - priprema teren za zamjenu teza – drugi su krivi. I inače, Srbi su majstori zamjena teza, majstori laži, o čemu piše njihov duhovni vožd Dobrica Ćosić. Budući da je za razumijevanje ovoga što rade Dodik i kompanija bitno ono što Dobrica Ćosić piše evo ću vas podsjetiti:
         „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bijedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovj zemlji svaka laž na kraju postane istina, Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž....“
         Eto zašto Dodik i politička oligarhija kod Srba stvaraju lažnu sliku da su Srbi u ovom zadnjem ratu napadnuti i da su se oni samo branili, zašto stvaraju sliku da će drugi biti krivi za organiziranje referenduna o otcjepljenju, za rat do kojega će sasvim sigurno doći ako ga se ne spriječi u ludosti u koju je krenuo. Njegov uzor, Milošević prilično je dugo vukao međunarodnu zajednicu za nos, na prvi pogled vještim potezima, ali kada su u toj međunarodnoj zajednici konačno shvatili s kim imaju posla završio je onako kako završavaju i svi zločinci. Dodik bi to trabao imati na umu. Kratko ću se osvrnuti na Ivanića. Njegovo mišljenje kako je postupio mudro postrojivši vojnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine pri obilježavanju neustavnog Dana RS-a je ono s čim se on ima pravo zavaravati, ali priča o postrojavanju Puka vojske RS-a pravno ne stoji, jer ne postoji vojska Republike Srpske, postoje samo Oružane snage Bosne i Hercegovine. Ivanić se još uvijek drži onoga da su Srbi u Jugoslaviji zapovijedali vojskom za ostvarenje svoje hegemonije nad drugima pa misli kako to može i danas. Ovaj slučaj sa postrojavanjem „vojske“ i proslavom neustavnog Dana RS-a po onomu što najavljuje mnogo je teži prekršaj od Hrvatske samouprave. Znamo kako je međunarodna zajednica tada reagirala, a vidjet ćemo kako će danas. U tom smislu sve oči su uprte u Inzka, a on je konačno uradio nešto što je davno trebao. Za početak je pokazao Srbima kako to izgleda kada su oni bezobrazni i drski. Na usporedbu neustavnog Dana RS-a i Dana NDH, Srbi su doslovce poludjeli, osuli su drvlje i kamenje na Inzka. Bez obzira na njihov bijes i kanonadu uvreda, neoboriva je činjenica da je RS nastalo na zločinu, neoboriva je sudska presuda za genocid, dakle, kakva je razlika? Razlika je u tome da NDH nije osuđena za genocid. Inzko nije rekao ništa što nije točno? I da se vratim onomu koji personificira srpsku politiku. Više je nego jasno da Dodik ima nakanu ovdje izazvati rat za što ima bezbroj dokaza, a zadnja je njegova najava kako će tražiti način da prekine sporazum o formiranju Oružanih snaga BiH. I na kraju, treba spomenuti da čak i moskovski dnevnik „Komersant“ kaže da je Dodik, za razliku od prijašnnih izjava, sada otvoreno formulirao svoju ideju uspostave Velike Srbije. Ono što se mora, baš mora znati, je sljedeće: Prvo; Nema otcjepljenja RS-a bez rata. Drugo; samo eventualno zakazivanje referenduma o otcjepljenju bio bi znak za početak rata; treće; u tom slučaju - osim sukoba tri strane u BiH - sasvim je sigurno kako bi u rat stupila i Srbija i Hrvatska; četvrto, Hrvatska je u NATO-u što bi značilo i uvlačenje te alijanse u rat. Jasno je da nitko normalan ne želi takvo što i jedino što ostaje jest nadati se kako je međunarodna zajednica izvukla pouku iz toga što Hitlera nije zaustavila još dok je mogli. Prvi korak bio je uskraćivanje vize Dodiku za dolazak u SAD, samo je pitanje shvaća li on da je to početak njegova političkog kraja. Zna li on da mu je ovo prvi žuti karton, a da prva sljedeća greška, koju će on sigurno načiniti znači crveni, znači eliminiranje iz političkog života Drage naše! Zbilja, krajnje je vrijeme za to.

Draga naša, Žepče, 18. siječnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Zablude

  

         Po svemu do sada poznatom, čovjek je kao biće sklon maštanju, samozavaravanju prihvaćanju iluzija. Nisam psiholog niti neki stručnjak za ljudske duše ali, onako laički, te osobine pomažu mu da lakše prebrodi životne teškoće. I nekako, to što je čovjek kao pojedinac spreman na samozavaravanje, ali da se to događa cijelom jednom narodu, e to mi je već čudno, da ne kažem neobjašnjivo. Desetljećima Hrvati žive u zabludi da je Europa katolička, a da su oni, kao neko, predziđe kršćanstva. Srbi, pak, da je Rusima nešto posebno do njih stalo, Muslimani-Bošnjaci da je islamskom svijetu stalo do njih.
         A koliko je ta Europa kršćanska?
         Toliko da je većina europskih država iz svog ustava izbacila Boga, toliko je kršćanska da se u manje ili više porno filmovima na golim tijelima muškarca i žene vide križevi. Ne treba neko posebno znanje pa znati koliko je onda takvoj Europi stalo do „predziđa kršćanstva“.
         Koliko je Rusima stalo do Srba, a posebno do Republike Srpske?
         Ako uskoro, u približavanju Trumpa i Putina, dođe do priznanja Kosova od strane Rusije, a za račun da Amerika više ne spominje pitanje Krima, ili za račun ukidanja sankcija Rusiji, što je veoma moguće, past će i iluzije zvane – Nas i Rusa tristo miliona.
         Koliko je islamskim zemljama stalo do Muslimana-Bošnjaka u Dragoj našoj? Vratit ću se izboru bivšeg američkog predsjednika. Sa silnim oduševljenjem su Muslimani-Bošnjaci u Dragoj našoj spominjali, naglašavali da je izabran – Barack Huseina Obama (Husein je musliman, ako netko slučajno ne zna). Isti taj Huseinov sin posla duplo više američkih vojnika u Afganistan i razori nekoliko islamskih država. Nažalost, izgleda kako sve ovo nije dovoljno da se tri naroda u Dragoj našoj riješe svojih iluzija, zabluda, samozavaravanja.
         Pri posjetu BiH, povjerenik za proširenje EU-a Hahn izjavi kako je uvjeren da će Draga naša uspješno odgovoriti na Upitnik Europske kommisije. U kakvoj je zabludi valjda je shvatio nakon dan-dva, kada je Dodik rekao da ne treba žuriti sa odgovorima iz Upitnika! Ovih je dana i glavni tajnik NATO-a, Stoltenberg, posjetio je BiH. Da ne živim godinama u ovoj nazovi državi moguće je kako bih povjerovao da će njegov posjet ubrzati ulazak u NATO. Međutim... Iako imam i previše iskustva sa strancima i domaćim političarima još uvijek ne mogu vjerovati da i ti svjetski političari žive u zabludi, iluzijama. Zar je moguće da Stoltenberg i svi ostali Stoltenberzi ne znaju da Srbi nikako ne žele u NATO?! Uostalom, Dodik je jasno kazao – ako, i kada Srbija uđe u NATO, onda to može i BiH, a Ivanić da će netko drugi i nekada odlučivati o tome. Zar međunarodni zvaničnici žive u zabludi kako će politička oligarhija RS-a pristati na knjiženje neperspektivne vojne imovine na BiH, bez da joj netko ne zavrne ruku. Nadalje, zar svjetski političari ne znaju da Srbima i Muslimanima-Bošnjacima nije stalo da Draga naša uđe u EU?
         Vanjskopolitičko povjerenstvo Europskog parlamenta podržalo je nacrt izvještaja o napretku BiH, a koji će kao rezolucija najvjerojatnije biti usvojen na jednom od narednih zasjedanja Europskog parlamenta. U tom nacrtu prošli su amandmani hrvatskih zastupnika o potrebi federalizacije. I opet dolazimo do velike zablude koja vlada u političkoj oligarhiji Hrvata Drage naše. Nevjerojatno je koliko su se, hajde da tako kažem, hrvatski mediji raspisali o tom amandmanu, malte ne kao da je s tim amandmanom sve riješeno, kao da će Hrvati u BiH dobiti svoju federalnu jedinicu. S druge strane, ako pogledamo što o tome pišu muslimanski-bošnjački mediji, što kažu njihovi političari, stvar izgleda potpuno drukčije. Šef kluba SDA u Predstavničkom domu Parlamenta F BiH, Adil Osmanović kazao je da SDA o temi federalizacije ne želi ni razgovarati. Veoma je moguće kako je taj amandman, „kap u čaši vode“ dijametralno suprotnih stavova ove dvije političke stranke zbog čega do daljnjeg nema nikakvog dogovora oko izmjene Izbornog zakona, oko provedbe odluke Ustavnog suda glede Mostara, presude Europskog suda u slučaju Sejdić-Finci. Kad se k tomu zna da Srbi neće ni čuti za federalizaciju na razini cijele BiH jasno je kako će to ostati samo jedan od amandmana koji neće zaživjeti. Uključujući i predstavnike trećeg naroda do daljnjeg nema dogovora o ulasku u NATO. Jednom riječju nema dogovora ni oko čega. To je realnost, ali ako netko želi živjeti u zabludama, iluzijama, Bože moj. Rekoh na početku da to donekle pomaže u prevazilaženju životnih teškoća.
         Prema istraživanju Glasa Amerike u suradnji sa Ministarstvom prvosuđa i trezora SAD-a Dodik je potrošio 30 milijuna dolara, novca poreskih obveznika, na lobiranje za ukidanje OHR-a i popravljanje imidža RS. Jasno je kako su ti novci bačeni u vjetar jer i ono što se postiglo lobiranjem sam on je, svojim antiustavnim i bahatim ponašenjem, prosuo. Njegova zabluda, kako će dolazeća, za razliku od odlazeće američke administracije u roku – odmah – stvatiti van snage uvedene mu sankcije srušila se kao kula od karata. Naravno, već će on naći neko pojašnjenje za kolektivno zaluđene Srbe u RS. Shvaćaju li građani BiH da je realnost Drage naše posvemašnja bijeda i dugotrajna agonija ili će i dalje žive u zabludama, iluzijama i samozavaravanju? Izgleda, ipak shvaćaju jer je BiH zemlja sa najviše iseljenih. Bez održavanja NMK o BiH ovdje nema ničega dobroga.

Draga naša, Žepče, 8. veljače 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Jadna naša

  

         Budući da sam prvi koji je BiH nazvao Draga naša moram vas, poštovani čitatelji, izvjestiti - nakon svih ovih događanja odlučio sam promijeniti joj ime u Jadna naša. Znam da ne zvuči dobro, i sam bih volio da joj mogu promijeniti ime u Napredna naša ili Ponosna naša, ali nažalost ovo ime joj trenutno najbolje pristaje. Od čega početi nakon što je osporavani ili neosporavani agent BiH, (zavisi od toga tko kojem narodu pripada) Sakib Softić predao zahtjev za reviziju tužbe BiH protiv Srbije za genocid!? Govoriti da su odnosi među srpskim i muslimanskim-bošnjačkim političarima na nuli ili čak debelo ispod nule ili o tome kako će rad institucija do daljnjeg biti blokiran i nikakav?! Iako na prvi pogled izgleda da se taj njihov sukob ne tiče Hrvata u Jadnoj našoj tomu nije tako, jer ma koliko s tim neimali ništa izravno taj sukob se itekako tiče i Hrvata. No, prije svega treba progovoriti o jednoj mogućoj varijanti na koju mnogi izgleda zaboravljaju.
         Iako je zahtjev za reviziju predan sudu to ne znači da će ga sud i prihvatiti. Kada ovo kažem imam na umu ono što je prije nekoliko dana kazao Jonathan Moor, kao i činjenicu da nekim državama iz međunarodne zajdenice, zbog njihovih interesa, nije stalo da se zna prava istina o prošlom ratu, istina tko je agresor. Osim toga Sudu će svakako stići pismo koje mu je uputio predsjedatelj Predsjedništva Jadne naše, Srbin Ivanić sa svojim pojašnjenjem, odnosno tvrdnjom da za pokretanje te revizije nema suglasnosti u BiH. Činjenica da je Vijeće za implementaciju mira (PIC), koje se sastalo na ruski zahtjev, donijelo jedno političko mišljenje, koje nikoga ne obvezuje, te izdalo priopćenje koje svaka strana u BiH, opet, tumači na svoj način ide u prilog mišljenja kako nije sigurno da će taj zahtjev za reviziju Sud prihvatiti. Dok se to sazna trebalo bi vidjeti što će se do tada događati. Srbi iz RS najavljuju novi način djelovanja. Kakav će on biti i što to znači za BiH i sve njezine narode i građane? Kolumnu pišem prije nego što će biti održana sjednica NSRS baš po tom pitanju i prije nego li je SDS na sjednici svog glavnog odboru odlučio što, kako i na koji način će djelovati. Premda se čini da su svi Srbi iz RS jedinstveni glede toga ipak postoje razlike.
         Predstavnici iz Saveza za promjene, predvođeni SDS-om, nisu baš sto posto jedinstveni glede načina daljnjeg djelovanja, ali i u samom SDS-u postoje najmanje dva oprečna mišljenja. Dok novi predsjednik te stranke, Vukota Govedarica najavljuje kako će vlast biti u nekom tehničkom mandatu, odnosno da će predstavnici Saveza za promjene dolaziti na sjednice Predstavničkoga doma, na sjednice Ministarskoga vijeća, ali neće sudjelovati u radu dotle dopredsjednik te stranke i aktualni ministar u Ministarskom vijeću, Šarović tvrdi kako Srbi na neinstitucionalno ponašanje neće odgovoriti neinstitucionalnim ponašanjem. Kada zastupa takav stav, Šarović vjerojatno ima na umu izjavu iz OHR-a kao i izjavu sa sjednice PIC-a kojima se traži da institucije BiH funkcioniraju. S druge strane treba znati da je Dodik na domak toga da Savez za promjene, na čelu sa SDS-om konačno izbaci iz vlasti na razini države BiH, naravno s ciljem da oslabi ionako nejake državne institucije, s ciljem da dokaže kako BiH kao država ne može funkcionirati i da kao takva treba biti ukinuta. Na koncu ne treba ispustiti iz vida ni činjenicu da predstavnici Saveza za promjene, ukoliko ne budu zadovoljni zaključcima NSRS, mogu kazati da ih odluke NSRS ne obvezuju. Istina, na taj način bi sigurno izgubili naredne izbore, ali do izbora je još daleko i svašta se može dogoditi što bi drastično moglo promijeniti mišljenje javnosti, kako u RS tako i u cijeloj BiH. Međutim, da je samo to.
         U Jadnoj našoj za koji dan uslijedit će još veći sukobi. Sasvim je sigurno kako će muslimanska-bošnjačka politička oligarhija proslavljati 1. ožujka kao dan nezavisnosti BiH. Iz RS su požurili kazati kako bi obilježavanje tog dana bila provokacija, da BiH niti je nezavisna niti je kad bila država. Nadalje, postavlja se pitanje hoće li Bakir Izetbegović na taj dan tražiti postrojavanje Oružanih snaga BiH. Njegova situacija je baš nezavidna, jer ako zatraži postrojavanje naići će na nevjerojatnu osudu iz RS, ako pak ne bude postrojavanja doživjet će napade iz reda vlastitig naroda, priznat će poraz. I da dalje ne nabrajam mjere i protumjere među ove dvije političke oligarhije.
         Ono, pak, što će se itekako ticati građana, bilo kojem konstitutivnom narodu ili entitetu pripadali, jest činjenica da slijedi zastoj na sprovedbi europske agende. No, taj zastoj bi oni inekako mogli podnijeti, ali činjenica da nema ništa od aranžmana sa MMF-om, a bez pozajmljenih para nema onoga što je potrebno za imalo dostojan život svakog pojedinca, još će ih dodatno osiromašiti i iseliti iz BiH.
         Jedne prilike, u šali sam izjavio kako ću skočiti u Bosnu zato što nitko ne vidi da „Kartagu treba razoriti“, odnosno održati NMK o BiH, daytonski sporazum staviti izvan snage i donijeti novi državno-pravni ustroj BiH! No, i Bosna je svake godine sve plića.

Jadna naša, Žepče, 26. ožujka 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Novi Gebels(i)

  

         U Sarajevu je 16. ožujka održan sastanak šest premijera zemalja tzv. Zapadnog Balkana. Tako su ga krstili novinari, ali ih je ispravio Dodik kazavši kako BiH nema premijera nego predsjedatelja Ministarskoga vijeća. Premda sam protiv skoro svih njegovih mišljenja i teza, moram priznati kako je ovoga puta u pravu. Draga naša uistinu nema vladu. Uz pet premjera i jednog predsjedatelja Vijeća ministara tom sastanku kao i onom 17-ti ožujka sa entitetskim premijerima su nazočili Europski povjerenik za proširenje i politiku susjedstva Johannes Hahn, američka veleposlanica Cormark, šef izaslanstva EU u BiH Wigenmark, predstavnici MMF-a, EBRD-a i Svjetske banke. Razgovaralo se o stimuliranju ekonomije, unapređivanju poslovnog okruženja i zakonodavnog okvira koji bi pomogao poslovnim subjektima, ali i privukao strane investicije. Naravno, sve se ipak završilo kao i uvijek, poput papagaja stranci su ponovili da domaći političari sve probleme moraju riješiti između sebe dogovorom. Da, po drugi puta je na Svilaju postavljen kamen temeljac za izgradnju mosta. Budući da je premijer Srbije, Vučić, novi miljenik EU-e, (zbog toga ga je valjda u Sarajevu čuvalo ni manje ni više nego 800 djelatnika sigurnosnih institucija) nekoliko riječi o njegovim stavovima. Vučić je predložio formiranje carinske unije između tih šest država! Dijelio netko moje mišljenje ili ne tvrdim da se iza njegovog prijedloga o carinskoj uniji, u nakani, krije stvaranje neke nove Velike Srbije. Naravno da taj novi pokušaj, upakiran u sjajni papir, nikad neće biti ostvaren, kao što ni jedan srpski političar nikad neće odustati od te sulude Garašaninove ideje bez obzira što u svakom pokušaju dožive poraz. Da ta ideja nikada neće biti ostvarena moglo bi se vidjeti i iz medijskog prepucavanja predsjednika SDS-a Govedarice i predsjednika Republike Srpske Dodika. Naime, Dodikove stalne izjave o podaništvu SDS-a Bakiru Izetbegoviću, odnosno Muslimanima-Bošnjacima, Govedarica je nazvao pravim imenom – političkom budalaštinom i gebelsovskom propagandom uz pojašnjenje kako Dodik vjeruje da će sto puta ponovljena laž postati istinom. Bit će da Govedarica ne priznaje „nauk“ Dobrice Čosića – laž je srpski državni interes.
         Nakon sastanka u Sarajevu na vidjelo je procurilo ono što neki znaju već dulje vrijeme. Naime, mediji u RS su se zdrobili izvještavajući kako su odnosi Dodika i Vučića, koji su se nakratko sastali u Istočnom Sarajevu, više nego dobri, čak sjajni. Zbog čega je potrebno toliko potrencirati pitanje njihovih odnosa? Pa zato što dobro upućeni znaju da Dodik već dulje vrijeme pokušava rušiti Vučića, a naravno da je to Vučić poznato, ali ako se laž o njihovim dobrim odnosima ponovi sto puta - kaže Govedarica...
         Istovremeno, dok je u Sarajevu dva dana boravio Johannes Hahn i ostali, Dragan Čović je u Neumu organizirao znanstveni skup na temu „Hrvati u BiH nositelji europskih vrijednosti?“ U svojoj izjavi kazao je i zbog čega je organiziran taj znanstveni skup: „Znanstveni skup organiziran je da bude na izvjestan način potpora vrlo jasnom definiranju naše strategije...Željeli smo dobiti znanstvenu notu svega onoga što unosimo u političku svakodnevnicu kada vodimo političke razugovore“.
         Eto, ono što je želio, izgleda je i dobio kroz znanstvene radove, samo se plašim da sa tim ne bude isto kao i sa Izetbegovićevom revizijom tužbe protiv Srbije za genocid. Jer je i Izetbegović u Sarajevu organizirao, hajde da to tako nazovem, neku vrstu znanstvenog skupa muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca i od njih dobio potporu za podnošenje revizije tužbe. Kako je to završilo, znamo. Kad će više Čović i njegovi poslušnici shvatiti da Muslimani-Bošnjaci nikako neće federalizaciju Drage naše niti promjene Izbornog zakona, i kad će jednom više pronaći odgovarajuću strategiju koja bi Hrvate učinila jednakopravnim. Posebno treba biti jasan, i da se promijeni Izborni zakon onako kako to predlažu u HNS-u, to bi bila tek jedna mala karika na putu k jednakopravnosti Hrvata. Volio bih da nisam u pravu, ali sve mi se čini da Čović nema nikakvu strategiju nego se okreće kao suncokret na suncu, od prilike do prilike iznosi svaki puta nove političke teze.
         A u kom pravcu će i dalje ići muslimanska-bošnjačka politika može se vidjeti iz nekoliko „pikanterija“. Danas u gradskom vijeću Sarajeva, Nuko Grebović i Adnan Talić djeluju kao Hrvati. Također, u najvećem zakondavnom tijelu Drage naše kao Hrvati djeluju Edin Fejzić i Mirvet Beganović. Kad nakon svega čujem kako iz HNS-a vjeruju da će doći do izmjene izbornog zakona na način da Hrvatima drugi ne mogu birati dužnosnike dođe mi da počupam i ovo malo kose sa glave. I druga „pikanterija“. Zbog zlostavljanja maloljetnice, Emir Škaljo, granični policajac kažnjen je sa odbijanjem 30% od plaće. Međutim nešto drugo je mnogo zanimljivije. Prije ovog nedjela procesuiran je zbog dilanja droge, ali je usprkos tomu postao granični policajac, valjda kako bi mu još bolje krenuo posao oko dilanja droge. Preme istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo on je zet načelnika Uprave za administraciju u graničnoj policiji, a stric mu, Omer Škaljo zastupnik je u parlamentu F BiH!. Kada ovo znamo na težini dobiva izjava Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a BiH da neki iz SDA žele privatnu državu i da imaju privatne tužitelje, suce, policajce. Jedino dobro što se čulo ovih dana u Jadnoj našoj je izjava šefa NATO-a, Stoltenberga kako ne postoji vojna prijetnja Balkanu. Kako vidimo, osim „Gebelsa Dodika“ U Dragoj našoj postoji niz malih Gebelsa.

Jadna-Draga naša, Žepče, 18. ožujka 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Strategije

  

         Nedavno je predsjednik HDZ BiH, Čović u Neumu organizirao znanstveni skup na temu: „Hrvati u Bosni i Hercegovini nositelji europskih vrijednosti?“.
         „Znanstveni skup organiziran je da bude na izvjestan način potpora vrlo jasnom definiranju naše strategije...Željeli smo dobiti znanstvenu notu svega onoga što unosimo u političku svakodnevnicu kada vodimo političke razgovore“ – između ostaloga pojasnio je. Sudeći prema onomu što se u javnosti čulo od tog znanstvenog skupa dobio je ono što je želio. Na prvi pogled reklo bi se, baš je lijepo i dobro što je dobio potporu. Iako će ovo nekomu zvučati anakrono o toj potpori, odnosno političkoj strategiji ipak bi trebalo govoriti. Svedeno na najkraću moguću definiciju njegova politička opcija je jednakopravnost Hrvata u Dragoj našoj, a jedan od strateških koraka je izmjena Izbornog zakona, zatim na neki način doći do decentralizacije Bosne i Hercegovine. Budući da je nedavno izjavio kako on nikada nije zagovarao uspostavu Trećeg, hrvatskog entiteta, (o Bože!) jer o tome ne postoji nikakav dokument, bit će da je promijenio svoju političku strategiju pa do decentralizacije želi doći federalizacijom Bosne i Hercegovine. U prilog toj promjeni strategije, odustajanja od uspostave hrvatskog entiteta, ide i rezolucija europskog parlamenta o potrebi federalizacije Drage naše.
         I, reklo bi se, sve štima.
         No, ne lezi vraže, pojavio se Damir Mašić. Na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta F BiH predložio je rezoluciju o osudi inicijativa za federalizaciju države i entiteta, etnonacionalnih podjela i separatističkih tendencija. Mašalah Damire, što bi rekle komšije. Da sve bude po zakonu njegovu inicijativu Predstavnički dom je jednoglasno usvojio. U političkoj emisiji na tzv. federalnoj televiziji on i gospodin Adil Osmanović iz SDA pojasnili su to. Gospodin Mašić, između ostaloga, kazao je kako je stvari potrebno imenovati pravim imenom.
         Pa da ih imenujem, iako se mnogi ustručavaju.
         Muslimanska-bošnjačka politička oligarhija je protiv ulaska BiH u Europu. Jedan od dokaza, naravno za one koji razumiju, je i vehabijska brada koju je zastupnik iz, kako on tvrdi, multietničke stranke SDP-a pustio. Bez obzira što će me netko optužiti za spominjanje njegovog imidža, vodim se njegovim riječima pa stvari imenujem pravim imenom. Kod ovoga potrebno je pojasniti kako Muslimani-Bošnjaci shvaćaju multietničnost pa ću navesti primjer koji može potvrditi gospodin s inicijalima G.M. po narodnosti Hrvat. Razgovarajući sa Muslimanom-Bošnjakom iz Olova, o tome kako bi trebala biti uređena BiH, taj gospodin mu je ponosno kazao kako je on pripadnik multietničke stranke, te da je samim time i za multietničnost u BiH, a kao primjer kazao je da to u Olovu sjajno funkconira. Gospodin G. M. upitao ga je koliko ima Hrvata u općini Olovo, a on mu je ponosno odgovorio 27. Eto, tako multietničku BiH vide i iz te multietničke stranke Damira Mašića sa velikom bradom. Do 27. Hrvata u Bosni i Hercegovini! A još multietničnija bi bila da nema ni jednog Hrvata u njoj. Bradatom Mašiću smeta što iz Hrvatske vaze o potrebi federalizacije Drage naše te se pita kako bi bilo da oni vaze po Hrvatskoj. Vjerujem, da nema potrebe pojašnjavati ovu riječ – vaze – pa ću samo kazati, nisi ga, gospodine Mašiću vazio po Hrvatskoj. Budući da se drugi ne usuđuju javno kazati, u skladu sa izjavom gospodina Mašića da je stvari potrebni imenovati pravim imenom, reći ću ono za što postoji bezbroj dokaza. Muslimani-Bošnjaci više mrze Hrvate nego Srbe u Dragoj našoj. Ovim ne želim kazati da bi trebali više mrziti Srbe, ne bi trebali mrziti nikoga, ali to je već njihov problem. Gdje su dokazi za ovu tvrdnju? Premda se činjenice ne dokazuju navest ću samo neke. Za vrijeme rata Hrvati i Hrvatska udomili su oko 600 000 Muslimana-Bošnjaka, hrvatska vojska spasila je Bihać da ne postane veće stratište od Srebrenice i da se ne vraćam na neka događanja od prije sedamdesetak godina. Bez obzira na to, gospodin Mašić je protiv Hrvata jer je očito da Hrvate smatra većim protivnicima od Srba. Za njega ne postoji Hrvatski narodni Sabor, što je slično kada bi netko kazao da, recimo, rijeka ne teče. On je za građansku BiH, ali mu je član SDA pojasnio da je BiH sastavljena od tri konstitutivna naroda, kao i predstavniku Naše stranke, Denisu Gratzu da se kantoni ne mogu ukinuti. Kako bi bio što jasniji u svojim stavovima protiv ulaska u Europu, gospodin Mašić sa velikom bradom, zatražio je da rezoluciju o osudi i samih inicijativa o federalizaciji donesu i druge europske zemlje. Što je ta njegova rezolucija njemu, ali i cijeloj javnosti pojasnio je gospodin Osmanović potvrdivši sve ovo što govorim. Rezolucija je izraz političke volje, kazao je, a kako se vidi politička volja muslimanske-bošnjačke političke oligarhije je da Hrvata ne bude u Dragoj našoj. Čak ni onh 27 u Olovu. Reče, gospodin Mašić da stvari treba nazvati pravim imenom.
         Ali da se vratim na znanstveni skup koji je Čović organizirao.
         Nedavno je Izetbegović u Sarajevu organizirao, hajde da to tako nazovem, neku vrstu znanstvenog skupa muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca i od njih dobio potporu za podnošenje revizije tužbe. Kako je to završilo, znamo. I dok se njih dvojica okreću znanstvenim skupovima Vućić je krenuo u sljedeći korak stvaranja Velike Srbije, sada osim carinske unije predlaže i zajedničku vojsku šest država tzv. Zapadnog Balkana!

Draga naša, Žepče, 26. ožujka 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Planovi za budućnost

  

         Vjerujem, poštovani čitatelji da ste već čuli vic kojega je ispričao ministar sigurnosti Drage naše, Srbin i član SDS-a Mektić, no za svaki slučaj evo u najkraćem. Ulazi Srbin u Ameriku, policajac mu gleda putovnicu i pita - Sirija? Ne Sirija, nego Srbija, odgovori mu. Opet policajac gleda i kaže - Sirija? Kako bi mu pojasnio Srbin će - ne Sirija, Srbija, Novak Đoković, Vlade Divac. Ooo, Srbija kaže policajac, znači Radovan Karadžić, Ratko Mladić! Ne ne, Srbija, Sirija, kaže mu Srbin.
         E sad, kakve veze ima vic sa ozbiljnim starima, pitat ćete se. Dan-dva poslije toga objavljena je službena vijest kako postoje pouzdane informacije da se priprema atentat na Mektića. Ovom prigodom ću vam ispričati što mi je kazao brat, kojega inače politika uopće ne zanima, dan nakon što je pokojni Džindžić Slobodana Miloševića isporučio u Haag.
         - Dajem Džindžiću pola godine i ni dana više. Izgleda da je Mektić zaboravio kako je to završilo inače ne bi pričao ovakav vic - komentirao je moj brat.
         Mektićev komentar na ovu prijetnu po njegov život bio je - dirnuo sam u osinje gnijezdo, odnosno u neke centre financijske moći, zbog toga su te prijetnje. Da, i podnio je ostavku na sve dužnosti u SDS-u.
         Političarima u Dragoj našoj stalo je da na bilo koji način dođu do para, odnosno izbjegnu bankrot, a samim time i gubitak vlasti. Nakon što je propao i četvrti pokušaj usvajanja zakona o akcizama počeli su praviti planove B i C, odnosno tražiti druge načine kako se održati na vlasti, kako doći do para. U tom smislu vladajući SNSD u dragoj nam „državi“ Republici Srpskoj odlučio se prodati 65% dionica rudnika Ljubija izraelskom investitoru. No, kako god Dodik ima plan B tako i oporba u toj dajtonskoj tvorevini ima plan B kako doći na vlast pa je na sjednici NSRS održanoj 17. svibnja uspjela spriječiti prodaju. Bijesan zbog toga jer smatra da je na taj način oštećena Republika Srpska, no budući da sada za to ne može optužiti Hrvate ni Muslimane-Bošnjaka, Dodik srpskoj javnosti sugerira kako će biti zanimljivo saznati tko je i zašto glasovao za interese Arcelor Mitala, a protiv interesa Republike Srpske. Da bi javnost u tom entitetu bila „objektivno“ informirana o tom zahtjevu Saveza za promjene pobrinuo se jedan od Dodikovih jastreba, Nenad Stevandić, kazavši kako je sva ta priča o lošem stanju u Rapublici Srspkoj kreirana u AID-u. Da pojača odbojnost Srba prema Savezu za promjene, ali i prema svima drugima naveo je, između ostaloga, kako u tom planu AID-a piše da tu dejtonsku tvorevinu treba zapaliti. To što nitko nije vidio takav dokument nema nikakve veze, važno je Srbima provući takvu informaciju. Ono što je Dodika vjerojatno zabrinulo, premda to pokušava sakriti, relativizirati jest činjenica da su mu partneri u vlasti glasovali protiv prodaje, a da stvar bude gora i sam predsjednik NSRS, Čubrilović bio je suzdržan kod glasovanja, u biti bio je protiv. Što ako na sjednici 31. svibnja partneri daju svoj glas za iskazivanje nepovjerenja njegovoj vladi? Budući da mu plan B, doći do para preko prodaje rudnika Ljubija, nije uspio pitanje je kakav je njegov plan C.
         I da se nakratko vratim atentatima, prijetnjama. Koliko je poznato Srbi su sami ubili skoro sve svoje vladare. Ovim ne želim kazati kako je to dobro, niti prizivati da netko od njih to ponovi prema svojim vođama, ali vam moram prenijeti verbalni okršaj Borenovića i Dodika. U razmjeni „nježnosti“ Borenović je kazao kako se Dodika može ušutkati samo likvidacijom a Dodik uzvratio kako je Borenović njemu i njegovoj obitelji davno stavio metak na čelo. Eto, dragi čitatelji kakva je razina političara koji su u Dragoj našoj u vrhu. No, kako biste imali uvid u kompletnu našu situaciju reći ću vam što je najbolji prijatelj Bakira Izetbegovića kazao na sjednici Predstavničkog doma Parlamenta BiH: „U ovoj zemlji bit će pet vilajeta, pet porodica vladat će ovom zemljom sljedećih stotinu godina jer smo dobro raspoređeni“. Na toj sjednici vrijeđao je članove Udruženja poljoprivrednika, bio spreman na tuču ali ga je Osiguranje na vrijeme izbacilo. Eto još jedan dokaz o razini ljudi koji su u vlasti.
         I naš Dragan Čović, ukoliko ne uspije promjena Izbornog zakona, a još dugo neće, ima plan B i plan C. Po svemu sudeći plan B je da HDZ ne će podržati zakon o akcizama, kada opet bude na dnevnom redu Parlamenta, a glede plana C uzda se u Inzkovu izjavu da se prije izbora mora donijeti novi Izborni zakon. Nema što, planovi mu se temelje na jako realnim procjenama.
         Glede bojazni naših političara da MMF neće više davati kredite Dragoj našoj ona je uistinu nerealna. Naime, procijenivši kako zakon o akcizama neće uskoro proći na Parlamentima ljudi iz MMF-a aktivirat će svoj plan B. Zbog toga su kazali da oni ne odustaju od aranžmana sa Dragom našom. A i zašto bi odustali kad im je to sjajan način zarade. Jer, zašto na vlasti ne bi ostaviti one koji rade sve u njihovu korist, zašto Dragu našu, osim trenutno skoro 13 milijardi duga ne zadužiti još više i dovesti je u totalno robovlasničko vlasništvo ili dužničko ako vam robovlasničko grubo zvuči.

Draga naša, Žepče, 21. svibnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Ništa novo

  

         U nedostatku ideja koje bi pospiješile život građana u Dragoj našoj, prošli tjedan obilježila su međusobna prepucavanja političara. Okupljanje SDA, u hotelu Holiday u Sarajevu gdje je osnovana kako bi obilježili 27. godina od osnivanja te muslimanske-bošnjačke stranke, Bakir Izetbegović iskoristio je kako bi se obračunao sa svima onima koji nešto znače u političkoj javnosti BiH. HDZ-u BiH, njezinu predsjedniku Čoviću, HNS-u, dakle i Hrvatima u BiH, poručio je kako nikakve izmjene Izbornog zakona koje zagovaraju dvije izborne jedinice u F BiH ne će proći, niti bilo kakva federalizacija BiH. U tom smislu više je nego jasno da ga nikakve rezolucije Vijeća Europe ne zanimaju. Glede njegova mišljenja o Izbornom zakonu veoma je zanimljiva izjava šefa misije OSC-a u BiH, Jonathana Moora. Izjava je prilično umotana i celofan i uistinu je umijeće zaključiti što je točno Moore želio poručiti. U najkraćem, političare u Dragoj našoj upozorio je kako ne dolazi u obzir odgađanje narednih izbora, između ostaloga jer je Misija OSC-a bila sponzor radne skupine koja se bavila reformom izbornog zakona, (hoće reći dali su pare) ali oni nisu postigli nikakav sporazum.
         Što je želio kazati?
         Možda ohrabriti one Muslimane-Bošnjake koji su protiv izmjena Izbornog zakona? Smatra li Izetbegović tu izjavu kao potporu njemu i politici Muslimana-Bošnjaka koji se protive izmjenama izbornog zakona? Ili pak tom izjavom poručuje predlagačima izmjena tog zakona (HNS-u i HDZ-u) da odustanu od svojih pokušaja te da će i naredni izbori biti održani po starom Izbornom zakonu? S druge strane, daje li njegova napomena - da postoje nove sudske odluke (vjerojatno misli na odluku Ustavnog suda glede apelacije Bože Ljubića) te da ima još vremena da se sve to uskladi prema preporukama Vijeća Europe, nadu HNS-u i HDZ-u da bi ipak moglo doći do izmjene tog zakona?
         Osim što je Izetbegović protiv bilo koje politike koju zagovaraju Hrvati, poručio je i Dodiku ono što je želio. Kako vam, poštovani čitatelji, ne bih uzimao vrijeme za duga i detaljnja pojašnjenja što Izetbegoviću smeta kod političkih vođa Hrvata i Srba u Dragoj našoj bit ću kratak i krajnje precizan – Izetbegoviću ustvari smeta što Srbi i Hrvati uopće postoje na kugli zemaljskoj, a ne samo u BiH. Na sve to Dodik je kazao da on nije kriv Izetbegoviću što gubi na svim poljima, što mu se stranka osipa i da njega zanima samo jaka Republika Srpska. Jasno je kako Dodika najviše zanima ono što je izjavio Tomislav Nikolić - da se nada kako će RS i Srbija postati jedno, ali budući da je to kazao Nikolić nije imao potrebe i on to potvrditi.
         Treba li napomenuti da su SDA i Izetbegović osudili tu Nikolićevu izjavu! Čović se nije osvrtao na izjave SDA i Izetbegovića što je vjerojatno i najpametnije.
         No, ako se i mogao očekivati njegov napad na Dodika i Čovića nejasno je (neupućenima u odnose unutar beha političara) zašto se s toliko žestine i neskrivene mržnje obrušio na Fahrudina Radončića. Prema Izetbegoviću, Radončić čini sve da oteža funkcioniranje koalicije između SDA i SBB BiH (stranke za bolju budućnost) Također mu smeta što se Radončić po treći puta kani kandidirati za muslimanskog-bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, te nije zaboravio dodati kako čovjek protiv kojega se vode sudski procesi ne može predstavljati Muslimane-Bošnjake (zaboravlja da se protiv njega procesi ne vode samo zato što ih s najviše pozicije na kojoj se dugo vremena nalazi za sada može spriječiti) Prema njemu neoprostiva je Radončičeva izjava da su Muslimani-Bošnjaci krivi za rat u BiH, a posebno što je za takvu izjavu dobio čestitke od Krajišnika, Plavšićke i Dodika. No, ako se zna činjenica da je SDA najzaslužnija što je Radončić postao tajkun jasnijom postaje ova njihova međusobna odioznost.
         U mjestu Foča kod Doboja osnovana je nova stranka sa hrvatskim predznakom, Hrvatski Blok. Kako su naveli, razlog njihova osnivanja su katastrofalni rezultati glede povratka Hrvata u RS. Činjenica da u RS, od prijeratnih 220.000 Hrvata trenutno živi negdje oko šast tisuća mogla bi im dati za pravo. Također, uveliko je istina kako HDZ BiH i Čović, kojega posebno napominju u negativnom kontekstu, nisu učinili skoro ništa da dođe do povratka u RS. U svom programu navode da su za ukidanje F BiH i RS, te za jedinstvenu BiH sa četiri povijesne regije.
         Kakva je sudbina ove novoosnovane stranke?
         Ne treba biti posebno mudar pa znati da će im se dogoditi isto što se dogodilo NHI-ju, HDZ 1990. U prvim izborima na kojima nastupe možda će uspjeti prijeći izborni prag, ali već u sljedećim nigdje ih ne će biti, nestat će sa političke scene. Kada sam kolumnu naslovio sa ništa novo mislio sam i na to da ni osnivanje ove stranke nije ništa novo, sve je to već viđeno u Dragoj našoj.
         I za kraj pokušat ću vas malo nasmijati, no možda vam ovo što ću napisati izazove i druga osjećanja. U Kumrovcu se ponovno našli štovatelji „lika i djela, druga Josipa Broza Tita“. Kako pojasniti odlazak tih ljudi, kako pojasniti da i nakon 37. godina slave lik čovjeka koji je prema relevantnim ocjenama povjesničara svrstan među deset najvećih zločinaca osim da imaju neki problem sa svojom glavom!

Draga naša, Žepče, 28. svibnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Mi Hrvati

  

         Poštovani slušatelji čuli ste bezbroj pokliča prilikom navijanja za Hrvatsku nogometnu vrstu, a jedan je i onaj – Mi Hrvati! E, sada, na osobnom primjeru kako i kakvi smo to - „Mi Hrvati“. Znam da je neuputno pisati o samom sebi i vjerujte mnogo je teže nego pisati o bilo komu drugom, o bilo kakvom događaju, ali u ovom broju ću, budući da nema nikoga iz Australije ili iz Drage naše da o tome napiše neku riječ, ipak pisati.
         U Žepču je 7. lipnja Općinski odbor HDZ BiH Žepče organizirao proslavu 27-me obljetnice utemeljenja. Osobno smatram da takve i slične obljetnice, kao obljetnicu stvaranja HVO-e, HDZ-e, obljetnicu utemeljenja 111xp brigade, kasnije pukovnije koja je obranila Žepče itekako treba obilježavati i nikako ne dopustiti da to padne u zaborav. No, mi ne bismo bili „Mi Hrvati“ kad na sve dobro ne bi bacili sjenu, da ne uporabim goru riječ.
         8. lipnja u Žepačkom „Konzumu“ sretnem Peru Jukića – Popa, čovjeka s kojim se poznajem od trenutaka kada smo osnivali HDZ na ovim prostorima, čovjeka koji je nakon mene bio predsjednik OO HDZ Žepče. Kaže mi: - Sinoć sam bio na proslavi obljetnice HDZ-e Općinskog odbora Žepče. Znam da ti nisu poslali pozivnicu pa ti moram kazati, sadašnji predsjednik, Josip Martić pozdravio je bivše predsjednike OO Žepče, tebe nije ni spomenuo ali ni pokojnog Ivu Lozančića!
         Nije me ta vijest iznenadila, iskreno nije me ni pogodila, jer očekivati da me spomenu oni koje sam doslovce nosio na svojim leđima, postavljao ih za ministre, za načelnika i ne znam što više ne mogao bi samo netko tko je naivan. Uostalom vjerujem da znate onu priču kada je čovjek išao drumom i susretnu ga razbojnici. Kažu mu - sad ćemo te ubiti. - Pa nemojte, zašto - počeo se jadati nesretni čovjek. - Dobro, eto nećemo te ubiti ako prva tri čovjeka koja naiđu kažu da te ne treba ubiti. I tako, naiđe prvi, pitaju ga: - Što veliš, hoćemo li ubiti ovoga. Odgovori im: - Nemojte, zašto bi ga ubili, pustite ga. Naiđe drugi. Jadni čovjek se prestrašio, ne poznajem čovjeka, nisam mu ništa pomogao kao ni onom prvom, vjerojatno će kazati da me ubiju. Međutim i drugi kaže: - Pustite ga. I onda naiđe treći. - E sad je dobro, zaključi nesretni čovjek u sebi - ovome sam učinio toliko toga i on će reći da me puste. Na njegovu žalost, taj kojemu je učinio toliko toga kazao je razbojnicima: - Ubijte ga.
         Nazovem sadašnjeg predsjednika Martića i pitam ga - Pa, dobro Joža, ima li to smisla? Kaže mi: - Zaboravili smo za tebe. Nije ništa drugo u pitanju nego smo jednostavno zaboravili.
         Je l' da i vi mu vjerujete kao i ja?!
         Hajde što me je zaboravio sadašnji predsjednik Martić, da i povjerujem, ali kako je moguće da kompletan općinski odbor zaboravi na prvog predsjednika ujedinjenog Općinskog odbora? (Tri općinska odbora HDZ Maglaj, HDZ Žepče i HDZ Zavidovići ujedilili su se u jedan a za prvog predsjednika izabrali su mene) Kako je moguće da dugogodišnji aktualni načelnik Mato Zovko, koji je mojim potpisom postao načelnik (naravno potpisao sam tu suglasnost u ime cijelog Općinskog odbora) zaboravi čijim je potpisom postao načelnik?! Iako, nakon što su me protustatutarno isključili iz Općinskog odbora, nikada nisam mijenjao političku stranku „zaboravili“ su ono što ne bi trebalo zaboravljati. Ali da su „zaboravili“ samo mene ni po jada, međutim nitko od njih nije ni spomenuo pokojnog Ivu Lozančića!!! Generala, ratnog zapovjednika, jednog od utemeljitelja HDZ- e na ovim prostorima i na koncu čovjeka čija je zasluga ogromna za opstanak Hrvata na ovim prostorima. Zar mu je neoprostiva greška što je u jednom trenutku promijenio stranku, osnovao NHI?! Pa i ako sam pokojnom Lozančiću govorio da to ne radi, da ne osniva nikakvu stranku ne NE MOGU PRIHVATITI, da ljudi koji njemu, ali i još nekolicini nas, nisu bili ni do malog prsta sada ovakvim činom pljuju na one koji su zaslužni što je ovaj prostor ostao obranjen, što je njihovom zaslugom Žepče konačno ispravilo povijesne nepravde i postalo općina sa hrvatskom većinom. Ne čudi me što ih Čović nije kritizirao, jer što očekivati od čovjeka koji se riješio svih onih iz HDZ-e za koje mu se i samo učinilo da su mu prijetnja za funkciju prerdsjednika HDZ-e!!!.
         Ne bih pojednostavljivao, ne bih da me hvata „crnjak“, ali etio, to smo „Mi Hrvati“!
         I na kraju još jedna „osobna“ vijest. Na dan kada bude izašao ovaj broj Vjesnika u Mostaru, u Kosači, u organizaciji DHK HB, bit će predstavljen književni rad moje malenkosti sa posebnim osvrtom na moju novu knjigu koja se zove prema kolumni „LIJEPA NAŠA- DRAGA NAŠA“. Recenzenti za knjigu su dr. sc. Nino Raspudić i prof. Petar Milić, voditelj programa prof. Ivan Baković, sudjelovat će još i predsjednik DHK HB, Ivan Sivrić, i gore spominjani Pero Jukić - Pop koji je napisao predgovor za knjigu.
         Eto, OO HDZ Žepče ništa ne znači ni to što sam bio prvi predsjednik ujedinjenog HDZ-a, ni to što sam do sada objavio jedanaest knjiga i što sve ne! Daj Bože da me ne tuže zbog knjige.
         Mi Hrvati!!!

Draga naša, Žepče, 11. lipnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Počeli su shvaćati

  

         Budući da je Vjesnik tjednik dopustit ćete mi, poštovani čitatelji, da se osvrnem na događaj od 10. srpnja. Naime, taj dan je u Bruxellesu održan sastanak Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje između BiH i EU. Izjave koje su poslije sastanka dali Mogherini i Zvizdić su uobičejene, diplomatske, iz kojih bi oni koji površno znaju stanje u Dragoj Našoj teško što mogli zaključiti. No, pravo stanje, prava izjava koju je prije svega trebao dati Zvizdić trebala je glasiti ovako: BiH nigdje nema ako u najskorije vrijeme ne uputi odgovore na Upitnik EU. I još je za javnost trebao kazati – a odgovore na Upitnik nećemo poslati Boga pitaj dokad, jer Mehanizam koordinacije postoji samo na papiru i uopće ne funkcionira, niti će u dogledno vrijeme.
         Dan kasnije u Srebrenici je izvršen pokop identificiranih Muslimana-Bošnjaka, žrtve genocida. Osim pijeteta prema žrtvama, što je bitno naglasiti? Na RTRS i ostalim srpskim medijima u BiH uglavnom je ispoštovana odluka Vijeća ministara o 11. srpnja kao Dana žalosti u cijeloj BiH. Osim toga dogodio se još jedan čin čije će posljedice najvjerojatnije biti dalekosežne.
         Srbi su odustali od mitinga potpore Ratku Mladiću zakazanom za taj dan!!!
         Što se dogodilo?
         Izjave tipa: „zbog osiguranja komemoracije u Srebrenici policija RS nije imala dovoljnio ljudstva osiguravati i taj skup u Banja Luci“ su priča za malu djecu, prava istina je sljedeća: konačno se pojavio netko pametan u RS-u i shvatio da bi na taj način izazvali bijes međunarodne zajednice, da bi održavanjem tog mitinga RS imao veoma ozbiljnih problema i sigurno snosio posljedice tog besramnog i bezumnog čina. Je li i koliko na odluku o zabrani održavanja skupa utjecao komentar Milovana Matića, objavljen 8. srpnja pod nazivom „Dok 'oni' oplakuju mrtve, 'mi' ćemo da slavimo Ratka Mladića“?
         Kako biste sami mogli donijeti zaključak evo dijela iz tog teksta, a kompletan tekst možete naći na internetu.... Matić piše: „Dokad ćemo biti ovoliko ludi, ovoliko bezosjećajni, ovoliko mržnjom nadojeni i pameti oslobođeni? Pa kako nam samo uspijeva da svakim danom budemo sve luđi! Jednostavno, kad pomisliš ne može gore, novo jutro te uvijek demantuje. Neki novi „karadžić“ iznikne niotkud i počne da zaprašuje javni prostor svojim dugo nesvarljivim velikosrpskim idejama. Tako je to kod nas Srba. A izgleda da nas najveće ludilo pogodi kad neko poželi da oplakuje žrtve 'naših' heeroja, velikomučenika, srpskih sinova okrvavljenih ruku...I kada pomislite da jadnije ne može, da smo vidjeli sve bljuvotine i gadosti koje nam serviraju, pojave se 'naši mladi' okupljeni u nekakvu organizaciju pod imenom „Srpski sabor Zavetnici – Republika Srpska“. Ta grupa ne doj......, na nacionalizam u srpstvo zapakovan naloženih studenata i omladinaca Republike Srpske, odlučila je da organizuje skup podrške Ratku Mladiću sa naznakom 'stop lažima o Srebrenici'. A ono najgnusnije u ovom viđenom performansu u Banjaluci jeste datum održavanja ovog skupa. Tako su ovi srpski borci za 'istinu' kao najprikladniji dan za održavanje podrške Ratku Mladiću i razotkrivanje, kako kažu, političkog projekta genocida u Srebrenici odabrali baš 11. juli... Na taj dan će u Banjaluci grupa tvrdokornih Srba veličati glavnog krivca za najveću sramotu srpskog naroda, vjerojatno uz ratnohuškačku koreografiju kakva priliči ovakvim događajima.....Dokad ćemo se ponositi onim nad čim se cijeli svijet zgražava? Dokad ćemo zločince uzdizati na nebesa, ubicama dizati spomenike, a istinu gurati pod tepih?“
         Ovim ću završiti citiranje dijela teksta fospodina Matića jer je sve rečeno.
         Tko je imenom i prezimenom zabranio održavanje tog prvotno odobrenog skupa, Dodik ili netko drugi, manje je važno od činjenice da se, kako već napisah, kod Srba konačno pojavio netko pametan. I drugo, ne manje važno, što je proisteklo iz ove zabrane, jest činjenica da su Srbi i prije konačne presude Haaškoga suda na ovaj način de facto priznali da je Mladić ratni zločinac, a da je u Srebrernici počinjen genocid!
         Nekoliko riječi o friškijim događanjima. BiH je jedina zemlja koja u Trstu nije potpisala ugovor o transportnoj zajednici jer su iz RS postavili neprihvatljive uvjete, ne samo za Vladu F BiH, Vijeće ministara BiH, nego neprihvatljive i za EU jer se, kako kažu, ne može mijenjati ugovor koji je međunarodni dokument. Naravno, iz RS-a su za gubitak preko 500 milijuna optužili predsjednika Ministarskog vijeća i zanimljivo, Srbina Šarovića.
         I na koncu, naše političke vođe „obradovali“ su nas međusobnim sastancima i razgovorima na temu funkcioniranja vladajuće koalicije, na temu promjena Izbornog zakona, i budite uvjereni na temu dobrobiti svih naroda i građana u Dragoj našoj. Jer njih samo dobrobit naroda i građana zanima, nikako njihov osobni profit, ako ste nedaj Bože zločesto pomislili. Sve što su dogovorili sažeto je u izjavi Bakira Izetbegovića: „Nema ništa od HNS-ova prijedloga izbornog zakona“.
         Jasno kao dan, od njihovih međusobnih razgovora istinski nema ništa! A i kako bi bilo kada i Dodik i Čović tvrde da njih dvojicu, po Izetbegovićevu nalogu, neovlašteno prisluškuje Osman Mehmedović zvani Osmica, inače šef Obavještajno sigurnisne agencije. (OSA-e) Treba bi biti krajnje naivan pa očekivati da njih trojica naprave nešto dobro za narode i građane BiH.

Draga naša, Žepče, 19. srpnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Obećanja

  

         Naš Ljepotan nedavno je preuzeo predsjedanje Dragom našom i odmah krenuo žestoko. Sa obećanjima! Osim puta u Bruxelles i razgovora sa dužnosnicima Unije, Mogherini, Tuskom i Hahnom, najvažnije iz svega jest njegovo obećanje da ćemo sve probleme Drage naše riješiti u narednu godinu dana. Znajući njegov optimistički stav pod tim - da ćemo riješiti sve probleme on - sasvim sigurno podrazumijeva i prijam u punopravno članstvo Europske Unije. Naravno da mu svi vjerujemo jer smo već zaboravili kako je obećao da ćemo u Uniju ući 2016. Osim toga, ispunio je sva obećanja koja je dao tako da, recimo, više uspostavu trećeg hrvatskog entiteta i hrvatskog televizijskog kanala na javnoj televiziji ne spominje jer je to završeno. Ovdje moram naglasiti samo jednu od bezbroj njegovih mudrih i dalekovidnih izjava, a najnovija je onu da - moramo stabilizirati zemlju. Narod koji ima tako mudrog vođu nema potrebe brinuti se o bilo čemu, osim o tome kako se dočepati Njemačke ili neke druge zemlje u kojoj stanje nije ni izbliza kao u ovoj kojom u narednih osam mjeseci on predsjedava.
         Ima li potrebe poslije njegovih izjava naglasiti da se državljanstva BiH u proteklih 20 godina odreklo 76.000 njezinih građana, a samo u zadnjih pola godine njih 2000, što znači da će se do kraja ove godine ta cifra najmanje udvostručiti.
         Kao što će se udvostručiti i zarada drage nam države. Ako slučajno niste znali, na odricanju od državljanstva država zaradi, jer se i to mora platiti. O tome da je ponovno propao tender za izradu putovnica nema svrhe više govoriti. Uostalom što će putovnice onima koji se odriču državljanstva, a onima koji su još uvijek domoljubi i ne trebaju im, jer oni će ovdje i dalje živjeti i kad bi travu pasli.
         Usporedo sa ovim kretanjima, Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine prihvatio je prijedlog Hrvatskog narodnog sabora o izmjenama Izbornog zakona. Kud ćemo mi Hrvati od sreće. Prije glasovanja na tom Domu, jadni mi, do sada nismo znali tko je protiv takvih izmjena, tko ne poštuje odluke Ustavnoga suda, ali sada znamo, to su svi Muslimani-Bošnjaci iz bilo koje političke stranke dolazili. A njima se zaprijetio naš Karamatić riječima – Ako se netko samo i usudi birati Hrvatima predstavnike, Bosne i Hercegovine više neće biti. Sve mi se čini kako sam jednu veoma sličnu prijetnju čuo još prije nekih 27 godina. Ma od koga li sam samo čuo tu sličnu prijetnju. Možda se vi, poštovani čitatelji možete sjetiti pa mi, molim vas, javite da ne živim u neznanju. Eto, zbog te prijetnje i na Predstavničkom domu će sasvim sigurno, bez ikakvih problema biti prihvaćen HNS-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona tako da više nema nikakve brige hoće li izbori sljedeće godine biti održani, a pogotovu kako će se implementirati rezultati tih izbora.
         Nakon što je Sud Bosne i Hercegovine odbacio optužnice zbog organiziranja referenduma o Danu RS svi Srbi u toj daytonskoj tvorevini su odahnuli i likuju. Osim toga optuženi iz Povjerenstva za sprovedbu neustavnog referenduma najavili su mogućnost tužbe protiv BiH i traženje odštete za pretrpljene duševne boli. Ta odšteta bi trebala biti taman onolika koliki je dug RS, a on, zaključno sa 2016-om iznosi 5 milijardi i 439 milijuna maraka i veći je u odnosu na porethodnu godinu za 162 milijuna maraka. Ipak toliki dug nema nikakve veze, važno je da nema nikakve veze, važno je da je RS dobila još jednu političku bitku i što je najvažnije, sada prema tumačenju njihovih pravnih stručnjaka više nema nikakve zapreke da RS koliko sutra organizira referendum o otcjepljenju.
         Wigemark, šef izaslanstva EU u BiH, je jako nezadovoljan što Draga naša u Trstu nije potpisala sporazum o Transportnoj zajednici, za što je optužena RS koja je postavila tri uvjeta. Doduše, iz RS-a su već odustali od svoja dva uvjeta, a sasvim je sigurno da će nakon nedavnog sastanka Wigemarka sa predsjednicom vlade tog entiteta, RS odustati i od trećeg uvjeta.
         I iz te daytonske tvorevine, slično kao i od našeg Ljepotan stižu obećanja. Najnovije je da će mirovine u RS od listopada biti povećane za čak 3%. Zamislite sad koliko je to silno povećanje na mirovinu od 250 ili 350 maraka, šest ili čak basnoslovnih deset maraka!
         Ni građani u Federaciji BiH ne trebaju se brinuti za svoju budućnost, pogotovu ne za to gdje će naći posao. Naime, Sud BiH odlučio je da se glavni tajnik SDA Amir Zukić, koji je proveo dva mjeseca u zatvoru zbog optužbe da je protuzakonito, uzimajući mito, zapošljavao neke ljude u državne institucije, pusti te da se brani sa slobode. Na ovaj potez Suda, na društvenim mrežama pojavio se jedan, uistinu sjajan komentar. Neki “Gile“ piše: „Zukić izlazi iz pritvora radi davanja novog zamaha zapošljavanju u većem i boljem entitetu BiH“!
         Stručnjak za terorizam, Dževad Galijašević na 75. stranica podnio je tužbu protiv aktualnog ministra sigurnosti Drage Naše, Mektića. Najmanje je bitno kako će to završiti, ono što je izvijesno, i to će biti jedan od načina skretanja građana od razmišljanja o njihovom bijednom statusu. Ali, svjetlost se uvijek pojavi na kraju tunela. Imamo obećanje našeg Ljepotana, za najdalje godinu dana bit ćemo punopravni članovi Europske Unije!

Draga naša, Žepče, 26. srpnja 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Dobronamjerni

  

         U Dragoj našoj, zaključno sa lipnjom ove godine, čak 74.000 tvrtki ima blokirane račune, a broj blokiranih se konstantno povećavao u zadnjih 23 godine, što je pokazatelj totalne propasti bilo kakve gospodarske aktivnosti. Da stvar bude gora sasvim je izvjesno kako će u ovakvom političkom ustroju Bosne i Hercegovine taj broj rasti. U tom kontekstu građane Drage naše svakako mora obradovati vijest da će postati bogatiji za još jednu političku stranku jer su disidenti iz SDA, Šepić i Ahmetović najavili, za 10. rujna, osnivačku skupštinu. Ta „nova“ stranka, sasvim je sigurno, smanjit će broj blokiranih računa građana, zaposlit će ne zna se više koliko desetina tisuća građana, jednom riječju i bez ikakve sumnje u Dragoj našoj teći će med i mlijeko, samo da im građani daju svoj glas.
         Ali, ne daju se ni dosadašnje političke stranke, pa predsjednik HDZ Bosne i Hercegovine tvrdi kako će se, bez obzira na sve opstrukcije, u sljedeće dvije godine graditi autocesta od Međugorja prema Čitluku. Hoće, ako Gospa učini još jedno čudo.
         No, glede autocesta, po svemu sudeći, naš Ljepotan i direktor autocesta Federacije Bosne i Hercegovine i bivši predsjedatelj Ministarskoga vijeća, Adnan Terzić, u nekom su dosluhu. Naime, Terzić je izjavio kako gradnju autoputa možemo ubrzati davanjem koncesija.
         Isuse Bože koja pamet!!!
         Ne mogu vjerovati da je netko u Bosni i Hercegovini, pogotovo netko od Muslimana-Bošnjaka, spomenuo koncesije, jer oni u svojim glavama još uvijek žive u Jugoslaviji. I ma koliko mi tko zamjerio na osobnosti moram ponoviti ono što sam govorio i pisao prije 20 godina. Još tada sam tvrdio da Draga naša treba raspisati međunarodni tender, kazati u tom natječaju da želi toliko i toliko kilometara autoceste na toj i toj dionici, toliko kilometara brzih cesta. Čak naveo i što sve treba, od čisto tehničkih stavri, napisati u tom tenderu. Kao jedna od stavki bila bi da Vlada od izvođača radova traži da se posao završi u roku od pet godina, u slučaju kašnjenja izvođač, jasno, plaća penale, da na pomoćnim poslovima dobivatelj koncesije zaposli pet tisuća radnika iz BiH i, naravno, na njihove plaće plaća sve zakonom propisane norme. I da ne nabrajam te čisto tehničke detalje koje može sastaviti tim od nekoliko pravnika i stručnjaka na planu niskogradnje.
         No, još jednu stvar, u toj svojoj „genijalnosti“, kazao je Terzić – Jedino se federalna vlada treba izjasniti je li za takav model!
         Eto u kojem grmu leži zec.
         Nije nikakva tajna da bi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj su Muslimani-Bošnjaci u većini, dobila suglasnost i Bakira Izetbegovića da raspiše takav međunarodni natječaj kad bi bili sigurni da bi na tom natječaju pobijedila neka tvrtka iz islamskog svijeta. Znam da će mi neki zamjeriti na ovoj tvrdnji, ali ja se držim one – sve i svakoga treba nazvati pravim imenom. Ovako ćemo, kako sam napisao prije 20 godina, tisuću kilometara, što autoputa što brzih cesta, graditi sljedećih stotinu godina.
         Ali, napredak i izgradnja Drage naše na bilo kojem području života manje su važni od činjenice da Trump i SAD ostaju uz Balkan. Posebno raduje izjava Mika Penca da će Amerika biti uz svaku državu pojedinačno u njihovom nastojanju da postanu članice EU-a. Jedini problem mogao bi biti u tome misli li Izetbegović kao i Trump da treba uništiti ISIL! Najjača muslimanska-bošnjačka stranka, SDA, na sjrdnici svog glavnog odbora, odlučila je zagorčati život Hrvatskoj i spriječiti izgradnju Pelješkog mosta. Tu, „dobronamjernu“ odluku javnosti je priopćio tajnik SDA, Halid Genjac. I sada ću napisati ono što se nitko ne usuđuje, ne znam iz kojih razloga: Muslimani-Bošnjaci toliko mrze Hrvate i Hrvatsku da je to uistinu nevjerojatno.
         Zašto mrze?
         Možda zato što je ista ta Hrvatska u ratu primila i zbrinula 600.000 njihovih izbjeglica, možda zato što je hrvatska vojska spriječila pad Bihaća, spriječila drugu Srebrenicu? I još ovo ću reći – kada bi Hrvatska ostavila i dvostruko veći prolaz za brodove, kada bi ispunila sve zahtjeve koje postavlja muslimanska-bošnjačka strana, ne cijela BiH kako lažno govore, nego samo Muslimani-Bošnjaci, oni bi opet našli neki razlog i pokušali to spriječiti. Možete misliti, SDA čak poziva EK da povuče svoju odluku o financiranju izgradnje Pelješkog mosta! To je ista ona politika Alije Izetbegovića koja je odbila Cutilleirov plan, koja je četiri godine odbijala potpisati sporazum sa Hrvatskom o zajedničkoj obrani da bi na kraju dobili Republiku Srpsku, a malo je falilo da od Bihaća dobiju drugu Srebrenicu. Nešto slično bi im se moglo dogoditi ako nastave praviti probleme oko Pelješkog mosta.
         I Srbi su u Veterniku 5. kolovoza „proslavili“ Oluju pod sloganom „Dani sećanja i tuge“. O tome što su sve govorili, Dan pobjede nazivali tzv., Olujom, zločinačkom akcijom i što sve ne, nema potrebe govoriti; poznato je koliko Srbi mogu biti zlobni (podsjetit ću vas, za 11. srpnja su bili zakazali miting podrške Ratku Mladiću), ali im treba dobronamjerno kazati: Kada ste već tako govorili o Hrvatskoj, Hrvatima i Oluji, trebali ste na tim „Danima sećanja i tuge“ na razglasu pustiti da im građani Srbi čuju ono što su pjevali ulazeći u Vukovar: „Slobodane šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, a kako bi Srbi znali zašto ih je snašla Oluja! No Srbi su poznati kao majstori zamjena teza, majstori laži!

Draga naša, Žepče, 09. kolovoza 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Predstava

  

         Nedvojbeno je da političari u Dragoj našoj vole svoje narode, ali i građane. Zbog te ljubavi, svako malo vremena priređuju im raznorazne predstave, a uvijek sa jednim jedinim ciljem - da ih zabave i skrenu im misli sa problema. Ako ih slučajno imaju. Oni koji bi rekli da je cilj ovih čestih predstava njihov ostanak na vlasti nisu zlobni. Samo su realni.
         Neke od tih predstava su zamršenije i neupućenima ih je malo teže shvatiti, ali ih narodi i građani ipak prokuže. Istina, netko od početka predstave zna u čemu je igra i kakav će biti kraj, a nekomu, što je razumljivo, treba malo više vremena.
         Za svoju predstavu Muslimanima-Bošnjacima njihov vožd na pozornicu je izveo ministra sigurnosti, ali za njegov nastup, uglavnom sve priprema jedan Osman, popularno zvani Osmica. Ministrovo je samo da na pozornici izjavljuje, prvo, da su neki visokopozicionirani političari susjedne nam države prisluškivani, pa onda da nisu, i tako nekoliko puta. Cilj je stvoriti zaplet kako građani odmah ne bi shvatili što je prava istina, jesu li ili nisu prisluškivani. Premda svi znaju da je OSA stvorena za prisluškivanje.
         No, sada nekoliko riječi o predstavi drugog vožda, koja na sceni traje prilično dugo, od 2011-te godine, a da neki od gledatelja još uvijek ne mogu shvatiti o čemu se tu radi. Predstava se daje pod nazivom Referendum, ali mogla bi se zvati i Sud i Tužiteljstvo. Scenarist i redatelj, zvani Mile traktorista, odjednom je, na pritisak nekih kritičara odlučio suspendirati tu predstavu, ali je ostavio mogućnost da se ona opet pojavi, kada se za to steknu uvjeti, odnosno kada mu ponovno zatreba da svom narodu stvori iluziji kako živi u nekoj stabilnoj državi koja, gle čuda, odjednom ima najveći rast BDP-a u regiji i koja će čak za tri posto povećati mirovine. Uskoro. Za nekih desetak godina. Ono što je redatelj Mile traktorista, slučajno, a prije će biti sračunato, pogriješio jest da odluku o svojoj predstavi nije objavio u medijima, oprostite u Glasniku. Kako bi uzvratio udarac tim kritičarima zadužio je svoju Osmicu (i on kao i drugi voždovi ima one koji iza scene odrađuju potrebne stvari kako bi predstava bila što uspješnija) da napadne kritičare jer su oni glasovali protiv ratifikacije ugovora sa Europskom investicijskom bankom, te da je taj njhov potez totalno besmislen jer onemogućuje neke fundamentalno važne radove, kao onaj na autoputu za bolju budućnost njegovog naroda za koji on režira raznorazne predstave. Naravno, njegovi kritičari su uzvratili udarac. Oporbena glumica lijepo je u svojoj predstavi kazala kako Mile i njegovi izvođači, koji su glasovali protiv izmjena kaznenog zakona, ustvari podržavaju one koji se bore za ideju prvog spomenutog vožda.
         Kako bi Miletovu predstavu pokopali, njega osobno predstavili kao običnog manipulatora, više njih iz grupe kritičara nije biralo izraze. Tako jedan radikalni glumac tvrdi da je stavljanje predstave zvane Referendum u stanje mirovanja do neke bolje prilike sramno i ponižavajuće za narod te, znamo na čemu nastale tvorevine, a da je to Mile uradio zbog pritiska ovih sa Zapada koji su ga i doveli da izvodi predstave pa ih sada mora slušati, jer ako ne sluša u pitanje će doći njegov osobni status i sva imovina koju je stekao režirajući predstave za narod. Budući da je on radikalni glumac, Miletove nanovije postupke nazvao je običnim šibicarenjem. I drugi, dosta uvaženiji kritičar, koji u narodu slovi kao jako veliki intelektualac i poznavatelj Miletovih scenarija, tvrdi kako se Mile odlučio sa repertoara suspendirati tu svoju predstavu koja se izvodi od 2011. jer mu ja zaprijećeno sa svih strana, te da bi insistiranjem na daljnjem izvođenju te svoje predstave prešao granicu i bio eliminiran. Je li ili nije prešao granicu saznat ćemo uskoro. Naime, jedna kritičarka sa Zapada kazala je kako nije dovoljno da Mile samo suspendira tu svoju predstavu, nego je mora poništiti, a to bi za našeg scenarista uistinu bio udarac od kojega bi se teško oporavio.
         Treći vođa svog voljenog naroda nakratko se odmaknuo od tih lokalnih predstava i već nekoliko dana nastupa u najvećem kazalištu na svijetu. Na marginama te velike predstave sastao se sa nekoliko svjetskih poznatih redatelja te potvrdio opredjeljenje svih, i naroda i građana, za ulazak na europsku scenu, za vladavinu zakona i prava, i trala-la, tra-la, koji važe u toj velikoj europskoj kući. Naravno, kad se vrati opet će vrtiti svoje predstave zvane Izborni zakon, jednakopravnost, informiranje i slično.
         No, budući da su to sve stare, više puta izvođene predstave za peti listopada najavljena je jedna zajednička, koja je zadnji puta izvedena devetog ožujka 2015. godine u Banja Luci. Da vas podsjetim, poštovani čitatelji, bila je to predstava o borbi protiv sive ekonomije, putnim komunikacijama i slično. Rezultati tadašnje predstave i dan danas su vidljivi. Ovoga puta predstava će biti održana u Sarajevu. Nema nikakve sumnje kako će sarajevaska predstava pobrati frenetičan pljesak i naroda i građana Drage naše, ali i donijeti joj napredak u svakom pogledu.
         I samo još jedna napomena, neka se srame svi oni koji tvrde da građani i narodi Drage naše ne vole kulturu, a posebno kazališne predstave, jer u biti jednu te istu predstavu, samo sa različitim redateljima i glumcima, gledaju već treće desetljeće i nikako je ne skidaju sa repertoara.

Draga naša, Žepče, 27. rujna 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Ništa atraktivno

  

         Taman kad je pomislio da je svemoćan, Milorad Dodik je lupio glavom o pod. Nakon što mu je sudac više puta brojao do deset, uspio se dići na noge i izdržati do kraja rada posebne sjednice NSRS, ali su mu izjave nakon toga toliko smušene i providne da postaje smiješno slušati ih. Njegova najava peticije, koja će donijeti isti rezultat kao i referendum od kojega je morao odustati, kao i pokušaj da u tu peticiju uvuče i Hrvate, samo govori o silini udarca koji je doživio.
         Pričom kako je oporba protiv te nakaradne tvorevine iz Daytona, a ne protiv vlasti, uvlači se u novu grešku iz koje će se teško ili nikako izvući. Jer, što je sa onih oko 45% koji dijele mišljenje oporbe? Tvrdnjom da Odluka o referendumu nije stavljena van snage još više pada jer je dovoljno pročitati zaključak sa te posebne sjednice NSRS. Njegov pokušaj, priča da će se novi referendum održati kada se među Srbima postigne jedinstvo, podsjeća me na onu – dva Hrvata tri stranke. Za utjehu nama Hrvatima, eto tu smo bolji od Srba jer je kod njih - dva Srbina dvije stranke. Kako bi što više odvukao javnost od poraza koji je doživio sada gura priču o tome kako ga iz Sarajeva prisluškuju. Prvo, kojeg to visokorangiranog političara u bilo kojoj državi svijeta ne prisluškuju tajne službe? Drugo, otkud baš sada, kada je politički pao, odjednom priča o njegovom prisluškivanju, i treće, najvažnije, glavu bih dao da je od nekoga iz suda naručio da mu pošalje tu obavijest, a kako bi sada mahao s tim, kako je, eto važan. No, svakome razumnom jasno je da ta priča o prisluškivanju ima zadaću nekako umanjiti njegov polittički poraz. I da ne dužim, najbolju ocjenu svega dao je Dragan Čavić, kazavši kako je do sada poštovao Dodika, a od sada ga žali.
         U sjenci ovih događanja u RS nezapaženo je prošao osvrt nekih medija na tekst objavljen u Ekspresu prema kojemu su se turski predsjednik i Putin dogovorili o podjeli Drage naše. Osobno, sumnjam da je uopće bilo razgovora o tome, a kamo li da je do takvog dogovora i došlo, pa to smatram samo jednom od novinarskih patki. Kao što je politička patka prijedlog zastupnika Stranke za bolju budućnost Arnauta da vozila prve pomoći imaju prednost nad vozilima političara pod pratnjom. Dijelim mišljenje uvažene zastupnice, gospođe Zelenike, da se podrazumijeva kako će ta policijska pratnja dati prednost vatrogasnim i kolima prve pomoći, ali moram priznati i da je zastupnik Karamatić u pravu kada govori o divljanju tih policajaca koji su u pratnji jer sam prije nekoliko godina imao jako neugodno iskustvo. Pozvan sam čak i na obavijesni razgovor u policiju, ali ispostavilo da su ti policajci po svemu sudeći bili pijani pa se sve završilo na obavijesnom razgovoru. Ipak, zastupnici su usvojili taj Arnautov prijedlog uz obrazloženje - kada nema ništa atraktivnije na dnevnom redu, daj bar da usvojimo taj zakon.
         I na koncu evo nekoliko riječi o jednom događaju u Žepču. Naime, u Večernjaku je objavljeno „Najljepše pismo“. KŠC „Don Bosco“ u Žepču, raspisao je u povodu obilježavanja Dana općine Žepče, natječaj za najbolji literarni rad. Čitajući prve redove tog nagrađenog rada u formi pjesme ostao sam zatečen. Evo taj dio: „'Zavičaj je naivan. /Utrapi mu se tko god stigne/ Zavičaj ima skroman glazbeni ukus./ Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem/ Zavičaj ima kavadraturu vikendice/ Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena'. /Ja ne volim svoj grad./ Mrzim ovo mjesto./ Zato što je malen./ Zato što ne pruža mogućnosti./ Nije moderan./ Prazan je./ Nema budućnosti ovdje za mene./ Ne želim ostati./ Jedva čekam otići odavde i više se nikad ne vratiti.“
         O Bože, pomislio sam, zar je ovo dobilo nagradu, a nakana natječaja je bila, ako sam dobro razumio, da se tekstom potakne ostanak ljudi, a ne njihov odlazak. Međutim, čitajući tekst do kraja malo sam promijenio mišljenje. Budući da je tekst nešto duži citirat ću jedan manji dio, a koga zanima može na internetu pronaći i pročitati cijeli rad.
         „To malo zastrajelo mjesto moj je dom. Velik je onoliko koliko ja odredim. Nema prilika dok ih sama ne stvorim. Također ni granica. Kako da bude lijep kada mu njegovi stanovnici, njegova djeca kradu ljepotu? Kako neće biti prazan kad odeš? Ti si on. Ti si ovo mjesto. I ja sam. Ne zaboravi to. Sjeti ga se kad odeš. I nemoj reći kako ti ništa nije pružio ako ni ti njemu nisi ništa pružio. Drugi ga nisu voljeli zato što ga ti nisi volio.“.... Jer ja ću ostati. Tu ću te čekati gdje smo proveli djetinjstvo.... I kad te pitaju o tvom mjestu, ne dopusti da vide mržnju u tvom oku. Reci im istinu: „Ima jedan grad koji nije velik kao tvoj, i nije lijep kao tvoj, a opet najljepši“.
Davno sam shvatio da je dodjela nagrada za neki rad stvar povjerenstva, sastanu se njih troje ili petero, od toga najviše tri člana pročitaju radove, odluče se za ovaj ili onaj - i to je to.
         Problem je u tome što većina ljudi neki tekst koji je dugačak čita samo s početka i onda stekne suprotan dojam od onoga koji je autor(ica) želio(ljela).

Draga naša, Žepče, 15. studenog 2017.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Do kad više

  

         Proslavili smo blagdane, jedni drugima poželjeli sreću, zdravlje, uspješnu godinu koja je pred nama i sada se treba okrenuti poslu. Glede prošle, 2017-te u Dragoj našoj i nismo imali bogzna što slaviti, a predviđanja za ovu 2018-tu – bit će gora od prošle. Kao uglavnom u svemu važan je dobar start. Glede toga, prenijet ću vam kako je meni na poslovnom planu počela ova godina. Naime, još od 2014-te imao sam tjedni komentar na Običnom radiju. Nikada ni jednu primjedbu na moje komentare nisam imao od vlasnika radija, inače profesora koji je pravaš po političkim nazorima. Treći siječnja nazvao me i kazao kako bi trebali malo odmoriti. U prvi mah pomislio sam zbog pravoslavnog Božića koji slijedi ne želi imati komentar prošlog tjedna, ali je onda rekao da bi taj odmor trebao potrajati do izbora u listopadu, dodavši na kraju kako mu se komentari „ne uklapaju u koncepciju“. Nisam očekivao nikakve cenzure, jer ponavljam u tri i pol godine nije bilo niti jedne jedine primjedbe. Zbog toga ću vam prenijeti dio tog komentara koji se ne „uklapa u koncepciju“:

         Iako u ovom komentaru, jer će za koji dan Božić, nisam želio govoriti o „teškim temama“, nakon zadnjeg Čovićeva spominjanja trećeg entiteta odnosno priopćenja iz ureda OHR-a i američkog veleposlanstva da od toga nema ništa, baš moram. Naime, pitam se, kad će više netko od Hrvata, osim mene, javno pozvati Čovića i reći mu da prestane lupetati o tome, odnosno da prestane nanositi štetu hrvatskom narodu.
         Budući da sam u više navrata pisao, pojasnio i dokazao, onomu tko nije slijep kod očiju, kako bi stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta (a da se ne dira ni milimetar teritorije RS, kako kažu Dodik i svi Srbi) bilo nešto najpogubnije po hrvatski narod u Dragoj našoj, ovdje to ne ću ponovno elaboritrati, tko želi može to naći i pročitati. Ovom prigodom ću samo o redoslijedu stvari.
         Svaki student na Pravnom fakultetu koji je odslušao samo jedan semestar zna da je Daytonski sporazum međunarodni sporazum. Analogno tomu zna da ga mogu promijeniti samo zemlje potpisnice i jamci tog sporazuma. Ako netko iz bilo kojeg razloga želi promijeniti bilo što u tom sporazumu, recimo želi napraviti treći, hrvatski entitet taj bi morao tražiti održavanje NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O BOSNI I HERCEGOVINI na kojoj bi se razgovaralo o njegovim željama, zahtjevima, na kojoj bi na kraju krajeva ponudio svoj prijedlog o tome što bi i kako htio da se promijeni u tom sporazumu, kakav novi državno-pravni ustroj BiH predlaže. A ako se održi takva konferencija o BiH na kojoj bi potpisince i jamci sporazuma dogovorili neki novi državno-pravni ustroj i sadašnji Daytonski sporazum stavili izvan snage, u tom sporazumu se, doslovce, ne može bez pristanka bilo koga od navedenih promijeniti niti zarez.
         Još tamo poslije Woshingtonskog sporazuma, pa poslije Daytonskog, o čemu postoje pisani tragovi, pojašnjavao sam zašto u BiH nisu utemeljena tri entiteta, a zbog mog znanstvenog rada na temu „Državno pravni ustroj BiH“, objavljenog u knjizi „Nedamo te Lijepa naša“ - zborniku radova sa znanstvenog skupa „Hrvati u BiH danas“, Banja Luka, od 4.-6. ožujka 2011., došao sam u akademski sukob sa profesorom emeritusom Božom Žepićem, čiji je znanstveni rad „Neravnopravnost Hrvata u BiH je nepravda, a budućnost države na nepravdi upitna“ objavljen u istom zborniku.
         Budući da Čović, kao najeminentniji predstavnik Hrvata u BiH, i dalje tvrdoglavo, poput bika koji leti na crveno pa mu toreador veoma lako zabode mač u vrat, ustraje na nečemu što nije moguće, ponovno ću dići svoj glas koji će vjerojatno biti glas onoga koji viče u pustinji, ali ako bih šutio iako znam da on svojim načinom samo nanosi štetu, i Hrvatima u Dragoj našoj i Hrvatskoj, činio bih štetu ili čak zločin prema vlastitom narodu. Zbog svega toga podsjetit ću sve nas Hrvate na neke činjenice.
         Jesmo li mi Hrvati glasovali za neovisnu BiH? Jesmo. Jesmo li mi Hrvati potpisali Woshingtonski sporazum o Federciji sa Muslimanima-Bošnjacima? Jesmo. Jesu li u Daytonu Muslimani-Bošnjaci pristali odreći se Republike BiH, a mi Hrvati Herceg Bosne pa zajednički graditi Federaciju Bosne i Hercegovine? Jesmo.
         Iiii? Što mi nakon svega radimo? Hoćemo samoupravu, hoćemo treći entitet, a ničega toga nema u sporazumima koje smo potpisali. Zašto se onda čudimo našem položaju, zašto se čudimo i zadnjoj haaškoj presudi na primjer? Na kraju krajeva, ako su iz međunarodne zajednice, dakle oni kojih se pita, oni koji su moćni ostvariti ono što žele, bezbroj puta jasno i glasno ponovili - nema uspostave trećeg hrvatskog entiteta, nema odcjepljenja RS, nema nikakve islamsko-muslimanske BiH, dokle ćemo mi Hrvati udarati na crveno. I da budem krajnje jasan, Muslimani-Bošnjaci su nekoliko godina poslije Daytona spominjali kako žele Republiku, ali su odustali. Ne, nisu odustali od toga da jednog dana naprave RBiH, pa možda i čisto islamsku BiH, ali o tome javno više ne govore, nego na tome šuteći rade, pokušavaju je napraviti. Naravno da ne će uspjeti.
         Zašto mi Hrvati više ne prestanemo spominjati ono što je u trenutnoj konstelaciji snaga, koja će potrajati dugo, nemoguće napraviti?!
         Završit ću sa Čovićem. Nemoguće da on sve ovo ne zna, pa se nameće logično pitanje koje će neki njegovi slijepi obožavatelji smatrati bogohulnim - za koga to Čović i njegovi savjetnici rade? U korist naše štete, u najblažem slučaju.

Draga naša, Žepče, 10. siječnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Gdje ih samo pronađu?

  

         Na Dan zaljubljenih Vijeće ministara Drage naše usvojilo je konačne odgovore na Upitnik EK, a sada je u tijeku stručna redaktura. Ako Bog da, do dolaska Junckera, planiranog za 28. veljače, sve će biti završeno i predano u njegove ruke. No, to sam vam, poštovani čitatelji spomenuo tek da ste u toku jer ovom prilkom kanim pisati o mnogo „važnijim“ problemima. Najmoćniju muslimansku-bošnjačku stranku, SDA napustio je Elmedin Konaković, inače predsjednik najvećeg kantona, onog u kojem se vrti najveći novac. Sarajevski. Manje je važna njegova izjava kako nakon tog poteza očekuje uhićenje, ali što ćemo sa Bakirom Izetbegovićem!? Jadan on, više se ne može kandidirati za člana Predsjedništva BiH, ali da stvar bude gora u Predsjedništvo će, skoro pa sigurno, ući Milorad Dodik. Tko se to od Musliana-Bošnjaka, osim njega kako on razmišlja, može nositi sa Dodikom?!Koji je uzgred toliko bahat i moćan da je kaznio svog dopredsjednika RS Ramiza Salkića sa odbijanjem 20% od plaće zbog laži i kleveta koje iznosi na račun RS i Srba, koji su, kako je poznato vaseljenski narod i sve što se o njima kaže loše ne stoji. Ukoliko Ramiz tako nastavi i dalje Dodik mu je priprijetio kako će sljedeći mjesec kazna biti veća. Međutim, Ramizov problem nije ništa u usporedbi sa događannima u Tuzlanskom kantonu. Nakon što je 17. veljače u Tuzli smijenjena kantonalna vlada, odmah uvečer bačena je bomba na kafić Mirsada Kukića, inače smijenjenog predsjednika Kantolnog odbora SDA Tuzlanskog kantona jer vlada opće uvjerenje kako je smjenu premijera Bege Gutića organizirao Mirsad Kukić iz osvete. Međutim problem je mnogo veći. Naime, SDA Tuzlanskog kantona smijenio je sam svoju vladu. To što je iz SDA zbog nepoštivanje stranačke stege isključeno više zastupnika Kantonalne skupštine i nekoliko ministara samo kazuje da Bakir Izetbegović polako ali sigurno gubi konrolu nad SDA. Osim toga zet Bakira Izetbegbovića, Berberović mora se redovito javljati na poiliciju i zabranjeno mu je susretati se sa svjedocima jer je optužen za milijunske malverzacije. Kada kola krenu nizbrdo, ako ih se ne zaustavi odmah, ona samo dobivaju sve veće ubrzanje i jure prema dnu dok ne udare o neku stijenu i razbiju se.
         Na Već vam je poznato da o događanjima u Lijepoj našoj pišem samo ako se dogodi neki tektonski poremećaj. Dakle, hrvatski mediji, uvaženi komentatori i analitičari se slomiše oko toga je li Vučić promijenio svoje mišljenje, je li se trebao ispričati, zagovara li i dalje Veliku Srbiju i granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag. Je li predsjednica pogriješila i što se sve ne pitaju, o čemu sve ne raspravljaju, a stvar je više nego jasna. Dakle; NIKADA ni jedan Srbin nije, niti će odustati od Velike Srbije i za milijun godina ako ovdje budu postojali! Točka. Nema dalje. U ovome leže sva pitanja i svi odgovori.
         Što Hrvati trebaju znati?
         Uvijek i u svemu trebaju biti jači od Srba, to je jedini način!
         Jeste li čuli za Lanu Prlić? U njezinu nastupu sa novinarom Senadom Hažifejzovićem osim svega što je o sebi navela, obrazovanje, funkcija, potpredsjednica SDP-a itd., kazala je da je ponosna što je iz miješanog braka na što joj je voditelj kazao da se to zove – od zla oca i gore matere. To što je dotična gospodična govorila o Hrvatima, Čoviću, o uređenju Drage naše, najmanje je bitno jer se nju o svemu tome manje pita nego bilo kojeg stanovnika ove na silu države, ali se postavlja jedno pitanje – Ma, gdje ih samo SDP pronađe?! Cilj Muslimana-Bošnjaka, jer i SDP je bez ikakve sumnje samo muslimanska-bošnjačka stranka, istina radikalno krilo SDA, naći bilo koga tko će nešto reći protiv HDZ-a, protiv hrvatske politike u BiH! Mislite li da je dotična podpredsjednica rekla i jednu jedinu riječ o tome da je Dragu našu prošle godine napustilo 350 liječnika i da ne nabrajam stvarne probleme koje ni spomenula nije. A zašto je u Dragoj našoj sve tako crno, loše da teško lošije može biti evo vam odgovor iz crnog humora iz Avaza od 13. veljače:
„Dobar dan. Dobili ste automatsku sekretaricu BiH. Za krađu, birajte SDA, za letargičnost birajte SDP, za otimačinu bez premca birajte SNSD, ako ste se probudili iz hibernacije birajte HDZ. Na vašu žalost nikoga nema na radnom mjestu i potpuno vam je svejedno koga ste odabrali“!
         Na žalost, nakon što se naslušaju svih gluposti koje će uslijediti u ovoj izbornoj kampanji do desetog mjeseca, birači će opet izabrati kao i do sada. Teško da će i milosrdni Bog pomoći onima koji ne žele koristiti dar razmišljanja koji nam je svima dao!

Draga naša, Žepče, 21. veljače 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Jadna naša

  

         U Sarajevu je napadnut i pretučen jedan od poznatijih muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca, mislilac i novinar Džemaludin Latić. Nakon napada Latić je izjavio kako ga je pokušala likvidirati vjerska mafija. Zašto vjerska mafija? Naime, osoba koja ga je napala i pretukla pripadnik je vehabija, a skupa sa Latićem u istoj džamiji na Otoci, jednom od sarajevskih naselja, nakon ikindije-namaza kojega su skupa klanjali, pretukao ga je Harun Hodžić, inače kick bokser. U svom saopćenju Latić tvrdi da se i zbog ranijih prijetnji i napada obraćao osobno Bakiru Izetbegoviću, moleći da ga zaštiti. Izetbegović ga je uputio direktoru OSA-e, a ovaj mu kazao da se ne čudi napadima jer on „svašta piše“. A radi vaše informacije, poštovani čitatelji, Latić često piše protiv nekih Izetbegovićevih poteza, protiv SDA na čijem je čelu Izetbegović. S druge strane „Avaz“ stalno piše kako iza svih terorističkih napada, ustvari stoji Bakir Izetbegović. Nakon svega može se steći dojam kako se Nedžadu Latiću dogodilo što i janjetu koje je na istom potoku htjelo piti vodu skupa sa vukom. Kako je završilo janje poznato je iz te priče. Nije nikakva novost da novinare, mislioce koji napišu nešto protiv vođa „svog“ naroda isti ti, odnosno njihovi poslušnici napadnu, što znam iz osobnog iskustva jer su me dva puta zbog mojih romana tukli, a zbog zadnje knjige „Lijepa naša Draga naša“, vijećnik u Općinskom vijeću i član Općinskog odbora HDZ BiH doslovce mi je kazao: „Ako tako nastaviš nigdje tebe neće biti“, što je više nego jasna prijetnja. Začuđuje, pak, da je Latić pretučen jer sam svjedok da je Miloradu Dodiku, i svim nazočnim na znanstvenom skupu gdje smo izlagali svoje radove i nas dvojica, glasno i jasno Srbima, odnosno njihovim intelektualcima, kazao i ponovio da je Republika Srpska nastala na zločinu nad Muslimanima-Bošnjacima i Hrvatima. No, očito to ništa ne vrijedi ako kritizira politiku SDA i Bakira Izetbegovića. Sve što ja mogu jest ponoviti ono što sam javnosti rekao još tamo 92-ge, kada su u Dragu našu počeli dolaziti stranci, posebno vehabije - najviše problema vehabije će stvorit samim Muslimanima-Bošnjacima. Dokaza za ovu tvrdnju ima jako puno, preko 200 incindenata u džamijama između vehabija i tradicionalnih muslimana (koje su Muslimani-Bošnjaci nastojali sakriti i što manje o njima govoriti) do, evo i konkretnih fizičkih napada i pokušaja likvidiranja onih koji ne misle kako bi „trebalo“, kako je „ispravno“, a mjera za ispravnost mišljenja je Bakir Izetbegović i jedan dio Uleme, kako se uveliko priča među običnim svijetom.
         Iz međunarodne zajednice konačno, rekao bih sramežljivo, stižu priopćenja kako samo međunarodni pritisak može potaknuti rješenje situacije u Dragoj našoj. Naravno da je ta ocjena točna, nju smo mi u BiH davno znali, jer bez pritiska iz Bruxellesa nikad neće doći do, recimo, izmjena Izbornog zakona. Krucijalno pitanje je sljedeće – govori li međunarodnoj zajednici što činjenica da su sve muslimanske-bošnjačke snage protiv izmjene izbornog zakona, protiv rezolucije EU o potrebi federalizacije BiH, da su sve protiv provedbe odluke Ustavnog suda glede Mostara? Znaju li u Bruxellu što se krije iza toga, što je stvarni cilj takve politike? Je li moguće da ne vide da muslimanskim-bošnjačkim političarima uopće nije stalo do toga da se ta pitanje riješe, kako ne vide da su oni samo deklarativno za ulazak Drage naše u EU?!
         List „Žurnal“ je ovih dana objavio radni materijal SIP-a i nastala je takva povika na SIP-o od strane nekih, prije svega oporbenih stranaka. Kakve sve kvalifikacije iz DF-a, SDP-a i drugih minornih stranaka nisu izrečene; da se tu radi o dijeljenju BiH, pravljennu trećeg entiteta, do one da se radi o državnom udaru! Badava je predsjednica SIP-a, Irena Hadžiabdić kazala da je to samo radni materijal koji na SIP-u nije niti razmatran, da joj to nije servirala Borjana Krišto itd. Osim napada na predsjednicu i samo SIP-o iz tih stranaka tvrde da su SIP-u sve to servirali stranci.
         Naši dični članovi Predsjedništva bili su 24. veljače na audijenciji kod pape. Prema njihovim izjavama papa im je rekao, počet ćemo s onim što tvrdi Čović: Kao, - sve ću učiniti da se donesu izmjene Izbornog zakona prema prijedlogu NHS-a, tako da ćeš ti Ljepotane i nakon sljedećih izbora biti član Predsjedništva. Ivaniću, kao - sve ću učiniti da RS jednog dana bude u sastavu Velike Srbije. Izetbegoviću, kao - nemam ništa protiv da napraviš unitarnu BiH koja će vremenom postati ono što ti želiš, a ne govoriš javno.
         U sklopu balkanske turneje, na dan izlaska ove kolumne, u posjet Dragoj našoj doći će predsjednik EK Juncker, u pratnji Frederice Mogherini i Hahna. Možete se kladiti u život da će im i oni reći u dlaku isto što im je rekao i papa. Za uzvrat, što daju potporu Dragoj našoj za ulazak u EU, članovi Predjedništva uručit će im odgovore na Upitnik, Konačno, hvala ti Bože!
         I na kraju evo što o tome kaže poznati analitičar i novinar, Srđan Puhalo: Članovi Predsjedništva su otišli na audijenciju kod pape Franje. Džaba papa, istjerivač đavola njima treba!

Draga naša, Žepče, 21. veljače 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

     

 

Za ne daj Bože

  

         Starija vremena, vremena kada se u našim domovima čuvala hrana, šećer i ostale namirnice „za ne daj Bože“ poodavno su prošla. I hvala dragom Bogu da je tako. Danas rijetko tko čuva hranu za ono „ne daj Bože“ nego se hrana nemilice baca. No, u ovoj kolumni neću pisati o tim davnim, gladnim vremenima, ali spominjem tu izreku jer ju je nedavno koristio muslimanski-bošnjački član Predsjedništva Drage naše i predsjednik još uvijek najjače muslimanske-bošnjačke stranke SDA, Bakir Izetbegović. Budući da je njegova SDA u zadnje vrijeme pretrpjela veliko osipanje, prije svega u Tuzlanskom kantonu, vjerojatno je procijenio kako mora govoriti ekstremno oštro, procijenio je da bez „jakih“ najava njegova stranka neće na listopadskim izborima polučiti rezultate koji bi SDA ostavili i dalje na vlasti. Njegova izjava kako u Federaciji, oni (misli na Muslimane-Bošnjake) u namjenskoj industriji prave i proizvodit će i dalje haubice VBR-ove, dronove i druga oružja za tržište, ali i „za nedaj Bože“, dodajući, valjda kako bi ohrabrio pripadnike svoga naroda koji će glasovati za SDA - neka svi razmisle prije nego li nas dirnu.
         Naravno, ovakva ratnohuškačka izajva nije mogla ostati bez reakcija. No, prije nego li kažem neku riječ o reakcijama evo nekoliko razmišljanja. Prvo, tko to treba dobro razmisliti? Pada li komu napamet napasti, „dirnuti“ Muslimane-Bošnjake u Dragoj našoj? Ako pak ima takvih, kako je moguće da ih Izetbergović nije imenovao? Tko su to „svi“? Kada je to izjavio je li mislio na sve Srbe ili možda na sve Hrvate u BiH? Ili je možda mislio da bi Muslimane-Bošnjake mogla „dirnuti Srbija ili Hrvatska, ili obje skupa? Ako znamo za izjavu nekih muslimanskih-bošnjačkih intelektualaca o „zajedničkoj dvostrukoj agresiji Srbije i Hrvatske na BiH“, ako znamo da je veliki broj muslimanskih-bošnjačkih političara, ali i njihovog običnog naroda zdravo za gotovo prihvatio to mišljenje, logično je da svi oni misle kako treba proizvoditi to oružje „za ne daj Bože“! Ili je možda Bakir Izetbegović tom izjavom htio prestrašiti i one iz međunarodne zajednice koji nisu spremni podržati njegovu i politiku SDA? Svašta je tu moguće. Kažu u narodu moguća je i drvena peć, ali samo za jednu uporabu. Po svemu sudeći ove njegove ratnohuškačke izjave mogu se koristiti samo za jednokratnu uporabu, kao i drvena peć.
         Međutim, nisu svi skloni okarakterizirati ovu njegovu izjavu kao za jednokratnu uporabu. Iz RS-a, točnije iz Dodikova SNSD-a, stigao je zahtjev za održavanje izvanredne sjednice Parlamenta BiH na kojoj bi se raspravljalo što je Izetbegović mislio, komu je prijetio, koga je huškao i mnogo toga drugoga. Predsjedavajući Parlamenta, Srbin Bosić, inače član SDS-a koji je na državnoj razini u vlasti sa SDA, zakazao je tu sjednicu, na koju, naravno nisu došli zastupnici iz reda muslimanskog-bošnjačkog naroda. Zahtjev za održavanje te izvanredne sjednice je primitivna politikantska zloporaba državnog parlamenta i kada bismo reagirali na izjave toga tipa imali bi svaki dan izvanrednu sjednicu parlamenta, kazao je Šefik Dzaferović. Treba kazati kako su na ovu Izertbegovićevu izjavu reagirali i neki hrvatski političari u Dragoj našoj, no njihove reakcije bile su više okrenute izjavi, da je ono što se dogodilo u Ahmićima, planirani zločin, a u Trusini i ostalim mjestima gdje Armija R BiH počinila zločine, ali i na drugim mjestima nad Hrvatima, da su to bili sporadični incindenti.
         U sjeni ovih predizbornih govora pomalo ostaju pregovori u Mostaru o mogućnosti konačnog održavanja izbora u tom gradu. Priopćenja sa tih sastanaka su, reklo bi se, optimistična. Navodno, konačno će se implementirati Odluka Ustavnoga suda, navodno su dogovorene izborne jedinice, ali iskustvo nas uči da ovdje treba biti jako oprezan. Naime iz tzv. građanskih stranaka stiglo je priopćenje kako su svi ti dogovori oko održavanja izbora u Mostaru farsa režirana od strane SDA i HDZ a kako bi i konačno podijeli grad na istočnii zapadni, odnosno kako bi SDA imala stalnu vlast u istočnom, a HDZ u zapadnom Mostaru.
         Iako je Jerko Ivanković Lijanović nepravomoćno osuđen na devet godina jer je oštetio proračun Frderacije za preko 800.000 maraka te se još sumnjiči za štetu federalnom proračunu od oko 18 milijuna maraka u aferi „Meso“ i službeno je najavio svoju kandidaturu za hrvatskog člana predsjedništva objašnjavajući neki svoj „Program 10“, a jedan od tih deset programskih ciljeva je i ukidanje kantona. Ono što je na prvi pogled vidljivo je činjenica da se kantoni mogu ukinuti samo stavljanjem Daytonskoga sporazuma van snage, a to je sad realno isto koliko je realno da on bude izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Još jedna od predizbornih izjava koja je „realna“ je ona da su se sve stranke u BiH predvođene sa SDA udružile kako bi uništile SNSD i HDZ, odnosno kako bi odgodili prtedstojeće listopadske izbore. Glede svih ovih ratnohuškačkih, ali svih drugih predizbornih izjava koje će se događati do listopadskih izbora najbolju ocjenu dala je Svetlana Cenić : „ Sve je manje naroda i demokracije, a sve više partija i korupcije i autokracije“.
         Kako je krenulo sa iseljavanjem iz Drage naše, postavlja se pitanje hoće li biti koga da glasuje na listopadskim izborima. O tome kako neće biti spremnih da koriste haubice, VBR-ove i druga oružja koja spominje Izetbegović da i ne govorimo.

Draga naša, Žepče, 25. travnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Natkrovljujuće načelo

  

         Ne želim tvrditi kako sam jedini koji je znao da od dogovora oko izmjena Izbornoga zakona u Dragoj našoj neće biti ništa, ali je činjenica da sam to poodavno i više puta pisao u mojim kolumna. I što sada?          Međutim, prije nego što kažem ZAŠTO nije postignut dogovor oko izmjena Izbornoga zakona, kratko ću se vratiti redosljedu događanja unazad nekoliko dana. U pregovorima oko izmjena sudjelovali su HDZ BiH i, nominalno, četiri muslimanske-bošnjačke stranke, a suštinski samo jedna, koja bi se mogla, da je iskrenosti, zvati Stranka za uspostavu islamske BiH. Te četiri stranke su SDA, Bakira Izetbegovića, SDP, predvođena Nerminom Nikšićem, SBB, Fahrudina Radončića i DF Željka Komšića. Zagovaratelji tzv. multietičnosti kazat će kako SDP nije muslimanska-bošnjačka stranka, ali u takvo što ne vjeruju ni oni sami, a kamoli netko drugi. Vjerojatno će „skočiti“ i Željko Komšić i kazati kako on nije pripadnik muslimanske-bošnjačke stranke ali ga je, i prije nego bi to eventualno kazao, „potopio“ Nermin Nikšić, odnosno SDP čiji je dugogodišnji član bio, jasno kazavši medijima da Željko Komšić zastupa stavove SDA i Bakira Izetbegovića. Nakon ovoga sve dvojbe oko toga tko što i koga zastupa su riješene. Naravno, ako netko to želi pogledati objektivnim očima. Sve četiri navedene muslimanske-bošnjačke stranke su protiv provedbe odluke Ustavnog suda, a po apelaciji Bože Ljubića. Premda su neki, prije svega hrvatski političari, pravnici i analitičari već više od godinu dana upozoravali da se bez izmjena Izbornoga zakona neće, poslije listopadskih izbora moći uspostaviti vlast Muslimani-Bošnjaci, iz STVARNOG I JEDINOG razloga kojega ću navesti na kraju teksta su ta upozorenja banalizirali, nazivali ih nebitnim, paranoičnim i kakvim sve ne, te vješto odugovlačili tvrdeći kako se izbori mogu održati i bez izmjene Izbornoga zakona. Glede te mogućnosti oni su u pravu, a da je tako potvrdit će činjenica da će SIP, dan-dva prije izlaska ovog broja Vjesnika raspisati izbore. MZ, kojoj BiH već odavno nije ni stota po redu interesa, nije se uplitala i sve se svodilo na izjave europskih dužnosnika i američkoga veleposlanstva kako oni ne žele nametati rješenja, da je to stvar domaćih političara i tralala-tralala. No, uviđajući kako Rusija uzima primat na Balkanu, iz SAD-va su se sjetili kako bi se oni trebali vratiti na Balkan, točnije kako bi trebali pogurati ulazak BiH u EU i NATO. Tu zabrinutost Zapada za pojačano djelovanje Rusije najbolje je opisao neki vic majstor – Zabrinutost Zapada zbog pojačanog djelovanja Rusije slična je zabrinutosti muža koji nakon 25 godina nezainteresiranosti primijeti susjeda kod supruge u zajedničkoj spavaćoj sobi.
         I konačno, na pregovorima 3. svibnja, uz asistenciju američkog veleposlanstva i europskih dužnosnika, nije postignut nikakav dogovor. Ako bi željeli biti maliciozni mogli bi kazati – postignut je dogovor da se zatraži mišljenje Venecijanske komisije. No, Venecijanska komisija je već poodavno dala svoje mišljenje kazavši da Dom naroda nije dom županija, što je NATKROVLJUJUĆE te da je način izbora zastupnika u Dom naroda stvar županija, a primarna, natkrovljujuća svrha tih zastupnika je predstavljati konstitutivne narode, a ne županije te ostvariti jednakopravnost konstitutivnih naroda! Ne zna se jesu li na tom sastanku od 3. svibnja dogovoreni tehnički detalji – hoće li netko i tko službeno zatražiti mišljenje Venecijanske komisije koja ga je, ponavljam već poodavno dala, hoće li Venecijanska komisija pristati da ponovno daje mišljenje o istoj stvari. Jedino što se zna jest da političari u BiH, odnosno parlamenti nisu dužni prihvatiti mišljenje te komisije! Nazdravlje i mašalah! Ono na što je malo tko od analitičara obratio pozornost jest izjava Bakira Izetbegovića kako se izmjene Izbornoga zakona mogu donijeti i nekoliko dana prije održavanja izbora. Što znači ta njegova izjava-mišljenje? Ako znamo da su neki od međunarodnih sudionika kazali da bi, ako ne bude dogovora pred izbore trebalo koristiti Bonske ovlasti, izjava Bakira Izetbegovića postaje jasnija. Naime, u njegovoj političkoj strategiji k njegovoj NATKROVLJUJUĆOJ ideji jedan od glavnih aduta je otezanje bilo kakvog dogovora, iscrpljivanje protivnika (prvo Hrvata u BiH, a kasnije i drugih). U tom smislu, nada se kako će MZ, ukoliko se odluči koristiti Bonske ovlasti, ponovno nametnuti oktroiranu vlast kao u vrijeme Alijanse, da će pronaći nekog novog Krešimira Zubaka, novi NHI. Što se tiče MZ, njima neće pretstavljati nikakav problem da tako nešto i urade, kažem, ako procijene da je to u njihovom interesu.
         Ali, da se vratim naslovu. MZ je ovdje u BiH prvo napravila krov, i kuću ali bez temelja. Zbog toga se pojavljuju problemi tipa „dvije škole pod jednim korovm“, dvije ili više država u jednoj državi, i što sve ne. Međutim, stvarni problem ZAŠTO nije postignut dogovor o provedbi Odluke Ustavnog suda glede apalecije Bože Ljubića, što se ne provodi Odluka Ustavnog suda glede Mostara, što se BiH ne uredi kao normalna, europska država leži u STVARNOM I JEDINOM cilju Bakira Izetbegovića i radikalne muslimanske-bošnjačke oligarhije, a on je sljedeći – Oni žele od BiH napraviti islamsku državu u kojoj će vlast imati vrhovni islamski poglavar - Ajatolah! Prije 20. godina Alija, danas Bakir, sutra neki drugi ali sa samo jednim NATKROVLJUJUĆIM ciljem, napraviti od BiH islamsku državu. Ovo moje mišljenje ne mora prihvatiti nitko, ali ću podsjetiti ono što je lako provjerljivo. Još 17. siječnja 1993. u emisiji HRT „Slikom na sliku“ kazao sam: Europa nije svjesna islamskog fundamentalizma koji joj prijeti.

Draga naša, Žepče, 9. svibnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Podsjetnik

  

         Ako se dobro sjećam u jednom tjedniku, (da sad ne tražim po svojoj arhivi točan datum) još tamo 1999. objavio sam tekst pod naslovom Crveni Alija. Ukratko, u tom tekstu sam tvrdio kako je Zlatko Lagumdžija, koji je u to vrijeme bio predsjednik SDP BiH, a kasnije obnašao i najveće dužnosti u Dragoj našoj, po svojim političkim stavovima i ciljevima radikalniji i od samog, pokojnog Alije Izetbegovića, a u nastojanju da od BiH napravi islamsku državu. Kako biste znali što mislim o današnjem multietniĆkom SDP-u samo ću ponoviti - SDP je radikalno krilo SDA, a ako se prisjetite stavova Denisa Bećirevića, Damira Mašića i ostalih istaknutijih članova te stranke bit će vam jasno da sam u pravu. Kako bi dokazao svoju demokratičnost taj današnji SDP najavio je da će unutar svog člnstva provesti referendum, a cilj je da članstvo odredi kandidata za člana Predsjedništva Drage naše. Otkud takva novost, otkud tolika demokratičnost? Rekao bih da stvarni razlog leži u činjenici da SDP nema kandidata za kojega su u vodstvu uvjereni da može imati neku težinu na listopadskim izborima, pa po staroj navadi o „kolektivnoj odgovornosti i kolektivnom samoupravljanju“ žele odgovornost, odnosno neuspjeh što njihov kandidat neće biti izabran, prebaciti na cjelokupno članstvo. No, zašto spominjem Zlatka Lagumdžiju za kojega sam napisao, poslije njegova silaska sa političke scene, kako bi po Dragu našu, ali i šire bilo najbolje da se nikada više na nju i ne vrati. I zbilja, Lagumdžija se nije ni „čuo“ do neki dan. Ne znam iz kojeg razloga, valjda kako bi „uskrsnuo od mrtvih“ Lagumdžija je javno dao potporu najavljenom održavanju skupa Erdoganove AK partije u Sarajevu 20. svibnja i tako se na izravan način pridružio, na Facebooku osnovanoj grupi „Podrška dolaska predsjednika Erdogana Sarajavu i njihovoj poruci: „Bujrun, Erdogane, Sultane, dobro došao u Bosnu“. Nisu kazali da je dobro došao u Bosnu i Hercegovinu, možda zato što ih ne zanima država BiH, nego samo Bosna ili zato što kada kažu Bosna pod tim podrazumijevaju i Hercegovinu, kao i spomenuti politički mrtvac Lagumdžija.
         Osim što je ne Dan pobjede nad fašizmom njemačka kancelarka razgovarala sa tri člana Predsjedništva Drage naše, prije svega o izmjenama Izbornoga zakona, pitala je Bakira Izetbegovića o tom najavljenom skupu Erdogana i njegove paritije. Naravno da joj je Izetbegović dogovorio „okolo kole“, kako kod nas kažu starije žene za ono što netko pokušava sakriti ili bar prikazati u nekom boljem svijetlu. Možda Izetbegović vjeruje kako je kancelarku uvjerio da je sa tim sve u redu, ali ako tako i misli veoma brzo će se uvjeriti u suprotno. Nedugo nakon osnivanja facebook grupe Podrške dolaska Erdoganu osnovana je i grupa „Građani Sarajeva protiv mitinga Erdogana“, koja dolazak turskog predsjednika u BiH smatra provokacijom. Članovi te grupe žele 20. svibnja, na dan Erdoanovog mitinga, održati prosvjedni skup na platou Skenderije tvrdeći: "Mi smo protiv mitinga Turske partije AK pod vodstvom Erdogana u Sarajevu, jer smatramo da to nije zakonito, da to nije dobro za građane BiH. Mislimo da je ovo pokušaj promoviranja SDA i dizanje međunacionalnih tenzija". Neki od građana Drage naše pitaju se hoće li nakon Erdogana miting u Sarajevu zakazati i Putin.
         No, iako se čini da ovaj miting nema veze sa problemima u BiH da se vratimo neuspjelim promjenama Izbornoga zakona kao i nekim političkim potezima pred predstojeće izbore. Američka veleposlanica Cormark i šef izaslanstva EU Wigemark razgovarali su sa Predsjedateljem Vijeća ministara, Zvizdićem. Nekog opširnijeg priopćenja sa tog sastanka nije bilo, ali je više nego jasno kako je bilo riječi o izmjenama tog zakona. Ono što je važno naglasiti jest izjava američke veleposlanice da riješenje postoji ali je pitanje koliko su ga političari u BiH spremni prihvatiti. Nažalost, Cormarkova nije jasno i glasno kazala, treba bez neke veće rasprave provesti Odluku Ustavnoga suda glede apelacije Bože Ljubića te Odluku o Mostaru i stvar je riješena. „Problem“ je samo taj što poslije te odluke Muslimani-Bošnjaci gube mogućnost vladati nad Hrvatima! Istina, nekadašnji član Izborne komisije, Šehić tvrdi kako MZ, odnosno OHR neće nametati vlast nakon izbora, ali je malo vjerojatno da će Amerika i EU dopustiti da se poslije izbora ne napravi vlast.
         U kom pravcu bi mogla ići uspostava vlasti nakon listopadskih izbora, bez obzira što nisu donešene Izmjene Izbornoga zakona mogla bi kazati činjenica da je 11. političkih stranaka (svi iz oporbe) potpisalo Protokol o fer i poštenim izborima. Među tim strankama su Hrvatska stranka BiH, HDZ 1990, te Lijanovićeva stranka Radom za boljitak. Činjenica da je jedan od potpisnika tog Protokola čovjek čiju stranku u narodu zovu Kradom za boljitak, čovjek koji je zbog kriminala osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu, istina još uvijek nepravomoćno, kazuje kakvi će to i koliko biti pošteni izbori. Ali ta činjenica neodoljivo podsjeća na vrijeme kada je MZ napravila, postavila vlast Alijanse na čelu sa gore spominjanim Zlatkom Lagumdžijom. Bez obzira što je najavljen nekakav ekspert iz Venecijanske komisije, koji će, kao pomoći kod donošenja izmjene Izbornoga zakona, Hrvati u Dragoj našoj bi trebali biti oprezni i već sada imati odgovor na ono što je veoma moguće – da će MZ napraviti vlast sa tim nebitnim strančicama koje sebi uzimaju atribut htvatskih, bez obzira što je jedan od čelnika tih stranaka kriminalac!

Draga naša, Žepče, 16. svibnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Žal za Jugoslavijom

  

         Ovoj kolumni mogao bih dati više naslova, na primjer - Guske u magli ili Naivčine, a ni neka prostija i oštrija kvalifikacija ne bi bila promašena, ali kako bi zadržali dignitet i kvalitetu Vjesnika neka bude - Žal za Jugoslavijom. Za početak, citirat ću vam rečenicu nepoznatog autora: „Da mi je netko rekao da će SDA kandidirati (za muslimanskog-bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, np.a.) člana KP i komunističkog suca – Džaferovića, a SDP magistra na temu „Islamska zajednica u BiH u vrijeme SFRJ – Bećirovića, rekao bih mu – 'Evo, lažeš kao pas'.
         Istovremeno SDP i Bećirović traže potporu radikalne desnice pa su potpisali sporazum sa A SDA. Što će sada reći oni koji su mi spočitavali neobjektivnost kada sam godinama tvrdio da je SDP radikalno krilo SDA? No, neću u ovom broju pisati o želji Muslimana-Bošnjaka za Jugoslavijom, usotalom na to upućuju mnoge činjenice i praktični potezi njihove političke oligarhije kao i zbog toga što većina njih nije ni svjesna, ali o suludoj želji nekih Hrvata da se ponovno svojim postupcima vrate u Jugoslaviju, želji koja je ili svejsna ili pak nesvjesna i uistinu teško objašnjiva, hoću.
         U Žepču je, 1. lipnja otvorena kulturna manifestacija pod nazivom „Žepačko ljeto“. Prije nego je „Žepačko ljeto“ proglasio otvorenim, načelnik Mato Zovko se pohvalio kako je ove godine „Žepačko ljeto“ postalo punoljetno. Pokrovitelji ove manifestacije su Općina Žepče, Federalno ministarstvo kulture i sporta i Predsjednik Federacija (Marinko Ćavara, nap.a.) U praktičnom dijelu manifestacija je otvorena Književnom večeri sa književnicom Brankicom Damjanović iz Beograda. Zatim slijedi; 7. lipnja „Naš čarobni svijet“, izložba radova štićenika Centra za djecu i odrasle sa posebnim potrebama, 10. lipnja, „Žepče djeci“, cjelodnevna manifestacija posvećena djeci svih uzrasta, 13. lipnja, „Žepački pleter“, večer izvorne glazbe žepačkoga kraja, 29. lipnja „Sevdah se vraća kući“, glazbena manifestacija za ljubitelje sevdaha, 22-24 lipnja likovna kolonija „Ismet Čahtarević“ i 06. srpnja „Međunarodni rock fest“, glazbeni spektakl – koncert „Zabranjeno pušenje“. Nakon što sam nazočio otvorenju i Književnoj večeri sa književnicom Brankicom Damjanović iz Beograda otišao sam na još jednu književnu večer, održanu u objektu nekoliko kolometara izvan samog grada. Radilo se o predstavljanju knjige „FRA VIJEKO ĆURIĆ SVETAC NAŠEG DOBA“, autora Željka Garmaza. Razgovarajući tu večer i sutradan o ova dva kulturna događaja sa više građana Žepča čuo sam velike kritike na račun organizatora „Žepačkog ljeta“. Jako zamjeraju, prije svega općinskom načelniku pa tek onda ravnatelju Javne ustanove Dom kulture Žepče, gospodinu Miroslavi Iliću - zašto je „Žepačko ljeto“ otvorila književnica iz Beograda. Istina, svi nazočni su je razumjeli jer je „bre govorila srpskim jezikom da je celi svet razume“. Nekoliko puta zvao sam gospodina Miroslava Ilića (nema čovjek nikakve veze sa nekad poznatim Minimaxom niti srbijanskim folk pjevačem Miroslavom Ilićem, Hrvat je iz Žepča), ali mi se nije javljao. Poslije podne javio mi se, kazao sam o čemu želim razgovarati te da će tekst biti objavljen u australskom Vjesniku. Na pitanje gdje se Vjesnik može kupiti objasnio sam kako list ne dolazi u Žepče, ali da može vidjeti na internetu što ga bude zanimalo. Na samom početku razgovora kazao je kako postoji Organizacijski odbor koji odlučuje kakav će biti program „Ljeta“, tko će biti pozvan i sudjelovati u manifestaciji, ali da većinu praktičnih poslova odrađuje on sam. Također je pojasnio kako je on pozvao književnicu iz Beograda jer ju je upoznao preko face booka, saznao da ona ima preko 140.00 fanova na svom profilu, da se dotična gospođa, osim pisanjem bavi i jogom, nekom vrstom iscjeliteljstva. Na moju opasku kako sam u razgovorima sa Hrvatima Žepča čuo velike primjedbe, konkretno zašto „Žepačko ljeto“ nije otvoreno predstavljanjem knnige o fra Vijeki Ćuriću, te zašto je manifestaciju morala otvoriti baš književnica iz Beograda a ne netko od domaćih književnika, po tonu glasa očito je bilo da se ravnatelj naljutio. U početku je kazao: „Napišite da na to nemam komentara“, ali je onda krenuo sa ponekim pitanjima, istovremeno iznoseći i svoje mišljenje. Koji su to domaći književnici? Svaki književnik koji se obrati njemu bit će promoviran u Žepču itd. (istovremeno kaže da se on obratio književnici i pozvao ju)
         Ali o čemu je ovdje riječ? Zar nije bilo logičnije da se „Ljeto“ otvori promocijom knjige o planetarno poznatom Žepčaku i vjerojatno budućem svecu? Ravnateljeva priča kako su tu promociju organizirale nekakve privatne osobe itd. ne stoji, jer je kao ravnatelj Javne ustanove trebao znati, naći načina da promociju te knjige organizira ustanova na čijem je čelu. Nitko mu ne bi ništa prigovorio što je pozvao i književnicu iz Beograda, ali da se promocijom njezinih knjiga otvori „Ljeto“, u najmanju ruku je degutantno, a razloge zašto je to tako ne treba pojašnjavati, ako ih ravnatelj i načelnik, bez čijeg blagoslova gospodin Ilić sasvim sigurno ne bi smio uraditi ama baš ništa, ne znaju onda smo mi Hrvati u veoma teškom položaju. Načelnik je ispred HDZ BiH, ravnatelj Ilić, također. Koliko je javnosti poznato HDZ BiH nije za čisto građansku opciju niti za neke nove balkanske integracije, a ovo pozivanje književnice iz Beograda, da se promocijom nje otvori Žepačko ljeto, više je nego evidentan žal nekih Hrvata, svjestan ili nesvjestan, za Jugoslavijom. Završit ću riječima gospodina N. Jozinovića: „Ne mogu oni uništiti ovo što je obranjeno, ali da rade na tome to je sigurno.

Draga naša, Žepče, 6. lipnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Što je cilj?

  

         U prošlom broju napisao sam svega četiri rečenice glede inicijative četiri muslimanske-bošnjačke stranke, njihovog prijedloga Zakona o izbornim jedinicama, a sada ću cijelu kolumnu posvetiti samo tome. Idemo redom.
         Iako znaju da je njihov prijedlog tog zakona protuustavan ove četiri stranke su ga i službeno uputile u proceduru, na Predstavničkom domu Parlamenta F BiH ga i usvojili, bez hrvatskih zastupnika koji su napustili tu sjednicu. Što je sporno kod tog njihovog prijedloga? Prvo, ne postoji izborni zakon Federacije BiH! Drugo, postoji Izborni zakon na razini države BiH. Na ovaj način, pokušavajući donijeti takav zakon, i kad bi to bilo moguće, entitet stavljaju iznad države BiH! Ustavni sud BiH, a ne Ustavni sud Federacije BiH, u slučaju Ljubić, proglasio je neustavnim, brisao neke članke Izbornog zakona BiH, a ne Izbornog zakona Federacije BiH, jer takav, rekoh i ne postoji! Osim toga predlažu da se zastupnici u Zastupnički dom biraju prema popisu iz 1991. a ne po popisu iz 2013. Zašto je onda uopće rađen taj popis 2013.? Hoćemo li i za 50. godina sve u BiH bazirati na popisu iz 1991.? Zašto Muslimani-Bošnjaci ovim prijedlogom stavljaju entitet iznad države? Pa cijelo vrijeme se zaklinju svim i svačim da je njihov jedini cilj jedinstvena, cijela Bosna (i Hercegovina) Znaju li, jesu li svjesni da bi logikom kojom su oni krenuli, parlament RS mogao donijeti odluku o osamostaljenju RS. Osim toga, ovim prijedlogom poručuju da RS ne treba čak održati ni referendum o osamostaljenju, dovoljno bi bilo da odluku o samostalnosti RS donese Parlament RS. Odustaje li to muslimanska-bošnjačka politička oligarhija od cjelovite BiH? Naravno, ako bi to zaključili bio bi to kriv zaključak jer....
         Uvidjevši da, tek tako ili za sada nikako, RS ne mogu ni pera odbiti smislili su i zaključili kako prvo trebaju raskrstiti sa Hrvatima, njih totalno razvlastiti, marginalizirati, a onda, nekada kad to riješe, isto uraditi i sa Srbima, odnosno demontirati RS. No, da bi znali zašto i otkuda sve ovo trebamo se vratiti na 1998, i održani Sve muslimanski-bošnjački Sabor u Sarajevu i „Holiday innu“. Onaj koga zanima kakvi su bili zaključci tog Sabora, a kako bi vidio da je u tim zaključcima ustvari zacrtano i ovo što danas pokušavaju uraditi, sprječavanjem provedbe Odluka Ustavnog suda, kako po apelaciji Bože Ljubića tako i odluke o Mostaru, neka malo izgugla i pročita pa će mu mnoge stvari postati kristalno jasne. Uvidjevši kako SDA gubi birače, shvativši da bi se moglo dogoditi da u Predsjedništvo BiH uđu Dodik i Čović, u panici, u strahu počeli su činiti greške. Jer da ih ne hvata panika, da su imalo razmislili shvatili bi kako im se ta njihova igra na oštrici mača neće isplatiti, shvatili bi da bi se baš oni mogli porezati na taj mač, prije nego drugi. Prvo, ti njihovi mislioci trebali su znati nekoliko čisto pravnih stvari. Na primjer, sa Zastupničkog doma taj njihov Prijedlog mora proći Dom naroda. Ali, eto i ako je točno da se na Domu naroda taj Prijedlog zakona usvaja prostom većinom, koju oni imaju, kako im nije palo na pamet da će Hrvati potegnuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Kako im nije palo na pamet da će to pitanje opet doći na Ustavni sud koji je već jednom rekao što o tome misli, odnosno što je ustavno a što neustavno. Nadalje, kako je moguće da netko potegne tako opasnu igru, a da ne zna da u konačnici Ukaz o tom Zakonu daje svojim potpisom predsjednik Federacije, koji je, gle čuda, Hrvat i koji na takvo što sigurno neće staviti svoj potpis. Kako bi ovo čitatelju bilo što jasnije evo samo nekoliko razmišljanja dvojice muslimanskih-bošnjačkih političara, kandidata za člana Predsjedništva BiH. Kaže nadobudni Denis Bećirović – Jednom je BiH bila rastočena dogovorom Cvetković-Maček više nikada neće.
         Kakvu je sličnost današnjeg stanja, kada je BiH Odlukom UN-a proglašena neovisnom državom, našao sa spomenutim dogovorom vjerojatno samo on zna. Doduše, on je magistrirao na temu „Islamska zajednica u FNRJ“ pa je moguće da je takav zaključak izvukao iz tog svog veleučenog magistarskog rada. Drugi, formalno hrvatski kandidat za člana Predsjedništva BiH, a u praksi muslimanski-bošnjački sluga, Željko Komšić dao je izjavu u svom stilu, stilu sarajevske jalije koja vam je svojevremeno po Sarajevu prodavala ciglu i ako je nećete kupiti zna se, dobijete batine – Kad ja uđem u Predsjedništvo BiH bit će 2:1 za BiH, sada je 2:1 protiv BiH. Zar Komšić ne zna, i da opet postane „hrvatski“ član Predsjedništva da se odluke na Predsjedništvu uglavnom donose konsezusom. Zar on misli kako će sa Bećirovićem ili nekim drugim muslimanskim-bošnjačkim članom Predsjedništva moći preglasavati Srbe?! Kako će spriječiti Dodika da ne uđe u Predsjedništvo? Da je imalo pametniji, da nešto zna, razmislio bi pa onda govorio. Iako ta oligarhija neke, čisto pravne stvari ne zna, naučit će vremenom.
         Ovdje je bitno što je njihov cilj, zašto su se oni odlučili na ovu opasnu igru?
         Razlog je jasan, nikada ta muslimanska-bošnjačka politička oligarhija nije odustala od toga da od BiH napravi čisto islamsku državu!

Draga naša, Žepče, 27. lipnja 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Maleni

  

         Već više od dvadeset godina govorim, pišem - Najveći problem hrvatskog naroda je strašan moralni pad. Naravno, nije nešto bolje niti gore kod drugih koji sa nama dijele Dragu našu, ali o njihovim problemima neću.
         Ako je čovjek bolestan podrazumijeva se da će otići liječniku. Kad ga liječnik pregleda najvažnija je točna dijagnoza, jer ako je dijagnoza točna postoji nada, šansa da se izliječi. Istina, nisam liječnik, nisam ni neki priznati zananstvenik na polju društvenih znanosti, ali sam sebi ipak dopustio kazati dijagnozu za narod kojemu pripadam i od kojega nisam ništa bolji niti gori. Prva posljedica tog moralnog pada je demografski pad, a onda se na to, sustavom progresije, dodaju sve nedaće koje nas sustižu, starenje naroda, a star čovjek ne nosi nove ideje, zbog biološkog ili naravnog stanja više mu se ne stvaraju neke nove vrijednosti i da ne nabrajam.
         Kad sam već kod demografskog pada (činjenice se ne dokazuju) iznijet ću svoje viđenje tog problema, no prije toga jedno kratko pojašnjenje. Moj pokojni stric, Ilija imao je šestero djece, pokojni stric Marko devetero, stric Jozo devetero, a moj ćaća, kao najmoderniji ili da ipak kažem pučkim jezikom, ne želeći „praviti sirotinju“ imao je nas četvero. Niti jedno od nas četvero nije završilo neke veće škole, niti jedno od nas četvero u materijalnom smislu nemamo ni mrvicu više nego mojih 24-ero stričevića, svih nas 30 živi jednim uobičajenim, normalnim, svakodnevnim životom. Ovim neću reći da danas svaka naša obitelj treba imati devetero djece, ali četvero bi svakako trebala roditi i odgojiti.
         Dakle, oni koji kao razlog za nerađanje djece navode MATERIJELNO STANjE NISU U PRAVU!
         O čemu se tu ustvari radi?
         Oni ne vjeruju ili veoma malo vjeruju u Božju providnost!
         Pretpostavimo da ja, ili bilo tko od nas, nekim slučajem padne u Mađarsku (Mađarsku uzimam za primjer jer veoma mali broj ljudi zna mađarski jezik) i to samo u, recimo kratkim hlačicama, u nekoj poderanoj majici kratkih rukava i plus bos. Hoćemo li umrijeti? Naravno da nećemo. Zašto nećemo umrijeti? Zato što će djelovati Božja Providnost. Ona će poslati neku osobu koja će tom nesretniku koji se našao u tuđoj zemlji bez igdje ičega poslati osobu koja će mu dati odjeću, Božja Providnost će mu poslati osobu koja će ga nahraniti, koliko sutra osobu koja će ga zaposliti pa će početi zarađivati za život i moći živjeti bez tuđe skrbi. Istina, ta osoba koja je pala u Mađarsku će se vjerojatno u početku napatiti. Eeee, tu smo!

         U Dragoj našoj održani su izbori. Više od 20. godina hrvatski političari, na čelu sa Draganom Čovićem govore kako su Hrvati u Dragoj našoj u nejednakopravnom položaju, kako ih se nastoji majorizirati i sve ostalo što uz to ide. Pred same izbore Čović je, kao vođa te politike, potenciranje stavio na mogućnost da Muslimani-Bošnjaci po treći put Hrvatima izaberu njihovog predstavnika. I nitko ne može reći da toga nema. Nedjeljni izbori (čitaj Muslimani-Bošnjaci) su za hrvatskog člana Predsjedništva Drage naše izabrali Željka Komšića. To je činjenica.
         Ono što bi bilo mudro od strane Hrvata jest promisliti, zašto je to tako. Prvo, vidjeti ima li kakve greške do nas i kakva je to greška. O muslimanskom-bošnjačkom zetu, Komšiću neću ni riječi, premda bi se tu dosta toga moglo reći, o lošim potezima nas Hrvata ću pisati. Uostalom, moj stav je jasan, za sve probleme koje mi imamo krivi smo najviše sami mi, do drugih je veoma malo, da ne kažem nimalo jer....
         Od Daytona je proteklo skoro 23 godine. Što mislite da smo mi Hrvati u Dragoj našoj u te 23. godine rodili 200.000. djece?! Nemojte samo odmah reći ovaj je lud, što to on piše! Naravno da smo mogli i trebali roditi toliko djece. Uostalom, rečeno je “Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite” (Post. 1, 28). Danas bi imali oko 50 tisuća glasača više. Zar bi se u tom slučaju trebali bojati hoće li nam netko drugi izabrati našeg predstavnika u Predsjedništvo? Da nas u Dragoj našoj ima 33. posto, kakav problem bi bio izboriti se za teve kanal na hrvatskom jeziku ili donijeti izborni zakon i da ne nabrajam?! Ali, samo u mom selu Čustom Brdu, od nekih 500 stanovnika, ima 20 muškaraca preko 33 godine koji se nisu oženili, zasnovali obitelj. Ako biste opet rekli, osnovali bi obitelj, ali od čega će je hraniti pogriješit ćete jer… Svaki od njih radi, niti jedan nije bez zaposlenja. Svaki od njih ima vlastitu kuću i k tomu, svaki od njih ima preko nekoliko desetaka dunuma zemlje u svom vlasništvu? Pomislio bi čovjek, ima neki medicinski problem. Šipak! Osobno znam većinu njih kako idu na more sa ženama koje su si našli, u nas bi rekli za prvu pomoć. Kaže pjesnik Ivan Tolj “Sve i svakoga treba nazvati pravim imenom”.
         Moralni pad je naš temeljni problem.
         Još jedna naizgled nebitna činjenica - tko je to napao Kinu? A na nas Hrvate “sve leti”, jer smo maleni.
         Još je rano govoriti što će se dogoditi poslije ovih izbora, ali ukoliko mi Hrvati ne dođemo pameti, odnosno ne krenemo u svoju moralnu i demografsku obnovu, ne da ćemo i dalje ostati maleni nego će i dalje sve “letiti na nas”, najvjerojatnije nas u Dragoj našoj uskoro neće biti.

Draga naša, Žepče, 11. listopada 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Realiziranje paklenog plana

  

         Iako konačni rezultati izbora u Dragoj našoj neće biti objavljeni još najmanje 15. dana sve je manje-više poznato. Samo netko krajnje naivan može pomisliti da su protekli izbori bili fer i pošteni. Popriličan je broj onih koji se žale, traže ponovno prebrojavanje, a SIP-o šuti i pravi se kao da je sve u redu. A i zašto bi se oni brinuli oko nepoštenih izbora kad to skoro svi prešutno prihvaćaju. Na red će veoma brzo doći pravljenje vlasti.
         Tko će i kako formirati vlast?
         Dosadašnje oporbene stranke najavljuju kako će one biti vlast te da će razgovarati sa svima o ulasku u vlast osim sa SDA. Kruže priče kako se na sve te najave Bakir Izetbegović samo smješka te da je svoje prve suradnike umirio govoreći im kako je sve pod kontrolom, da je on neke ljude jako puno zadužio i sada će mu to vratiti, a posebno je naglasio da je već razgovarao sa Komšićem!
         Koliko je tu istine?
         No prije toga, poštovani čitatelji pokušat ću vam pojasniti plan koji je skrojen u glavama muslimanskih-bošnjačkih političara.
         Danas se može postaviti pitanje – jesu li Čović i HDZ požurili kada su prije skoro godinu dana najvljivali da se, ako se prije izbora ne prommijeni Izborni zakon neće moći uspostaviti vlast. Što je najgore oni su do detalja pojasnili – Dom naroda F BiH daje suglasnost za imenovanje predsjednika Federacije BiH, za imenovanje vlade Federacije BiH, a iz Doma naroda F BiH bira se i Dom naroda BiH, a Dom naroda BiH, Ministarsko vijeće. Pomogli su svojim političkim protivnicima, Muslimanima-Bošnjacima da shvate koje su im nakane, posebno da shvate na koji način to HDZ BiH misli provesti. I, Muslimani-Bošnjaci su skovali plan. Cilj svih njihovih ciljeva nije bilo samo instaliranje Komšića u Predsjedništvo nego je cilj BROJ JEDAN bio osvojiti više od ŠEST zastupnika u Domu naroda Parlamenta F BiH koji se izjašnjavaju kao Hrvati, ali su u drugim strankama, SDP-u, DF-u i ostalim sitnijim strankama.
         Kako su to zamislili i kako će im to, ogromna je vjerojatnoća, i uspjeti?
         Pokazaje to primjer Zeničko-Dobojskog kantona. U Skupštinu tog kantona ušlo je devet zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Trojica njih su iz HDZ BiH, a ostalih šest iz Komšićeva DF-a i Nikšićeva SDP-a. Ako se zastupnici iz županijskih skupština budu birali po dosadašnjoj praksi, a skoro je sigurno da hoće, njih dvojica iz ZE-DO kantona ulaze u Dom naroda F BiH. Kako se određuju oni koji će iz Županijske skupštine ići u Dom Naroda F BiH? Njih devet će glasovati koja dvojica idu. I polupismenom čovjeku je jasno kako ni jedan od tri člana HDZ BiH neće biti izabran. Kada se zna da će, iz recimo Goraždanskog kantona, ući u Dom Naroda F BiH jedan “Hrvat”, jedan iz Unsko-Sanskog, još jedan iz Sarajevskog, dva iz Zeničko-Dobojskog, još jednog će “izmisliti i moći će upravljati Domom naroda Parlamenta F BiH! Tim činom Hrvati će i definitivno biti svedeni na “statističku grešku”. Naravno, Željko Komšić im je bitan jer provodi njihove zamisli, a svim tim procesom rukovodi SDA. Ove, kao fol, lijeve ili građanske stranke su, godinama tvrdim, samo radikalno krilo SDA koje izvršava ekstremne zadatke. Je li Komšić svjestan što radi?
         Naravno da je u potpunosti svjestan. U nekim općinama dobio je 40 puta više glasova nego što u tim općinama ima Hrvata. Samo u Trnovu, gdje žive četiri Hrvata, dobio je 323 glasa! Zašto je Komšić prihvatio obavljati prljav posao za muslimansku-bošnjačku političku oligarhiju? Pisano je, parafraziram, sin će ostaviti oca i majku i prionuti uz svoju ženu. A Komšićeva supruga je Muslimanka-Bošnjakinja. Kako bi se dokazao on nastoji biti „veći katolik od pape“. Osim toga, on je nevjerojatno umišljena osoba, misli da na svijetu ne postoji nitko pametniji od njega. Za sada mu ne pada na pamet postaviti si pitanje što će mu se dogoditi kad odradi taj prljavi posao za svoje nalogodavce.
         Dosta osoba u Dragoj našoj misli kako će ova dosadašnja oporba, tzv. lijevica, tzv. građanske stranke izbaciti SDA iz vlasti. Ako bi se tako gledalo Izetbegoviću bi najsigurnije bilo napraviti koaliciju sa HDZ BiH. Ali... HDZ BiH bi tražio da u koalicijski sporazum bude ugrađana izmjena Izbornog zakona sukladno odluci Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića. Izetbegoviću bi najlakše, najjednostavnije bilo ući u kolaiciju sa HDZ BiH i tako lako formirati vlast, međutim to bi kod Muslimana-Bošnjaka bio čin nacionalne izdaje.
         Što je NHS, odnosno HDZ BiH mogao uraditi? Na prvi pogled reklo bi se da su, znajući što se Hrvatima sprema iste trebali pozvati na bojkotiranje prošlih izbora. Kako to uraditi kada HDZ 1990 i druge beznačajne stranke sa hrvatskim predznakom ne bi to prihvatile!
         I koliko god nekomu bio naporan, nama Hrvatima ostaje da doživimo katarzu, riješimo se svog hedonističkog ponašanja, krenemo rađati djecu, prestanemo napuštati svoja ognjišta, prestanemo tražiti sreću u tuđem svijetu.
         Duboko u sjeni ovih prepucavanja ostala je vijest kako je u BiH izdato devet tisuća radnih dozvola strancima dok istovremeno BiH ima 470.000 nezaposlenih. I da ne zaboravim – Vlada F BiH prihvatila je ozakonjenje istospolnih brakova, te će to predložiti Parlamentima. U toj Vladi svoj glas za to ozakonjenje dali su i hrvatski ministri. A ja već desetljećima govorim o moralnom padu. Kao da me netko čuje!

Draga naša, Žepče, 24. listopada 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Iščekivanje

  

         Po svemu sudeći na svom sastanku od 28. studenoga, Bakir Izetbegović i njegov posilni, Željko Komšić razrađivali su esdeaovsku strategiju i provedbu plana zacrtanog još ranije – kako uništiti Hrvate u BiH, odnosno HNS. Naravno, ni za živu glavu ni jedan od njih ne bi priznao da se radi baš o tome, niti kako su tu strategiju donijeli poodavno, ali iz nekih izjava Izetbegovića jasno se može zaključiti da je baš to u pitanju. Naime, Izetbegović izjavljuje kako vlast trebaju činiti oporbene muslimanske-bošnjačke stranke zajedno sa SDA i nije ostavio nikakve sumnje da je jedna od tih muslimanskih-bošnjačkih oporbenih stranaka i DF, Željka Komšića! Istovremeno, Komšić je više puta javno kazao kako je njegov primarni cilj uništiti NHS i HDZ BiH, te Dragana Čovića. Naravno da bi sve skupa trebale biti u vlasti jer imaju jedan zajednički cilj – kad-tad od BiH napraviti islamsku državu. Ono što zaboravljaju, ili ne znaju jer dovoljno ne čitaju Kur'an, jest što im je poslanik kazao – ne možete imati islamsku državu ako vas u toj državi nema minimalno 70 posto.
Da njihov plan ne bi bio baš toliko vidljiv poslije sastanka Komšić izavljuje kako ne bih želio da se u vlast preko SDA uvede HDZ. Dakle, on nema ništa protiv da u vlasti bude SDA. Jer mora vraćati dug. Kako bi još malo zamaglio, skrio svoju podaničku ulogu, izjavljuje kako će DF razgovarati i sa HDZ-om BiH! Nakon ove njegove izjave baš bi bilo lijepo znati okreću li se crijeva u trbuhu onim Muslimanima-Bošnjacima koji su svoj glas dali Komšiću. Kako bi se još više dodvorio tzv. građanskoj opciji, točnije radikalnoj muslimansko-bošnjačkoj politici, izjavljuje kako je jako zadovoljan i ponosan na Oružane snage BiH, koje je u sklopu obilježavanja Dana OS posjetio. Ono što Komšiću i ostalim Muslimanima-Bošnjacima nikako nije jasno jest sljedeće: Najbolje bi bilo za BiH da izjavi neutralnost. Da vojsku svede na 99 vojnika, kako sam već pisao u mojim knjigama. Zašto? Kao prvo Draga naša, ni sada de facto nema Oružane snage. Kako Komšić, Izetbegvoić ili bilo tko od Muslimana-Bošnjaka može i zamisliti da bi u slučaju nekog novog rata o kojemu oni potajno sanjaju, rata kojim će, kao, ispraviti nepravde prema Muslimanima-Bošnjacima, rata u kojemu oni kao napadača na BiH vide Hrvatsku i Srbiju, kako mogu i zamisliti da bi neki Hrvat iz BiH pucao na nekog vojnika iz Hrvatske ili Srbin iz BiH na nekog Srbina iz Srbije. Zar u njihovim glavama može stati misao da bih Hrvat iz Drage naše koji ima brata u Lijepoj našoj, samo zato što je državljanin BiH pucao na vojnika iz Hrvatske?! Isto važi i za Srbe. Nije pretjerano postaviti pitanje - Jesu li ti koji tako razmišljaju normalni? I čime je to Komšić ponosan na OS? Iste te OS nemaju ni jedan borbeni helokopter, o zrakoplovima da i ne govorimo. Što bi i koga bi tako neopremljena vojska i da je jedinstvena, a nije niti će ikada biti, mogla obraniti?. Naravno, na proslavi OS nije bilo predsjedavajućeg tog Predsjedništva BiH. Ponavljam, nisam nikakav pristalica Dodikove politike jer je ona velikosrpska, ali izjava Dodika kako bi BiH trebala biti bez vojske je samo malo modificirana u odnosu na ono što sam objavio u mojoj knjizi BOSNA I HERCEGOVINA BIJEDA NE RAZUMIJEVANJA NERAZUMIJEVANJE BIJEDE.
         U ovom tjednu dogodilo se još nešto što će stanje u BiH još više pogoršati. Oslobađanje Nasera Orića sasvim je sigurno još više će učvrstiti želju Srba da BiH, kao državu unište.
         A sada nekoliko riječi o formiranju vlasti poslije izbora. Kolio god se na prvi pogled činilo da to ide, jer se formiraju tijela vlasti po kantonima, sasvim je sigurno da će se na uspostavu vlasti još dugo, dugo čekati. Naime svi su se okrenuli k SIP-u i očekuju da ono donese odluku koji će se popis koristiti, hoće li se i dalje insistirati na popisu iz 19191., kako će biti delegirani zastupnici iz kantona u Dom naroda Parlamenta F BiH. Pritisci koji idu prema SIP-u (msulimanska-bošnjačka politika vrši na razno razne načine strašan pritisak na Povjerenstvo, a kako bi donijelo odluku da je važeći popis onaj iz 1991.) su iz dana u dan sve veći i pitanje je kako će se SIP-o ponijeti. Gledano iz kuta njihovog komoditeta najbolje rješenje bi bilo da NIKADA ne donesu tu odluku, jer bilo kakvu da donesu jednima neće biti pravo. Ako već Ustavni sud može otezati raspravu i donošenje odluke po apelaciji Borjane Krišto, mogu odugovlačiti i oni.
         I za kraj, pohvala Miljenku Jergoviću jer je konačno došao tobe (pameti). Iznimno darovit i dobar književnik, do sada se odlikovao po svojim tekstovima protiv pokojnog Tuđmana, protiv svega što je hrvatsko, tekstovima u kojima je za skoro sve probleme u Dragoj našoj optuživao Hrvate, konačno se ponaša poput onog biblijskog sina koji je podijelio očevo imanje i spiskao ga po svijetu jer se odlučio vratiti ocu i kazati – oprosti oče, pogriješio sam. Njegova nedavna izjava da Muslimani-Bošnjaci nastoje uništiti Hrvate u BiH kazuje kako se taj razbludni sin vratio ocu i pokajao za svoje grijehe. Naravno, Hrvati će ga prihvatiti kao što je i otac iz biblijske priče prihvatio svog nevaljalog sina.
         Dok sve ovo traje mi ćemo iščekivati odluku SIP-a!

Draga naša, Žepče, 5. prosinca 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Rezultat

  

         Kraj je godine, vrijeme kad se svode rezultati. Je li i kakve pomake je napravila Draga naša u ovoj 2018. godini? No, prije nego to ocijenimo pogledajmo što se događalo u proteklom tjednu. Nakon cirkusa za zastavom, izgleda da se stvar smirila. Naime, Dodik nije uspio u nakani da zastava RS bude u uredu Predsjedništva, niti prilikom službenih razgovora ali je uspio postići da u službenim prostorijama Predsjedništva ne bude zastave F BiH. I ma koliko se neki (Muslimani-Bošnjaci) na to bunili Dodik je u pravu. Nadalje, u SIP-u neki od članova sigurno čitaju Vjesnik. Naime, poslušali su ono što sam napisao u pretprošlom broju - iako je istekao zakonski rok za naputak o provedbi rezultata izbora još uvijek se nisu po tom pitanju (način izbora zastupnika u Dom naroda F BiH) izjasnili, i po svemu sudeći neće. Ako Inzko može čekati odluku Ustavnog suda po apelaciji Borjane Krišto, mogu i oni.
         A sada o „napretku“ i rezultatu koji je napravljen u BiH u ovoj 2018. godini. Kako biste, poštovani čitatelji, u potpunsti razumjeli taj „napredak reći ću vam nešto o tekstu Muje Demirovića i kako to gordu zvuči dr. i profesora. Mujo se pita: „Ako nam je sadašnji Zagreb „najbolji prijatelj, kako onda izgleda naš neprijatelj?“ Neću vam prenositi taj teks pun ubilačke mržnje prema Hrvatima, ali i svemu što nije muslimansko-bošnjačko, možete ga pročitati ako utipkate inforadar.ba Uglavnom, Tuđmana naziva „krvnikovim šegrtom“. Na svojoj fb stranici napisao sam komentar na taj Mujin tekst: To što je Hrvatska tijekom rata primila i zbrinula preko pola milijuna Muslimana-Bošnjaka, nema nikakve veze, to što je preko Hrvatske došlo sve oružje za obranu nema nikakve veze, to što je Dudaković izgovorio: - Nek' ste došli (hrvatska vojska) jedva smo vas dočekali da oslobodite Bihać (pogledati izvorni snimak, a ne onaj iz kojeg su isječene, izbačene te njegove riječi), nema nikakve veze. To što se u Europu ne može nego preko Hrvatske, nema nikakve veze, to što je Izetbegović, sporazumom u Splitu, tražio od Tuđmana da Hrvatska vojska uđe u BiH i pomogne sada nazivate agresijom svejedno što ima potpisan dokument o tome. Ma bravo. Samo nastavite, sasvim sigurno pomoć će stići iz Pakistana, Irana itd. I što mislite gdje ćete s tom pameću stići?“
         I krenula je lavina. Od desetak odgovora na moj komentar može se izdvojiti jedan jedini, izvjesne gospođe Musić-Olujić Azre, koji je bio kulturan i razumljiv, bez uvrijeda, sa zaključkom da smo svi gubitnici. Izvjesni Muho Muho Delić piše: „..trenutna politika hrvatske je najneprijateljskija politika bilo koje države u svijetu prema bosni i hercegovini, čak više neprijateljska nego politika srbije....“ O komentarima – ma j.....te Hrvatska - ne traba trošiti riječi. Međutim treba vidjeti što ustvari govore ti komentari.
         Reklo bi se, na prvi pogled Muslimanima-Bošnjacima smeta Deklaracija koju je donio Hrvatski Sabor. Da, jako im smeta, ali to je samo jedan od povoda za prosipanje i poticanje mržnje. Što govore ovi nekontrolirani izlivi mržnje prema svemu što je hrvatsko? Muslimani-Bošnjaci smatraju Bosnu(i Hercegovinu) SAMO SVOJOM! Drugi u njoj ne bi trebali postojati (česte priče - ako ste Hrvat idite u Hrvatsku ili ako ste Srbin idite u Srbiju). Ili, ako već moraju postojati ne mogu biti Srbi, Hrvati nego samo pravoslavci i katolici. Zašto je jezik vulgaran, zašto šire mržnju? Dva su razloga, ali oba se mogu svesti pod jedno ime – NE MOGU NAPRAVITI TO ŠTO ŽELE. Jedan od problema je njihovo veliko licemjerstvo. Oni, naime žele napraviti od BiH islamsku BiH, ali su licemjeri pa to javno ne žele reći. Svojom pričom da to ne žele ne mogu zavarati nikoga, jer je previše jasnih pokazatelja što im je nakana. Razlog što to ne žele javno priznati je i strah. Jer, što ako to javno kažemo?! Svjesni su da je islamski svijet daleko, kao i to da taj svijet šaka muslimana u BiH nešto posebno i ne zanima. Osim toga veoma slabo poznaju i Kur'an. Jer da znaju vidjeli bi što im kaže Poslanik – Ne možete imati islamsku državu ako vas u toj državi nema minimalno 70 posto! A u BiH su u većini kršćani, to zaboravljaju. Dakle u sljedećem stoljeću ne mogu je napraviti. I na kraju strah! Čovjek kad se nečega plaši ne razmišlja racionalno. Tvrde stručnjaci, kada bi se utopljenik prestao plašiti da će se utopiti velika je vjerojatnoća da bi se spasio, međutim u strahu od utapanja čini poteze koji ga još više i definitivno vuku na dno. Dakle, ovi bjesomučni izlivi mržnje prema Hrvatima, prema Hrvatskoj, ništa manje ni prema Srbima i Srbiji, posljedica su njihova straha i svjesti da ipak ne mogu napraviti to što bi željeli. Što bi trebali raditi kada bi mogli racionalno razmisliti? Htjeli ne htjeli MORAT će shvatiti kako BiH nije samo njihova država, MORAT će poštovati jednakopravnost naroda i svakog građanina.
         Pred nama su blagdani. Rođenje Mirotvorca. Svi, ljudi, pa i oni koji vjeruju da je samo islam prava vjera, trebaju smoći snage i okrenuti se mirotvorstvu, odbaciti mržnju iz svojih srca. Ako ni zbog čega drugog a ono sami zbog sebe. Jer mržnja izjeda onoga tko mrzi i nanosi najveću štetu njemu. Čestit vam Božić Sveto Porođenje i svako dobro u Novoj godini, poštovani čitatelji.

Draga naša, Žepče, 19. prosinca 2018.
/Tekst za australski Vjesnik/

 

Tekstovi | Početna | vrh